Pratite nas

Kolumne

Lobiranje: časna profesija ili legalna korupcija?

Objavljeno

na

U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. Eto i pukovnik Ivo Sanader se bavio „lobiranjem“ pa završio u tamnici. Darko Marinac,Damir Polančec, Željko Sabo, Stjepan Fiolić,Marina Merzel Lovrić, i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”. Koliko je tek raznoraznih „lobista“ sudjelovalo u krađi i grabežu odnosno priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način? Tko je “lobirao“ prodaju Zračne luke Zagreb?

[ad id=”93788″]

Tko je“ lobirao“ i po kojim uvjetima za obitelj bivšeg premijera Milanovića,koja je ,čini se, u dobrim odnosima s „Novom ljubljanskom bankom“. Odobren im je kredit od 3.250.000 eura dok je Hrvatska tužila „Ljubljansku banku“. Tko su zagrebački lobisti brojnih afera od razmjene zemljišta, ispravaka urbanističkih planova? Sve je više političara koji se bave lobiranjem. Lobiranjem se bavi i Josip Petrović koji je u svoju lobističku priču angažirao Anu Karamarko odnosno agenciju Drimia u njezinom vlasništvu. Tko se sve bavio lobiranjem u vezi „remonta“ MIG-ova još se ne zna. Jesu li se bivši ministri Jakovina i Vrdoljak bavili lobiranjem tek će se saznati, naravno ako se kao i obično ne prevarimo u rad pravne države i institucija sustava. Od uspostave Hrvatske imali smo cijeli „almanah“ lobiranja i lobista iz raznih područja života od političara,novopečenih gospodarstvenika,“uspješnih“ poduzetnika. Korist od tih lobiranja imali su lobisti i oni za koje su lobirali, a ostale tko „šiša“. Sve u svemu su nas dobro „ošišali“ i zadužili. Hrvatska zbilja nam ukazuje da je tanka crta između lobiranja,korupcije i mita.

Što je lobiranje?

Dakle, što je lobiranje? Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, nekad i povlaštenih,njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, ima povlaštene informacije i može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom?
Što je korupcija?

Korupcija je svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru.

Što je mito?

Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama ”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“.

Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”. Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula,Matu Granića,Čačića ili nekog četvrtog nekoliko HNS-ovaca ili HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje.

Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.

mate granić 2Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je ,svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom Šternovu izjavu, ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”. Što ove izjave imaju zajedničko? Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti nekog ministra u Vladi ili člana njegove uže ili šire obitelji, Čačića, Šterna, Bandića, Ostojića ili nekog petog lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno do jučer kod Ive Sanadera,Jadranke Kosor ili Milana Bandića , Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Davora Bernardića ,danas kod tihomira Oreškovića,Tomislava Karamarka , Bože Petrova ili nekog trećeg pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme angažirati nekog sedmog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, stjecanju upravljačkih prava, prodaji prirodnih resursa ili privatizaciji preostalog obiteljskog srebra. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana.

Hrvatska nema propise o lobiranju,a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita.

Bit će interesantno pratiti,koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju, legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito??

Nemojte me krivo shvatit,međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo. U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.

I na kraju, sjetih se one proročke izreke,koja se pripisuje Bruni Bušiću, iako poznavatelji i prijatelji tvrde da nije Bušićeva, koja kaže: „No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu,vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao,a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje-kako nas tada spasit od nas samih?!“

Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari