Connect with us

U potrazi za Istinom

Luka Goluža: Teški život Hrvata istočne Hercegovine

Published

on

Bileca Trebinje 1943/Dusan Napijalo

Davne 1942 morali smo izbjeći,jer naša istočna Hercegovina nije bila sigurna, u to su vrijeme Talijani šurovali s četnicima,tako da su ih pomagali u naoružavanju .Tada su naše tri obitelji s Babom i Djedom izbjegli vlakom u Srijem mjesto Negoslavci ne daleko od Vukovara. Moji Otac i Mama imali su sedmero djece,strina Bačnička imala je troje djece treća Saračuša imala je četvero djece, Ove dvije Strine ostale su bez muževa početkom 1942 god.njihovi muževi su poubijani od naših susjeda Srba,samo zato jer su bili Hrvati. Strah i trepet od rata bio je prisutan svakog dana,svakog trenutka.

Njemačka vojska bila je u nekim zgradama,dok je Hrvatska vojska,dobro se sjećam sjekli neke velike orahe da bi od stabala napravili u iskopanoj zemlji nekakvo sklonište ,gdje bi se sklonili od bombardiranja savezničkih trupa.Već se tada naziralo da bi moglo doći do velikih promjena,jer su bile razne vojske po svim krajevima zemlje. Moja četiri brata,tako i djeca od naših strina bila su u dječjem skloništu u Vukovaru, tako isto bilo je i djece od pravoslavnih roditelja, nikakva razlika nije se pravila između pravoslavne i katoličke djece. Nas dvojica mlađih bili smo uz Mamu i Oca. Skoro svaki dan naša Mama nastojala je saznati kako su joj djeca u skloništu Vukovaru. Naj stariji brat ostao je s nama da bi mogao raditi da se nekako prehranimo,pošto se naš otac nije osjećao najbolje s zdravljem. Naj stariji naš brat Boško našao je u susjedstvu čovjeka po imenu i prezimenu Pero Ore koji bio je mađarskog porijekla s Boškom se bio i sprijateljio. Boško je s Perinim traktorom orao njive susjedima te je tako imao nekakvu zaradu,koja je dobro došla za našu obitelj. Pričao mi je brat Martin koji je bio u dječjem skloništu da su s njim bila dvojica braće pravoslavaca Zdravko i Mitar (Mito)bili su većinom zajedno,kad bi se djelila salata djeci oni su znali reći daj te nam malo trave,tome smo se kao djeca smijali. Priča Martin Pod kraj 1943 po nekad smo dolazili i doma. Godina 1943 već dolazi nesigurnost u tim mjestima se povećava napetost.Krajem 1943 i početkom 1944. postaje ne izdrživo.Kod nas je došla i sestra od naše Mame Ivana Salmanić.Na Salašu je bio nedaleko od nas neki Mato Samardžijić zvani (Pogod)On je bio kao poduzetnik,te se sprijateljio s našom obitelji.Meni je znao dati neku drvenu lopatu da s njome ogrćem žito,ja sam tu lopatu jedva vukao i gurao je u hrpu žita,a Mato bi se smijao.Te kad sam po njemu završio posao znao mi je dati punu šaku Kuna,i ja to odnesem Mami.

Susjedi pravoslavci ili Srbi, Martin kaže da su se ponašali prema nama kao neprijatelji. Nekada krajem 1944.god.bilo je teško bombardiranje gdje su padale grane s drveta, nitko se nije kretao vani. Tek početkom 1945. najavljuje se neko (oslobođenje). Njemačka Vojska se pakira i odlazi, tako isto Hrvatska vojska se žurno povlači, tada naša Mama pita jednog hrvatskog vojnika, hoćemo li i mi bježati s vama ,vojnik joj odgovara ne, ne, nipošto vas nitko neće smetati. Vjerujem da je to bila naša sreća da nismo nikuda išli već ostali na Salašu. Tad smo bili svi na okupu s roditeljima i djedom i babom. Martin se sjeća nekoga Momira iz Negoslavaca koji je bio dosta stariji te mu je tako strogo zaprijetio. Prvo je rekao da će me baciti u blato i tamo ugušiti, te je dodao, da će mi otkinut glavu i staviti je u neki kofer koji je on tada sa sobom nosimo, ali su u međuvremenu naišli neki ljudi koji su imali puške,te su gađali žabe u toj nekoj močvari, poslije su se brzinom presvlačili u vojnu odoru, ne znam čija je odora bila, možda je bila i partizanska, Momir se s njima nešto pregovarao i nije usudio ništa napraviti, a Martin je otišao plačući doma.

Godine 1944 Mama je rodila osmo dijete i to kćer te joj dala ime Danica, mislimo da je to ime po nekoj Danici susjedi na Salašu. Nekad krajem 1944.god. ostali smo bez oca,umro je od čira na stomaku u vukovarskoj bolnici, te je zakopan u starom vukovarskom groblju,na sprovodu mu je bio najstariji sin Boško šesnaest godina i grobari koji su ga ukopali.Grobovi u to vrijeme nisu bilježeni,te se ne zna točno mjesto gdje je naš otac zakopan.

Već krajem 1945 god.nama dolazi naredba da se moramo seliti nazad u Hercegovinu.Dolazi Mato Pogod Samardžijić i njegova žena Mida koji nisu imali djece te pitaju moga Djeda bili im dozvolio da prisvoje mene, Luku naj mlađeg djedova unuka.Djed nije mogao nikako prihvatiti tu ponudu,tako da smo svi skupa s strinama Djedom i Babom otputovali za Hercegovinu.Nikada nismo saznali šta se dogodilo s Matom i Midom,jesu li dalje živjeli na Salašu,kako je njihov život okončao,ostalo nam je nepoznato. Ukoliko bilo tko ima bilo kakvo saznanje o Mati Pogodu I Midi Samadžijic neka nam jave na na email adresu. [email protected]

Odlazak na zaradu žita iz Hercegovine u Slavoniju

Poslije kad je Boško bio oko dvadeset godina sa svoja dva rođaka Ivanom zvani Began i Matom Džandnim, Matinog oca zvali su Džando, zaputi li se pravo u Negoslavce na Salaš. U Slavoniju su išli da bi zaradili nešto žita i svakako nazad u Hercegovinu.Naša je Mama ispričala pred nama kako je neku pušku s dosta metaka zazidala negdje na Salašu,i to je Boško dobro upamtio,te kad su došli na Salaš,potražili su tu pušku i našli su je.Jednu večer njih trojica otišli su na neku večernju zabavu u Negoslavce, gdje baš nisu dobro primljeni.Poslije zabave kad su pošli vani ,napao ih je neki srbin s nožem, po imenu Momir koji je bio otprilike njihovo godište, tako da je Matu koji je bio zadnji zaparao nožem po vratu,i danas Mato ima taj ožiljak.Drugi dan su njih trojica čekali toga Momira napadača s puškom,ali srećom on se nije pojavio.Šta je dalj bilo s puškom nije mi poznato,jedino se sjećam da je Mama rekla da to o puški nije smjela ispričati pred djecom.

Poslije nekoliko godina, moj stariji brat Martin i rođak od strine Spasoje imali su negdje 18 ili 19 god. otišli su u Slavoniju na zaradu kukuruza da bi pomogli prehraniti nas koji smo u Hercegovini.Pričali su kako su došli pod velikim pljuskom kiše u Bršadin,to je bilo nekada 1955. ili 56.god. kod Spasojeve tetke,sestre od Spasojeve Mame,ona je tada bila starija žena,udata za nekoga pravoslavca,Srbina.Pitali su jeli mogu kod nje prespavati,odgovorila je da mogu,i smjestila ih u štalu gdj je sijeno.Poslije dva dana kad su se malo odmorili,javili su se tetki,ona je odgovorila,pa eto ja sam i zaboravila da ste vi tu. Onda im je rekla da nesmiju više biti kod nje jer će je „deda karati“,Spasoje je tu bio prošle godine s nekim ljudima iz Kruševa kod Stoca. Kako Spasoje pozna to mjesto,Martin ga je pitao,ima li ovdje i jedan dobar čovjek koji bi nas primio.Tada se Spasoje sjetio nekog Bosanca Srbina,koji je bio malo podalje od njegove tetke isto u Bršadinu,te smo otišli kod njega.Marti mu je dao nešto duhana i ovaj ih je čovjek primio,svakako u štalu,ipak je rekao da mogu biti tu koliko god hoće. Tu su se zadržali oko tjedan dana dana. Odatle su išli u Negoslavce i došli na Salaš gdje je nekada bila cijela naša obitelj.Susreli su nekadašnju susjedu koju smo mi zvali „Klinka“i njezine sada već odrasle djevojke Slavica i Milica.Kuća u kojoj smo mi bili nije više tamo , kaže da su vidjeli samo hrpu neke crvene zemlje. Pitali smo za Peru Ore, rekli su nam da su nesrećom konjska kola prešla preko njega, te mu polomila rebra i nakon toga je umro.

Martin priča,kad smo Spasoje i ja pošli iz Bršadina u Privlaku neki mlađi dečki znali su da smo mi hrvati te su se za nama bacali kamenjem i vikali Ustaše, Ustaše. Njihovi su očevi sjedili na klupama ništa nisu poduzeli da bi te mladiće zaustavili. Tu se vidi odgoj djece koji su svakako slušali priče svojih roditelja. Tako nešto nije se događalo po hrvatskim selima,da bi netko provocirao Srbe. Konačno nakon 57 kilometara putovanja stigosmo kod našega susjeda Vinka i Zore Perić koji su se prije nekoliko godina odselili s obitelji iz Hercegovine u Privlaku,oni su nas je lijepo primili i ugostili.Vratili smo se opet u Bršadin,tu smo ostali još par dana. Odatle smo otišli u mjesto Srbobran sa sobom smo nosili teške kofere i kose,za kositi žito, tu smo našli posao i smještaj.U tome mjestu bilo je mnogo naših ljudi iz Hercegovine koji su isto došli na zaradu žita, pšenice i kukuruza. Nastavili smo s teškim radom,od ranog jutra do kasno na večer kosili smo pšenicu i brali kukuruz.Na kraju smo zaradili svaki po 8 kvintala pšenice i 12 kvintala kukuruza,to je u ono vrijeme jako puno vrijedilo za naše obitelji u Hercegovini,a mi smo isto bili ponosni da smo to ipak mogli učiniti i ako to sve nije bilo tako jednostavno.Nije to bio posljednji put ići na zaradu u Slavoniju. Drugom prilikom išlo je veliki broj ljudi iz našega sela,tako isto iz drugih mjesta Hercegovine.Dobro je poznat odlazak na zaradu žita Hercegovaca po Slavoniji.I ako se to sve događalo na području hrvatske,ipak mi kao hrvati bili smo stranci u hrvatskoj,i danas u današnjoj hrvatskoj,ta zarazna klica se osjeti. Hrvatska je svjetski priznata, izašla je iz domovinskog rata kao pobjednik, pa što je sada. Tko nam piše povijest? Tko podučava našu djecu? Kako su postali „povjesničari“ Tvrtko Jakovina ili Hrvoje Klasić? Poznato mi je, da je Hrvoje Klasić bio hrvatski vojnik, ali mi nije jasno zašto je odlutao na drugu stranu? Moguće da je odlutao radi neke rodbinske veze. Jako mi je žao da današnja hrvatska nakon toliko godina rata, i ako kao pobjednik, trpi toliku nepravdu.

Martinov odlazak na odsluženje vojnog roka, na Kosmet današnje Kosovo

Služenje vojnog roka bilo je obavezno u jugo režimu,te je moj brat Martin u Rujnu mjesecu 1958 god.upućen u mjesto Štip,poslije su ga prebacili u grad Peć, dok je završio takozvanu regrutaciju, poslije je kako bi to oni rekli prekomandiran u Prištinu. Svakako dok si kod njih u vojsci, moraš paziti što govoriš i kako se ponašaš,drugačije mogao bi zapasti u veliki problem.Marti priča,kad smo imali slobodno vrijeme, došla bi i neka srpska djeca,mi bi se s njma malo pošalili,ali znali su upitati neke vojnike“ej čiko koliko si ti ustaša ubio“, neki kaže toliko, neki toliko i tako se djeca zabave,te odu.To su bila djeca vojnih oficira.Moj major bio je Zavišić Nikola srbin iz Like,a Kapetan je bio neki Rade Bjelica iz Bileće,sjećam se da je pričao kako je prolazio kroz Dubrave / Pješivac,nije napomenuo radi čega je tamo išao, nismo se najbolje gledali. Netko je pisao negdje na zidu „regruti otpast će vam koža dok odslužite vojsku“ i to je bilo ispisano da kažem iškrabano i latinicom i ćirilicom. A Bjelica je mene optužio,da sam ja to pisao te me predao majoru na raport.Kad sam došao kod majora Zaviščić Nikole pitao me,što ti misliš da naši vojnici gube kožu u vojsci, htio sam mu reći da ja to nisam pisao.Zabranio mi je govoriti i rekao mi je da šutim. Morao sam ušutjeti jer sam znao da on može napraviti sve najgore za mene. Bjelica koji se trudio da u svom govoru upotrebljava srpski dijalekt ,kao npr, lepo, belo,i tako, premda mi u Hercegovini te riječ ne upotrebljavamo meni je zaprijetio da će me dati na vojni sud. To me jako pogodilo jer ja nisam bio kriv. Pred odlazak iz vojske, Zavišćić Nikolu je zamijenio neki Makedonac kojemu se ne sjećam imena,ali je on rekao.“ Kakve su ovo optužbe na Golužu , pa on je vojnik za primjer“ Na kraju se ipak nekako završilo bez vojnog suda.

Kad sam već odslužio vojsku, dobio sam od kuće civilno odijelo, čujem kako se neki spremaju na zanate, neki u autoškole, a neki nastavljaju i visoke škole,a ja se spremam doma za motiku.Za mene nije bilo nikakve budućnosti,jer nisam na onoj strani gdje su oni drugi.Nisam podoban kako oni to znaju reći.Mi se nismo smjeli isticati nekim hrvatstvom, morali smo biti tiho.I pored toga bili smo optuživani i progonjeni.

Mnogi od nas imali smo nezgode u jugo režimu,jer je taj režim uvijek bio na strani Beograda. Eto zato veliki broj Hrvata se odselio u zapadne zemlje pa i mi Goluže dođosmo u Kanadu.Uvijek smo cijenili i voljeli svoju domovinu, i danas je volimo ,ali ne želimo nikada da bude po kalupu Beograda i njihovih pristalica ili onih koji danas srbuju u hrvatskoj,pjesme nam probaju zabraniti. Kako je rekla naša Ruža iz Vancouvera ,……kome se ne sviđa hrvatska neka je slobodno napusti,radi takvih nećemo plakati.
Dobro se sjećam kad su oni pjevali (pola veka Srbadija čeka da voz pođe na more da dođe,…….. preko Crne Gore na Jadransko More.Nitko se od Hrvata nije usudio da toj pjesmi nešto prigovori,jer se može biti nije ni smjelo.Ali ako analizirate riječi te pjesme sami možete procijeniti kuda ta pjesma vodi.Što bi doslovce značilo,preko tuđe zemlje na tuđe More,i to ti je onda Srbija i srpsko More.Ipak im je sada,ne malo nego puno teže doći do Mora.jer bi se spotaknuli na Kosovu, a kako znamo Crna Gora nije više dio Srbije.

Luka Goluža Vancouver Canada

* Stavovi i mišljenja iznesena u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari