Pratite nas

U potrazi za Istinom

Luka Goluža: Teški život Hrvata istočne Hercegovine

Objavljeno

na

Bileca Trebinje 1943/Dusan Napijalo

Davne 1942 morali smo izbjeći,jer naša istočna Hercegovina nije bila sigurna, u to su vrijeme Talijani šurovali s četnicima,tako da su ih pomagali u naoružavanju .Tada su naše tri obitelji s Babom i Djedom izbjegli vlakom u Srijem mjesto Negoslavci ne daleko od Vukovara. Moji Otac i Mama imali su sedmero djece,strina Bačnička imala je troje djece treća Saračuša imala je četvero djece, Ove dvije Strine ostale su bez muževa početkom 1942 god.njihovi muževi su poubijani od naših susjeda Srba,samo zato jer su bili Hrvati. Strah i trepet od rata bio je prisutan svakog dana,svakog trenutka.

Njemačka vojska bila je u nekim zgradama,dok je Hrvatska vojska,dobro se sjećam sjekli neke velike orahe da bi od stabala napravili u iskopanoj zemlji nekakvo sklonište ,gdje bi se sklonili od bombardiranja savezničkih trupa.Već se tada naziralo da bi moglo doći do velikih promjena,jer su bile razne vojske po svim krajevima zemlje. Moja četiri brata,tako i djeca od naših strina bila su u dječjem skloništu u Vukovaru, tako isto bilo je i djece od pravoslavnih roditelja, nikakva razlika nije se pravila između pravoslavne i katoličke djece. Nas dvojica mlađih bili smo uz Mamu i Oca. Skoro svaki dan naša Mama nastojala je saznati kako su joj djeca u skloništu Vukovaru. Naj stariji brat ostao je s nama da bi mogao raditi da se nekako prehranimo,pošto se naš otac nije osjećao najbolje s zdravljem. Naj stariji naš brat Boško našao je u susjedstvu čovjeka po imenu i prezimenu Pero Ore koji bio je mađarskog porijekla s Boškom se bio i sprijateljio. Boško je s Perinim traktorom orao njive susjedima te je tako imao nekakvu zaradu,koja je dobro došla za našu obitelj. Pričao mi je brat Martin koji je bio u dječjem skloništu da su s njim bila dvojica braće pravoslavaca Zdravko i Mitar (Mito)bili su većinom zajedno,kad bi se djelila salata djeci oni su znali reći daj te nam malo trave,tome smo se kao djeca smijali. Priča Martin Pod kraj 1943 po nekad smo dolazili i doma. Godina 1943 već dolazi nesigurnost u tim mjestima se povećava napetost.Krajem 1943 i početkom 1944. postaje ne izdrživo.Kod nas je došla i sestra od naše Mame Ivana Salmanić.Na Salašu je bio nedaleko od nas neki Mato Samardžijić zvani (Pogod)On je bio kao poduzetnik,te se sprijateljio s našom obitelji.Meni je znao dati neku drvenu lopatu da s njome ogrćem žito,ja sam tu lopatu jedva vukao i gurao je u hrpu žita,a Mato bi se smijao.Te kad sam po njemu završio posao znao mi je dati punu šaku Kuna,i ja to odnesem Mami.

Susjedi pravoslavci ili Srbi, Martin kaže da su se ponašali prema nama kao neprijatelji. Nekada krajem 1944.god.bilo je teško bombardiranje gdje su padale grane s drveta, nitko se nije kretao vani. Tek početkom 1945. najavljuje se neko (oslobođenje). Njemačka Vojska se pakira i odlazi, tako isto Hrvatska vojska se žurno povlači, tada naša Mama pita jednog hrvatskog vojnika, hoćemo li i mi bježati s vama ,vojnik joj odgovara ne, ne, nipošto vas nitko neće smetati. Vjerujem da je to bila naša sreća da nismo nikuda išli već ostali na Salašu. Tad smo bili svi na okupu s roditeljima i djedom i babom. Martin se sjeća nekoga Momira iz Negoslavaca koji je bio dosta stariji te mu je tako strogo zaprijetio. Prvo je rekao da će me baciti u blato i tamo ugušiti, te je dodao, da će mi otkinut glavu i staviti je u neki kofer koji je on tada sa sobom nosimo, ali su u međuvremenu naišli neki ljudi koji su imali puške,te su gađali žabe u toj nekoj močvari, poslije su se brzinom presvlačili u vojnu odoru, ne znam čija je odora bila, možda je bila i partizanska, Momir se s njima nešto pregovarao i nije usudio ništa napraviti, a Martin je otišao plačući doma.

Godine 1944 Mama je rodila osmo dijete i to kćer te joj dala ime Danica, mislimo da je to ime po nekoj Danici susjedi na Salašu. Nekad krajem 1944.god. ostali smo bez oca,umro je od čira na stomaku u vukovarskoj bolnici, te je zakopan u starom vukovarskom groblju,na sprovodu mu je bio najstariji sin Boško šesnaest godina i grobari koji su ga ukopali.Grobovi u to vrijeme nisu bilježeni,te se ne zna točno mjesto gdje je naš otac zakopan.

Već krajem 1945 god.nama dolazi naredba da se moramo seliti nazad u Hercegovinu.Dolazi Mato Pogod Samardžijić i njegova žena Mida koji nisu imali djece te pitaju moga Djeda bili im dozvolio da prisvoje mene, Luku naj mlađeg djedova unuka.Djed nije mogao nikako prihvatiti tu ponudu,tako da smo svi skupa s strinama Djedom i Babom otputovali za Hercegovinu.Nikada nismo saznali šta se dogodilo s Matom i Midom,jesu li dalje živjeli na Salašu,kako je njihov život okončao,ostalo nam je nepoznato. Ukoliko bilo tko ima bilo kakvo saznanje o Mati Pogodu I Midi Samadžijic neka nam jave na na email adresu. [email protected]

Odlazak na zaradu žita iz Hercegovine u Slavoniju

Poslije kad je Boško bio oko dvadeset godina sa svoja dva rođaka Ivanom zvani Began i Matom Džandnim, Matinog oca zvali su Džando, zaputi li se pravo u Negoslavce na Salaš. U Slavoniju su išli da bi zaradili nešto žita i svakako nazad u Hercegovinu.Naša je Mama ispričala pred nama kako je neku pušku s dosta metaka zazidala negdje na Salašu,i to je Boško dobro upamtio,te kad su došli na Salaš,potražili su tu pušku i našli su je.Jednu večer njih trojica otišli su na neku večernju zabavu u Negoslavce, gdje baš nisu dobro primljeni.Poslije zabave kad su pošli vani ,napao ih je neki srbin s nožem, po imenu Momir koji je bio otprilike njihovo godište, tako da je Matu koji je bio zadnji zaparao nožem po vratu,i danas Mato ima taj ožiljak.Drugi dan su njih trojica čekali toga Momira napadača s puškom,ali srećom on se nije pojavio.Šta je dalj bilo s puškom nije mi poznato,jedino se sjećam da je Mama rekla da to o puški nije smjela ispričati pred djecom.

Poslije nekoliko godina, moj stariji brat Martin i rođak od strine Spasoje imali su negdje 18 ili 19 god. otišli su u Slavoniju na zaradu kukuruza da bi pomogli prehraniti nas koji smo u Hercegovini.Pričali su kako su došli pod velikim pljuskom kiše u Bršadin,to je bilo nekada 1955. ili 56.god. kod Spasojeve tetke,sestre od Spasojeve Mame,ona je tada bila starija žena,udata za nekoga pravoslavca,Srbina.Pitali su jeli mogu kod nje prespavati,odgovorila je da mogu,i smjestila ih u štalu gdj je sijeno.Poslije dva dana kad su se malo odmorili,javili su se tetki,ona je odgovorila,pa eto ja sam i zaboravila da ste vi tu. Onda im je rekla da nesmiju više biti kod nje jer će je „deda karati“,Spasoje je tu bio prošle godine s nekim ljudima iz Kruševa kod Stoca. Kako Spasoje pozna to mjesto,Martin ga je pitao,ima li ovdje i jedan dobar čovjek koji bi nas primio.Tada se Spasoje sjetio nekog Bosanca Srbina,koji je bio malo podalje od njegove tetke isto u Bršadinu,te smo otišli kod njega.Marti mu je dao nešto duhana i ovaj ih je čovjek primio,svakako u štalu,ipak je rekao da mogu biti tu koliko god hoće. Tu su se zadržali oko tjedan dana dana. Odatle su išli u Negoslavce i došli na Salaš gdje je nekada bila cijela naša obitelj.Susreli su nekadašnju susjedu koju smo mi zvali „Klinka“i njezine sada već odrasle djevojke Slavica i Milica.Kuća u kojoj smo mi bili nije više tamo , kaže da su vidjeli samo hrpu neke crvene zemlje. Pitali smo za Peru Ore, rekli su nam da su nesrećom konjska kola prešla preko njega, te mu polomila rebra i nakon toga je umro.

Martin priča,kad smo Spasoje i ja pošli iz Bršadina u Privlaku neki mlađi dečki znali su da smo mi hrvati te su se za nama bacali kamenjem i vikali Ustaše, Ustaše. Njihovi su očevi sjedili na klupama ništa nisu poduzeli da bi te mladiće zaustavili. Tu se vidi odgoj djece koji su svakako slušali priče svojih roditelja. Tako nešto nije se događalo po hrvatskim selima,da bi netko provocirao Srbe. Konačno nakon 57 kilometara putovanja stigosmo kod našega susjeda Vinka i Zore Perić koji su se prije nekoliko godina odselili s obitelji iz Hercegovine u Privlaku,oni su nas je lijepo primili i ugostili.Vratili smo se opet u Bršadin,tu smo ostali još par dana. Odatle smo otišli u mjesto Srbobran sa sobom smo nosili teške kofere i kose,za kositi žito, tu smo našli posao i smještaj.U tome mjestu bilo je mnogo naših ljudi iz Hercegovine koji su isto došli na zaradu žita, pšenice i kukuruza. Nastavili smo s teškim radom,od ranog jutra do kasno na večer kosili smo pšenicu i brali kukuruz.Na kraju smo zaradili svaki po 8 kvintala pšenice i 12 kvintala kukuruza,to je u ono vrijeme jako puno vrijedilo za naše obitelji u Hercegovini,a mi smo isto bili ponosni da smo to ipak mogli učiniti i ako to sve nije bilo tako jednostavno.Nije to bio posljednji put ići na zaradu u Slavoniju. Drugom prilikom išlo je veliki broj ljudi iz našega sela,tako isto iz drugih mjesta Hercegovine.Dobro je poznat odlazak na zaradu žita Hercegovaca po Slavoniji.I ako se to sve događalo na području hrvatske,ipak mi kao hrvati bili smo stranci u hrvatskoj,i danas u današnjoj hrvatskoj,ta zarazna klica se osjeti. Hrvatska je svjetski priznata, izašla je iz domovinskog rata kao pobjednik, pa što je sada. Tko nam piše povijest? Tko podučava našu djecu? Kako su postali „povjesničari“ Tvrtko Jakovina ili Hrvoje Klasić? Poznato mi je, da je Hrvoje Klasić bio hrvatski vojnik, ali mi nije jasno zašto je odlutao na drugu stranu? Moguće da je odlutao radi neke rodbinske veze. Jako mi je žao da današnja hrvatska nakon toliko godina rata, i ako kao pobjednik, trpi toliku nepravdu.

Martinov odlazak na odsluženje vojnog roka, na Kosmet današnje Kosovo

Služenje vojnog roka bilo je obavezno u jugo režimu,te je moj brat Martin u Rujnu mjesecu 1958 god.upućen u mjesto Štip,poslije su ga prebacili u grad Peć, dok je završio takozvanu regrutaciju, poslije je kako bi to oni rekli prekomandiran u Prištinu. Svakako dok si kod njih u vojsci, moraš paziti što govoriš i kako se ponašaš,drugačije mogao bi zapasti u veliki problem.Marti priča,kad smo imali slobodno vrijeme, došla bi i neka srpska djeca,mi bi se s njma malo pošalili,ali znali su upitati neke vojnike“ej čiko koliko si ti ustaša ubio“, neki kaže toliko, neki toliko i tako se djeca zabave,te odu.To su bila djeca vojnih oficira.Moj major bio je Zavišić Nikola srbin iz Like,a Kapetan je bio neki Rade Bjelica iz Bileće,sjećam se da je pričao kako je prolazio kroz Dubrave / Pješivac,nije napomenuo radi čega je tamo išao, nismo se najbolje gledali. Netko je pisao negdje na zidu „regruti otpast će vam koža dok odslužite vojsku“ i to je bilo ispisano da kažem iškrabano i latinicom i ćirilicom. A Bjelica je mene optužio,da sam ja to pisao te me predao majoru na raport.Kad sam došao kod majora Zaviščić Nikole pitao me,što ti misliš da naši vojnici gube kožu u vojsci, htio sam mu reći da ja to nisam pisao.Zabranio mi je govoriti i rekao mi je da šutim. Morao sam ušutjeti jer sam znao da on može napraviti sve najgore za mene. Bjelica koji se trudio da u svom govoru upotrebljava srpski dijalekt ,kao npr, lepo, belo,i tako, premda mi u Hercegovini te riječ ne upotrebljavamo meni je zaprijetio da će me dati na vojni sud. To me jako pogodilo jer ja nisam bio kriv. Pred odlazak iz vojske, Zavišćić Nikolu je zamijenio neki Makedonac kojemu se ne sjećam imena,ali je on rekao.“ Kakve su ovo optužbe na Golužu , pa on je vojnik za primjer“ Na kraju se ipak nekako završilo bez vojnog suda.

Kad sam već odslužio vojsku, dobio sam od kuće civilno odijelo, čujem kako se neki spremaju na zanate, neki u autoškole, a neki nastavljaju i visoke škole,a ja se spremam doma za motiku.Za mene nije bilo nikakve budućnosti,jer nisam na onoj strani gdje su oni drugi.Nisam podoban kako oni to znaju reći.Mi se nismo smjeli isticati nekim hrvatstvom, morali smo biti tiho.I pored toga bili smo optuživani i progonjeni.

Mnogi od nas imali smo nezgode u jugo režimu,jer je taj režim uvijek bio na strani Beograda. Eto zato veliki broj Hrvata se odselio u zapadne zemlje pa i mi Goluže dođosmo u Kanadu.Uvijek smo cijenili i voljeli svoju domovinu, i danas je volimo ,ali ne želimo nikada da bude po kalupu Beograda i njihovih pristalica ili onih koji danas srbuju u hrvatskoj,pjesme nam probaju zabraniti. Kako je rekla naša Ruža iz Vancouvera ,……kome se ne sviđa hrvatska neka je slobodno napusti,radi takvih nećemo plakati.
Dobro se sjećam kad su oni pjevali (pola veka Srbadija čeka da voz pođe na more da dođe,…….. preko Crne Gore na Jadransko More.Nitko se od Hrvata nije usudio da toj pjesmi nešto prigovori,jer se može biti nije ni smjelo.Ali ako analizirate riječi te pjesme sami možete procijeniti kuda ta pjesma vodi.Što bi doslovce značilo,preko tuđe zemlje na tuđe More,i to ti je onda Srbija i srpsko More.Ipak im je sada,ne malo nego puno teže doći do Mora.jer bi se spotaknuli na Kosovu, a kako znamo Crna Gora nije više dio Srbije.

Luka Goluža Vancouver Canada

* Stavovi i mišljenja iznesena u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari