Pratite nas

Analiza

LJUDI LAŽU – BROJKE NE

Objavljeno

na

UPOZORENJE! – Zbog možebitnih zdravstvenih tegoba i posljedica čitanja sadržaja Tablica nije preporučljivo za čitanje „mentalnim komunistima i juhoslovenima“ kao ni onima koji ne vole Hrvatsku i Hrvate!


Miracle on 34th Street?  NE!

Čudesni povijesni događaj dogodio se u RH. Počelo je u kolovozu 2016., kad su po prvi put prihodi Proračuna 2016. premašili rashode Proračuna 2016. i to za malenih, ali sve pozornosti važnih i vrijednih 2 milijuna kuna.

Nezabilježeno, nevjerojatno, ali istinito, a nastavilo se u rujnu 2016. sa već respektabilnih  708 580 000 HRK, a ta će se razlika prihoda – rashoda idućih mjeseci toliko povećati da ni najveći optimisti neće vjerovati ni sebi ni Tablicama.

Svim domoljubima, a ujedno i „nevjernim Tomama“ koji su pod utjecajem tzv. „Mainstream medija“ poruka:

Pogledajte i vjerujte!

Kad vam „mentalni komunisti i juhosloveni“ još jednom stave pred i „pod nos“ da RH ide u nekakvom krivom pravcu, samo im pokažite ove Tablice i ništa ne pričajte jer će vas zamrziti u trenu, a za nekoliko minuta i sami sebe. Naravno, prije nego li im pokažete Tablice iz priloga ispod, savjetujte ih da uzmu nešto „za smirenje“.

Kako gospodarske teme ionako malo posjetitelja i čita, da ne duljim i opterećujem vas suvišnim slovima, pustimo slikama i brojkama neka pričaju.
_____________________

„Ako laže koza, ne laže rog!“


Kome smeta, neka pati!

Hrvatska ide dalje unatoč i usprkos!
Milivoj Lokas/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dokumenti JNA koji demantiraju višedesetljetne laži

Objavljeno

na

Objavio

Broj poginulih partizana u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine – 16.164, a ne 70.000 kako već 70 godina lažu

U Pregledu izvedenih akcija i operacija jedinica Glavnog Štaba Hrvatske navedene su sve akcije i operacije s konačnim rezultatom, počevši od dana ustanka u srpnju 1941. do 16. svibnja 1945., zatim mjesta na kojima su se jedinice nalazile, kakav su uspjeh postigle, koliki su neprijateljski gubitci, koliko je čega zaplijenjeno, kao i vlastiti gubitci u ljudstvu i materijalima na teritoriju II Jugoslavenske Armije za vrijeme Narodnosno oslobodilačke borbe, odnosno u Hrvatskoj.

Za sve točke iznose se sređeni podaci u ‘Pregledima izvedenih akcija i operacija’ po godinama za teritorije pojedinih Korpusa, i za Divizije, bez obzira gdje su se kretali i vodili akcije i operacije. Na kraju svake godine, na zasebnom ‘Pregledu’ iznosi se ukupan broj za izvedene akcije i operacije svih jedinica II Jugoslavenske Armije u toj godini s konačnim rezultatom te godine.

Među ostalim, u Pregledu stoji kako za 1941. godinu ima vrlo malo podataka o akcijama, jedino za jedinice s teritorija IV i VIII Korpusa, jer su se tada vrlo malo vodili pismeni podaci o akcijama, a i ono što se vodilo zagubljeno je ili uništeno pa se navedeni podaci većinom oslanjaju na iskaze prvoboraca.

JNA

Za 1942. godinu ima nešto više podataka jer se je sačuvalo nešto pismenih podataka/operativnih izvještaja/ i dobilo se više podataka po iskazima starijih drugova boraca. Može se reći da je od učinjenih akcija u ovoj godini oko 45 posto podataka obuhvaćeno u ‘Pregledima’. Za 1943. dobilo se puno više podataka iz operativnih izvještaja, operativnih dnevnika, iz razne operativne arhive i po iskazima starijih boraca pa se može smatrati da izneseni podaci u ‘Pregledima’ za ovu godinu obuhvaćaju oko 70 posto.

Za 1944. godinu postoje sve divizije s teritorija II Jugoslavenske Armije koje su vodile ratnu administraciju kao i ostale vojske pa su i njima podčinjene jedinice dostavljale redovne izvještaje o izvedenim akcijama i operacijama, vodile su operativni dnevnik i svu ostalu ratnu administraciju te se više nije imalo potrebe oslanjati na iskaze starijih boraca. Podaci za ovu godinu su puno konkretniji i iznose oko 80 do 85 posto.

Za 1945. do 16. svibnja podaci koji su izneseni u ‘Pregledima’ skoro su svi potpuni jer se imalo više mogućnosti za sastavljanje u dostavljanje operativnih jedinica bivšim štabovima te su podaci za ovaj period obuhvaćeni od 90 do 100 posto. Ima slučajeva da za neke jedinice nema nikakvih podatka o izvedenim akcijama i operacija tijekom ranijih godina za izvjestan period, a to je razlog što je arhiva dotične jedinice nestala ili su je, kako stoji u zapisniku, neprijatelji uzeli.

U Pregledniku se dalje navodi kako su saveznički avioni, ne znajući da je partizanska kolona, zapalili operativnu arhivu bivšega Glavnog Štaba Hrvatske prilikom premještanju iz Topuskoga za Zadar, a zbog čega je izgubljeno jako puno operativne građe, naročito za 1941., 1942. i 1943. koja se nalazila kod Glavnog Štaba Hrvatske, dok je za ostale dvije godine pronađena arhiva kod samih jedinica. Zbog toga je, kako ističu u ovome dopisu, oskudna arhiva bivšega XI Korpusa s kojom je propala arhiva jedinica za teritorij Istre pa nema podataka za pojedine periode u pregledima za Istru. U dokumentima se naglašava kako je kod mnogih Vojno-pozadinskih vlasti, operativnih jedinica, arhiva bila zakopana, pa je uništena ili pala u ruke neprijateljima, ili je morala biti zapaljena da je se neprijatelji ne dokopaju.

Gledajući po godinama, u Pregledniku stoji da je tijekom 1941. godine poginulo sedam, a zarobljeno 24 partizana. Godina 1942. nešto je bogatija podacima pa tako stoji da je poginulo 945 osoba, ranjeno ih je 1691, zarobljeno 76, a nestalo isto 76. za 1943. stoji kako je poginulo 3848 partizana, ranjeno je 9292, a 94 ih je zarobljeno te 365 nestalo.

Još su brojčano veći podaci za 1944. godinu pa tako stoji da ih je poginulo 6129, ranjeno 16 416, njih 618 je zarobljeno, a 2872 ih se smatra nestalim. Brojke za 1945. su nešto manje kad je riječ o poginulima i iznosi 5235, ranjenih je 17 594, zarobljeno samo 119, a nestalo 1062.

Kad se pogleda ukupan zbroj poginulih, ranjenih, zarobljenih i nestalih partizana od 1941. do 1945., a prema podacima Glavnog štaba Hrvatske o pregledu izvedenih akcija i operacija u tom periodu, dolazi se do brojke od ukupno 16 164 poginula partizana, 44 993 ranjena, 931 zarobljen i 4375 ranjena.

Usporedbe radi, u četiri godine Domovinskoga rata poginulo je oko 15.000 hrvatskih branitelja koji su morali ginuti za slobodu od okupacije koju su za sobom ostavili partizani. Pola stoljeća i više nakon Drugoga svjetskog rata, partizani su bili povlaštena kategorija stanovništva, u njihovim rukama je bila sva vlast, uživali su sve moguće povlastice i terorizirali su narod.

I danas Hrvatska isplaćuje 13. 722 partizanske mirovine iako je od toga rata prošlo 74 godine. Za razliku od njih, obitelji poginulih hrvatskih branitelja imaju mirovine, preživjeli branitelji dobivaju ih tek s godinama starosti nakon godina rada, imaju još neka prava, ali ni dijelić onoga što su imali partizani.

Hrvatski branitelji izloženi su sustavnome prijeziru i omalovažavanju. Partizani su imali status svetaca koje nitko nije smio dirati, danas su pak hrvatski branitelji obezvrijeđeni i ekskomunicirani iz društva koje im često krade zasluge i pripisuje partizanima.

Prema statističkim informacijama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u listopadu 2017. broj korisnika mirovina pripadnika bivše Jugoslavenske narodne armije – JNA iznosio je 6636, a prosječan mirovina je bila 2.267,85 kuna, dok je broj korisnika mirovine kao pripadnike Jugoslavenske narodne armije – JNA – čl.185 ZOMO 134, a iznos mirovine je 3.019,57 kuna. U kategoriji korisnika mirovina broj sudionika tzv. Narodnooslobodilačkog rata iznosio je 13 772.

70 godina naklapanja

Jugoslavenska historiografija ne nudi točan podatak o broju poginulih pripadnika tzv. NOB-a. Vlada prava prašuma podataka iz različitih godina i od različitih autora. Očito se s tim podatcima manipuliralo, skrivalo godinama od javnosti jer jugoslavenske vlasti imale su prije svakoga istraživanja zadane veličine koje su istraživanjem htjeli potvrditi, a kako nikako nisu uspjele navući željeni broj vojnih i civilnih žrtava, to su tajile istinu.

Godine 1950. tzv. Republički odbor Subnora došao je do podatka da je u Hrvatskoj poginulo 46 377 partizana, Republički zavod za statistiku je, pak, 1964. izračunao da ih je poginulo 51.949, Komisija za procjenu žrtava SFRJ poslije toga dolazi do 61.833 žrtava. Vladimir Žerjavić procjenjuje gubitke tzv. NOB-a u Hrvatskoj na 60.000, mnogi drugi autori govore o više od 70 tisuća poginulih partizana, pa i više od sto tisuća. Tragikomično licitiranje traje od kraja Drugoga svjetskoga rata do danas. Nitko nema pouzdane podatke pa vlastita naklapanja i vlastite želje umata u tzv. znanstvene radove.

U manje od četiri godine ubijeno 148 434 Hrvata

U Pregledniku su uredno zabilježeni i, kako ih partizani nazivaju, neprijateljski gubitci od 1941.-1945.. Prema njihovim navodima 1941. ukupno je ubijeno 38, a ranjeno 81 Hrvat. Godine 1942. gubitci su već bili ogromni pa je tako ubijeno 8398 osoba, ranjeno ih je 4207, zarobljeno 5019, a predalo ih se 355. Tijekom 1943. partizani su ubili 42 964 osobe, 18 111 ih je ranjeno, 15 969 zarobljeno, a 1722 ih se predalo.

Podatci za 1944. godinu još su veći pa je tako ubijeno 58 511, ranjeno 39 607, zarobljeno 11 203, dok se predalo 1515. Do svibnja 1945. partizani u ubili 38 523 osobe, ranili 32 808, zarobili 24 929, a samo ih se predalo 15 462. Kad ove podatke zbrojimo po godinama, dolazimo do brojke od 148 434 ubijene osobe, 94 733 ih je ranjeno, zarobljeno 57 201, dok ih se samo predalo ukupno 19 354.

Pripremila: Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

SLOBODA MIŠLJENJA I GOVORA

Objavljeno

na

Objavio

Temeljni tekst za raspravu o tzv. „govoru mržnje“ je 19. članak „Opće deklaracije o ljudskim pravima“ koji proglašava pravo na slobodu govora: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.“ piše prof. dr. K.Krkač./À Propos/

Pravo na slobodu govora apsolutno je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja mišljenja. Prvo i najočitije ograničenje je ono između mišljenja izraženog u govoru ili pismu i činjenja, jer postoji razlika između iskaza „Čin Č treba učiniti.“ i de facto izvođenja čina Č. Između govora o činjenju i činjenja područje je namjere za koju nije nužno da na bilo koji način prethodi činu ili bude eksplicitno mišljena ili iskazana jer može biti sadržana u samom činu, tj. implicitna i manifestirana samim činom. (Najočitiji primjer je svakodnevni govor pri kojem nemamo namjeru izreći svaku pojedinu rečenicu, ali ih ipak izgovaramo namjeravano, tj. samo izgovaranje baš rečenice P, a ne npr. njoj oprečne ¬P implicira i manifestira namjeru da bude izrečena samim činom.)

Poticanje na činjenje, bilo poticanje samoga sebe ili drugih nije obuhvaćeno pravom na slobodu mišljenja i govora. Pod poticanjem se misli na poticanje drugih na počinjenje npr. prekršaja ili kaznenog djela. Ipak, pokušaj poticanja ili sugeriranje poticanja ne ubraja se u poticanje, jer mora postojati eksplicitan poticaj u odnosu na one koje se potiče pri čemu oni moraju moći odgovoriti na poticaj, tj. biti potaknuti ili ne biti potaknuti (aktivno prihvatiti ili odbaciti poticaj).

Naime, pokušaj poticaja različit je od poticaja otprilike koliko i pokušaj hoda od hodanja. Onaj tko pokušava hodati nije prohodao, pa ga se ne može teretiti za hod. Poticaj je nadalje eksplicitno nagovaranje koga da što učini od strane onoga tko potiče, a onaj kome je poticaj upućen treba biti postavljen pred izbor između toga „da bude potaknut“ ili „da ne bude potaknut“ i teret odgovornosti je na počinitelju poticaja, ali i ma primatelju poticaja. Pod tim vidikom treba razlikovati izražavanje emocija, osjećaja i raspoloženja (pa i negativnih poput mržnje) od pokušaja na poticanje na emocije (npr. mržnju) i de facto poticanja na emocije (npr. mržnju, kao i nasilje, prekršaje i kaznena djela).

Izuzev eksplicitnog poticaja, a s isključenjem pokušaja poticaja ili sugeriranja poticaja, svako drugo ograničenje slobode mišljenja, govora i tiska treba biti opravdano dodatnom analizom i razlogom koji pokazuju kako dolazi do preklapanja prava (konceptualno modeliranje) i kako je zašto u slučaju sukoba dvaju prava pravo različito od slobode nadređeno i suspendira slobodu (argumentativno modeliranje). Već sama činjenica izostanka takvog opravdanja predstavlja slutnju i indiciju na neopravdano ograničavanje te slobode (neki oblik cenzure, verbalnog delikta i sl. koji nisu svojstveni demokratskom režimu).

Ako eksplicitan poticaj na prekršaje, kaznena djela i sl. držimo unutrašnjim ograničenjem slobode misli, govora, pisma i tiska, onda ostale možemo držati izvanjskima jer dolaze izvana, tj. od drugih prava. Izvanjska ograničenja navode se u raznim popisima i različito se okupljaju u skupine nerijetko po važnosti u odnosu na sam odnos prema slobodi, a često i prema pojedincu ili cijeloj skupini. Pod vidikom pojedinca zasigurno su na prvom mjestu pravo na privatnost, autorsko pravo, zaštićeni podatci, pravo na zaborav (tj. pravo da se pojedinca opetovano ne stigmatizira s obzirom na nešto što je počinio i npr. bio kažnjen i odslužio dosuđenu kaznu). Pod vidikom skupine na prvom mjestu su svakako nacionalna sigurnost (npr. sigurnost granica) i javna sigurnost (pod vidikom fizičke sigurnosti, zdravlja, rada, kretanja itd.). Pod vidikom temeljnih odnosa unutar skupine na prvom mjestu je pravedno suđenje, ali i sve ostalo vezano uz pravosudni sustav a što je blisko tom načelu (npr. krivokletstvo, iako se ono može odnositi i na druga područja). Pod vidikom javnog života unutar skupine tu su poticanje na prekršaje, kaznena djela i nasilje, kleveta, krivokletstvo, opscenost, pornografija, uvredljiv govor itd.

Za svako od ovih izvanjskih ograničenja slobode misli, govora, pisma i tiska treba biti navedeno opravdanje temeljem kojeg to pravo ili sloboda (tj. ne samo sloboda-za npr. javnu sigurnost, nego i sloboda-od javnog nasilja) ograničavaju slobodu misli, riječi i tiska. U protivnom po definiciji se radi o protudemokratskom ograničavanju slobode, tj. o cenzuri slobode sa svrhom ostvarivanja dobrobiti različitih od ostalih ljudskih prava.

Društvene mreže su nov internetski komunikacijski kanal. Kao takve, napose ako su besplatne predstavljaju ozbiljnu konkurenciju mnogim izvorima moći, prije svega medijske. Prije svega televiziji, zatim tiskanim medijima, ali i internetskim dijelovima klasičnih medija. O tome svjedoči pad proizvodnje i prodaje tiskanih medija, ali i ulazak klasičnih medija na društvene mreže. Zatim predstavljaju konkurenciju gospodarskim izvorima moći pod vidikom profita koji se ostvaruje putem društvenih mreža, ali na koncu i konkurenciju političkim izvorima moći. Naime, sasvim je jasno da su besplatne društvene mreže izvrstan alat neovisnim političkim kandidatima, zastupnicima i malim strankama za inače vrlo skup politički marketing. Time se značajno utječe na demokratizaciju društva, ali i na rezultate izbora što pokazuju promjene npr. u EU.

Nadalje, besplatne društvene mreže predstavljaju drugačiji način komunikacije od klasičnih. Puno su dinamičnije, interaktivnije, omogućuju razgovore, pregovore, dogovore, planiranje i sl. paralelno i u realnom vremenu, zatim snimke događaja i prijenose uživo, tj. njihovo objavljivanje. Sve to istovremeno može biti praćeno opisom događaja, stavova, mišljenja i sl. Niti jedan drugi medij dosad nije toliko uspješno povezao većinu svojstava klasičnih medija i pridodao im neka nova. Ukoliko su to novosti, to se svakako odražava i na konceptualno modeliranje slobode misli, govora i tiska i na ograničenja te slobode na društvenim mrežama. Drugim riječima, ako društvene mreže donose novosti, onda postoji i zahtjev za  novim shvaćanjem slobode i njezinih ograničenja, pa nije točno da ono što vrijedi u fizičkoj komunikaciji ili komunikaciji putem klasičnih medija automatizmom ili logičkom nužnošću vrijedi i u komunikaciji putem društvenih mreža.

Poteškoća s ograničenjem slobode misli, govora i pisma (tiska) na društvenim mrežama dijeli poteškoće s istim ograničenjem u drugim komunikacijskim kanalima i medijima, ali iskazuje i neke nove. Prva je poteškoća problem identiteta autora. Dok je autora u klasičnim medijima moguće i potrebno, a i redovito ga/ju se identificira, dotle to na društvenim mrežama nije nužno, jer je moguće stvoriti „lažni profil“ (izraz je pomalo nespretan).

Druga poteškoća je problem samog izraza „govor mržnje“ koji je metafora i nema ni doslovno značenje, a niti ga poznaje hrvatsko zakonodavstvo. Štoviše, to je možda floskula koja je namjerno izmišljena kako bi pod nju ubacivalo ili iz nje izbacivalo kako kome što u kojoj prilici ili neprilici odgovara. Govor je vrlo uzak izraz jer se mržnja može iskazivati i na nasilje poticati vizualno, zvučno, a ne nužno pismom ili govorom. Nadalje, mržnja je nešto čije se pokazivanje doduše može zabraniti samo u nekoj mjeri, jer postoje fiziološke manifestacije emocija koje nije moguće kontrolirati, pa je u tom smislu suludo pokušavati spriječiti manifestiranje mržnje, uostalom kao i ljubavi ili bilo koje druge emocije, osjećaja ili raspoloženja.

Treća poteškoća je već spomenuti poticaj na npr. nasilje, prekršaje ili kaznena djela. Ako u obzir uzmemo samo poticaje u pismu, već ovdje je vidljiv niz komplikacija. Kako poticaj mora biti izveden, a ne samo u pokušaju i eksplicitan, a ne implicitan, sasvim je jasno što jest, a što nije poticaj u pismu. Primjerice motto „Ukinimo HRT pristojbu!“ je prije svega motto i ništa više. Doduše, taj motto može biti shvaćen kao sažetak stava koji kaže kako je HRT pristojba nepravedna kao prisilna, kao određen iznos novca u odnosu na minimalnu plaću u RH ili čak načelno, ali može biti shvaćen baš kao motto tj. tako da iskazuje ideal, načelo ili cilj, pa je u tom smislu i cilj djelovanja. Pitanje je dakle potiče li se iskazom „Ukinimo HRT pristojbu!“ (što je i račun na jednoj društvenoj mreži) kršenje zakona koji kaže da se pristojba HRT-u mora plaćati ili se tim iskazom slobodno iskazuje stav o tome kako je ta pristojba nepravedna, pa je posljedično pravedno nastojati ukinuti ju?

Ovakvih poteškoća ima cijeli niz i teško je kako će ih bilo kakav zakon precizno odrediti, a još manje uspješno riješiti, pa samim time i olakšati poteškoće koje se navodno pojavljuju s obzirom na slobodu misli, riječi i govora na društvenim mrežama u odnosu na legitimna ograničenja te slobode (pa makar to bio i loše preveden zakon s njemačkog jezika). Na djelu su dva načelna i možda paralelna problema. Prvi se tiče očuvanja slobode misli, govora i pisma u odnosu njezinu zlouporabu u svrhe koje ne spadaju na druga ljudska prava, a drugi se tiče korištenja društvenih mreža kako bi se pojeftinilo i proširilo polje javne rasprave o javnim stvarima u odnosu na njihovu zlouporabu kako bi se to polje rasprave suzilo u svrhe koje ne spadaju na povećanje mjerljivog stupnja demokratičnosti društva, nego spadaju na npr. gospodarske, političke ili druge uske interese javnih ili privatnih fizičkih ili pravnih osoba.

Načelno se može reći kako je svako ograničavanje slobode misli, govora i pisma u javnom prostoru, pa tako i na društvenim mrežama, opravdano samo kad je ta sloboda u sukobu s drugom nadređenom vrijednošću koja se iskazuje drugim ljudskim pravom, dok je u svim ostalim slučajevima neopravdano i predstavlja slutnju i indiciju protudemokratskog nastojanja koje već samim time treba biti spriječeno svim dostupnim demokratskim sredstvima i to sprječavanje treba poticati u ime očuvanja temeljnih demokratskih sloboda.

P.S.

Tekst je napisan sa svrhom pojašnjenja teme rasprave koja se vodi o ograničavanju slobode misli, govora, pisma i tiska načelno, a napose na društvenim mrežama u RH.

prof. dr. K.Krkač./À Propos/u Zagrebu, 17. 01. 2018.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari