Pratite nas

Razgovor

Lovro Kuščević: Osigurali smo posao za nekoliko desetaka tisuća ljudi

Objavljeno

na

Ministar graditeljstva i prostornoga uređenja Lovro Kuščević u intervjuu za Hinu govori kako će uspješnim povećanjem alokacije sredstava za energetsku obnovu višestambenih zgrada te vrtića, škola, fakulteta i učeničkih domova koju je osiguralo Ministarstvo profitirati ne samo građevinski sektor, već širi dio sudionika u gradnji te ističe kako su time osigurali posao za nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Ovih ste dana povećali alokacije sredstava za pozive na dostavu dvaju projektnih prijedloga – za energetsku obnovu zgrada i korištenje obnovljivih izvora energije u javnim ustanovama u odgoju i obrazovanju te za energetsku obnovu višestambenih zgrada, koji se sufinanciraju iz Europskog fonda za regionalni razvoj. O čemu se radi?

Kad smo zatvorili natječaj ugodno sam se iznenadio kad sam vidio koliki je odaziv. Za energetsku obnovu višestambenih zgrada i za javne odgojno obrazovne ustanove (vrtiće, škole, fakultete, učeničke domove) predvidjeli smo po 152 milijuna kuna, a stiglo nam je zahtjeva za višestambene zgrade u visini 560 milijuna kuna, a za javne odgojno obrazovne ustanove 348 milijuna kuna. Nismo previše razmišljali. Sjeli smo s ministricom regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijelom Žalac, sagledali smo da u EU ima novca te je ona dala suglasnost, a ja sam potpisao odluku o povećanju alokacije. To znači da će biti obnovljeno 596 višestambenih zgrada čija je vrijednost investicije 939 milijuna kuna, koje će se sufinancirati sa 560 milijuna kuna bespovratnih EU sredstava.

Obnovit ćemo i 223 vrtića, škola, fakulteta i učeničkih domova, čija će vrijednost radova biti 781 milijuna kuna, što ćemo sufinancirati sa 348 milijuna kuna bespovratnih EU sredstava. Dakle, u idućih 18 do 20 mjeseci investirat ćemo preko milijardu i 700 milijuna kuna u energetsku obnovu naših zgrada, što će Ministarstvo sufinancirati sa 900 milijuna kuna europskih sredstava. To je velika injekcija za građevinski sektor i velika ušteda u milijunima kuna za korisnike tih zgrada. Zadovoljan sam ovolikim interesom i odazivom na naše pozive. Iz toga se vidi da je Ministarstvo u proteklih godinu dana pripremilo kvalitetne projekte.

Što će sve biti obnovljeno u Hrvatskoj?

U ovom pozivu obnovit će se 596 višestambenih zgrada, te 61 vrtić, četiri fakulteta, 138 osnovnih škola, 17 srednjih škola, jedna školska dvorana i dva učenička doma. Osim uštede energije i manjih računa, hrvatski gradovi će imati ljepše vizure.

Koji gradovi prednjače u prijavama za energetsku obnovu?

Kada su u pitanju višestambene zgrade prednjače Rijeka, koja je prijavila 123 takve zgrade, Zagreb, koji je prijavio 75 zgrada i Split, koji je za energetsku obnovu prijavio 30 zgrada. Za obnovu javnih odgojno obrazovnih ustanova najviše je prijavio Grad Zagreb – 16 javnih ustanova, zatim Rijeka – 13 i Virovitica – koja je za energetsku obnovu prijavila šest javnih ustanova. Naglašavam da je ovo prvi put da se energetska obnova sufinancira europskim novcem tako da su prijave bile i nešto kompliciranije, ali to nije spriječilo naše prijavitelje, koji su uistinu pokazali veliki uspjeh u svojim prijavama.

Najavili ste oko tisuću gradilišta u Hrvatskoj. Koliko će to pomoći građevinskom sektoru?

Vjerujemo da će osiguranih milijardu i 700 milijuna kuna pridonijeti pozitivnom rastu građevinskog sektora. Budući da se radi o energetskoj obnovi višestambenih zgrada i javnih ustanova kao što su vrtići, škole, fakulteti bit će zaposleno nekoliko tisuća građevinskih radnika koji će imati osiguran posao u idućih 18 mjeseci.

Osim građevinskih radnika, koje se se još struke mogu nadati profitu?

Energetska obnova ne odnosi se samo na obnovu pročelja i vizura zgrada. Prihvatljivi troškovi su i ugradnja novog visokoučinkovitog sustava grijanja, zamjena postojećeg sustava grijanja potrošne vode sustavom koji koristi obnovljivi izvor energije, zamjena unutarnje rasvjete zajedničkih prostora učinkovitijom, uvođenje sustava automatizacije i upravljanja zgradom, promicanje korištenja obnovljivih izvora energije. Za svaku gradnju potreban je i stručni nadzor građenja, projektantski nadzor kao i usluga koordinatora za zaštitu na radu. Zahvaljujući tom projektu poslovima se mogu nadati naši arhitekti, projektanti, građevinari, strojari, ali i obrtnici – ukupno nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Što nakon 18 mjeseci kada projekti trebaju biti završeni?

Ministarstvo već priprema nove programe. Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ima što obnoviti. Tako je ovaj program prepoznala i Vlada koja je nedavno usvojila program obnove javnih zgrada 2016. – 2020., što znači da ćemo do kraja ove godine ili početkom iduće raspisati novi javni poziv za obnovu javnih zgrada koje obavljaju društvene djelatnosti. To su naše općine, muzeji, bolnice pa čak i vjerski objekti – za što imamo na raspolaganju oko 50 milijuna eura.

Građevinski sektor je od 2008. pretrpio niz udaraca i s obzirom na stranu konkurenciju teško se oporavljao. Bilježi li sada pozitivne pomake?

Statistički podatci pokazuju da je u prva dva mjeseca ove godine izdano 39 posto više dozvola nego u istom razdoblju prošle godine. Vrijednost tih radova je 4,5 milijardi kuna, što je 80 posto više nego u istom razdoblju lani. Promatraju li se ta kretanja u prva dva mjeseca svake godine, to je najveća predviđena vrijednost radova još od 2006. godine. To ulijeva optimizam. Naravno, da to raduje i da si možemo uzeti za pravo reći da smo dijelom i mi u Ministarstvu zaslužni za te rezultate.

Sasvim sigurno da je to rezultat cjelokupne dobre, ekonomske situacije u Hrvatskoj i u okruženju. No, sigurno je da su tome pridonijeli i zakonski propisi koje smo izmijenili, a koji su rezultirali olakšavanjem određenih investicijskih procesa. Zakon o građenju je uvelike pojednostavio sve procedure za izvođenje akta za gradnju i uporabne dozvole za sve velike državne, strateške projekte. Poboljšali smo rad u katastru i sustav e-dozvole, pa je danas prosjek za izdavanje e-dozvole i lokacijske dozvole ispod 30 dana.

Imamo li dovoljno radnika za taj veliki posao u Hrvatskoj?

Čim se radovi odvijaju, znači da imamo radnike. Na nizu sastanaka s predstavnicima poslodavaca upozoreni smo da nedostaje radne snage. Međutim, to je proces koji se neće riješiti izdavanjem novih kvota za uvoz radne snage, jer je riječ o interventnoj mjeri da se ugovoreni poslovi dovrše. Dugoročna mjera mora obuhvatiti sustave obrazovanja, rada, mirovinskog i socijalnog. Nije dopustivo da imamo 300.000 ljudi na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a istovremeno nam nedostaje radne snage. Treba revidirati i taj popis na Zavodu, da se vidi jesu li tamo zaista ljudi koji nemaju posla ili možda oni koji rade na crno.

Trebaju i poslodavci razmisliti o sezonskom zapošljavanju i o zapošljavanju na neodređeno, jer ako se radniku ugovor svako malo produžuje, otići će raditi u inozemstvo. Poslodavci trebaju razmisliti i o visini plaća. Isto tako i sindikati moraju razgovarati s članstvom, jer ne možemo “varati državu”, biti prijavljeni na Zavodu, a na crno postavljati keramičke pločice. Treba uvesti sustav kontrole rada i svi skupa trebamo graditi Hrvatsku, a ne je varati. Sustav obrazovanja treba promijeniti jer on treba pratiti stvarne potrebe na tržištu. U građevinskom sektoru nedostaje nam svih struka, a naročito tesara, zidara, podopolagača.

Koliko je radnika takvih deficitarnih struka otišlo iz Hrvatske raditi u Njemačku i druge zemlje EU?

Te podatke nemamo, ali sasvim sigurno ih je otišlo jako puno. Moramo stvoriti preduvjete da se vrate. A i uspješno povećanje alokacije EU sredstava za energetsku obnovu zgrada će biti preduvjet. Pozivam poslodavce da zahvaljujući tome i ovim dobrim pokazateljima – rastu građevinskog sektora – razmisle o visinama plaća kako bi zaista stimulirali radnike da ostanu raditi u Hrvatskoj. Pozivam i Hrvatski zavod za zapošljavanje da revidira baze podataka te da napravi programe za prekvalifikaciju. Vjerujem da se s kvalitetnom prekvalifikacijom ljude koji imaju srednjoškolsko obrazovanje može u kratkom roku prekvalificirati u zidare, tesare i druga deficitarna zanimanja.

Kada se očekuje subvencioniranje stambenih kredita mladima?

Taj zakon bi Vlada trebala usvojiti idući tjedan, a nakon toga poslat će ga u Hrvatski sabor na drugo čitanje. Očekujem da će taj zakon biti usvojen u prvoj polovici lipnja. Nakon što stupi na snagu, Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) uputit će poziv prema bankama, te ćemo, kada odaberemo banke, u srpnju uputiti javni poziv građanima.

Zakon o subvencioniranju stambenih kredita odnosi se na mlađe od 45 godina koji nemaju u vlasništvu stan ili kuću. Država će im četiri godine plaćati pola rate kredita za kupnju prvog stana ili kuće, a ako dobiju ili usvoje dijete u tom razdoblju, za svako dijete će rok produžiti za još dvije godine. Ako osoba u obitelji ima nekog s invaliditetom većim od 50 posto, rok se produžava za još jednu godinu. Omogućena je kupnja novih i rabljenih stanova i kuća te gradnja kuća.

Je li Vam za provedbu tog i drugih zakona potrebna politička stabilnost?

Moje Ministarstvo radi na deset izmjena i dopuna zakona. Svi bi oni bili na čekanju do neke nove većine. I zaista, bez obzira na političke simpatije ili empatije, kao ministar u drugome mandatu, koji sam prošao dvije Vlade i dva premijera, poručujem da Hrvatskoj treba stabilna Vlada. Zaista treba. Mi imamo u obvezi donijeti 200 i nešto zakona, imamo puno reformi koje moramo provesti i izbori bi, osim financijskog opterećenja, bili zastoj od šest mjeseci. Mislim da Hrvatska nema šest mjeseci. Dovoljno kasnimo za Europom, ne trebamo još šest mjeseci kašnjenja. Ovo je pravi put u kojem ide Vlada RH, a i ekonomski pokazatelji nam to pokazuju. Vlada dobro radi i hrvatski narod zaslužuje stabilnost i nastavak dobrog trenda.

Razgovarala: Marina Bujan

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Priča o Sarafini Lauš, travničkoj Hrvatici koja je u ratu izgubila muža i trojicu sinova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.ba

Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, istjerane iz rodnog sela Ćukle, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni. Kako to, u razgovoru za Dnevnik.ba, baka Sarafina i opisuje – sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna. Ostati sam, na, kako kaže, ledini, bez sinova i muža, a da za zločin nitko nije nikada odgovarao, sudbina je brojnih hrvatskih obitelji u Središnjoj Bosni.

Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju  1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

Njena obiteljska tragedija, tragedija je  i svih nas  u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom  u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

Sarafinu Lauš posjetila sam  u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim ‘starinskim’ hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke  od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.

Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.

Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

Omer Luković,  Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

„Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“

„Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina.

Baka Sarafina, inače, rodila je  jedanaestoro djece.

Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji,  po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina,  četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.

Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira“. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili „neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio“.

Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet ‘oće“.

„Bosna vavik i naša bila“

Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.
„Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoganu u amanet“, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.

Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.

„Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna  je vavik i naša bila“, kaže Sarafina.

Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.

„Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al’ zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa’ranila na Pra’uljama“, kaže Sarafina.

„Ne tražim ništa, samo pravdu“

Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.

„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada  dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno,  netko htio spasti.

Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate

„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k’o biva rek’o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku“, kaže Serafina.

Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.

„Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate“, govori Sarafina.

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.

„Onda su rekli da se to desilo  nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?“, pita se Sarafina.

Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al’ govorili su joj naši  da je bilo svega“.

Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca 

„Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita se Sarafina.

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

„Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko“, prisjeća se Sarafina.

Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?

„Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne“, kaže Sarafina.

Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili 

„Bježe od mene kad me vide u selu, ni’ko mi nikad izvini nije rek’o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli ‘nagoditi’ tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.

„Sve se to,bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim“, govori Sarafina.

„Poklat’ ustaška govna da se ne troše metci“

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.

„Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpat’,  da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.
„To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit’, dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.

„Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to ‘ko?“, pita se Sarafina.

Podsjeća  i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga tzv. Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.

„Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.

Kaže i da ne zna kako su Hrvati u  Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.

„Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi’ strana,  ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni“, kaže Sarafina.

Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih  Vukovara, Srebrenice“.

Žrtva Središnje Bosne kao da ne postoji

„Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al’ ‘ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baško da i ne postojimo“, govori Serafina.

Spominje i postupak  u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.

„Kažu stalno neki združeni podu’vat, eto, k’o biva, mi njia napali, treba svak’ za svoje odgovarat’, al’ nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u  Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo ’tili, di ćeš, ni’ko iz ovog pakla, pobići nije mogao“, prisjetila se Sarafina.

„Sve bi im halila, samo da su moja dica živa“

Na  pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.

„Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina.

Razgovor  privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno“ jer se “ne plaši“.

„Sve  bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa“, zaključila je Sarafina Lauš.

Dnevnik.ba 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari