Pratite nas

Kolumne

Ludo, luđe, hrvatsko pravosuđe!

Objavljeno

na

Ima tomu već gotovo dva desetljeća kako se hrvatsko pravosuđe pri izboru istraga vodi krajnje neobičnom logikom. Kad se radi o onome u čemu je Hrvatska ponajbolja na svijetu, daleko iznad zemlje svoje kategorije – dakle o nogometu (jer ima li uopće što drugo takvo?) – hrvatsko je pravosuđe vrlo agilno i temeljito. Ako je netko stvorio višak u razmjeni s najboljima na svijetu, pa navodno nezakonito uzeo dio od onoga što je stvorio, pretresa ga se temeljito, do koščice.

Tovare mu se na pleća sudski procesi kao na tekućoj vrpci i ono najvažnije – onemogućava mu očito uspješan rad. K tome se i za navodno lažno svjedočenje, što je pravi raritet u sudskoj praksi, tereti one najbolje koje Hrvatska, a i Svijet ima. Priču zaokružuju bizarnom epizodom dilanja ulaznica s komentatorom nacionalne televizije u glavnoj ulozi.

S druge strane, kad su u pitanju djelatnosti koje rezultiraju manjkom za Hrvatsku, a koji se onda nadoknađuje iz državne blagajne, nitko ne pita ni “di su pare” ni tko ih je uzeo. Medijske naslovnice ne vrište – tko je kriv? Ne traži se ničija glava. Transkripata iz istraga u tijeku ni za lijeka. Novinari istraživači šute kao začarani. Uspješna i od Svijeta priznata Hrvatska se proganja, dok se na nestašluke socijalističke Hrvatske mjerene milijardama kuna žmiri na oba oka kao da će žmirenjem oni nestati baš poput spomenutih milijardi …

I zato, informacija o ulasku DORH-a u Uljanik, koju su mediji nezainteresirano, onako usput prenijeli, ipak ohrabruje.

Ako hitnost to zahtijeva, u pomoć priskače za istu namjenu kreirano parasudbeno tijelo – Povjerenstvo o odlučivanju o sukobu interesa – u zlatno doba predvođeno Milanovićevom odabranicom, Dalijom Orešković.

Za razliku od sporovoznog klasičnog pravosuđa, ovo tijelo djeluje žurno, bez mogućnosti žalbe osuđenog, ali ne manje destruktivno kad su posrijedi hrvatski interesi. Karamarka koji se založio za nagodbu u sporovima sa slabim izgledima za uspjeh, time i umanjivanje hrvatskog gubitka, proglašava se krivim – štoviše, medijski i saborski bukači krste ga i izdajnikom – a Božu Petrova koji ga je u tome onemogućio poštenim građaninom.

Parasudbeno-medijski komplot kao poželjnu pojavu profilira “poštenog građanina” koji će svesrdno raditi na štetu vlastite države, svojevrsnu domaću inačicu Rodneya iz Mućki. Ipak, svrgnućem glavosječe Dalije, popraćenim združenom bujicom suza post-Milanović-Josipovićeve ljevice i – kad zagusti, vazda joj pri ruci – onog batrljka od “desnice”, i ovdje su stvari krenule na bolje, a funkcija Povjerenstva stavljena u okvire primjerene nerevolucionarnom političkom sustavu.

Ništa manje zapanjujućim kriterijima hrvatsko se pravosuđe vodi prilikom istraga ratnih zločina. Ne igra tu nikakvu ulogu niti veličina, a ni vrijeme počinjenja zločina. Kad bi se u određivanju prioriteta upotrijebio taj razuman i neutralan kriterij, tada bi procesuiranje zločina u Voćinu i Baćinu došlo prije na red od onih u Gruborima i Varivodama. Ne zato što su u prvo navedenim slučajevima stradali Hrvati, a u potonjima Srbi, nego jednostavno zato jer je u njima ubijeno 5 puta više ljudi, a i dogodili su se 4 godine ranije.

Mukotrpnom kopanju, što utvrđivanje pune istine zahtijeva, hrvatsko pravosuđe pretpostavlja ono što je lakše dokazati, ono što je bolje osvijetljeno. A najbolje je osvijetljeno kad imaš svjedoka pokajnika iz redova počinitelja. Diktira li to trenutna politička situacija, možeš ga ucjenama i kreirati. Na toj je matrici, u pravilu temeljem zapovjedne odgovornosti, presuđeno (ili se još uvijek sudi) vodećim ljudima hrvatske obrane iz ’91, i to u gradovima koji su najviše stradali (Merčep – Vukovar, Glavaš – Osijek, Brodarac – Sisak, Norac – Gospić …). Na srpskoj se, pak, strani sudi tek neposrednim počiniteljima (slučajevi Ovčara, Lovas, Sotin koje je SDP-ova vlast velikodušno prepustila Srbiji).

Zanimljivo je primijetiti kako je navedeno suprotno nalazu Međunarodnog suda pravde u tužbama Hrvatske protiv Srbije za genocid i obrnuto. Iz njegove presude proizlazi opća i temeljna istina o karakteru vođenja rata sukobljenih strana – JNA i srpske snage zločine su činile po strukturiranom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, dok u zlodjelima počinjenim s hrvatske strane Sud takvo što ne vidi, već odgovornima označava pojedine pripadnike hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi.

Ipak, u zadnje su vrijeme vidljivi pomaci i u pogledu odnosa institucija prema rješavanju ratnih zločina. Doduše, žrtvi gotovo dva desetljeća izloženoj sustavnom izluđivanju razumljivo prespori, ali ipak bude određenu nadu.

Nije zgoreg prisjetiti se kako se Vlahi Orepiću kao ministru unutarnjih poslova (čiji je izbor ne bez razloga oduševljeno pozdravio njegov prethodnik Ranko Ostojić), za razliku od aktualnog ministra Božinovića, nije činilo potrebnim oformiti posebnu radnu skupinu za ratne zločine s ciljem analize svih kriminalističkih istraživanja i sudskih postupaka. Valjda se Mostovom ministru te istrage nisu doimale sporima i neučinkovitima. U njegovo vrijeme Josipović-Ostojićeve horde “navijača” su još naveliko divljale, posebno zapaženo na utakmici europskog nogometnog prvenstva u St.Etienneu, da bi se po Orepićevom odlasku odjednom gotovo ugasile. To je nesumnjivo doprinijelo stvaranju pozitivnog ozračja u kojem će se Vatreni okititi svjetskim srebrom. Znakovito je i da za vladavine prvog Mostovog brka, Ostojićevog repića, britanski Guardian nije piskarao o brutalnostima hrvatske policije prema migrantima kao što to sada čini.

Dodajmo ovome i kako se za pravosuđa u Mostovim rukama nisu baš redale oslobađajuće presude za pozdrav Za dom spremni. Predstavljaju li tri nedavne takve presude znak da su sudci na hrvatskim sudovima iznenada postali pošteni i pravedni ili to ipak ima veze s nečim drugim, neka svatko sam prosudi. Zaboravilo se odveć lako, kao da je pred stotinu godina bilo i kao da se uskoro ne može ponoviti, kakva je bila donedavna sudska praksa na tu temu, k tome i utemeljena na odluci Ustavnog suda. Kao da se zaboravila i presuda Josipu Šimuniću domaćeg redovnog, ali i međunarodnog sportskog suda. Nije se upamtilo ni da je UEFA bila na korak do zabrane izvođenja Thompsonove pjesme “Lijepa li si” što je spriječio medijski omraženi Davor Šuker. A nekima je promaklo i to što je baš ta pjesma kao prva izvedena ljetos u službenom programu u predvečerje Dana domovinske zahvalnosti na kninskoj tvrđavi. I to u nazočnosti cijelog državnog vrha i gostiju iz SAD-a i Izraela.

Kad je posrijedi rješavanje ratnih zločina, ključ leži u pritisku na Srbiju – prioritet trebaju imati slučajevi gdje istraga vodi prema njezinoj umiješanosti i odgovornosti. To je, naime, jedini način da i pojedinačni zločini dobiju zadovoljavajući pravosudni epilog. Jer u čemu je zadovoljština osuditi makar i svakog pojedinog izvršitelja s Ovčare ako oni ostanu nedostupni hrvatskom pravosuđu? Ruku na srce, svi ti jugo-komunistički i četnički zlotvori poduprti nahuškanim građanima mjesnih zajednica Negoslavci, Trpinja, Bobota, Borovo Selo,… ne bi počinili taj grozomoran zločin i brojne druge izvan okvira unutar kojeg su ih organizirale i potaknule državne strukture Srbije. Sve to s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države kako je utvrdio Međunarodni sud pravde.

Na tom tragu je izbor zlodjela koja se istražuju i procesuiraju od osnutka Božinovićeve posebne radne skupine. Nedavno objavljena presuda za pokolj 21 Hrvata u Joševici kod Gline iskazuje se oglednim primjerom pomaka ka strateškom razmišljanju. Osuđena su dva pripadnika “krajiške” postrojbe, dok su četvorica oslobođena uz sudčevu napomenu kako to ne znači da oni nisu krivi, nego da za njihovu krivnju nije bilo dovoljno dokaza. To pokazuje da su primijenjeni civilizirani kriteriji i određeni pravosudni standardi, a ne revolucionarno pravo po kojem bi svi optuženi bili proglašeni krivima. Posebno je bitno što je utvrđeno da su počinitelji pripremani u središtu za obuku terorista u Pančevu, poznatom po izvrsnosti još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća (tamo je talenat brusio i čuveni Abu Nidal, zvijezda međunarodnog terorizma sedamdesetih). Poglavito uzme li se navedeno u obzir iz perspektive za Hrvatsku iznimno važnog procesa dužnosnicima MUP-a Srbije, Simatoviću i Stanišiću, koji se vodi u Haagu poslije Haaga.

U takvim okolnostima ne doima se razumnim prosvjedovati protiv institucija sustava bez obzira na žalosnu bilancu njihova rada u prethodnih 27 godina, bilo to motivirano plemenitim osjećajima potrebe za zadovoljenjem pravde ili najnižim politikantskim pobudama samo kako bi se srušila vlast bez razmišljanja o mogućoj alternativi. Ipak, neovisno o tome je li vukovarski gradonačelnik Penava puk’o k’o Strmota, ili prosvjed organizira u dosluhu s nekim pri vrhu stranke, možda čak i uz znanje vodstva, zgodno je primijetiti kako ova inicijativa otvara čitav spektar raznovrsnih popratnih mogućnosti – pritisak na koalicijskog partnera Pupovca, popuštanje medijskog pritiska na Vladu vezano uz druge teme, nacionalno bitna tema zauzima središnje mjesto u javnom prostoru …

U svakom slučaju, bolje je aktivno kreirati teme, nego da ih nekom nevidljivom rukom vođeni mediji nameću i razvlače Vladu. Oni će ionako spremno prihvatiti svaku temu u kojoj vide potencijal za razdor. Mo’š mislit’ koliko bi im, da ne vide mogućnost razdora u stožernoj vladajućoj stranci, bilo stalo do zadovoljštine ratnih žrtava na hrvatskoj strani. Gotovo jednako koliko ih brinu demografski problemi gdje su također vidjeli plodno tlo za raspirivanje razdora između Predsjednice i Vlade. No, kad već stalno moraju ubijati ljude u pojam s problemima i negativom, onda je bolje da to rade s takvim temama. Jer što bi inače činili? A što drugo nego trubili o “ratnom zločincu” Merčepu prekoredno primljenom na liječenje u toplice, o “ratnom zločincu” Norcu na godišnjicama vojnih pobjeda, o HDZ-ovcu koji se slikao sa zaštićenom školjkom pa se pravdao da su je izronila djeca,… e da, i kako nam djeca malo znaju o holokaustu… To im je krajnji domet ako im se nešto ne turne pod nos.

No, izgleda da su i stare Milanović-Josipović strukture, koje nisu same od sebe nestale, prepoznale opasnost od skretanja na neželjene im teme zadovoljštine hrvatskih žrtava iz Domovinskog rata, vrativši se na drag im teren progona u ratu istaknutih Hrvata. Munjevito su reagirale lansirajući novu “Aferu SMS”, ovaj put oslanjajući se na izvore u pravosuđu, a ne one u paraobavještajnoj zajednici kao u “Aferi Borg”. Da je u pitanju njihovo maslo, vidi se po tome što informacije iz istražnih tijela cure po novinama, i to onima koji su kanal(izacija) tih struktura još od vremena Stipe Mesića. Lako je iščitati donedavno uobičajeni, a za ove Vlade već pomalo zaboravljeni, boljševički rukopis difamacijske kampanje naširoko korišten u DORH-ovim istragama za Milanović-Josipovićeve vladavine. Njime se, kako potvrđuje i dobro upućeni odvjetnik Veljko Miljević, posebno intenzivno koristio Mladen Bajić sve “kako bi se pripremila javnost”. A takav vid bjelodanog kršenja zakona nije bio stran DORH-u ni za Bajićevog nasljednika Cvitana, napose u vrijeme Milanovićeve Vlade.

“Afera SMS” nije plasirana iz kruga predsjednika Vlade Plenkovića, ne samo zato što bi se on kao tvrdokorni legalist vođen misijom izgradnje pravosudno-represivnog aparata svojstvenog suvremenim demokracijama gnušao poslužiti se takvim metodama, nego nadasve zato jer je cijela priča urodila izrazito negativnim publicitetom za Vladu i vladajuću stranku. Pa tko bi u takvim okolnostima i uvjetima tanke saborske većine sam sebe rušio samo kako bi se obračunao s desnim krilom stranke, čime su Plenkovića napadno nutkale najtiražnije novine projicirajući tako želje lutkara iz sjene? Jasno je da njihovim naredbodavcima trenutna državna politika, u kojoj poneki odmetnuti SDP-ovac u Saboru podržava HDZ-ove politike bez da utječe na njih, ne odgovara. Radije bi da i SDP uzme svoj dio kolača i potpuno razvodni ono što se trenutno dobro radi. Plenković ipak nije progutao mamac, a ministar Božinović je, u trenutku kad se još pouzdano ne zna ima li uopće u “Aferi SMS” kaznenog djela, postavio pravo pitanje – kako su procurili podaci iz istrage? Da, to treba razotkriti jer upravo to je u cijelom slučaju zasad jedino posve sigurno počinjeno kazneno djelo. Ne uspije li se u tome u skoro vrijeme, nameće se potreba za još jednom specijaliziranom radnom skupinom.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke

Objavljeno

na

Objavio

Nepregledno mnoštvo Hrvatica i Hrvata u Koloni sjećanja, u hladnom, doista studenom danu, od posljednjeg ustaškog uporišta (Stanimirović) to jest legendarne Bolnice koju treba pisati velikim slovom, kao što pišem, do groblja hrvatskih junaka koji samo pola godine prije nisu ni znali da u njima živi herojski, ratnički duh predaka, a izbio je tako silno i veličajno da će ih pamtiti svi naraštaji do kraja povijesti. Bilo je tu snage i prkosa, vještine i snalažljivosti, izdržljivosti i bezmjerne hrabrosti da se toliko dugo opiru hijenama koje su imale sve oružje ovoga svijeta, osim nuklearnog, a i za njim bi posegnule da im je bilo pri ruci. Pa i tako je Vukovar izgledao kao da je na nj pala nuklearna bomba.

Kakve konvencije (uključujući Ženevsku), kakva pravila ratovanja, kakva briga za civile, za djecu, samo divljačko razaranje i ubijanje u vrijeme opsade Vukovara i nakon nje, masakri u izvedbi životinja dresiranih da mrze sve hrvatsko. Ostavili su tragove svog identiteta, kako reče biskup Mrzljak u Škabrnji, dalmatinskom Vukovaru. Ta mržnja tinja i nadalje, iz dana u dan ju njeguju srbijanske vlasti i mediji, uz njih isti oni ili nešto pomlađeni njihovi intelektualci koji pišu nove memorandume, pupovačko glasilo u Hrvatskoj i slične tiskovine novolisne, klatež koja se ušuti samo jednoga dana u godini, 18. studenoga, a već sutradan nastavlja s petokolonaškom rabotom, vrlo uspješnom i raširenom u mnogim područjima života, pa i na kulturnoj sceni.

Biskup Živković iz Gradišća, čijem govoru bi se mogle staviti primjedbe jer mu štošta nije poznato, u jednom je bio posve u pravu – da se ta Europa, koju i sam s puno strasti zastupa – jako čudi (valjda u kuloarima) što samo u Hrvatskoj nije bilo ama baš nikakve lustracije. Licemjerna Europa koja je mogla u trenutku približavanja Hrvatske EU postaviti i taj zahtjev, a nije. Pa je Hrvatska ušla nelustrirana, takva i ostala, što je između ostalog i objašnjenje njezina valjanja po dnu neuspješnih europskih država, objašnjenje svega vidljivoga i nevidljivoga u birokratskim strukturama, u pravosuđu i osjetljivim službama, u podmuklim bočnim udarima i, na kraju krajeva u politici koja nema karaktera (značaja, hrv.) od početka stoljeća do danas, nema samostalnu i jasnu strategiju i nije izašla iz Jugoslavije. Kako nije, reći ćete, pa jest.

A nije, kažem, samo je jedan nadnacionalni organizam brzo zamijenila drugim da ne bi trebala misliti svojom glavom i nije važno kako se taj drugi zove jer je ionako sve ostalo isto: upute i direktive dolaze izvana, hrvatskom se narodu na lijep način poručuje da previše ne priča o sebi jer ima neke hipoteke, valjda, što zatim mediji u Hrvatskoj koriste, izvlače i navlače, poručuje se da Hrvati ne trebaju imati samosvijest jer to (i opet valjda) njima ne pristoji, nepristojno je, da moraju prihvaćati i ono što im nije drago ili im je štoviše odiozno, stambolske i marakeške, a bit će još, neka mala Hrvatska šuti i bude sretna što je nekim čudom pobijedila u ratu devedesetih, neka tetoši srpsku manjinu čija se većina pridružila srbijanskom imperijalizmu i terorizmu u doba Miloševića, neka ne lovi zločince, neka se regionalno snažnije povezuje – isprva gospodarski i kulturno, poglavito kulturno – i neka se nikako ne priključuje sumnjivoj srednjoj Europi, budući da njoj ondje nije mjesto i mogla bi biti optužena za najveći grijeh (baš kao u Jugoslaviji), za nacionalizam, grijeh koji se širi upravo i najviše tom nesretnom središnjom Europom. A zna se kamo to vodi, hrvatskom je domoljubnom nacionalistu kao i u Jugoslaviji, mjesto u lepoglavama.

Tu treba zastati. U Europi, ne samo srednjoj ili osrednjoj, događaju se promjene. Nije točno da je uzrok gibanjima migrantska kriza, ta je kriza samo povod. Stare i mlađe europske države već dugo pokazuju nervozu što im se oduzima vlastitost – stare jer na te opasne novotarije nisu navikle i uvrijeđene su pa gledaju gdje je exit, mlađe jer imaju iskustva iz komunizma gdje bijahu sluge pokorne i ne žele to više biti. U svima njima vrije. To se vrenje u bruxelleskim i njima podložnim krugovima naziva raznim imenima: populizam, suverenizam, nacionalizam, a opasni šljam, znači, populistima, suverenistima i nacionalistima. Da bih terminološki olakšao stvari, predlažem novu riječ: popusunac, koja kao kratica nastala od prvih slogova zgodno obuhvaća sve navedene opasnosti za čovječanstvo, i zvuči ugodno: popusunac.

Popusunac je opaka beštija: on nekako, sunac jedan, u svojoj primitivnoj nesvijesti, misli da je prirodno voljeti svoju domovinu, svoju naciju, da je naravno osjećati se pripadnikom svoga naroda i svega što ga čini različitim od drugih, da poštuje i pamti neobične i u stvari nevjerojatne načine na koje je taj njegov svojeglavi narod uspijevao ostati u povijesti, da ima svoje običaje koje ne nameće drugima, svoj jezik, svoje dostojanstvo. Popusunac u Hrvatskoj i drugdje po Europama osjeća nelagodu i u njemu ključaju sirove strasti. On se pita što se to događa da svi moraju biti nekako isti, da svi moraju izgovarati jednake fraze kako ne bi bili izopćeni, njemu je jadniku što na umu to na drumu jer ne zna što je to politička korektnost pa ne zna ni zašto dobiva po gubici, u svojoj blesavosti drži da živi u slobodi, da je verbalni delikt prošlost.

Popusunac, ako ima malo naobrazbe, možda zna što je zapadni kulturni krug kao povijesni pojam, ali nije čuo za europski identitet koji je očito postavljen malo šire, politički čvršće, toliko čvrsto da ga se treba braniti europskom vojskom. Čak ga grize crv sumnje da je taj zajednički identitet drugi korak nakon prvoga u kojemu su njegovoj zemlji mic po mic oduzimali i oduzeli suverenitet. U prošlosti je znao čiji je vazal i čija je žrtva, sada mu je to malo zagonetno, a vlasti ga uvjeravaju da je sve u redu, samo što on to ne zna jer nije multikultiviran i ne razumije „procese“, ali hoće, makar i silom. Popusunac se ipak i dalje srdi, počinje glasno rogoboriti i ide dotle da se počne baviti politikom. Uviđa da nije sam, da je dio sličnoga pokreta koji se događa u svim zemljama, da je injekcija sorosevske i slične globotomije prestala djelovati, da sluge otuđenog birokratskog bruxelleskoga stroja za faširanje manjih nacija postaju nesigurne, a u nesigurnosti bahate i drske da bi prikrile strah, pa za širenje straha i panike optužuju popusunca.

Popusunac nije rasist, nije šovinist, njemu se gade svi totalitarni sustavi i baš je zato popusunac. Vidi da se tu događa nešto slično sustavima koje prezire, novi totalitarizam koji se šverca pod plaštem demokracije, a od poznatih u ne tako davnoj prošlosti preuzeo je metode koje su se i tada pokazale uspješnima, pa će i opet. Ako tko iskoči iz partijske linije, bolje da ga nema. I nema ga, doista, možda još hoda, ali je već politički mrtav. Takav se možda može spasiti ako se prostre po zemlji pred nogama vladara i izgovori ili napiše (samoborski slučaj) samokritiku kakva se ne pamti od kulturne revolucije u Kini. No ni to ne pomaže.

Pustimo Europu i popusunce. Vraćam se u Vukovar, to jest u dane prije osamnaestoga, kada je u jednoj otvorenoj televizijskoj emisiji vrlo pametno, ah, rečeno da progon ratnih zločinaca srbijanskoga i srpskog identiteta ima tri dimenzije: pravosudnu, političku i ljudsku. S tim da bi, valjda (sigurno) ona ljudska htjela da se sve to pohvata i „privede pravdi“, ali teško je to, kaže pravosudna dimenzija koja nije, znači, ljudska, još je teže, kaže politička, jer tu ima svakakvih problema koje ljudski um ne može pratiti. Ali politika nastoji. Tako je skandalozno i neshvatljivo ne samo žrtvama nego i bilo kojem normalnom čovjeku, stupidna hrvatska politika glatko dopustila da Srbija otvori 23. poglavlje u pregovorima s EU, zadržavajući pravo na univerzalnu jurisdikciju. Ali zato će, kaže politika, pozorno pratiti kako se univerzalna Srbija ponaša i to će biti presudno za zaključivanje poglavlja, ako se ne bude lijepo ponašala, ne će ga zaključiti, a za sve će se brinuti hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova koja je tri (ili koliko) godina bila savjetnica toj istoj Srbiji, što nije sukob interesa nego mnogo gore.

Postojalo je za sve te sitne probleme i neko povjerenstvo, i još postoji, ali se ne sastaje da ne bi radilo cirkuse. Dotle je hrvatska jurisdikcija stavljala u ladice optužbe protiv zločinaca, a sada ih navodno vadi („Dvadeset pet posto više“). Zločini počinjeni u Hrvatskoj, na hrvatskom tlu i nad hrvatskim ljudima, nisu zanimljivi ni „međunarodnoj zajednici“ i njezinom preminulom sudu koji se još trza, „zajednica„ bi iz geostrateških razloga rado vidjela Srbiju u EU pa makar joj progledala kroz prste, a kada se to dogodi i ako usporedo bude stvorena europska vojska, onda će hrvatske i srpske postrojbe te armije biti sjedinjene zbog lakše koordinacije i sličnosti jezika i tako ćemo opet dobiti jugoslavensku vojsku, isprva u okviru europske a zatim – u mogućem scenariju – i izvan okvira, dotično srpsku vojsku. U poznatim okvirima.

Ona će njegovati tradicije jugoslavenske vojske iz dvadesetoga stoljeća, uključujući bleiburške pokolje i druge spomena vrijedne događaje, naravno i Vukovar, a kolone sjećanja voditi ne samo do groblja nego i do Srijemske Mirovice, Stajićeva i Beograda, gdje će im se gubiti trag. Već i sada, dok se još izgledna budućnost naivnim popusumcima čini nevjerojatnom, javljaju se glasovi u samoj Hrvatskoj (nego gdje) da kolona sjećanja ne bi trebala hodati baš svake godine, valjda je slab interes (65.000 ljudi) pa bi bilo dobro pješačiti svakih deset godina, zatim samo svakih pedeset i na kraju stotinu, da bude okruglo, da se ne uznemiravaju svake godine i vlasti i sablasti, da vlasti ne moraju stalno odgovarati na pitanja zašto nitko nije odgovarao, što je njima, vlastima, već dosadno i otrcano. Ako tko od ožalošćenih i gnjevnih postavi to pitanje, bit će pozvan na informativni razgovor. Ako se nađe policajac koji ozbiljno shvaća svoju dužnost, bit će udaljen iz službe. Mir i pomirba s onima koji 27 godina ne žele otkriti gdje su masovne i nemasove grobnice hrvatskih branitelja i civila.

Divljenje Pupovcu koji je došao u Vukovar. Istom onom Pupovcu koji je usred rata proširio opasnu glasinu o prekrštavanju deset tisuća pravoslavne djece. Kako su te glasine djelovale na i inače fanatizirane i alkoholizirane srpske terioriste, koliko su granata ispalili nakon te laži, koliko više nego što su tih dana namjeravali?

Interliber

Bio sam ondje 17. studenoga, dan prije Kolone sjećanja.Velika gužva, vidim da ima više čitatelja nego pisaca, što nisam znao. Sve nekako neugodno stisnuto, makar je (bivši) Velesajam tako prostran da bi se mogla srediti još jedna od napuštenih golemih zgrada, zaraslih i s očitim tragovima zuba vremena. Neki nakladnici imaju manje prostorije u koje se mogu zavući i spasiti od nesnosne buke tzv. glazbe od koje se čuju samo basovi. U jednoj takvoj oazi naletim na neobično društvo kojim dominira ugledni čovjek i nakladnik, i riječ po riječ – dođemo do Bleiburga i Križnih puteva.

Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke, te kada misli da sve napokon zna, iznenadi se. „Čuli ste za Matijašev grob“, pita me uglednik. „Niste? To je blizu Ilirske Bistrice. Tamo su komunisti poubijali takoreći srednji, činovnički stalež endehazijski. Sve, žene i muškarce. Ostala su djeca, ali nisu znali što bi s njima, malo su razmišljali pa onda i djecu pobili. Eto, ta su djeca u Matijaševom grobu.“ Tako je bilo, a dan poslije sjećanje na vukovarsku tragediju. Na radiju čujem sačuvane audio snimke iz dana kada se Bolnica još držala, upravo u nju unose dijete od šest mjesesci, smrtno ranjeno. Navečer odlična druga epizoda dokumentarne emisije „Srce Vukovara“, djeca ubijena granatama kada su u kratkotrajnom zatišju izašla iz skloništa, ista slika kao i u Slavonskom Brodu… Žrtve Vukovara? Ne, taj me sklop riječi srdi. Nije se Vukovar odjednom srušio na ljude i oni postali žrtvama grada. Nisu žrtve Vukovara, nego žrtve srpske agresije na Vukovar. I nisu svi oni mladi ljudi „dali živote“, kako glasi fraza, nego su im krvnici oduzeli život.

I na kraju, vraćam se na početak i biskupa Egidija Živkovića koji je citirao onu o opraštanju „jer ne znaju što čine“. Nema oprosta, jer je krvoločna banda znala što čini, pripremana je na to vrlo dugo, a intenzivno zadnjih pet godina u osamdesetima… I ponavlja se stalno ono „da se ne ponovi“. A da se ne bi ponovilo, treba jačati postrojbe hrvatske vojske, ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj istočnoj Slavoniji. Usporedo stvarati gospodarske i kulturne utvrde, poglavito na sadašnjoj srijemskoj granici gdje rodna kuća A.G. Matoša i kulturni centar uz nju beskonačno dugo čekaju sretan svršetak koji nikako ne dolazi. Matoš je ionako bio gorljivi starčevićanac, ne uklapa se u mainstream, da je danas živ bio bi popusunac.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao

Objavljeno

na

Objavio

Svaki potez državnika zapadne civilizacije i demokracije u islamskim zemljama diljem svijeta doživljava se i tretira kao vjerska provokacija, i udar na muslimane i njihove svetinje. U posljednje vrijeme od muslimanskog udara na zapadnu demokraciju, civilizaciju, i na kršćanstvo 11. rujna 2001., od dana kada je islamski svijet nenajavljeno započeo globalni vjerski rat protiv kršćana i kršćanstva, traju pokušaji ušutkavanja slobodnog svijeta od strane islamskih zemalja, što je zapravo pokušaj uvođenja diktature islama u svijetu.

Ništa, ili gotovo ništa, nisu napravili državnici demokratskog zapadnog svijeta a da nije bilo na žestokom udaru muslimana. Čak i obrana svoga naroda u zemlji, obrana nacionalnog i vjerskog identiteta na udaru je islamista, i etiketira se islamofobijom. Takva reakcija islamskog svijeta na političke poteze predsjednika iz ostatka svijeta, sve više izgleda kao agresija ušutkavanja, zastrašivanja i ograničavanja suvereniteta zemalja zapadne civilizacije. Naravno i slobode govora. Već su i vidljivi islamski uspjesi u demokratskim zemljama koje su svakim danom prestrašenije, tiše i ograničenije u slobodama, u svom političkom djelovanju, koje im uskraćuju islamske zemlje različitim pritiscima, napose terorističkim akcijama diljem kršćanskog svijeta.

Nedavni suverenistički potez američkog predsjednika Trumpa da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela naišao je na isilovski otpor u muslimanskom svijetu. Digli se i mladi i stari, bogati i gladni muslimani u islamskom svijetu protiv te odluke, što nije ništa drugo već muslimansko miješanje u politiku druge zemlje, i prisilni pokušaj utjecaja na predsjednika suverene i neovisne države. I to na ograničavanje politike vodeće demokratske zemlje svijeta.

Po svim muslimanskim zemljama, tako i u Bosni i Hercegovini, prosvjedovalo se protiv Amerike, protiv Izraela, i svih oni zemalja koje su stale na američku stranu. Pale se američke zastave, prijeti se sa milijardom muslimana iz svijeta, sklapaju se islamski savezi otpora, sve to zbog jednog legitimnog poteza suverene i slobodne države. I još što je daleko opasnije i suvremenom slobodnom zapadnom svijetu nerazumljivije, je činjenica da muslimani u svijetu svaki njihov politički potez pretvaraju u vjerski sukob.

Sve se to događa u vremenu kada islamski terorizam ubija i ruši kršćanski svijet, i kad kršćani u ime ljudski prava i vjerski sloboda primaju milijune muslimana, a te iste muslimanske zemlje na najbrutalniji način progone kršćane iz svojih društava.

Kršćanska šutnja na stradanje kršćana kako u zemljama slobodnog svijeta, kao i u islamskim, dovela je do toga da su muslimanske zemlje sve više vjerski čiste islamske, a kršćanske sve više multireligijske, s tendencijom brisanja svakog kršćanskog znaka, kao što je slučaj u islamskim društvima.

No ono što još reakciju muslimana i svijetu na američki potez priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela čini vjerski radikalnom, i isiliziranijom je u tome da taj isti muslimanski svijet se nikada još nije digao na prosvjede i tražio da se oskrnavljena i džamijanizirana crkva Svete Sofije u Carigradu vrati kršćanima. Zar nije i ta od muslimana okupirana i obešćašena crkva jednaka, pa možda i veča svetinja kršćanima nego li je Jeruzalem muslimanima.

Daleko više je dokaza o važnosti za kršćane crkve Svete Sofije koju su Turci osvojili 1453. i pretvorili u džamiju, dogradivši joj 4 minareta, negoli je povijesni dokaza o Jeruzalemu kao svemuslimanskom gradu. I nikada barem ne do sada, što ne znači i da ne će jednoga dana, moćni kršćanski se svijet dignuti, kao što to čine muslimani prema Jeruzalemu, i tražiti povrat crkve Svete Sofije u njenu prvotnu funkciju.U crkvu koju su sami kršćani sagradili.

A na to imaju veče pravo negoli muslimani na Al-aksanovu džamiju u Jeruzalemu. Kršćanska šutnja nikako ne daje pravo muslimanima na daljnja osvajanja kršćanskih prostora, gradova i crkava.

Slijedom muslimanskih prosvjeda, koji su se održavali i po Bosni i Hercegovini što je znak velikog islamiziranja zemlje kroz proces unitarizacije i isilizacie, protiv američkog naroda i američkog predsjednika glede odnosa prema Jeruzalemu, nemaju li i kršćani katolici to isto pravo na svoje crkve na ćijim temeljima su osmanlije izgradili džamije u petssto godišnjem danku u krvi u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Da bude još veča muslimanska opasnost osvajanja Bosne i Hercegovine i današnji beha muslimani grade džamije na hrvatskoj okupiranoj zemlji u Travniku, i još nekim okupiranim beha teritorijima.

Nisu li po povijesnoj kršćanskoj činjenici okupirane Bosne i Hercegovine Osmanlije izgradile sve džamije na kršćanskoj zemlji, bilo da su je silom prisvojili što je bilo u najviše slučajeva, bilo da su njihove vlasnike prisilili da prijeđu na islam. Ne daje li ta povijesna činjenica kršćanima svijeta pravo na solidariziranje sa beha kršćanima i da prosvjeduju u znak važnosti porušenih crkava u Bosni i Hercegovini.

Stoga, beha muslimani kao ni suvremeni Turci, naslijednici Osmanlija, nemaju nikakvo moralno ni vjersko pravo govoriti o Jeruzalemu kao važnom svetom gradu svih muslimana, a u isto vrijeme graditi džamije na katoličkoj zemlji, prkositi sa onima na crkvenim temeljima, i okupiranu crkvu Svete Sofije ne vratiti kršćanima.

Kako s vremenom završe multikonfesionalni gradovi, i zemlje, ako se na vrijeme ne osiguraju kršćani u njima najbolje govori današnja sto posto čista muslimanska slika Sarajeva, i dijela Bosne i Hercegovine pod muslimanskom vlašću. Za taj grad se govorilo da je europski Jeruzalem, a danas gotovo ni traga o kršćanima. I tko će odgovarati za to vjersko čišćenje kršćana katolika u tom gradu, što ga očistili muslimani tijekom i poslije beha građansko vjerskog sukoba.

A bio je nekad glavni grad svih vjera, svih beha nacija. Susretište svijetova, civilizacija i kultura. Danas u njemu ni traga o tim drugim, kršćanskim i hrišćanskim vjerama i kulturama.

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao, a to je u procesu otomanske okupacije BiH i prisilne islamizacije pokorenih naroda i osvojenih prostora. Treba početi vraćati crkve kršćanima, kako one preinačene u džamije tako i one na ćijim temeljima su kasnije izgrađene džamije, jer svaki drugi potez muslimana je jačanje i širenje kršćanofobije koja svijet uvodi u vjerski rat s nepredvidim posljedicama.

Ako je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana, onda je i crkva Svete Sofije, i bosanskohercegovački problem kršćana katolika, pitanje koje se tiče svih kršćana svijeta. Jer da nije bilo turskih osvajanja i prisilnih islamizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda, ne bi danas bilo ni slučaja Jeruzalema ni problema Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari