Pratite nas

Povijesnice

Ljubav prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri se ne isključuju, nego se lijepo popunjuju

Objavljeno

na

Objavljujemo izvanredan govor nadbiskupa Stepinca hrvatskim intelektualcima iz 1938. godine u kojemu je odgovorio na pitanja koja se i danas postavljaju. Što je istinsko domoljublje? Smije li katolik voljeti svoj narod i kakav odnos treba imati Crkva prema nacionalnim osjećajima?

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.

Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72/bitnonet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari