Pratite nas

U potrazi za Istinom

Luka Goluža: Teški život Hrvata istočne Hercegovine

Objavljeno

na

Bileca Trebinje 1943/Dusan Napijalo

Davne 1942 morali smo izbjeći,jer naša istočna Hercegovina nije bila sigurna, u to su vrijeme Talijani šurovali s četnicima,tako da su ih pomagali u naoružavanju .Tada su naše tri obitelji s Babom i Djedom izbjegli vlakom u Srijem mjesto Negoslavci ne daleko od Vukovara. Moji Otac i Mama imali su sedmero djece,strina Bačnička imala je troje djece treća Saračuša imala je četvero djece, Ove dvije Strine ostale su bez muževa početkom 1942 god.njihovi muževi su poubijani od naših susjeda Srba,samo zato jer su bili Hrvati. Strah i trepet od rata bio je prisutan svakog dana,svakog trenutka.

Njemačka vojska bila je u nekim zgradama,dok je Hrvatska vojska,dobro se sjećam sjekli neke velike orahe da bi od stabala napravili u iskopanoj zemlji nekakvo sklonište ,gdje bi se sklonili od bombardiranja savezničkih trupa.Već se tada naziralo da bi moglo doći do velikih promjena,jer su bile razne vojske po svim krajevima zemlje. Moja četiri brata,tako i djeca od naših strina bila su u dječjem skloništu u Vukovaru, tako isto bilo je i djece od pravoslavnih roditelja, nikakva razlika nije se pravila između pravoslavne i katoličke djece. Nas dvojica mlađih bili smo uz Mamu i Oca. Skoro svaki dan naša Mama nastojala je saznati kako su joj djeca u skloništu Vukovaru. Naj stariji brat ostao je s nama da bi mogao raditi da se nekako prehranimo,pošto se naš otac nije osjećao najbolje s zdravljem. Naj stariji naš brat Boško našao je u susjedstvu čovjeka po imenu i prezimenu Pero Ore koji bio je mađarskog porijekla s Boškom se bio i sprijateljio. Boško je s Perinim traktorom orao njive susjedima te je tako imao nekakvu zaradu,koja je dobro došla za našu obitelj. Pričao mi je brat Martin koji je bio u dječjem skloništu da su s njim bila dvojica braće pravoslavaca Zdravko i Mitar (Mito)bili su većinom zajedno,kad bi se djelila salata djeci oni su znali reći daj te nam malo trave,tome smo se kao djeca smijali. Priča Martin Pod kraj 1943 po nekad smo dolazili i doma. Godina 1943 već dolazi nesigurnost u tim mjestima se povećava napetost.Krajem 1943 i početkom 1944. postaje ne izdrživo.Kod nas je došla i sestra od naše Mame Ivana Salmanić.Na Salašu je bio nedaleko od nas neki Mato Samardžijić zvani (Pogod)On je bio kao poduzetnik,te se sprijateljio s našom obitelji.Meni je znao dati neku drvenu lopatu da s njome ogrćem žito,ja sam tu lopatu jedva vukao i gurao je u hrpu žita,a Mato bi se smijao.Te kad sam po njemu završio posao znao mi je dati punu šaku Kuna,i ja to odnesem Mami.

Susjedi pravoslavci ili Srbi, Martin kaže da su se ponašali prema nama kao neprijatelji. Nekada krajem 1944.god.bilo je teško bombardiranje gdje su padale grane s drveta, nitko se nije kretao vani. Tek početkom 1945. najavljuje se neko (oslobođenje). Njemačka Vojska se pakira i odlazi, tako isto Hrvatska vojska se žurno povlači, tada naša Mama pita jednog hrvatskog vojnika, hoćemo li i mi bježati s vama ,vojnik joj odgovara ne, ne, nipošto vas nitko neće smetati. Vjerujem da je to bila naša sreća da nismo nikuda išli već ostali na Salašu. Tad smo bili svi na okupu s roditeljima i djedom i babom. Martin se sjeća nekoga Momira iz Negoslavaca koji je bio dosta stariji te mu je tako strogo zaprijetio. Prvo je rekao da će me baciti u blato i tamo ugušiti, te je dodao, da će mi otkinut glavu i staviti je u neki kofer koji je on tada sa sobom nosimo, ali su u međuvremenu naišli neki ljudi koji su imali puške,te su gađali žabe u toj nekoj močvari, poslije su se brzinom presvlačili u vojnu odoru, ne znam čija je odora bila, možda je bila i partizanska, Momir se s njima nešto pregovarao i nije usudio ništa napraviti, a Martin je otišao plačući doma.

Godine 1944 Mama je rodila osmo dijete i to kćer te joj dala ime Danica, mislimo da je to ime po nekoj Danici susjedi na Salašu. Nekad krajem 1944.god. ostali smo bez oca,umro je od čira na stomaku u vukovarskoj bolnici, te je zakopan u starom vukovarskom groblju,na sprovodu mu je bio najstariji sin Boško šesnaest godina i grobari koji su ga ukopali.Grobovi u to vrijeme nisu bilježeni,te se ne zna točno mjesto gdje je naš otac zakopan.

Već krajem 1945 god.nama dolazi naredba da se moramo seliti nazad u Hercegovinu.Dolazi Mato Pogod Samardžijić i njegova žena Mida koji nisu imali djece te pitaju moga Djeda bili im dozvolio da prisvoje mene, Luku naj mlađeg djedova unuka.Djed nije mogao nikako prihvatiti tu ponudu,tako da smo svi skupa s strinama Djedom i Babom otputovali za Hercegovinu.Nikada nismo saznali šta se dogodilo s Matom i Midom,jesu li dalje živjeli na Salašu,kako je njihov život okončao,ostalo nam je nepoznato. Ukoliko bilo tko ima bilo kakvo saznanje o Mati Pogodu I Midi Samadžijic neka nam jave na na email adresu. [email protected]

Odlazak na zaradu žita iz Hercegovine u Slavoniju

Poslije kad je Boško bio oko dvadeset godina sa svoja dva rođaka Ivanom zvani Began i Matom Džandnim, Matinog oca zvali su Džando, zaputi li se pravo u Negoslavce na Salaš. U Slavoniju su išli da bi zaradili nešto žita i svakako nazad u Hercegovinu.Naša je Mama ispričala pred nama kako je neku pušku s dosta metaka zazidala negdje na Salašu,i to je Boško dobro upamtio,te kad su došli na Salaš,potražili su tu pušku i našli su je.Jednu večer njih trojica otišli su na neku večernju zabavu u Negoslavce, gdje baš nisu dobro primljeni.Poslije zabave kad su pošli vani ,napao ih je neki srbin s nožem, po imenu Momir koji je bio otprilike njihovo godište, tako da je Matu koji je bio zadnji zaparao nožem po vratu,i danas Mato ima taj ožiljak.Drugi dan su njih trojica čekali toga Momira napadača s puškom,ali srećom on se nije pojavio.Šta je dalj bilo s puškom nije mi poznato,jedino se sjećam da je Mama rekla da to o puški nije smjela ispričati pred djecom.

Poslije nekoliko godina, moj stariji brat Martin i rođak od strine Spasoje imali su negdje 18 ili 19 god. otišli su u Slavoniju na zaradu kukuruza da bi pomogli prehraniti nas koji smo u Hercegovini.Pričali su kako su došli pod velikim pljuskom kiše u Bršadin,to je bilo nekada 1955. ili 56.god. kod Spasojeve tetke,sestre od Spasojeve Mame,ona je tada bila starija žena,udata za nekoga pravoslavca,Srbina.Pitali su jeli mogu kod nje prespavati,odgovorila je da mogu,i smjestila ih u štalu gdj je sijeno.Poslije dva dana kad su se malo odmorili,javili su se tetki,ona je odgovorila,pa eto ja sam i zaboravila da ste vi tu. Onda im je rekla da nesmiju više biti kod nje jer će je „deda karati“,Spasoje je tu bio prošle godine s nekim ljudima iz Kruševa kod Stoca. Kako Spasoje pozna to mjesto,Martin ga je pitao,ima li ovdje i jedan dobar čovjek koji bi nas primio.Tada se Spasoje sjetio nekog Bosanca Srbina,koji je bio malo podalje od njegove tetke isto u Bršadinu,te smo otišli kod njega.Marti mu je dao nešto duhana i ovaj ih je čovjek primio,svakako u štalu,ipak je rekao da mogu biti tu koliko god hoće. Tu su se zadržali oko tjedan dana dana. Odatle su išli u Negoslavce i došli na Salaš gdje je nekada bila cijela naša obitelj.Susreli su nekadašnju susjedu koju smo mi zvali „Klinka“i njezine sada već odrasle djevojke Slavica i Milica.Kuća u kojoj smo mi bili nije više tamo , kaže da su vidjeli samo hrpu neke crvene zemlje. Pitali smo za Peru Ore, rekli su nam da su nesrećom konjska kola prešla preko njega, te mu polomila rebra i nakon toga je umro.

Martin priča,kad smo Spasoje i ja pošli iz Bršadina u Privlaku neki mlađi dečki znali su da smo mi hrvati te su se za nama bacali kamenjem i vikali Ustaše, Ustaše. Njihovi su očevi sjedili na klupama ništa nisu poduzeli da bi te mladiće zaustavili. Tu se vidi odgoj djece koji su svakako slušali priče svojih roditelja. Tako nešto nije se događalo po hrvatskim selima,da bi netko provocirao Srbe. Konačno nakon 57 kilometara putovanja stigosmo kod našega susjeda Vinka i Zore Perić koji su se prije nekoliko godina odselili s obitelji iz Hercegovine u Privlaku,oni su nas je lijepo primili i ugostili.Vratili smo se opet u Bršadin,tu smo ostali još par dana. Odatle smo otišli u mjesto Srbobran sa sobom smo nosili teške kofere i kose,za kositi žito, tu smo našli posao i smještaj.U tome mjestu bilo je mnogo naših ljudi iz Hercegovine koji su isto došli na zaradu žita, pšenice i kukuruza. Nastavili smo s teškim radom,od ranog jutra do kasno na večer kosili smo pšenicu i brali kukuruz.Na kraju smo zaradili svaki po 8 kvintala pšenice i 12 kvintala kukuruza,to je u ono vrijeme jako puno vrijedilo za naše obitelji u Hercegovini,a mi smo isto bili ponosni da smo to ipak mogli učiniti i ako to sve nije bilo tako jednostavno.Nije to bio posljednji put ići na zaradu u Slavoniju. Drugom prilikom išlo je veliki broj ljudi iz našega sela,tako isto iz drugih mjesta Hercegovine.Dobro je poznat odlazak na zaradu žita Hercegovaca po Slavoniji.I ako se to sve događalo na području hrvatske,ipak mi kao hrvati bili smo stranci u hrvatskoj,i danas u današnjoj hrvatskoj,ta zarazna klica se osjeti. Hrvatska je svjetski priznata, izašla je iz domovinskog rata kao pobjednik, pa što je sada. Tko nam piše povijest? Tko podučava našu djecu? Kako su postali „povjesničari“ Tvrtko Jakovina ili Hrvoje Klasić? Poznato mi je, da je Hrvoje Klasić bio hrvatski vojnik, ali mi nije jasno zašto je odlutao na drugu stranu? Moguće da je odlutao radi neke rodbinske veze. Jako mi je žao da današnja hrvatska nakon toliko godina rata, i ako kao pobjednik, trpi toliku nepravdu.

Martinov odlazak na odsluženje vojnog roka, na Kosmet današnje Kosovo

Služenje vojnog roka bilo je obavezno u jugo režimu,te je moj brat Martin u Rujnu mjesecu 1958 god.upućen u mjesto Štip,poslije su ga prebacili u grad Peć, dok je završio takozvanu regrutaciju, poslije je kako bi to oni rekli prekomandiran u Prištinu. Svakako dok si kod njih u vojsci, moraš paziti što govoriš i kako se ponašaš,drugačije mogao bi zapasti u veliki problem.Marti priča,kad smo imali slobodno vrijeme, došla bi i neka srpska djeca,mi bi se s njma malo pošalili,ali znali su upitati neke vojnike“ej čiko koliko si ti ustaša ubio“, neki kaže toliko, neki toliko i tako se djeca zabave,te odu.To su bila djeca vojnih oficira.Moj major bio je Zavišić Nikola srbin iz Like,a Kapetan je bio neki Rade Bjelica iz Bileće,sjećam se da je pričao kako je prolazio kroz Dubrave / Pješivac,nije napomenuo radi čega je tamo išao, nismo se najbolje gledali. Netko je pisao negdje na zidu „regruti otpast će vam koža dok odslužite vojsku“ i to je bilo ispisano da kažem iškrabano i latinicom i ćirilicom. A Bjelica je mene optužio,da sam ja to pisao te me predao majoru na raport.Kad sam došao kod majora Zaviščić Nikole pitao me,što ti misliš da naši vojnici gube kožu u vojsci, htio sam mu reći da ja to nisam pisao.Zabranio mi je govoriti i rekao mi je da šutim. Morao sam ušutjeti jer sam znao da on može napraviti sve najgore za mene. Bjelica koji se trudio da u svom govoru upotrebljava srpski dijalekt ,kao npr, lepo, belo,i tako, premda mi u Hercegovini te riječ ne upotrebljavamo meni je zaprijetio da će me dati na vojni sud. To me jako pogodilo jer ja nisam bio kriv. Pred odlazak iz vojske, Zavišćić Nikolu je zamijenio neki Makedonac kojemu se ne sjećam imena,ali je on rekao.“ Kakve su ovo optužbe na Golužu , pa on je vojnik za primjer“ Na kraju se ipak nekako završilo bez vojnog suda.

Kad sam već odslužio vojsku, dobio sam od kuće civilno odijelo, čujem kako se neki spremaju na zanate, neki u autoškole, a neki nastavljaju i visoke škole,a ja se spremam doma za motiku.Za mene nije bilo nikakve budućnosti,jer nisam na onoj strani gdje su oni drugi.Nisam podoban kako oni to znaju reći.Mi se nismo smjeli isticati nekim hrvatstvom, morali smo biti tiho.I pored toga bili smo optuživani i progonjeni.

Mnogi od nas imali smo nezgode u jugo režimu,jer je taj režim uvijek bio na strani Beograda. Eto zato veliki broj Hrvata se odselio u zapadne zemlje pa i mi Goluže dođosmo u Kanadu.Uvijek smo cijenili i voljeli svoju domovinu, i danas je volimo ,ali ne želimo nikada da bude po kalupu Beograda i njihovih pristalica ili onih koji danas srbuju u hrvatskoj,pjesme nam probaju zabraniti. Kako je rekla naša Ruža iz Vancouvera ,……kome se ne sviđa hrvatska neka je slobodno napusti,radi takvih nećemo plakati.
Dobro se sjećam kad su oni pjevali (pola veka Srbadija čeka da voz pođe na more da dođe,…….. preko Crne Gore na Jadransko More.Nitko se od Hrvata nije usudio da toj pjesmi nešto prigovori,jer se može biti nije ni smjelo.Ali ako analizirate riječi te pjesme sami možete procijeniti kuda ta pjesma vodi.Što bi doslovce značilo,preko tuđe zemlje na tuđe More,i to ti je onda Srbija i srpsko More.Ipak im je sada,ne malo nego puno teže doći do Mora.jer bi se spotaknuli na Kosovu, a kako znamo Crna Gora nije više dio Srbije.

Luka Goluža Vancouver Canada

* Stavovi i mišljenja iznesena u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Napad na New York isplaniran je kod Maglaja?!

Objavljeno

na

Objavio

Zloglasni šef Al-Qa’ide imao je bosansku putovnicu, mediji u Republici Srpskoj tvrde da mu je papire riješio član Predsjedništva BiH

U medijima u Republici Srpskoj pojavili se dokumenti koji terete aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića koji je tijekom prve polovine devedesetih godina i ratnog vremena kao načelnik Centra službe sigurnosti u Zenici potpisao državljanstva nekim od istaknutih pripadnika zloglasne postrojbe El Mudžahid. Ta skupina navodno je povezana sa zločinima protiv Hrvata i Srba u BiH, na teritoriju koje je pod kontrolom držala bošnjačka Armija BiH, a kasnije i s globalnim terorizmom te napadima na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Potpis trenutnog bošnjačkog člana predsjedništva Džaferovića navodno stoji na zahtjevu od 28. travnja 1995. godine za prijem u državljanstvo BiH Tunižanina Mhamdija Sedika ben Mokhtara, pripadnik odreda El Mudžahid Trećeg korpusa Armije Republike BiH od rujna 1992. godine.

Isti dan stigao je zahtjev i za državljanstvo Alžirca Boukmourija Taieba, također pripadnika odreda El Mudžahid pri Trećem korpusu Armije BiH, a kao osnova da mu se izda putovnica navodi se da je oženjen državljankom BiH Melihom Alić iz Travnika.

Dževad Galijašević, stručnjak za borbu protiv terorizma, javno je govorio o slučajevima Khalida Muhammada Al-Zarqawija, Mohameda Ate i šefa Al-Qa’ide Osame bin Ladena, koji su organizirali napad na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine. Navedeni su također dobili državljanstvo i dokumente BiH, tvrde mediji.

Navodno prema prijedlogu Šefika Džaferovića, Bin Laden je bio zaveden kao stanovnik sarajevske općine Centar 1996. godine, a Al Zarqawi je bio prijavljen na adresi sarajevske općine Stari grad, ulica Abdesthana 4, a kasnije u Zenici, Ulica Armije BiH 13. U njegovu slučaju, odlukom CSS-a Sarajevo od 26. prosinca 1995. godine, upisan je općinski registar rođenih, što je bio temelj za dobivanje državljanstva BiH.

Mohamed Ata, prvi operativac grupe od 19 ljudi koja je napala New York, isplanirao je, tvrdi isti izvor, cijelu akciju u vehabijskoj zajednici u selu Bakotiću, udaljenoj osam kilometara od Maglaja, navodi spomenuti izvor.

Državljanstvo BiH imala su i dvojica pilota Al-Qa’ide, Navas al Hazmi Khalid i Almi Har Tikh, kao i bivši pripadnik El Mudžahida Halid Masud, koji je prije dvije godine gazio ljude ispred Westminsterske palače u Londonu, piše Slobodna Dalmacija.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Vukovarka se suočila s čovjekom koji joj je ’91. oteo oca – ‘Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli’

Objavljeno

na

Objavio

Prema podacima međunarodnog Crvenog križa, u Hrvatskoj se od 1991. godine 2000 osoba vodi kao nestalo. Jedna od njih, Vukovarka Iva Radić Kostić, cijeli život traži traži svoga oca. Pred njezinim ga je očima odveo njihov dojučerašnji susjed Jovan Radan. Iva se 28 godina poslije pred kamerama suočila s čovjekom kojeg se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja u Vukovaru, čovjekom kojeg je vidjela kako sjeda u automobil i u nepoznato odvodi njezinog tatu.

Svog oca Miju Radića posljednji put je vidjela 1991. godine. U nepoznato ga je, sjeća se, odveo susjed Jovan Radan, koji je tada pripadnik srpske paravojne formacije. I 28 godina poslije muči je pitanje gdje je njezin tata, zbog čega se odlučila suočiti s čovjekom kojeg je vidjela kako ga odvozi.

“Zaustavljeni smo nedaleko od naše kuće. Rekli su da moramo ući u dvorište Veleprometa i pokazali gdje da se zaustavimo. Mene je već počela hvatati panika. Onda su nam rekli da on mora ići u Negoslavce na ispitivanje. Moj suprug. Ja sam pitala zašto mora ići, zašto ga se tu ne ispita. Rekli su nam da će ga vozač odvesti u Negoslavce i da će on tamo bit ispitan”, ispričala je Jelena Radić, supruga nestalog Mije Radića.

Ivine dječje oči tada u Jovanu Radanu nisu vidjele opasnog vojnika, već prijatelja njezinog tate. Nema šanse da bi mu naudili, mislila je. Ipak, pogled tada nije mogla odvojiti od automobila.

“Pogledom nas je pratio. Auto je izašao van, skrenuo desno i tada sam zadnji put vidjela svog oca živog. Pamtit ću to dok sam živa. Tu scenu neću nikada zaboraviti”, rekla je Iva.

Njezinog tatu odvezli su u nepoznato, a ona je s mamom i sestrom ostala u Veleprometu. Nisu tada znale što će biti s njima. Ostao je samo strah, muk, i zvuk radija.

“Svirala je pjesma: ‘Odlazim ti ja zauvijek/Oka tvoja dva, suzama ne daju da teku/Noć je prokleta/Medena, odlazim ti ja zauvijek’”, prisjetila se Iva.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao”

Da Iva dolazi na svijet znao je cijeli Vukovar jer je mjesec dana ranije rođenoj bebi nedostajalo krvi. Radio Vukovar te je 1983. godine traži dobrovoljne darivatelje i javio se Petar Kačić, njihov mještanin.

“Moji rođendani su uvijek slavljeni veselo, uvijek se mnogo ljudi okupljalo. Pored majčine rodbine iz Karavukova, rodbine iz Splita, mnogo prijatelja, mnogo djece”, rekla je.

Zajedno su Iva i tata išli u grad, a mama se, kaže, ljutila kad god bi se vratili iz trgovine. Naime, uvijek bi njegova miljenica nešto dobila: bombon, igračku ili mnoštvo sočnih poljubaca.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao. Tu u blizini naše kuće postojao je stolar i radio je kolijevke od drveta. I dan danas imam kolijevku za bebe koju mi je kupio”, ispričala je. “Imao je, čini mi se, puno više vremena da bude sa mnom nego majka, koja je bila tu s troje male djece, s mužem invalidom i velikom kućom.”

Jelena je iza sebe imala propali brak, dvoje djece, i nije planirala novu ljubav. Ali ljubav se ne može planirati. Ona se jednostavno u predratnom Vukovaru dogodila Miji i Jeleni, Hrvatu i Srpkinji.

“On je sa mnom osjećao sreću, zadovoljstvo otkad smo se mi sastali. Ja sam to osjetila i vidjela i to mi je davalo snage. Meni ništa nije bilo teško raditi. Nije mi mogao fizički pomoć, ali puno sam ja od njega naučila”, rekla je Jelena.

U igri i radosti s roditeljima i sestrama, u kući uvijek punoj gostiju, provela je Iva punih osam godina svoga života. No, njezino je sretno djetinjstvo prekinuo rat.

Danima je mogao samo gledati kako mu ruše voljeni grad

Unatoč sirenama, pucnjima, bombama, nitko od njih isprva nije ni zamišljao što će se dogoditi – da će grad pasti. Obitelj Radić tada se skrivala u obiteljskom podrumu: “Tatu smo spuštali samo u tim najgorim situacijama u podrum pošto je bio nepokretan”, ispričala je Iva.

Kako je vrijeme odmicalo, život za civile u Vukovaru postajao je sve opasniji. Mijo i Jelena stoga su donijeli tešku odluku da s djecom napuste svoj dom. Računali su tada na Mijinu obitelj, koja se preselila u Dalmaciju.

“On je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom iz Splita. Oni su mu poručili da smo dobrodošli samo on i ja, a da majka i njene kćeri iz prvog braka ni slučajno tamo nisu dobrodošle i on, naravno, na to nije pristao”, rekla je Iva.

Skupili su potom samo osnovne potrepštine iz kuće, potrpali ih u torbe, i odvezli se iz Vukovara.

“Početkom rujna krenuli smo kukuruznim putem. Tamo su nas presretale paravojne ili vojne formacije i kasnije smo saznali da se nekoliko sati nakon našeg prolaza zatvorio i taj kukuruzni put i da više nije bilo nijednog izlaza iz grada”, ispričala je Iva.

Smjestili su se prvo u Karavukovu kod mamine obitelji, a onda u jednom stanu u malom mjestu u Odžacima, u blizini granice s Hrvatskom.

“On je u dvorištu sjedio u kolicima. Ja sam ga pogledala i rekla: ‘Tata, lijepo je ovdje.’ On je jako plakao. Bilo mu je strašno teško što je morao napustiti svoju kuću”, prisjetila se Iva. “Bombe su se tada čule i bombardiranja. I kažu da je tada jako plakao.”

Danima je, preko granice, bespomoćno iz kolica, gledao kako mu ruše voljeni grad Vukovar.

“Svakodnevno je slušao Radio Vukovar, svakodnevno su javljali o novi poginulim iz Vukovara. Mislim da je svaki dan čuo za neko poznato ime koga više nema. Jako ga je pogodilo kad je čuo da je poginuo njegov bratić”, rekla je Iva.

Jednoga su dana na radiju javili da se pucnji više ne čuju te da je grad mirniji. Uvjereni da je tako, Mijo i Jelena s Ivom i njezinom sestrom krenuli su za Vukovar. Na putu su ih zaustavili vojnici i odvezli ih na ispitivanje u Velepromet.

“Sjeli ste u naš auto, on je unutra i rekli ste da ga vodite na ispitivanje”, rekla je Iva Jovanu Radanu 28 godina nakon što je njezinog oca zauvijek odveo. “Vas je smatrao svojim prijateljem”, dodala je.

“Pa ja sam mu i bio prijatelj”, odgovorio je Radan.

“Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli. Pa pred mojim očima ste ga odveli i od tada mu se gubi svaki trag”, rekla mu je Iva. “Moga oca nema i on je imao samo mene. I bio je jako sretan kad je osnovao svoju obitelj. Ja sam sigurna da bi on mene tražio. Ja vas za ništa ne krivim, ja vas samo molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili, gdje da kopam”, nastavila je Iva.

“Pa nisam, ženska glavo, nisam vozio njegov auto, nikad ništa nisam radio”, branio se Radan.

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”

Prvu noć nakon razdvajanja u Veleprometu, Ivu s mamom i sestrom smještaju u ovaj podrum: “To je sve bilo puno ljudi. Ležali su dolje, na paletama na podovima”, ispričala je Iva.

Odvojili su ih od ostalih civila iz podruma i hangara i odveli u malu prostoriju. Jelena je svaki dan ispitivala vojnike za svojeg supruga, a oni su nju ispitivali zašto je kuhala ručak za ustaše. Nakon nekoliko dana, po njih su došli vojnici i samo ih odveli natrag u Odžake.

“Samo mi je muka. Ne znam kako su s njim postupali jer to je čovjek koji nije sam mogao ni na WC. Nije sam mogao jesti, ni čašu vode podignuti”, rekla je Iva.

Što se točno dogodilo, što mu je rečeno, pokušavala je uporno doznati od Jovana Radana.

“Moram pokopati svoga oca jer znate da nije nosio oružje, znate da nikome ništa nije mogao. Bio je Hrvat po nacionalnosti i oženjen za Srpkinju, a 1991. je otišao u Srbiju. Nije ga interesirao rat ni ratna događanja”, Iva rekla je Radanu. “Sjećam se da ste sišli u podrum gdje su nas stavili”, dodala je.

“Ne mogu da kažem ništa”, odgovorio je.

“Ja mogu. Pa, zar vi ne biste to pamtili dok ste živi? To što ja pamtim i što pamti moja majka.”

“Pamtim, ali za tako široke mase… Autobusi su se punili”, rekao je Radovan. “Ja bih pomogao, ja sam to tvojoj mami već sto puta rekao.”

“Vi sad meni govorite kao da ja to nisam gledala kao što sad gledam u vas?”, upitala ga je Iva. “Vozili ste naš auto, a dat će Bog otići će se na poligraf.”

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”, rekla je Iva Radanu na kraju njihovog suočavanja.

Radana se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja tijekom rata

Iva danas živi u Beogradu, gdje je dobila posao. I njezine sestre su u Srbiji. U Vukovar dođe posjetiti majku koja sama živi u obiteljskoj kući. Dođe Iva i do spomen-ploče čovjeka koji joj je dao krv za život. Naime, dobrovoljni darivatelj krvi Petar Kačić, pukovnik HV-a, dao je svoj život za obranu Sajmišta. A svom ocu Iva nema gdje otići.

“Odveli su ga. Sad će moj tata doći. Pa nije došao danas. Doći će sutra. Pa nije došao sutra. Pa sad će ga dovesti. Dobro, nema ga. Vratit ću se ja u Vukovar pa ću naći svoga oca. Pa ga nema ni u Vukovaru. Pa ja odrastam. Pa shvaćam da ga neću tako lako naći, ali možda je moj tata negdje”, rekla je Iva.

Ona, njezina majka i dvije sestre su sve što znaju o zbivanjima u Veleprometu rekle tužiteljstvima i Hrvatske i Srbije. To nije dovoljno za podizanje optužnice, kaže, jer one nisu svjedoci njegova ubojstva već odvođenja.

Protiv Jovana Radana DORH je 2007. podignuo optužnicu za ubojstvo civila u Veleprometu. Sumnjiči ga se i za silovanja tijekom rata, ali on slobodno živi u Novom Sadu.

A gdje je Mijo Radić, civil i invalid? Odgovor na to pitanje ne zna se ni 28 godina poslije rata. Oni koji znaju šute i žive – mirne savjesti.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari