Pratite nas

Povijesnice

Logor Jasenovac je komunističko-velikosrbski mit

Objavljeno

na

Nova znanstvena istraživanja

            U posljednje vrijeme sredstva priopćavanja sve češće pišu o rezultatima novijih istraživanja koja ozbiljno dovode u pitanje ukorijenjeno mišljenje o logoru Jasenovac kao velikom stratištu u Drugom svjetskom ratu koji je osnovala NDH. Odavno je poznato da o broju žrtava toga logora postoje razne političke i nazoviznanstvene manipulacije kojima je broj žrtava višestruko uvećan, no nove spoznaje produbljuju te dubioze i upućuju na posve nerealnu opću sliku o tom logoru koja se i danas zlorabi protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda. Među istaknutim istraživačkima te teme je i dr. sc. Stjepan Razum, doktor povijesnih znanosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, zaposlen u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Dr. Razum rođen je 1960. u Konščici kod Samobora. Osim članstva u brojnim znanstvenim ustanovama i udrugama, predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, osnovanog 2014. te član Komisije za hrvatski martirologij biskupskih konferencija Hrvatske i BiH. Zamolili smo ga da za Hrvatsku vjernost napiše sažet prikaz novijih istraživanja i spoznaja o logoru Jasenovac te njegov tekst objavljujemo u cijelosti.

            Zašto se šuti o srpskim logorima u posljednjem ratu, a uporno ističe logor Jasenovac?

            O malo kojem predmetu i pitanju iz hrvatske povjesnice ima toliko tiskanih naslova (knjiga i članaka) kao o radnom i sabirnom ratnom logoru u Jasenovcu. Radi se o ratnome logoru iz Drugoga svjetskoga rata. Pola stoljeća nakon toga na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine dogodio se obrambeno-oslobodilački Domovinski rat, za vrijeme kojega su srbske okupacijske snage držale logore po zauzetom hrvatskom ozemlju, te su iz Hrvatske odvodile zarobljene Hrvate u svoje koncentracijske logore u Srbiju, a srbske vojne i policijske vlasti u Bosni i Hercegovini zatvarale su pripadnike hrvatskoga i bošnjačkoga naroda u logore koji su postali simboli mučenja i ubijanja. Samo na području obćine Prijedor postojala su tri koncentracijska logora za nesrbsko stanovništvo: “Trnopolje”, “Rudnik Omarska” i “Keraterm”, a na području Banje Luke logor “Manjača”. Od svibnja do studenoga 1992. godine kroz logor “Trnopolje” prošlo je oko 30.000 zatvorenika. Izvješće Ujedinjenih naroda iz 1994. godine kaže da ubojstva i mučenja u tom logoru nisu bila rijedka; uznemiravanja i zlostavljanja bila su pravilo, a ne izuzetak; od teških zločina izvršenih nad zatočenicima najčešća su bila silovanja. Oko 90 zatvorenika je ubijeno. Drugi logor na području Prijedora bio je “Rudnik Omarska”, u kojemu je bilo zatvoreno više tisuća bošnjačkoga i hrvatskoga stanovništva. Logoraši su bili izloženi tjelesnom mučenju, psihičkom zlostavljanju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubojstvima. U koncentracijskom logoru “Keraterm” u Prijedoru bilo je zatvoreno od tisuću do tri tisuće civila bošnjačkoga i hrvatskoga naroda; od oko 300 ukupno ubijenih zatvorenika, samo u noći 23. na 24. svibnja 1992. u tom je logoru ubijeno oko 200 ljudi. Koncentracijski logor “Manjača” u blizini Banje Luke osnovala je tzv. JNA, u kojem je držala najprije hrvatske, a zatim i bošnjačke civile. Procjenjuje se da je kroz njega prošlo između tri i osam tisuća zatvorenika. U blizini logora pronađena je mnoštvena grobnica s 540 leševa, vjerojatno zatvorenika Manjače. U jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine postojao je koncentracijski logor “Uzamnica” kod Višegrada, koji je osnovala i vodila također tzv. JNA i u njemu držala zatvorene Bošnjake. Neki od zatvorenika bili su u tom logoru više od dvije godine. Srbski su vojnici zlostavljali i silovali žene, a svi su zatvorenici živjeli u neljudskim uvjetima.

            U Bosni i Hercegovini bilo je i drugih logora, kao što su: Batković, Bileća, Duboki potok, Vojno, Vozuća i Zenica.

            Srbske okupacijske snage držale su sabirne logore također na zauzetom hrvatskom ozemlju (Borovo Selo, Bubanj potok, Bučje, Dalj, Darda, Glina, Jagodnjak, Knin, Negoslavci, Okučani, Ovčara, Petrovci, Stara Gradiška, Vukovar), kao i u Srbiji (Aleksinac, Begejci, Beograd, Bubanj potok, Niš, Novi Sad, Sombor, Srijemska Mitrovica, Stajićevo kod Zrenjanina, Šid). O svim tim logorima znademo zapravo vrlo malo i za svaki od njih tek će trebati napisati barem spomen-knjigu.

            Začuđujuće je da se nakon svih tih nedavnih logora, u kojima su stradali mnogi najbliži danas još živućih Hrvata i Bošnjaka, u hrvatskoj javnosti nameće tema ratnoga logora u Jasenovcu iz Drugoga svjetskoga rata. Da je riječ o povjesničkom istraživanju, tada nitko ne bi imao išta protiv toga. No, ovdje je riječ o političkoj manipulaciji i postizavanju političkih položaja na račun tog logora. Stoga takav govor nije opravdan ni prihvatljiv.

            Komunistički i velikosrbski izvori i ciljevi jasenovačkog mita

            Laž o Jasenovcu ili jasenovački mit ima svoj početak već u vremenu Drugoga svjetskoga rata. Kao što u svakom ratu, uz bitke na bojišnici postoje i promičbene bitke, tj. pridobivanje domaće i svjetske javnosti za vlastitu stranu, tako je to bilo i u Drugom svjetskom ratu. Poznati ratni zločinac Tito (o kojem postoje opravdane sumnje da nije istovjetan s Josipom Brozom iz Kumrovca, već je preuzeo njegov identitet) već je 1942. godine pisao u svojim direktivama i izvješćima o velikom broju pobijenih zatvorenika u Jasenovcu. Veliki doprinos stvaranju i razvijanju jasenovačkoga mita dala je Srbska pravoslavna crkva. Već je 1943. godine u Čikagu objavljena isprava srbske biskupije u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojoj se navodi 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Zločinac Tito je u svom govoru, održanom u svibnju 1945. u Ljubljani, izjavio da je Jugoslavija za vrijeme rata pretrpjela 1,7 milijuna gubitaka života svoga stanovništva. Time je ta brojka postala zadana za sve buduće statističare i komunističke proučavatelje, a “znanstveno” ju je potvrdio u proljeće 1947. tadašnji student matematike Vladeta Vučković. Od tih višestruko povećanih brojki nije se odustalo niti nakon 1964. godine kada je Savezni zavod za statistiku Jugoslavije ustanovio da su sveukupni ratni gubitci na prostoru Jugoslavije bili 597.323 osobe. Umjesto da se prihvati taj podatak, koji ruši sve predhodno napuhane brojke, graditelji jasenovačkoga mita su ga proglasili tajnom.

            Svoj sramotni doprinos nekritičkom napuhavanju brojki dali su ratna i poslijeratna Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača te Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkoga rata (SUBNOR). Milijunsku brojku sveukupnih žrtava nastojali su dostići sa što većim brojem žrtava samoga jasenovačkoga logora. U tome su išli tako daleko da je sam Jasenovac kod nekih zagovornika jasenovačkoga mita premašio brojku sveukupnih žrtava na području cijele tadašnje države, što je jasni pokazatelj da su izgubili svaku mjeru i razum.

            Jasenovački mit dobio je osobiti zamah 1980-ih godina, i to osobito od 1986. godine, kada je na čelo Srbije došao Slobodan Milošević, a glavni pobornik i promicatelj jasenovačkoga mita postao je dr. Milan Bulajić. On je, kao što je to dokazao Josip Pečarić, stvorenim mitom oko Jasenovca poticao srbsko političko vodstvo na rat protiv Hrvatske. Tako je jasenovački mit postao pogonsko gorivo za rat Srba protiv Hrvata.

            Ni nakon obranbeno-oslobodilačkoga Domovinskoga rata velikosrbski političari s obje strane granice, ne prestaju mahati jasenovačkim mitom, a posljednjih godina i mitom o Jadovnu, jer nisu odustali od Velike Srbije, u koju žele uključiti Bosnu i Hercegovinu i veliki dio Hrvatske. Očito je da im ti velikosrbski mitovi služe kao pogonsko gorivo za pokretanje ratova, prošlih i budućih (za koje se nadamo da ih ipak ne će biti), preko kojih žele postići svoje ciljeve. Posljednjih godina postaje sve jasnije da se sadašnjost i budućnost Republike Hrvatske brani istinom o Jasenovcu i obćenito istinom o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

            Istraživanja pokazuju drukčiju istinu o Jasenovcu

            Istinoljubivi povjesničari koji si imalo daju truda pročitati barem nešto od bogate literature o Jasenovcu, a pogotovo ako su zavirili u arhivske izvore, mogu vrlo lako doći do zaključka da ono što velikosrbski mitomani govore i pišu o Jasenovcu nikako ne može biti istina. Veliki doprinos probijanju svjetla o Jasenovcu kroz gustu maglu jugoslavenske ideologije i velikosrbske mitomanije dali su dr. sc. Josip Jurčević, akademik Josip Pečarić, arhivska istraživateljica Ljubica Štefan, mr. sc. Mladen Ivezić, dr. sc. Vladimir Horvat, prof. Vladimir Mrkoci, te novinari Tomislav Vuković i Igor Vukić.

            Dr. Jurčević objavio je 1998. knjigu “Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske”, čije je drugo izdanje izišlo 2005. godine. Predmet te knjige nije istraživanje sabirnog polja u Jasenovcu, kao takvog, i njegovih žrtava, već kritičko predstavljanje istraživanja i pisanja o njemu. U knjizi je na znanstveni način dokazao kako je i zašto nastajao jasenovački mit, te samim time obeskrijepio sve ono što se pomoću toga mita gradilo.

            Akademik Pečarić je u svoje dvije knjige, napisane kao odgovor na neznanstvene i mitomanske knjige velikosrbskoga “znanstvenika” dr. Milana Bulajića, dao pravi zamah logičkom pristupu razrješenja pitanja sabirnog polja u Jasenovcu. On je također 1998. godine objavio knjigu “Srbski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima”. Njezino drugo izdanje objavio je 2000. godine, a iste godine objavio je i drugu knjigu o istom predmetu: “Srpski mit o Jasenovcu. II. O Bulajićevoj ideologiji genocida hrvatskih autora”. Godinu dana kasnije, 2001., objavio je engleski prijevod tih dviju knjiga iz 2000. godine, objedinjen u jednoj knjizi. Akademik Pečarić je u tim knjigama pokazao i dokazao laž koju su komunisti, jugoslaveni i velikosrbi širili o ratnom radnom i sabirnom polju u Jasenovcu, na kojoj su laži izgradili velikosrbski mit, sa svrhom da bi Hrvatsku i Hrvate držali u trajnoj pokornosti i podložnosti. Kad to više nisu mogli, onda im je ta laž poslužila za pokretanje rata protiv Hrvatske i Hrvata.

            Ljubica Štefan je tijekom 1997.-1999. objavila cijeli niz članaka u “Hrvatskom slovu”, “Vjesniku”, “Novom listu” i “Hrvatskom obzoru”, koje je 1999. godine objedinila u knjizi: “Istinom i činjenicama za Hrvatsku”. Na temelju arhivskih izvora pronađenih u beogradskim arhivima, rasvijetlila je pravu ulogu vodstva Srbske pravoslavne crkve za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u stvaranju jasenovačkoga mita. To je vodstvo do dana današnjega ostalo najveći promicatelj velikosrbske ideologije i imperijalističke politike prema Hrvatskoj.

            Hrabri istraživatelj Mladen Ivezić svojom je knjigom “Sabirni i radni logor Jasenovac. Svezak 1.: Jasenovac – brojke” dokazao mnogobrojne podvale hrvatskom narodu od strane jugoslavensko-velikosrbskih promicatelja. Na mnogim pojedinačnim primjerima pokazao je kako su komunistički vlastodršci i ideolozi među žrtve jasenovačkoga logora ubrojili one koji su žrtve njihovoga partizansko-komunističkoga terora. Uz druge Ivezićeve knjige, koje se bave poviješću XX. stoljeća, potrebno je u ovom surječju istaknuti njegovu knjigu “Titov Jasenovac” iz 2014. godine, u kojoj obrađuje poslijeratni jasenovački logor.

            Dr. Vladimir Horvat objavio je nekoliko članaka i sudjelovao u nekoliko razgovora, u kojima je istaknuo postojanje poslijeratnog, tj. komunističkoga i informbiroovskoga logora u Jasenovcu, čije su se žrtve nakon proteka desetljećâ počele pripisivale ratnome razdoblju.

            Osobito značajna knjiga u borbi za istinu o Jasenovcu je “Ogoljela laž logora Jasenovac”, koju je Vladimir Mrkoci 2008. godine objavio zajedno s dr. Vladimirom Horvatom. Predstavljajući unutarnji ustroj logora Jasenovac i način njegova poslovanja Mrkoci je iznio sljedeće glavne zaključke: 1.) za masovna ubijanja u logoru Jasenovac nema nikakvih dokaza; 2.) komunistička vlast pokušala je dokazati svoje teorije i svoj napuhani mit iskapanjima u tri navrata, ali to nije uspjela, jer je trajno nailazila na žrtve vlastitoga zločina; 3.) od svih nacionalnosti najbrojniji su logoraši bili sami Hrvati, protivnici ustaškoga režima; 4.) točan broj žrtava logora Jasenovac niži je od najniže službene komunističke procjene; 5.) logor Jasenovac bio je radni logor, a ne logor uništenja; 6.) logor Jasenovac postojao je i nakon 1945. godine pod upravom komunističkih vlastodržaca i u to je vrijeme nastao najveći broj jasenovačkih žrtava.

            Raskrinkavanju mita o Jasenovcu, a istodobno odkrivanju istine o njemu, nemjerljivi je doprinos dao novinar “Glasa Koncila”, Tomislav Vuković, koji je u tim novinama kao i u “Hrvatskom tjedniku” tijekom posljednjih godina objavio veliki broj nizanki i pojedinih članaka o Jasenovcu. Od 2008. godine do danas objavio je sljedeće članke i nizanke: “Antifašistički borci krivi su za ‘700.000 žrtava u Jasenovcu’” (GK, br. 19/2008.), “Dokumenti Međunarodnoga crvenog križa o NDH”, u pet dijelova (GK, br. 41-45/2008.), “Jasenovački logor između manipulacija i krivotvorina”, u dva dijela (GK, br. 48-49/2008.), “Fotokrivotvorine o jasenovačkome logoru”, u sedam dijelova (GK, br. 6-12/2009.),“Dokle će hrvatski politički vrh odavati počast četnicima u Jasenovcu?” (“Hrvatski list”, br. 416/2012.), “Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina”, u tri dijela (GK, br. 29-31/2014.), razgovor s mr. Mladenom Ivezićem: “Ideološka i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita” (GK, br. 30/2014.), članak “‘Pozivam i ostale učenike iz jasenovačkoga logora da se jave’” (GK, br. 31/2014.), “Jasenovački logor u sjeni velikosrpsko-židovskih manipulacija”, u dva dijela (“Hrvatski tjednik”, br. 522-523/2014.), “Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru”, u 20 dijelova (GK, br. 1-20/2015.), “Polustoljetni ples dinosaura u Jasenovcu”, u dva dijela (“Hrvatski tjednik”, br. 553-554/2015.), te “Istina o Jasenovcu izranja iz ‘zabranjene zone’” (“Hrvatski tjednik”, br. 558/2015.). Prvi dio ovih članaka objedinio je i objavio 2012. godine unutar knjige “Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini…)”, s kojom je započelo intenzivnije razdoblje traženja istine o Jasenovcu.

            Temeljnim istraživanjem arhivskih izvora, dostupnih u Zagrebu, najviše se bavio novinar Igor Vukić, koji je rezultate svojih istraživanja predstavio javnosti u nizanki “Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru”, koju je u 22 nastavka objavio 2013. godine u “Glasu Koncila” (br. 11, od 17.III.2013., do br. 50, od 15.XII.2013.). Iz tog je rada vidljivo da ratni logor u Jasenovcu nije bio logor istrebljenja, već radni i sabirni logor, te da u njega nisu dovođeni ljudi zato što su bili drugčiji (po vjeri, naciji, rasi ili slično), već samo oni koji su ugrožavali stanovništvo i poredak ND Hrvatske, a privremeno i oni koje je zbog ratnih podhvata trebalo zbrinuti. Iz toga rada proizlazi također i to da sve dosadašnje brojke o žrtvama ratnoga logora, pa i ona od 83 tisuće, nemaju stvarnoga povijesnoga utemeljenja.

            Vrlo uspješna dvojka u istraživanju poslijeratnoga, dakle titovskoga logora u Jasenovcu, su Stipo Pilić i mr. sc. Blanka Matković, koji su 2014. godine u “Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru”, objavili izvorni znanstveni rad “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima”. Uz sva protivljenja komunističkih ideologa i promicatelja jugoslavensko-komunističke istine, njih su dvoje nepobitno dokazali postojanje poslijeratnoga logora u Jasenovcu.

            Podpisnik ovoga članka bavi se intenzivno proučavanjem jasenovačkoga ratnoga logora od 2012. godine, te je svojim spoznajama i napisanim člancima u “Hrvatskom tjedniku”, “Glasu Koncila”, “Tkalčiću” i “Maruliću”, kao i na mnogim mrežnim portalima, dodatno osvijestio hrvatsku javnost o potrebi znanstvenoga i logičnoga pristupa proučavanju jasenovačkoga ratnoga, kao i onoga poslijeratnoga logora. U rušenju jasenovačkoga mita važno je njegovo odkriće na koji su način radnici današnje Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac umnažali navodne jasenovačke žrtve, kako bi dobili brojku od 83 tisuće žrtava.

            Osnivanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac

            Uz mnoge druge pojedinačne prinose pojedinih čitatelja u dnevnim i tjednim novinama, navedeni istraživači i njihovi radovi dovoljni su za prokazivanje neutemeljenosti jugoslavensko-komunističke ili velikosrbske “istine”, tj. laži ili mita o Jasenovcu. S obzirom na to da je navedeni mit desetljećima pustio duboko korijenje u svijesti hrvatskih ljudi, potrebno je poduzimati daljnje istraživačke napore kako bi se pojedinim činjenicama i dokazima ta svijest pomalo čistila i događaje iz Drugoga svjetskoga rata spoznala u pravome svjetlu. To je jedna od zadaća godine 2014. osnovanoga “Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac”.

            Samo Društvo postalo je znak osporavanja od strane jugoslavensko-komunističkih “gurua” koji su si prisvojili ulogu vrhovnih sudaca u svim područjima javnoga života, pa su počeli pokazivati nezadovoljstvo zbog samoga postojanja Društva, a osobito zbog njegovih prvih znanstvenih rezultata.

            Društvo je ove godine objavilo svoju prvu knjigu, “Jasenovački logori – istraživanja”, u kojoj su sabrani radovi Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković. Knjiga je uznemirila navedene “gurue”, koji su bez imalo srama, i bez čitanja te knjige, pokazali svoje totalitarističko shvaćanje istine i povjesničkoga istraživanja. Prema njihovom shvaćanju postoji samo ona istina koju je nametnula nekadašnja Titova Partija i prema tome noviji naraštaji povjesničara nemaju više što proučavati, jer je o svemu sve rečeno i zaključeno. Naravno da takav stav predstavlja nakaradnost i daleko je od bilo kakvoga znanstvenoga pristupa, a o demokratičnosti da i ne govorimo.

            Pismo Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti

            Povodom nerazumnog napada navedenih samoproglašenih “učitelja” na članove Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, prof. dr. sc. Matko Marušić i akademik Josip Pečarić sastavili su pismo predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zvonku Kusiću, u kojem traže da Akademija donese deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja i “da djeluje kao autoritet, inicijator, organizator i medijator u znanstvenim raspravama o neriješenim pitanjima u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskoga rata i poslije njega”. Taj je zahtjev supodpisalo oko 200 akademika, biskupa, profesora i znanstvenika.

            Zahtjev je vrlo važan prije svega zbog toga što se preko njega, a osobito preko zahtijevane deklaracije o slobodi znanstvenoga istraživanja oslobađa hrvatsku sveobću, a osobito znanstvenu javnost od nametnutih autoriteta koji sebe smatraju vlasnicima istine, a sve ostale, koji tu istinu propituju, guraju na stranu. Uvažavajući ovaj zahtjev Akademija će osloboditi znanstvene mogućnosti hrvatskih znanstvenika i pospješit će očišćenje hrvatskoga javnoga prostora, zagađenog jugoslavenštinom i totalitarističkim komunizmom. Neki novinari tim povodom pišu da se ovim zahtjevom traži lustracija hrvatske sveučilišne zajednice.

            Bez obzira na prijam ovoga zahtjeva kod Akademije, već je sam zahtjev polučio veliki uspjeh zbog toga što je hrvatska javnost postala svjesna da su joj samoproglašeni jugokomunistički autoriteti nepotrebni i da je došlo vrijeme da se ti autoriteti konačno uključe u hrvatsku stvarnost ili da nestanu s javne pozornice.

            Treba se uporno boriti za objektivnu povijesnu istinu

            Borba za hrvatsku istinu, kako onu iz Drugoga svjetskoga rata, tako i ovu iz vremena samostalne i neovisne Republike Hrvatske, trajni je zadatak svih hrvatskih mislećih ljudi. Hrvatska će istina biti toliko dugo ugrožena dokle god u Hrvatskoj bude pojedinaca i skupina koji će javno zagovarati jugoslavensku, totalitarističko-komunističku ili velikosrbsku ideologiju. Hrvatski će se narod kolebati između vlastite države i neke nametnute nadnacionalne države dokle god bude dvojio u izboru između Tita i Ante Pavelića. Kad će hrvatski narod u većinskoj mjeri prihvatiti Nezavisnu Državnu Hrvatsku kao svoju vlastitu povijest, a političari iz Ustava Republike Hrvatske izbaciti “ZAVNOH”, tada će biti postavljeni temelji za sigurniju budućnost hrvatskoga naroda i njegove države Republike Hrvatske. Današnji omjer snaga u hrvatskom društvu (barem onaj koji se očituje u javnim priobćajnicama) je takav da moramo zaključiti da smo još daleko od tog cilja i da nam je još mnogo raditi na osvjetljavanju naše hrvatske povijesti.

            Hrvatski narod nema se čega stidjeti u odnosu na svoju prošlost u XX. stoljeću. Spoznaje koje danas imamo na temelju ozbiljnih znanstvenih radova upućuju na zaključak da možemo biti ponosni na način kako smo u nemogućim uvjetima u vrijeme Drugoga svjetskoga rata ostvarili i tijekom četiri godine sačuvali vlastitu državnost, a nakon 45 godina ponovno ju obnovili i na sjajan način obranili.

Stjepan RAZUM

Objavljeno: Razum, Stjepan. Logor Jasenovac je komunističko-velikosrpski mit. Nn: Nova znanstvena istraživanja. U: Hrvatska vjernost. Časopis za hrvatski martirologij. Gospić, 10./2015., br. 11, kolovoz 2015., str. 55-58.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA

Objavljeno

na

Objavio

KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.
Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.
Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.
Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.
Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.
Slavna poljska filmska redateljica Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.
”Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.
Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?
“Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.
I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari