Pratite nas

Razgovor

Ljilja Vokić: Smatram da bi nevladine udruge koje godišnje dobiju oko milijardu kuna mogle polovicu toga iznosa uložiti u školstvo

Objavljeno

na

Ljilja Vokić, bivša ministrica prosvjete i sporta, gostovala je u N1 studiju uživo i komentirala kurikularnu reformu, kao i za danas najavljeni prosvjed.

Bili ste žena koja je počela obrazovnu reformu u Hrvatskoj, gdje se stalo, kako gledate na ove događaje?

Stalo se onoga trenutka kad sam ja ponudila reformu, onda su mi rekli da je preliberalna, prezahtjevna i shvatila sam da nemam što više raditi i zahvalila sam se. Gospodin Jokić je rekao da je nastavio tamo gdje sam ja stala, što je meni godilo. Mislim da se danas previše diže uzbuna oko toga, a nedostaje novac. Smatram da bi nevladine udruge koje godišnje dobiju oko milijardu kuna mogle polovicu toga iznosa uložiti u školstvo. Kurikularna reforma je jedan proces koji se neće započeti odjednom i neće završiti odjednom.

Škola je živi organizam u kojem sudjeluje najviše zainteresiranih ljudi. To je nešto što će potrajati. Najvažnije je imati jasan cilj i put do tog cilja. Mislim da se to previše raširilo, zapravo se u to miješa svatko tko ne zna uopće što je sustav obrazovanja. Ono što je nama potrebno, prvenstveno, jest rasteretiti učenike, napraviti jasnu koncepciju je li devetogodišnja škola, je li predškola. Zašto se dio nastavnog programa ne bi preselio u vrtiće? Djeci bi trebalo isprogramirati ono što će učiti.

Ima li novca za više i bolje? U kojem vremenskom roku reforma može zaživjeti?

Jedan blaži oblik ili intervenciju u obrazovni sustav se može napraviti odmah, to je to smanjivanje nastavnog gradiva, čime bi djeca bila rasterećena. Ja mislim da naš obrazovni sustav obrazuje ljude, uistinu obrazuje ljude, jer gdje su svi naši akademici i doktori znanosti, vrhunski stručnjaci, koji su vani postigli uspjehe, završili školovanje? Pa u Republici Hrvatskoj. Imamo dobar sustav, jer smo naslijedili austrougarski sustav, naši učenici postižu izvanredne rezultate. Ti su rezultati rezultat rada dobrih učitelja i nastavnika. Sustav treba osigurati dobre plaće učiteljima i normalne uvjete. To je godinama zapuštano.

Sve snage treba uprijeti kod porasta gospodarstva u obrazovanje. Mislim da se ide u pogrešnom smjeru, umjesto da se snage udruže i ide se naprijed, počelo se previše politizirati. Zamjeram Jokiću, koji stalno govori o netransparentnosti izabrane voditeljice, koja ima besprijekorne reference, a Jokić je izabran Milanovićevim dekretom. On je meni i dalje drag, ali to se previše politizira. Ovdje je otvoren javni natječaj, kakvi smo mi to demokrati, ako smo demokrati samo kad naša opcija prolazi? Gospođa Culej je doktorica znanosti. Po Deklaraciji Vijeća Europe država nikad iz svojih ruku ne ispušta školstvo i gospodarstvo, a ako gospođa radi u školstvu, tko će donijeti reformu nego Vlada i resorno ministarstvo.

Mislite li da se u zemlji koja je toliko podijeljena može doći trust mozgova i donijeti zajedničku odluku?

Ja mislim da bi obrazovani ljudi, intelektualci trebali shvatiti vrijeme i bit. To znači da smo svi odgovorni. Ne možemo mi samo biti kontra nečega što netko predlaže, nego dati argumente, predložiti nešto, pa će se onda razmatrati. Držim da smo dovoljno normalni ljudi da bi se trebali ujediniti oko određenih stvari poput budućnosti naše djece i naše budućnosti.

Što mislite da će donijeti današnji prosvjed?

Moramo biti demokratični u smislu da poštujemo i drugačijeg i drugog. Ono što je najtragičnije u svemu ovome je što nastavnike nitko ništa ne pita, a oni se boje reforme, jer u slučaju izbornosti, kad bi se uveli izborni i obvezni predmeti, da će se djeca opredjeljivati prema boljim, marljivijim, zanimljivijim profesorima. Oni se boje da će možda eventualno ostati bez posla, neki od njih, što bi za neke i bilo dobro. Ali mislim da njih nitko nije ništa pitao. Trebala bi se provesti anketa među 50.000 nastavnika. Ja sam, kad sam bila ministrica, provela anketu među učenicima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Od 1.000 učenika, 900 je bilo za izbornu nastavu, a tad smo počeli s tim.

Je li vas itko kontaktirao za Ekspertnu radnu skupinu?

Ne. Ja sam surađivala s gospodinom Jokićem privatno, dala sam neke sugestije, nešto me pitao, dobro smo surađivali, on je vrlo simpatičan čovjek, ali mislim da bi bilo vrijeme da se zaustavi. Morate shvatiti kad je vrijeme da je prošlo, treba naći mjeru. Neki misle da sam u godinama, da im ni ne trebam, neki misle što će im ona HDZ-ovka. Ja bih provela anketu među nastavnicima.

Tržište rada nije usklađeno sa školstvom i dobivamo kadrove koji su suficitarni. Što je rješenje?

Ja sam bila uvela dvojni sustav o kojem se sad razgovara. Njemačka počiva na malom gospodarstvu, ne na teorijama niti na ne znam čemu, nego na malom gospodarstvu. Ja sam bila ponukana da uvedemo dualni sustav, dvojno obrazovanje. Da se u školi uči teorija, a kod majstora praksa i to se provodilo. Kad sam ja otišla, to je otišlo, a sad se opet raspravlja o tim stvarima.

Hoće li prosvjed nešto promijeniti?

Gdje bi ulica smjenjivala ljude? Ne treba tome davati veliku važnost. Ljudi će malo prošetati, malo progovoriti, najbolje da će ulica smjenjivati ministre. Pa gdje bi to došlo? Mene baš zanima što ti ljudi rade do podne. Ako će prosvjedovati od šest popodne, što su radili do podne danas?

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Priča o Sarafini Lauš, travničkoj Hrvatici koja je u ratu izgubila muža i trojicu sinova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.ba

Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, istjerane iz rodnog sela Ćukle, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni. Kako to, u razgovoru za Dnevnik.ba, baka Sarafina i opisuje – sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna. Ostati sam, na, kako kaže, ledini, bez sinova i muža, a da za zločin nitko nije nikada odgovarao, sudbina je brojnih hrvatskih obitelji u Središnjoj Bosni.

Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju  1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

Njena obiteljska tragedija, tragedija je  i svih nas  u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom  u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

Sarafinu Lauš posjetila sam  u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim ‘starinskim’ hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke  od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.

Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.

Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

Omer Luković,  Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

„Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“

„Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina.

Baka Sarafina, inače, rodila je  jedanaestoro djece.

Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji,  po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina,  četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.

Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira“. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili „neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio“.

Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet ‘oće“.

„Bosna vavik i naša bila“

Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.
„Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoganu u amanet“, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.

Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.

„Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna  je vavik i naša bila“, kaže Sarafina.

Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.

„Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al’ zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa’ranila na Pra’uljama“, kaže Sarafina.

„Ne tražim ništa, samo pravdu“

Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.

„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada  dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno,  netko htio spasti.

Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate

„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k’o biva rek’o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku“, kaže Serafina.

Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.

„Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate“, govori Sarafina.

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.

„Onda su rekli da se to desilo  nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?“, pita se Sarafina.

Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al’ govorili su joj naši  da je bilo svega“.

Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca 

„Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita se Sarafina.

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

„Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko“, prisjeća se Sarafina.

Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?

„Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne“, kaže Sarafina.

Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili 

„Bježe od mene kad me vide u selu, ni’ko mi nikad izvini nije rek’o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli ‘nagoditi’ tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.

„Sve se to,bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim“, govori Sarafina.

„Poklat’ ustaška govna da se ne troše metci“

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.

„Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpat’,  da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.
„To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit’, dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.

„Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to ‘ko?“, pita se Sarafina.

Podsjeća  i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga tzv. Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.

„Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.

Kaže i da ne zna kako su Hrvati u  Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.

„Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi’ strana,  ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni“, kaže Sarafina.

Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih  Vukovara, Srebrenice“.

Žrtva Središnje Bosne kao da ne postoji

„Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al’ ‘ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baško da i ne postojimo“, govori Serafina.

Spominje i postupak  u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.

„Kažu stalno neki združeni podu’vat, eto, k’o biva, mi njia napali, treba svak’ za svoje odgovarat’, al’ nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u  Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo ’tili, di ćeš, ni’ko iz ovog pakla, pobići nije mogao“, prisjetila se Sarafina.

„Sve bi im halila, samo da su moja dica živa“

Na  pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.

„Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina.

Razgovor  privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno“ jer se “ne plaši“.

„Sve  bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa“, zaključila je Sarafina Lauš.

Dnevnik.ba 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari