Pratite nas

Ljubo Jurčić prvi put javno otkrio istinu o prodaji Ine!

Objavljeno

na

Jurčić za priče da je OMV dao bolju ponudu od MOL-a kaže da su obično podmetanje lobista i “međunarodnih savjetnika” koji su radeći za OMV izgubili proviziju za dobro obavljen posao, jer OMV, lošijom ponudom, nije postao strateški partner.

Jurčić kaže da je odluka privatizirati Inu ili ne bila, naravno, politička odluka. Bivši ministar kaže da je politika odlučila privatizirati Inu i donijela je zakon o njenoj privatizaciji. Bez obzira na osobno mišljenje, jednom kad se donese, zakon se mora provoditi, zaključuje Jurčić..

‘U prvoj fazi privatizaciji Ine sudjelovale su ili bile upoznate s njom sve politički odgovorne institucije, kao ni u jednoj hrvatskoj privatizaciji prije ili kasnije. Ovaj cijeli proces bio je naknadno i predmet analize Saborskog odbora za privatizaciju Ine.

Najbolju ponudu dao je mađarski MOL, podsjeća Jurčić, 505 milijuna dolara. “Austrijski OMV je ponudio 420 milijuna milijuna na propisanom obrascu i u propisanoj proceduri. Ruska kompanija se zahvalila i odustala od podnošenja ponude, s obrazloženjem da u dioničarskom ugovoru nije prihvaćen njen prijedlog članka o pravu prvokupa, tj. da izabrani strateški partner ima prednost, pred ostalim zainteresiranim, u kupnji dionica kod slijedeće faze privatizacija”, piše bivši ministar u kolumni.

Prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi Ine imala je hrvatska strana, tako da tvrdnja da je MOL-u prepušteno upravljanje Inom prvim Ugovorom je netočna

Opozicija je u Saboru, prije potpisivanja, dobila kopije svih ugovora i mogla je tražiti objašnjenje za svaki članak, ali nije to učinila. Izašla je iz Sabora, a glavna primjedba je bila da je za 25% + jednu dionicu datoviše prava strateškom partneru nego što mu pripada. To u političkoj retorici dobro zvuči. Međutim, prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi Ine imala je hrvatska strana, tako da, nastavlja Jurčić,  tvrdnja da je MOL-u prepušteno upravljanje Inom prvim Ugovorom je netočna. U najmanju ruku, ni jedna, ni najmanja odluka nije se mogla donijeti bez hrvatske suglasnosti, a većina odluka mogla se donijeti samo s hrvatskim glasovima.

“Politikanskim pristupom nekih političara poduprtim lobistima i interesnim skupinamakoje su izgubile svoj interes u Ini njenom privatizacijom, a pod krinkom  zaštite nacionalnih interesa, stvorili su osjećaj da je Ina preuzeta od strane MOL-a na “neprijateljski način”, i da se moramo zaštititi od od njega, iako smo ga izabrali prema Zakonu i procedurama koje je propisala Hrvatska. Hrvatski sabor donio svojom slobodnom voljom, od nikoga prisiljen odluku, tj. Zakon o privatizaciji Ine, propisao uvjete i procedure za izbor strateškog partnera. Izabrani strateški partner je ispoštivao hrvatski Zakon, hrvatske procedure i isplatio ponuđeni iznos”, piše Jurčić.

Jurčić za priče da je OMV dao bolju ponudu od MOL-a kaže da su obično podmetanje lobista i “međunarodnih savjetnika” koji su radeći za OMV izgubili proviziju za dobro obavljen posao, jer OMV, lošijom ponudom, nije postao strateški partner.

“Te priče temelje se na jednom dopisu koji je faxom  OMV poslao, ne isti dan, kako ti lobisti ističu, nego dan kasnije, ne na veću, kako isti navode, niti istu cijenu nego na cijenu ispod MOL-ove ponude (up to). Taj, nazovimo dopis, nema oblik niti ikakve veze s ponudom u bilo kakvom poslu, a najmanje s ponudom za otkup dionica Ine, niti oblik dopisa koji se šalje državi koju poštuješ. O propisanoj proceduri da se i ne govori”, piše Jurčić u kolumni za Politiku Plus.

Pitanje je kako bi austrijska vlada u sličnoj situaciji reagirala na takav dopis iz Hrvatske. Danas, ni države uz koje se stavlja oznaka “banana” ne prihvaćaju  takve ili slične dopise kao ozbiljne ponude, kaže Jurčić. Napominje da je minimum poslovnog ponašanja poštivanje pravila, procedure i forme.

“Prije svega, ponude koje stignu nakon propisanog  roka se ne prihvaćaju, pa ako stigne i sekundu nakon prve otvorene ponude, ili kada ovlaštena osoba izjavi da je istekao rok za podnošenje ponuda. To nije moguće ni kod najmanjih tenderskih transakcija. Tozna svaki poslovni čovjek, a osobito međunarodni savjetnici. Svim sudionicima prve faze privatizacije Ine to je bilo jasno”, napisao je nekadašnji SDP-ov kandidat za premijera.

Drugo, dopis koji je nazvan ponudom je upućen Ministru hrvatskog gospodarstva, nastavlja Jurčić, a ne kako je propisano glavnom savjetniku za privatizaciju Ine, Deutsche bank, koji je izabran da vodi process, i kojeg  su svi sudionici prihvatili kao garanciju za poštivanje pravila, ispravnost dokumenata, korektnost propisane procedure, itd.

“Da li je u Hrvatskoj zamislivo  prihvaćanje “ponude” za privatizaciju bilo čega, koja ne zadovoljava propisani sadržaj, koja je stigla dan kasnije na Ministra hrvatskog gospodarstva, iako je natječajem određeno da se treba uputiti na drugu instituciju, drugu adresu jedan dan ranije, pita se Jurčić te zaključuje, “ovakvim dopisom kojim se ne poštuje procedura propisana od strane države, je izraz nepoštovanja i prema toj državi”.

Jurčić tvrdi da strateški partner nije imao obvezu ulaganja u Inu, niti je to zakonski bilo moguće.

“Ina je samostalna pravna osoba sa svojim upravljačkim tijelima, planovima, investicijskom i poslovnom politikom, kreditnim mogućnostima, … Poslovanje financira vlastitim ili posuđenim sredstvima na financijskom tržištu. Ulaganja od strane strateškog partnera značila bi dokapitalizaciju Ine, što bi mijenjalo odnos među dioničarima, a za to je potrebna vladina odluka i suglasnost Sabora. Iako MOL nije imao obvezu ulaganja, često ga se kritiziralo da tu obvezu nije izvršio”, napisao je Ljubo Jurčić.

Pristup promjeni Dioničarskog ugovora o načinu upravljanja Inom, prema dostupnim informacijama, je pogrešan, zaključuje Jurčić.

“Naime, upravljanje se izvodi iz cilja kompanije i njene organizacijske strukture. Organizacijsku strukturu određuje tehnologija proizvodnje, tehnologija poslovanja i tržišnih struktura, tj. tržišta na kojem posluje kompanija. Ni jedan od ovih elemenata nije politički, nego tehnološko, poslovno – tržišni, i svaki od njih može se vrlo precizno procijeniti. Na temelju takvih procjena vlasnici dogovaraju cilj, i u skladu s ciljem strategiju. Ostvarivanje cilja i  strategiju provodi  uprava, a nadziru vlasnici kroz nadzorni odbor i podatke koji im daje neovisna kontroling organizacija”, napisao je Jurčić u kolumni za Politika Plus.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

U Zagrebu paljenje svijeća za žrtve ‘zločina HVO-a i HV-a u BiH’

Objavljeno

na

Objavio

SERGE BRAMMERTZ PODRŽAO RAD INICIJATIVE MLADIH ZA LJUDSKA PRAVA

Inicijativa mladih za ljudska prava organizirat će u ponedjeljak na Trgu Francuske Republike u Zagrebu paljenje svijeća za žrtve zločina koje su počinili pripadnici HVO-a i HV-a u BiH.

“Inicijativa mladih za ljudska prava organizira paljenje svijeća za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a u BiH, žrtve nad kojima su zločine planirali i počinili oni koji su djelovali u ime naše Republike i time njezino ime zlorabili i osramotili“, stoji u najavi Inicijative mladih iz koje dodaju da tim aktom žele iskazati suosjećanje sa žrtvama i uputiti im sućut, ali i preživjelima i obiteljima stradalih dati do znanja da društvo u Hrvatskoj nije jedinstveno u slavljenju ratnih zločinaca i ratnih zločina.

“Želimo pokazati da u Hrvatskoj postoje i oni koji će neumorno zahtijevati od svojih institucija da zločine počinjene u ime i za račun naše Republike, odnosno od strane snaga pod njezinom kontrolom, treba priznati i osuditi, osuđujući istodobno i politiku koja je do njihovih stradanja dovela“, poručili su iz Inicijative mladih za ljudska prava, piše DnevniList.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari