Pratite nas

Kolumne

Lobiranje: časna profesija ili legalna korupcija?

Objavljeno

na

U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. Eto i pukovnik Ivo Sanader se bavio „lobiranjem“ pa završio u tamnici. Darko Marinac,Damir Polančec, Željko Sabo, Stjepan Fiolić,Marina Merzel Lovrić, i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”. Koliko je tek raznoraznih „lobista“ sudjelovalo u krađi i grabežu odnosno priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način? Tko je “lobirao“ prodaju Zračne luke Zagreb?

[ad id=”93788″]

Tko je“ lobirao“ i po kojim uvjetima za obitelj bivšeg premijera Milanovića,koja je ,čini se, u dobrim odnosima s „Novom ljubljanskom bankom“. Odobren im je kredit od 3.250.000 eura dok je Hrvatska tužila „Ljubljansku banku“. Tko su zagrebački lobisti brojnih afera od razmjene zemljišta, ispravaka urbanističkih planova? Sve je više političara koji se bave lobiranjem. Lobiranjem se bavi i Josip Petrović koji je u svoju lobističku priču angažirao Anu Karamarko odnosno agenciju Drimia u njezinom vlasništvu. Tko se sve bavio lobiranjem u vezi „remonta“ MIG-ova još se ne zna. Jesu li se bivši ministri Jakovina i Vrdoljak bavili lobiranjem tek će se saznati, naravno ako se kao i obično ne prevarimo u rad pravne države i institucija sustava. Od uspostave Hrvatske imali smo cijeli „almanah“ lobiranja i lobista iz raznih područja života od političara,novopečenih gospodarstvenika,“uspješnih“ poduzetnika. Korist od tih lobiranja imali su lobisti i oni za koje su lobirali, a ostale tko „šiša“. Sve u svemu su nas dobro „ošišali“ i zadužili. Hrvatska zbilja nam ukazuje da je tanka crta između lobiranja,korupcije i mita.

Što je lobiranje?

Dakle, što je lobiranje? Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, nekad i povlaštenih,njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, ima povlaštene informacije i može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom?
Što je korupcija?

Korupcija je svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru.

Što je mito?

Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama ”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“.

Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”. Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula,Matu Granića,Čačića ili nekog četvrtog nekoliko HNS-ovaca ili HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje.

Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.

mate granić 2Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je ,svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom Šternovu izjavu, ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”. Što ove izjave imaju zajedničko? Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti nekog ministra u Vladi ili člana njegove uže ili šire obitelji, Čačića, Šterna, Bandića, Ostojića ili nekog petog lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno do jučer kod Ive Sanadera,Jadranke Kosor ili Milana Bandića , Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Davora Bernardića ,danas kod tihomira Oreškovića,Tomislava Karamarka , Bože Petrova ili nekog trećeg pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme angažirati nekog sedmog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, stjecanju upravljačkih prava, prodaji prirodnih resursa ili privatizaciji preostalog obiteljskog srebra. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana.

Hrvatska nema propise o lobiranju,a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita.

Bit će interesantno pratiti,koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju, legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito??

Nemojte me krivo shvatit,međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo. U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.

I na kraju, sjetih se one proročke izreke,koja se pripisuje Bruni Bušiću, iako poznavatelji i prijatelji tvrde da nije Bušićeva, koja kaže: „No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu,vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao,a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje-kako nas tada spasit od nas samih?!“

Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari