Pratite nas

Kolumne

Lobiranje: časna profesija ili legalna korupcija?

Objavljeno

na

U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. Eto i pukovnik Ivo Sanader se bavio „lobiranjem“ pa završio u tamnici. Darko Marinac,Damir Polančec, Željko Sabo, Stjepan Fiolić,Marina Merzel Lovrić, i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”. Koliko je tek raznoraznih „lobista“ sudjelovalo u krađi i grabežu odnosno priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način? Tko je “lobirao“ prodaju Zračne luke Zagreb?

[ad id=”93788″]

Tko je“ lobirao“ i po kojim uvjetima za obitelj bivšeg premijera Milanovića,koja je ,čini se, u dobrim odnosima s „Novom ljubljanskom bankom“. Odobren im je kredit od 3.250.000 eura dok je Hrvatska tužila „Ljubljansku banku“. Tko su zagrebački lobisti brojnih afera od razmjene zemljišta, ispravaka urbanističkih planova? Sve je više političara koji se bave lobiranjem. Lobiranjem se bavi i Josip Petrović koji je u svoju lobističku priču angažirao Anu Karamarko odnosno agenciju Drimia u njezinom vlasništvu. Tko se sve bavio lobiranjem u vezi „remonta“ MIG-ova još se ne zna. Jesu li se bivši ministri Jakovina i Vrdoljak bavili lobiranjem tek će se saznati, naravno ako se kao i obično ne prevarimo u rad pravne države i institucija sustava. Od uspostave Hrvatske imali smo cijeli „almanah“ lobiranja i lobista iz raznih područja života od političara,novopečenih gospodarstvenika,“uspješnih“ poduzetnika. Korist od tih lobiranja imali su lobisti i oni za koje su lobirali, a ostale tko „šiša“. Sve u svemu su nas dobro „ošišali“ i zadužili. Hrvatska zbilja nam ukazuje da je tanka crta između lobiranja,korupcije i mita.

Što je lobiranje?

Dakle, što je lobiranje? Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, nekad i povlaštenih,njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, ima povlaštene informacije i može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom?
Što je korupcija?

Korupcija je svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru.

Što je mito?

Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama ”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“.

Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”. Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula,Matu Granića,Čačića ili nekog četvrtog nekoliko HNS-ovaca ili HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje.

Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.

mate granić 2Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je ,svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom Šternovu izjavu, ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”. Što ove izjave imaju zajedničko? Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti nekog ministra u Vladi ili člana njegove uže ili šire obitelji, Čačića, Šterna, Bandića, Ostojića ili nekog petog lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno do jučer kod Ive Sanadera,Jadranke Kosor ili Milana Bandića , Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Davora Bernardića ,danas kod tihomira Oreškovića,Tomislava Karamarka , Bože Petrova ili nekog trećeg pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme angažirati nekog sedmog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, stjecanju upravljačkih prava, prodaji prirodnih resursa ili privatizaciji preostalog obiteljskog srebra. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana.

Hrvatska nema propise o lobiranju,a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita.

Bit će interesantno pratiti,koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju, legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito??

Nemojte me krivo shvatit,međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo. U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.

I na kraju, sjetih se one proročke izreke,koja se pripisuje Bruni Bušiću, iako poznavatelji i prijatelji tvrde da nije Bušićeva, koja kaže: „No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu,vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao,a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje-kako nas tada spasit od nas samih?!“

Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kažnjenička bojna i preudaje u Saboru

Objavljeno

na

Objavio

U spojenim posudama SDP-u i HDZ-u trenutačno se odvijaju suprotni procesi. Jedni se u Saboru osipaju i žele srušiti vođu, a drugi se podebljavaju otpadnicima sa svih strana i natječu u iskazivanju potpore Najboljem i Najpametnijem.

Neuspjelo pokušavanje rušenja Bernardića već se mjesecima odigrava javno, poput neke reality sapunice, dok se mutni proces Plenkovićeva ostajanja u igri odigrava tajno, zakulisnim igrama o kojima možemo samo nagađati.

SDP je napustio koalicijski partner HNS kojeg su sami uvukli u Sabor pa su ispali naivni rogonje, a HDZ-ovci su sebe uvjerili da su superinteligentni osvajači iako dugoročno nije sigurno tko je takvom preudajom HNS-a dobio, a tko izgubio.

SDP ni milimetra ne odustaje od ideologije, još naklapaju o antifašizmu i ustašizaciji Hrvatske, dok se Plenkovićev HDZ potpuno ispraznio od političkog i vrijednosnog sadržaja, štoviše sve više postaje novi okvir za održanje lijevo-liberalne kulturne hegemonije.

Današnja događanja u SDP-u još jednom potvrđuju tezu kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Na samim počecima te partije u borbi za čelnu poziciju doslovno su padale glave, u zlatna drugarska vremena kad je Broz usred staljinističkih čistki u Moskvi otkucavao tadašnjeg partijskog čelnika Gorkića i ostale drugove šaljući ih time u sigurnu smrt, dok se sam uspinjao na njihovo mjesto.

U usporedbi s tim danima, današnji pokušaj skidanja nepopularnog Bere djeluje kao farsa, a unutarpartijska borba za vlast više podsjeća na antički boj žaba i miševa negoli na kakav tragični obrazac.

Mediji već mjesecima izvještavaju kako Bernardić samo što nije pao, štoviše, prošlog tjedna već su ozbiljno raspravljali o tome hoće li ga naslijediti Komadina ili Borzan, a onda se ništa od toga nije dogodilo.

U medijima bi trebalo uvesti dodatnu rubriku, između vremenske prognoze i sporta, o stanju smjenjivanja Bernardića ili, dok se nešto ne dogodi, držati natpis: Beru još nisu smijenili, a kad će, ne znamo.

Ta čudna situacija rezultat je diskrepancije između formalne moći u stranci koju ima Bernardić koji je kao dobar Bandićev učenik mlad usvojio ključna birokratsko-partijska znanja, ukratko zna kako stranka funkcionira i kako se unutarpartijskim rudarenjem ostaje u sedlu, i lijeve bulumente, od medija i javne scene do saborskih zastupnika koje je naslijedio došavši na čelo stranke nakon izgubljenih izbora, a koji ga iz nekog razloga, premda još nije dobio priliku okušati se na parlamentarnim izborima, žele smijeniti.

Oni bi ga srušili, ali ne uspijevaju, on bi ih počistio, a ne može. Trakavica oko smjenjivanja Bernardića u medijima je postala neka vrsta domaćeg pandana opozivu Trumpa koji, eto, samo što se nije dogodilo.

Naši kukavni prepisivači globalnog fake-newsa uvjeravaju nas već drugu godinu kako predsjednik Trump samo što nije pao. U međuvremenu američka ekonomija cvjeta, Trump održava obećanja, širi biračko tijelo na skupine do sada pretplaćene na glasovanje za demokrate. Ukratko, ako ga zdravlje posluži, bit će još šest godina predsjednik Amerike s dobrim izgledima da još osam godina nakon njega to bude kći Ivanka. Do tada će ovi možda i srušiti Bernardića.

U međuvremenu se SDP-ov saborski klub opasno tanji. Prvi partijski otpadnik bio je Tomislav Saucha koji je lani, u vrijeme kad je od USKOK-a optužen za lažiranje putnih naloga i podizanje fiktivnih dnevnica, svojim čudesnim preletom Plenkoviću spasio HDZ-ovu većinu. Ta akrobacija potaknula me na kreativnu reformulaciju Arhimedova zakona koji bi u Hrvatskoj 2018. zvučao ovako: Tijelo političara uronjeno u probleme s pravosuđem istiskuje onoliku količinu ljubavi prema Plenkoviću i privrženosti njegovoj većini koliko je olakšanje njegovih pravosudnih problema.

Pravosuđe je, bez sumnje, najveći hrvatski problem. Čini se da ladice u DORH-u danas više od bilo čega utječu na politička savezništva i održavanje većine. Plenković okuplja oko sebe svojevrsnu kažnjeničku bojnu koja ga održava u političkom životu. Dirljivo je vidjeti kako oko njega stoje Saucha, Glavaš, Kalmeta, Bandić i niz drugih likova pod pravosudnom sjenom.

Situacija s HDZ-om i partnerima podsjeća na modificirano kozaračko kolo, u kojem ukrštenim rukama svatko svakoga drži za jaja, svi se boje i samo je pitanje dana kada će se ravnoteža straha poremetiti i netko prvi stisnuti, a onda nastaje opći jauk. Saborsku većinu na okupu drži strah. Neke strah od zakona, a neke strah od društvene marginalnosti ako ostanu izvan politike. Za takav politički milje idealni su ljudi s greškom ili ljudi bez svojstava. Prvi jer su ucjenjivi, drugi jer nemaju nikakvih sposobnosti i znanja, dakle nikakvih mogućnosti za ozbiljnu karijeru izvan stranke i politike.

Najsigurniji Plenkovićevi saborski saveznici, ali i najveći protivnici prijevremenih izbora, stoga su oni poput HNS-a, Sauche i sličnih za koje sljedeći izbori znače politički kraj. No postoje i neki racionalni razlozi koji bi Plenkovića mogli nagnati na rizik prijevremenih izbora. Prvi je da ih održi po starom Izbornom zakonu koji mu ide u korist.

Teško će zaustaviti referendum o promjeni izbornog sustava. Eventualnom muljažom oko prebrojavanja potpisa oligarhija riskira ulicu, a nema nikakvog suvislog objašnjenja zašto bi Ustavni sud oborio referendumska pitanja, posebno prvo jer je nezamislivo što bi to moglo, i uz najnategnutije tumačenje, biti neustavno u tri preferencijalna glasa ili elektroničkom i dopisnom glasovanju, čega se oligarhija najviše i boji.

Zatim, plenkistima kao eurofanaticima ne ide na ruku ni razvoj situacije u Europi, što bi se već moglo vidjeti na izborima za Europski parlament na proljeće, a kulminirat će na sljedećim izborima u Francuskoj i Njemačkoj. Jesu li naši euroni čuli za Brexit? Ili za to da je Macron na povijesno najnižoj razini popularnosti nekog predsjednika u ovoj točki mandata, da Nacionalna fronta dijeli prvo mjesto kao najpopularnija stranka u Francuskoj?

Znaju li da je AfD po anketama već sada najjača stranka na istoku Njemačke te da je pretekao SPD i postao druga stranka na razini cijele države? Znaju li da je potpuno potopljen stari euronski lijevi i desni centar u Italiji? Dubinski se mijenjaju stvari u cijeloj Europi i uskoro bi se moglo dogoditi da naši “bruxelleski ćate” više nemaju kome biti ćate. No oni se ponašaju se kao da je to još uvijek jak i neupitan EU od prije petnaestak godina kad su počeli naši pristupni pregovori pa kao glavno obećanje nude Hrvatima uvođenje eura i ulazak u Schengen.

Odlijepili su od stvarnosti, a Plenković podsjeća na tragične duvanjske gangaše ponosne na činjenicu – Berlin pao, Roško Polje nije. Europarlamentarni izbori će im, dakle, dodatno delegitimirati temeljnu vanjskopolitičku priču, i to bi trebali imati na umu. Dodatan razlog za raspisivanje prijevremenih izbora, ako razmišljaju trezveno, jest i mogući neugodan rasplet Agrokora i Uljanika u bliskoj budućnosti, prije čega bi im bilo bolje pokušati dodatno se učvrstiti na vlasti, dok još mogu.

Posebno je zanimljiva pozicija dijela saborskih zastupnika HDZ-a koji se nisu ni u čemu suprotstavljali Plenkovićevoj volji, ali nisu ni “njegovi ljudi” pa se srednjoročno nalaze u bezizlaznoj situaciji. Neće biti na listama za sljedeće izbore, a pristajanjem uz ovakvu većinu kompromitiraju sebi bilo kakvu mogućnost dalje političke karijere u nekom drugom okviru ili u nekom hipotetskom HDZ-u poslije Plenkovića, kojem bi bili balast.

Imaju li oni dovoljno snage da se u zadnji tren suprotstave Plenkoviću i spase vlastite karijere? Za svaku HDZ-ovu, ili partnersku mu ruku koju izgubi – od Hasanbegovića, Esih, Zekanovića, sutra možda Milinovića itd., Plenković dobiva najmanje po jednu iz SDP-ove koalicije. Privukao je HNS, Sauchu, Ronka, a sad navodno i Milanku Opačić, koja na pitanje hoće li se nekome prikloniti zagonetno odgovara: “Ja sam se tek razvela, a vi bi mene već udavali. Strpite se malo.” Za razliku od nje, Ronko se već otvoreno preudao za Plenkovića.

Ako ova Vlada izdrži još dvije godine, ovom dinamikom prelijevanja iz jedne spojene partijske posude u drugu, moguće je zamisliti kako će s vremenom većina zastupnika HDZ-a prestati podupirati Plenkovićevu većinu, ali će je podupirati svi SDP-ovi i HNS-ovi. Time bi on de facto postao vođa ljevice u Hrvatskoj i ispunio Milanovićevu tezu kako “Plenković više pripada u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ“. Ono što je zajedničko HDZ-u i SDP-u protivljenje je bilo kakvim stvarnim promjenama.

Stoga se zajedno grčevito bore protiv promjene Izbornog zakona. Zadržali bi pod svaku cijenu ovu igru spojenih posuda. Razlog više za poželjeti prijevremene izbore koji bi ih natjerali u veliku koaliciju i izveli stvar na čistac. Bolje je da se taj korak ubrza i da se ne gube još dvije godine jer tek kad konačno padnu jedni drugima u veliki koalicijski zagrljaj, počet će prava politička borba za stvarne promjene u Hrvatskoj.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Trenutna situacija u Hrvatskoj je moralno dno političkog trgovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari