Pratite nas

Kolumne

Ludo, luđe, hrvatsko pravosuđe!

Objavljeno

na

Ima tomu već gotovo dva desetljeća kako se hrvatsko pravosuđe pri izboru istraga vodi krajnje neobičnom logikom. Kad se radi o onome u čemu je Hrvatska ponajbolja na svijetu, daleko iznad zemlje svoje kategorije – dakle o nogometu (jer ima li uopće što drugo takvo?) – hrvatsko je pravosuđe vrlo agilno i temeljito. Ako je netko stvorio višak u razmjeni s najboljima na svijetu, pa navodno nezakonito uzeo dio od onoga što je stvorio, pretresa ga se temeljito, do koščice.

Tovare mu se na pleća sudski procesi kao na tekućoj vrpci i ono najvažnije – onemogućava mu očito uspješan rad. K tome se i za navodno lažno svjedočenje, što je pravi raritet u sudskoj praksi, tereti one najbolje koje Hrvatska, a i Svijet ima. Priču zaokružuju bizarnom epizodom dilanja ulaznica s komentatorom nacionalne televizije u glavnoj ulozi.

S druge strane, kad su u pitanju djelatnosti koje rezultiraju manjkom za Hrvatsku, a koji se onda nadoknađuje iz državne blagajne, nitko ne pita ni “di su pare” ni tko ih je uzeo. Medijske naslovnice ne vrište – tko je kriv? Ne traži se ničija glava. Transkripata iz istraga u tijeku ni za lijeka. Novinari istraživači šute kao začarani. Uspješna i od Svijeta priznata Hrvatska se proganja, dok se na nestašluke socijalističke Hrvatske mjerene milijardama kuna žmiri na oba oka kao da će žmirenjem oni nestati baš poput spomenutih milijardi …

I zato, informacija o ulasku DORH-a u Uljanik, koju su mediji nezainteresirano, onako usput prenijeli, ipak ohrabruje.

Ako hitnost to zahtijeva, u pomoć priskače za istu namjenu kreirano parasudbeno tijelo – Povjerenstvo o odlučivanju o sukobu interesa – u zlatno doba predvođeno Milanovićevom odabranicom, Dalijom Orešković.

Za razliku od sporovoznog klasičnog pravosuđa, ovo tijelo djeluje žurno, bez mogućnosti žalbe osuđenog, ali ne manje destruktivno kad su posrijedi hrvatski interesi. Karamarka koji se založio za nagodbu u sporovima sa slabim izgledima za uspjeh, time i umanjivanje hrvatskog gubitka, proglašava se krivim – štoviše, medijski i saborski bukači krste ga i izdajnikom – a Božu Petrova koji ga je u tome onemogućio poštenim građaninom.

Parasudbeno-medijski komplot kao poželjnu pojavu profilira “poštenog građanina” koji će svesrdno raditi na štetu vlastite države, svojevrsnu domaću inačicu Rodneya iz Mućki. Ipak, svrgnućem glavosječe Dalije, popraćenim združenom bujicom suza post-Milanović-Josipovićeve ljevice i – kad zagusti, vazda joj pri ruci – onog batrljka od “desnice”, i ovdje su stvari krenule na bolje, a funkcija Povjerenstva stavljena u okvire primjerene nerevolucionarnom političkom sustavu.

Ništa manje zapanjujućim kriterijima hrvatsko se pravosuđe vodi prilikom istraga ratnih zločina. Ne igra tu nikakvu ulogu niti veličina, a ni vrijeme počinjenja zločina. Kad bi se u određivanju prioriteta upotrijebio taj razuman i neutralan kriterij, tada bi procesuiranje zločina u Voćinu i Baćinu došlo prije na red od onih u Gruborima i Varivodama. Ne zato što su u prvo navedenim slučajevima stradali Hrvati, a u potonjima Srbi, nego jednostavno zato jer je u njima ubijeno 5 puta više ljudi, a i dogodili su se 4 godine ranije.

Mukotrpnom kopanju, što utvrđivanje pune istine zahtijeva, hrvatsko pravosuđe pretpostavlja ono što je lakše dokazati, ono što je bolje osvijetljeno. A najbolje je osvijetljeno kad imaš svjedoka pokajnika iz redova počinitelja. Diktira li to trenutna politička situacija, možeš ga ucjenama i kreirati. Na toj je matrici, u pravilu temeljem zapovjedne odgovornosti, presuđeno (ili se još uvijek sudi) vodećim ljudima hrvatske obrane iz ’91, i to u gradovima koji su najviše stradali (Merčep – Vukovar, Glavaš – Osijek, Brodarac – Sisak, Norac – Gospić …). Na srpskoj se, pak, strani sudi tek neposrednim počiniteljima (slučajevi Ovčara, Lovas, Sotin koje je SDP-ova vlast velikodušno prepustila Srbiji).

Zanimljivo je primijetiti kako je navedeno suprotno nalazu Međunarodnog suda pravde u tužbama Hrvatske protiv Srbije za genocid i obrnuto. Iz njegove presude proizlazi opća i temeljna istina o karakteru vođenja rata sukobljenih strana – JNA i srpske snage zločine su činile po strukturiranom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, dok u zlodjelima počinjenim s hrvatske strane Sud takvo što ne vidi, već odgovornima označava pojedine pripadnike hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi.

Ipak, u zadnje su vrijeme vidljivi pomaci i u pogledu odnosa institucija prema rješavanju ratnih zločina. Doduše, žrtvi gotovo dva desetljeća izloženoj sustavnom izluđivanju razumljivo prespori, ali ipak bude određenu nadu.

Nije zgoreg prisjetiti se kako se Vlahi Orepiću kao ministru unutarnjih poslova (čiji je izbor ne bez razloga oduševljeno pozdravio njegov prethodnik Ranko Ostojić), za razliku od aktualnog ministra Božinovića, nije činilo potrebnim oformiti posebnu radnu skupinu za ratne zločine s ciljem analize svih kriminalističkih istraživanja i sudskih postupaka. Valjda se Mostovom ministru te istrage nisu doimale sporima i neučinkovitima. U njegovo vrijeme Josipović-Ostojićeve horde “navijača” su još naveliko divljale, posebno zapaženo na utakmici europskog nogometnog prvenstva u St.Etienneu, da bi se po Orepićevom odlasku odjednom gotovo ugasile. To je nesumnjivo doprinijelo stvaranju pozitivnog ozračja u kojem će se Vatreni okititi svjetskim srebrom. Znakovito je i da za vladavine prvog Mostovog brka, Ostojićevog repića, britanski Guardian nije piskarao o brutalnostima hrvatske policije prema migrantima kao što to sada čini.

Dodajmo ovome i kako se za pravosuđa u Mostovim rukama nisu baš redale oslobađajuće presude za pozdrav Za dom spremni. Predstavljaju li tri nedavne takve presude znak da su sudci na hrvatskim sudovima iznenada postali pošteni i pravedni ili to ipak ima veze s nečim drugim, neka svatko sam prosudi. Zaboravilo se odveć lako, kao da je pred stotinu godina bilo i kao da se uskoro ne može ponoviti, kakva je bila donedavna sudska praksa na tu temu, k tome i utemeljena na odluci Ustavnog suda. Kao da se zaboravila i presuda Josipu Šimuniću domaćeg redovnog, ali i međunarodnog sportskog suda. Nije se upamtilo ni da je UEFA bila na korak do zabrane izvođenja Thompsonove pjesme “Lijepa li si” što je spriječio medijski omraženi Davor Šuker. A nekima je promaklo i to što je baš ta pjesma kao prva izvedena ljetos u službenom programu u predvečerje Dana domovinske zahvalnosti na kninskoj tvrđavi. I to u nazočnosti cijelog državnog vrha i gostiju iz SAD-a i Izraela.

Kad je posrijedi rješavanje ratnih zločina, ključ leži u pritisku na Srbiju – prioritet trebaju imati slučajevi gdje istraga vodi prema njezinoj umiješanosti i odgovornosti. To je, naime, jedini način da i pojedinačni zločini dobiju zadovoljavajući pravosudni epilog. Jer u čemu je zadovoljština osuditi makar i svakog pojedinog izvršitelja s Ovčare ako oni ostanu nedostupni hrvatskom pravosuđu? Ruku na srce, svi ti jugo-komunistički i četnički zlotvori poduprti nahuškanim građanima mjesnih zajednica Negoslavci, Trpinja, Bobota, Borovo Selo,… ne bi počinili taj grozomoran zločin i brojne druge izvan okvira unutar kojeg su ih organizirale i potaknule državne strukture Srbije. Sve to s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države kako je utvrdio Međunarodni sud pravde.

Na tom tragu je izbor zlodjela koja se istražuju i procesuiraju od osnutka Božinovićeve posebne radne skupine. Nedavno objavljena presuda za pokolj 21 Hrvata u Joševici kod Gline iskazuje se oglednim primjerom pomaka ka strateškom razmišljanju. Osuđena su dva pripadnika “krajiške” postrojbe, dok su četvorica oslobođena uz sudčevu napomenu kako to ne znači da oni nisu krivi, nego da za njihovu krivnju nije bilo dovoljno dokaza. To pokazuje da su primijenjeni civilizirani kriteriji i određeni pravosudni standardi, a ne revolucionarno pravo po kojem bi svi optuženi bili proglašeni krivima. Posebno je bitno što je utvrđeno da su počinitelji pripremani u središtu za obuku terorista u Pančevu, poznatom po izvrsnosti još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća (tamo je talenat brusio i čuveni Abu Nidal, zvijezda međunarodnog terorizma sedamdesetih). Poglavito uzme li se navedeno u obzir iz perspektive za Hrvatsku iznimno važnog procesa dužnosnicima MUP-a Srbije, Simatoviću i Stanišiću, koji se vodi u Haagu poslije Haaga.

U takvim okolnostima ne doima se razumnim prosvjedovati protiv institucija sustava bez obzira na žalosnu bilancu njihova rada u prethodnih 27 godina, bilo to motivirano plemenitim osjećajima potrebe za zadovoljenjem pravde ili najnižim politikantskim pobudama samo kako bi se srušila vlast bez razmišljanja o mogućoj alternativi. Ipak, neovisno o tome je li vukovarski gradonačelnik Penava puk’o k’o Strmota, ili prosvjed organizira u dosluhu s nekim pri vrhu stranke, možda čak i uz znanje vodstva, zgodno je primijetiti kako ova inicijativa otvara čitav spektar raznovrsnih popratnih mogućnosti – pritisak na koalicijskog partnera Pupovca, popuštanje medijskog pritiska na Vladu vezano uz druge teme, nacionalno bitna tema zauzima središnje mjesto u javnom prostoru …

U svakom slučaju, bolje je aktivno kreirati teme, nego da ih nekom nevidljivom rukom vođeni mediji nameću i razvlače Vladu. Oni će ionako spremno prihvatiti svaku temu u kojoj vide potencijal za razdor. Mo’š mislit’ koliko bi im, da ne vide mogućnost razdora u stožernoj vladajućoj stranci, bilo stalo do zadovoljštine ratnih žrtava na hrvatskoj strani. Gotovo jednako koliko ih brinu demografski problemi gdje su također vidjeli plodno tlo za raspirivanje razdora između Predsjednice i Vlade. No, kad već stalno moraju ubijati ljude u pojam s problemima i negativom, onda je bolje da to rade s takvim temama. Jer što bi inače činili? A što drugo nego trubili o “ratnom zločincu” Merčepu prekoredno primljenom na liječenje u toplice, o “ratnom zločincu” Norcu na godišnjicama vojnih pobjeda, o HDZ-ovcu koji se slikao sa zaštićenom školjkom pa se pravdao da su je izronila djeca,… e da, i kako nam djeca malo znaju o holokaustu… To im je krajnji domet ako im se nešto ne turne pod nos.

No, izgleda da su i stare Milanović-Josipović strukture, koje nisu same od sebe nestale, prepoznale opasnost od skretanja na neželjene im teme zadovoljštine hrvatskih žrtava iz Domovinskog rata, vrativši se na drag im teren progona u ratu istaknutih Hrvata. Munjevito su reagirale lansirajući novu “Aferu SMS”, ovaj put oslanjajući se na izvore u pravosuđu, a ne one u paraobavještajnoj zajednici kao u “Aferi Borg”. Da je u pitanju njihovo maslo, vidi se po tome što informacije iz istražnih tijela cure po novinama, i to onima koji su kanal(izacija) tih struktura još od vremena Stipe Mesića. Lako je iščitati donedavno uobičajeni, a za ove Vlade već pomalo zaboravljeni, boljševički rukopis difamacijske kampanje naširoko korišten u DORH-ovim istragama za Milanović-Josipovićeve vladavine. Njime se, kako potvrđuje i dobro upućeni odvjetnik Veljko Miljević, posebno intenzivno koristio Mladen Bajić sve “kako bi se pripremila javnost”. A takav vid bjelodanog kršenja zakona nije bio stran DORH-u ni za Bajićevog nasljednika Cvitana, napose u vrijeme Milanovićeve Vlade.

“Afera SMS” nije plasirana iz kruga predsjednika Vlade Plenkovića, ne samo zato što bi se on kao tvrdokorni legalist vođen misijom izgradnje pravosudno-represivnog aparata svojstvenog suvremenim demokracijama gnušao poslužiti se takvim metodama, nego nadasve zato jer je cijela priča urodila izrazito negativnim publicitetom za Vladu i vladajuću stranku. Pa tko bi u takvim okolnostima i uvjetima tanke saborske većine sam sebe rušio samo kako bi se obračunao s desnim krilom stranke, čime su Plenkovića napadno nutkale najtiražnije novine projicirajući tako želje lutkara iz sjene? Jasno je da njihovim naredbodavcima trenutna državna politika, u kojoj poneki odmetnuti SDP-ovac u Saboru podržava HDZ-ove politike bez da utječe na njih, ne odgovara. Radije bi da i SDP uzme svoj dio kolača i potpuno razvodni ono što se trenutno dobro radi. Plenković ipak nije progutao mamac, a ministar Božinović je, u trenutku kad se još pouzdano ne zna ima li uopće u “Aferi SMS” kaznenog djela, postavio pravo pitanje – kako su procurili podaci iz istrage? Da, to treba razotkriti jer upravo to je u cijelom slučaju zasad jedino posve sigurno počinjeno kazneno djelo. Ne uspije li se u tome u skoro vrijeme, nameće se potreba za još jednom specijaliziranom radnom skupinom.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije problem demagog i etnobiznismen Pupovac!

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije lagao kada je rekao da srpska djeca u Vukovaru ne žele ustati na hrvatsku himnu. Ti klinci su rođeni davno poslije rata, netko im je mržnju prema Hrvatskoj i njezinim simbolima morao usaditi.

Najveći dio Srba u Vukovaru živi svoj paralelni svijet, imaju svoje škole, vrtiće, kafiće…, od Hrvatske uzimaju beneficije i prava, ali je nisu prihvatili, mrze je, i to su prenijeli i svojoj djeci.

Više nego očito, više nego žalosno. I onda slijedi orvelovski obrat. Tandem Pupovac – Plenković za takvo stanje optuže gradonačelnika Vukovara i još dodaju da narušava postignuća mirne reintegracije, a najveći dio Srba, potaknut svojim političarima, od početka se getoizirao.

Penava govori istinu, Pupovac i Plenković muljaju, i nadam se da Plenković nakon ovoga neće na mene fizički nasrnuti.

Plenković može, kako sam kaže u maoističkoj maniri autoritarnog vođe, birati s kim će koalirati, ali ne može zbog toga i svojih egoističnih ambicija žrtvovati ovu državu, njezine simbole, Hrvate kojima su u Vukovaru traume još uvijek žive i duboke, a Penava je njihov glasnogovornik. Zato su ga i birali.

Teroristički čin u Baranji

Penava nije rekao još jednu činjenicu koja govori koliko je Pupovcu i većem dijelu Srba u Vukovaru do “integracije”.

Naime, na državne blagdane RH državne institucije su po zakonu obvezne izvjesiti hrvatski stijeg. U općinama sa srpskom većinom, gdje je Pupovac na vlasti, srpske lokalne vlasti to ne čine.

Na to kršenje zakona i Pupovac i Plenković šute jer su protiv “dizanja međunacionalnih tenzija” i zaustavljanja procesa “integracije” Srba, ali ne imenuju točno tko te tenzije diže, kao i početkom devedesetih. Penava – ne!

Iako je istekao Erdutski sporazum, isti ti koji ne poštuju ovu državu i simbole, i to sjeme mržnje prenose na svoju djecu, kada se zapošljava, od DORH-a, pravosuđa, preko policije i drugih državnih institucija, imaju zagarantirana mjesta.

Hrvati se za njih moraju natjecati, drugim riječima, moraju biti amenovani od Plenkovića i društva kojima je Pupovac strateški partner.

Pustimo za trenutak Vukovar. Živim u Baranji. Iako su nas tijekom agresije potjerali, opljačkali imovinu, mnoge pobili, nije zabilježen nijedan slučaj osvete od strane Hrvata, žrtava srpskog zuluma.

Ali, gle čuda, u Kneževim Vinogradima, tri sela od mene, na kuću Andrije Lazara, u kojoj je u tom trenutku bila i njegova kći, policijska službenica (!) i njezina mala beba, bivši pripadnik pobunjenih paravojnih Srba za Dan državnosti bacio je bombu kašikaru jer je bila izvješena hrvatska zastava.

Samo pukim slučajem izbjegnute su ljudske žrtve, uključujući novorođenu bebu. U medijima ništa, kao da je bacanje bombe na Hrvate u Baranji disciplina iz srpske olimpijade starih sportova, a ne teroristički čin.

Onda čitam patetično Pupovčevo prenemaganje na presici na kojoj je, uz sekundiranje Plenkovića, klasičnom pupističkom manipulacijom izrekao riječi: “Sve što sam radio u svojoj političkoj karijeri bila je borba protiv bilo koje vrste agresije i rata.”

Koji smutljivac, koji demagog, on protiv bilo koje vrste agresije, a prešutio, kamoli se udostojao osuditi teroristički napad njegova sunarodnjaka na hrvatsku zastavu, na ljude, Hrvate, djecu, za državni blagdan.

Kada je na njega bačena kriška limuna, na nogama je bila cijela Hrvatska, napredna, lijeva, liberalna, cijeli HDZ i Plenković, koja štiti “slabije”, manjine, ali napad na obitelj Lazar bombom (!) kašikarom i dijete od 18 mjeseci – ma baš je to nešto što treba smatrati “bilo kojom vrstom agresije”, protiv koje je Pupovac i koji će zbog Penave za Srbe tražiti pravnu zaštitu.

Mile Topdžija

Pupovac ne može reći da za ovaj teroristički čin nije znao, jer je njegov prvi suradnik u SDSS-u, Mile Horvat, iz Kneževih Vinograda i zna za događaj.

No ništa se nije dogodilo, zapravo jest, iste godine Pupovčev Mile Horvat unaprijeđen je od Plenkovićeve Vlade i postao državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša.

Inače, ovdje Milu Horvata još od devedesetih, kada je Baranja bila okupirana, zovu Mile Topdžija.

Nadimak Topdžija dobio je, to sada treba provjeriti, ili zato što voli voziti romobil, ili zato što spava ko top. Treće je malo vjerojatno. To su Plenkovićevi koalicijski partneri, ugrožena manjina.

U histeričnom Plenkovićevu napadu na Grmoju na rubu fizičkog incidenta, gdje se Anemičnom ispriječio Panj, kako ga je Anemični nazvao, nije pitanje je li netko Panj, Anemija ili Krmoja, kako se časte, već je li istina da je Plenković dao Srbiji zeleno svjetlo za otvaranje novih poglavlja, dok naši logoraši, mahom civili koji su, njih desetine tisuća, prošli kroz logore na teritoriju Srbije (!), traže pravdu za torture, dok Srbija skriva podatke o nestalima, o masovnim grobnicama?

Ako je to istina, onda problem ove države nije demagog i etnobiznismen Pupovac, nego Plenkovići koji će za vlast žrtvovati istinu o stanju međunacionalnih odnosa, koji će žrtvovati cijelu zemlju radi svojih karijera i ostanka na vlasti.
Naprijed, Andrej, suho zlato…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari