Pratite nas

Reagiranja

Lopta je okrugla

Objavljeno

na

Čim čujem Golužin glas, bacam se na glavu!

Floskula je sveprisutna gazdarica rukometnog žargona, napose tijekom utakmica Svjetskog rukometnog prvenstva 2015. godine u Kataru. Hrvatski rukometni reprezentativac Ivan Čupić kaže „bacamo se na glavu“. Prije njega izbornik reprezentacije Slavko Goluža izjavljuje „Ići ćemo na glavu“. To su floskule, a ne sažeci složenih tehničkih komentara. I dok one hrvatskim nogometom vladaju već četvrt stoljeća bez izgleda da budu skinute s trona, dotle hrvatskim rukometom vladaju tek u novije vrijeme. Istina, bilo ih je i prije, ali treneri poput Kljuna jasno su ih izbjegavali i pojašnjavali taktike i poteze unutar njih, a treneri poput Červara, čak su se i ironično odnosili prema njima.

Poznato je kako se samo skakači u vodu i sportski padobranci doslovno „bacaju na glavu“, a nisam vidio da se rukometaši bacaju glavom na parket. OK, veli Bajs da se i Kostelić hiče na bulju i to je fakat s obzirom na nagib nekih dijelova staze, npr. u Wengenu na Lauberhornu. Preneseno govoreći „baciti se na glavu“ značilo bi bezglavo i iracionalno srljati bez obzira na posljedice. Time se istovremeno izražava odlučnost i hrabrost, ali i potiskivanje rezonske igre koja je posebno važna u turnirskim natjecanjima, barem onima koji planiraju igrati u polufinalu, odnosno maksimalan broj utakmica. Kad tako nešto kaže športaš, to je shvatljivo, jer športaš razmišlja iz perspektive športaša, a ne trenera. No, kad tako nešto kaže trener, stručni komentator, ili športski novinar, onda je to više nego dvojbeno. Zašto?

Kaubojski cvjetići bezumlja

Prije odgovora na prethodno pitanje, pažljivo pročitajte izbor športskih floskula, ali pri tome pazite na srce i da se ne ugušite od smijeha.

Tražila se karta više. Gledatelji su u deliriju. Tribine se žute, sve je u narančastom. Napetost u zraku može se nožem rezati. Kiša pada po terenu, a Bogami, i po atletskoj stazi. Loše se piše Trinidadu, a Bogami, i Tobagu. Evo, dok je lopta u zraku da nabrojimo sastave timova. Tko prvi zabije gol, bit će u prednosti. Danas svi znaju igrati nogomet. Mi ovdje nismo došli izgubiti. Nismo u natjecateljskoj formi. Mi ne znamo igrati na bod. Morat ćemo pružiti 120%. Nemamo što izgubiti. Postavili smo se čvrsto. Bacit ćemo se na glavu. Lopta je okrugla. Širi igru, krila unutra. Zadovoljio je trenera i zato sad igra. Poslao je golmana po ćevape. Promašio je stopostotnu šansu. Vidi se da zaista ima veliku želju. To će biti pogodak, ma k…, opet stativa. Sad razmišljam o tome kako se osjeća lopta kad je udari Roberto Carlos. To mora biti prekršaj, ako nije prekršaj, onda je faul. Gospodine Pedersen zaista zaslužujete takvo prezime. Poljaci zadržavaju loptu da vrijeme sporije teče. Nije gol, ali malo je falilo. Umalo je šutirao pored vratnice. Lopta mu je prešla preko noge. Golmana je spasila vratnica. Nije dobro zahvatio loptu. Nisu se dobro razumjeli. Pali smo psihički. Utakmica traje 90 minuta. Igra se do posljednje minute. Ne želim komentirati suđenje. Ovo je bila tvrda, prava prvenstvena utakmica. Ispoštovali smo dogovor iz svlačionice. Ljut sam jer nije bilo discipline. Primili smo gol u najgorem trenutku. Ostavili smo srce na terenu. Bili su sretniji i spretniji. Dali smo sve od sebe. Izgorjeli smo u želji. Tri kornera, penal. Pobjedi se ne gleda u zube. Nogomet je igra s 22 igrača u kojoj uvijek pobjeđuje Njemačka.

I za kraj, hrvatski klasici: Plan nam je prezimiti u Europi (što se nije zbilo već desetljećima) i Hrvatska je prvak svijeta! (pri čemu najčešće ne prođe niti skupinu).

Omniprezentnost i pantokracija Zle Floskule

Floskula (lat. flosculus – cvjetić, hrv. ispraznica) u davnom govorništvu označavala je sažetu misao o čemu, kasnije formalan izraz, dok se danas rabi pogrdno, tj. za isprazan način govora kad se rabe šuplje fraze i govorničke smicalice. šupljih fraza i govorničkih smicalica. Naši privatni i javni životi, naši neformalni i stručni istupi, naše trivijalne i najiskrenije izjave obiluju ispraznicama. Ipak, neka su područja života ispunjena s toliko floskula da iste agresivno dominiraju cijelim javnim vokabularom i žargonom tih područja, kao primjerice nogometom.

One su znak limitiranog rječnika i ograničenog stručnog znanja i iskustva. Štoviše, čini se kako je sveprisutnost i dominacija floskula u obrnuto proporcionalnom odnosu sa stupnjem stručnog teorijskog i praktičnog znanja i iskustva na način da što je više floskula, to je manje znanja i obrnuto. Navedene floskule kao redovite sastavnice športskih suludih monologa, oprostive su tehnički i teorijski nepotkovanim športašima, ali nikako trenerima, tzv. stručnim komentatorima i športskim novinarima. Već je ovo sasvim dostatno kao odgovor na pitanje iz naslova. No ne budi lijen! Krenimo redom.

Športaši

Sami športaši ponekad razumiju svoj šport, ponekad ne. Ponekad to ovisi o osobnom afinitetu športaša, a ponekad o naravi športa. Neki športovi, mahom individualni, od športaša zahtijevaju ne samo praksu, nego i razumijevanje prakse, pa čak i niz tehničkih, taktičkih, strateških i teorijskih znanja. Nogomet zasigurno nije među tim športovima. Centralni bek ne treba znati gotovo ništa drugo, osim pokrivati suparničkog napadača, znati gdje mu je vratar, gdje mu je krilni bek i gdje su mu vezni igrači. Ako je u paru središnjih bekova on taj koji je viši i teži, čak niti ne prelazi centar igrališta, osim dakako tijekom prekida igre. Tako su dakle floskule oprostive samim športašima, napose nogometašima.

Treneri

Treneri su druga priča. Uzevši u obzir da se diplome neke dvojbene nogometne akademije i trenerske licence u RH dodjeljuju vjerojatno kao slučajna pratnja barem janjetini, ako ne i odojku; uzevši u obzir kako se Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu ne miješa previše u narav trenerskog posla, a i pitanje je ima li uopće snage i, na koncu, uzevši u obzir kako se svaki nadareni trener mora probiti kroz mase neznalica, sivu ekonomiju i polukriminalni milje hrvatske nogometne zbilje na koncu čega vjerojatno izgubi dobar dio volje za poštenim radom, nije teško pretpostaviti koji su središnji suuzroci rabljenja floskula od strane hrvatskih trenera i izbornika. Prije svega, to je nedostatak znanja, točnije, trenerskog znanja. Govoriti o igračkom iskustvu, karizmi, motivatorskim moćima i sl., bilo bi smiješno da nije toliko štetno.

Stručni komentatori

Stručni komentatori nerijetko su bivši nogometaši ili bivši treneri, ili pak treneri koji u trenutnoj hrvatskoj nogometnoj zabavi koja se zove „Hajd’mo svi trenirati sve klubove barem jednu polusezonu“ nemaju klub. Slijedom rečenog, od njih se mogu čuti ne samo podjednake floskule kao i od aktualnih trenera, nego i gore, a sve u nastojanju da se prikažu stručnima kako im i sama titula kaže. Vrhunac tog nastojanja i undisputed champion of the world svakako je Goran Vlaović a.k.a. Mr. Evidentno.

Športski novinari

Zucker kommt zuletzt. Način izbora mladih novinara, kao kad primjerice otac Sušec zaposli sina Sušeca, kvalifikacije za posao kao što su neznanje hrvatskog jezika, svaka izočnost govorničkog dara i vježbe, neimanje bilo kakvog športskog, niti novinarskog iskustva, neimanje ikakvog formalnog novinarskog, športskog ili drugog relevantnog obrazovanja, itd., bjelodana su mjerila za zapošljavanje mladih snaga hrvatskih športskih novinara kao budućih doajena, bardova i perjanica najizvrsnijeg oblika novinarstva, onog športskog. S vremenom te mlade snage steknu neizostavno športsko-novinarsko iskustvo primjerice pisanjem naručenih vijesti za par stotina ili koju tisuću HRK, ovisno o tome treba li igrača hvaliti ili kuditi, te radi li se o klupskom ili reprezentativnom igraču, ili ne daj Bože o bivšem, sadašnjem, ili potencijalnom izborniku. Odjednom su prekršteni u iskusnike, stare lisce i samo se čeka trenutak kad će netko za kojeg od  njih kazati kako se prometnuo u perjanicu.

Mr. Polufinale

Dominacija floskula u športskom žargonu je zlo, jer, neposredno predstavlja eklatantan slučaj prikrivanja općeg stručnog neznanja, nepostojanje želje za učenjem i stjecanjem iskustva, a posredno je još veće zlo jer, s jedne strane, podilazi niskim prohtjevima neobrazovane i neiskusne publike, prijatelja i pratitelja športa a, s druge strane, deformira mlade generacije koje misle kako je to ne samo ispravan način govora, nego i jedini. Zbog toga već godinama u hrvatskom nogometu čujem više floskula nego od Zorana Milanovića, što je ipak nekakvo postignuće, ali nikad se ne zna, jer lopta je okrugla. Nadam se kako će ovaj trend, koji se pandemijski širi s nogometa na druge športove, ipak biti zaustavljen i suzbijen i samo sam zbog toga napisao ovaj tekst.

Kao i većina pratitelja svjetskog prvenstva, pogledam barem posljednjih 15-20 minuta utakmica reprezentacije, jer takav je današnji rukomet, što znači da ako smo mi k čemu i ako je suparnik al pari, tad se sve rješava u tom razdoblju. Tako primjerice vidim kako BiH ima nekog klinca koji je bjelodano novi Balić i pitam se zašto takvog nema Hrvatska? No evo nam i prilike da napokon barem u jednom športu pobijedimo Brazil. Što se tiče hrvatske rukometne reprezentacije, jasno je kako su sposobni doći do polufinala. No tad će i trener trebati pokazati majstorstvo uigravanja, taktike i strategije. U suprotnom mu ne gine nadimak Mr. Polufinale.

Za ovu priliku, The Clash s hitom Should I Stay, or Should I Go s albuma Combat Rock iz 1982. godine.

prof. Kristijan Krkač

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Udruga veterana specijalne policije BATT Split: Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Udruga veterana specijalne policije BATT Split oglasila se priopćenjem za javnost u svezi sukoba policajca i novinarke tijekom izravnog javljanja pred zgradom Doma za stare i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu, tijekom evakuacije koronavirusom zaraženih štićenika.

Priopćenje donosimo u cijelosti:

‘Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani sugrađani,

ovim putem vam se obraćamo u svezi javnog medijskoga linča na našeg kolegu, djelatnika Interventne policije Split Luke Kokeze, a pokrenutog od strane novinarke Ivane Šilović koja je izvještavala prilikom krizne situacije u staračkom domu u Splitu kada su pripadnici interventne policije pružali asistenciju i osiguravali premještaj osoba oboljelih od koronavirusa.

Tom prilikom je došlo do incidenta u kojem se dotična novinarka oglušila na zapovijed policajca Kokeze da napusti mjesto koje je policija osiguravala te se sa policajcem upustila u verbalno razjašnjavanje o njegovom postupanju i zapovijedima i to na način da mu je govorila da ne zna raditi svoj posao, pa je u nekoliko navrata pitala zašto mora napustiti područje i čak nakon što joj je policajac rekao da je to zbog njene i opće sigurnosti.

Čak je govorila da bi se najradije potukla. Ovaj incident je završio odlaskom novinarke Šilović s komentarom prema policiji ‘Mrš’. Mi se nalazimo u kriznom vremenu kad je uz zdravstvene djelatnike, policija ta koja je na prvoj crti obrane i koja je najugroženija, a poglavito zbog toga što je u svim ovim situacijama ugroze nedovoljno zaštićena, puno lošije nego zdravstveni djelatnici ali su ipak tu i svakodnevno riskiraju svoje zdravlje i potencijalno zdravlje svojih obitelji da bi zaštitili sve nas.

Policajca sa 30 godina iskustva učiti poslu, od strane novinara je u najmanju ruku neprimjereno, ponižavajuće i van svake pameti. Nastup, odnos i na kraju riječi ‘mrš’ novinarke Šilović kao i naknadni medijski linč proizveden s njene strane, a podržan od ostalih medija najoštrije osuđujemo i smatramo potpuno neprimjerenim. Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND. Društva kojim rukovode Slavica Lukić, Saša Leković, Saša Kosanović… mogu biti novinarska, trgovačka, interesna, tajna, javna društva, ali sigurno nisu hrvatska.

Razumijemo želju novinara za izvještavanjem, ali držimo da se novinari ne smiju ponašati kao svojevrsne svete krave kojima je sve dopušteno pa i odbijanje zapovijedi policajca. Nije nam prihvatljivo ni snimanje i izvještavanje s vrata doma u trenutku iznošenja štićenika jer se time ugrožava njihova i sigurnost novinara koji tako postaju potencijalni tzv. kontakti, a također nam nije prihvatljivo izlaganje štićenika ne daj Bože javnoj stigmatizaciji zbog svoje bolesti.

Postupanje medijske ekipe u ovom slučaju je bilo potpuno neprofesionalno. Dok čitava država poštuje pravila Kriznog stožera, pojedini novinari zloupotrebljavaju svoju profesiju, te tako otežavaju i onako tešku situaciju.

Predstavnici medija, u ovom slučaju Ivana Šilović, bi trebali razmišljati da policajci danima odrađuju lavovski i visoko stresan posao pritom riskirajući svoje zdravlje i da nisu u svakom trenutku raspoloženi objašnjavati nedokazanim pojedincima stvari koje su do sad svima trebale biti kristalno jasne. Ti svi pojedinci su trebali sami shvatiti da nisu izuzeti iz mjera kojih se svi moramo pridržavati.

Gospođa Šilović bi se trebala ispričati policajcu Kokezi, najprije zbog nepoštovanja prema njemu odnosno instituciji koju on predstavlja, kao i zbog nepravedno izazvanog medijskog linča prema njemu. On je i taj dan brinuo o njenoj sigurnosti i sigurnosti svih nas.

Da smo u pravu u ovakvom razmišljanju, potvrđuje i priopćenje Sindikata policije, strukovnog udruženja koje zastupa policijske službenike u raznim situacijama, pa i od nepotrebnog ispričavanja’, stoji u priopćenju kojeg potpisuje predsjednik Udruge veterana specijalne policije BATT Split, Mladen Todorić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

A što je sa privatnim poliklinikama?

Objavljeno

na

Svaki dan slušamo i gledamo što se događa oko koronavirusa, ali u svemu tome ipak jedna informacija nedostaje. Naime, još se nitko nije javio – što je sa privatnim zdravstvenim ustanovama, jesu li se i one i na koji način uključile u borbi protiv ove teške bolesti?

Nije valjda da su same sebe isključile iz ove situacije?

U privatnim poliklinikama, koje su uz ostalo opremljene najmodernijom dijagnostikom, okreću se veliki novci, a u njima   rade vrhunski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje. Nu, kad se pomoć traži od svih, onda se, kao u ratu, prvo moramo osloniti i na one koji znaju i mogu.

Bilo bi jadno i žalosno, gotovo neprihvatljivo da vlasnici privatnih klinika nisu spremni na rizik, odnosno uključenje u liječenje oboljelih od koronavirusa, ili da  pomažu na druge načine, recimo  teško oboljelima koji zasad ne mogu na prijeko potrebne zdravstvene preglede.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari