Pratite nas

Analiza

LUKA MIŠETIĆ: Na što se žale Hrvati u Bosni i Hercegovini? Odgovor Jasminu Mujanoviću

Objavljeno

na

Većinska bošnjačka populacija je izabrala tek formalno hrvatskog člana Predsjedništva BiH, svodeći time efektivno Hrvate na nacionalnu manjinu i lišavajući ih njihovog ustavnog statusa “konstitutivnog naroda” u BiH, piše odvjetnik Luka Mišetić. Međutim, Dayton je ustanovio strukturu koja treba osigurati jednaku raspodjelu moći između tri nacije BiH (Srba, Hrvata i Bošnjaka). Definirao je svaku od te tri nacije kao “konstitutivni narod,” što je različito od etničke većine ili manjine, osiguravajući time da se niti jedan od njih ne mora bojati da će “postati manjina u zemlji drugog.”

Piše: Luka Mišetić, Misetic Law

“Zašto bih ja bio manjina u vašoj zemlji kad vi možete biti manjina u mojoj?” Ova rečenica koju je izgovorio sin bivšeg makedonskog predsjednika Kire Gligorova na sjajan je način podvukla jedan od dubinskih uzroka ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Niti jedna nacija nije željela ostati nacionalnom manjinom u republici druge nacije. U Bosni i Hercegovini (“BiH”), Daytonski sporazum je donio krhki mir rješavanjem ove temeljne zagonetke. Dayton je ustanovio strukturu koja treba osigurati jednaku raspodjelu moći između tri nacije BiH (Srba, Hrvata i Bošnjaka). Definirao je svaku od te tri nacije kao “konstitutivni narod,” što je različito od etničke većine ili manjine, osiguravajući time da se niti jedan od njih ne mora bojati da će “postati manjina u zemlji drugog,” da parafraziramo Gligorova mlađeg.

Unatoč tomu, nedavni izbor Željka Komšića kao hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, od strane Bošnjaka koji su se upleli u izbor hrvatskog predstavnika, još jednom je rasplamsalo političku krizu. Većinska bošnjačka populacija je izabrala tek formalno hrvatskog člana Predsjedništva BiH, svodeći time efektivno Hrvate na nacionalnu manjinu i lišavajući ih njihovog ustavnog statusa “konstitutivnog naroda” u BiH. U sustavu bivše Jugoslavije, razlika između “konstitutivnog naroda” i nacionalne manjine je bila značajna: status “konstitutivnog naroda” garantirao je svakoj naciji pravo na samo-određenje kroz garantiranu raspodjelu dužnosti i prava u donošenju odluka, razlikujući time “konstitutivni narod” od nacionalne manjine koju većina može nadglasati. Efektivnim lišavanjem Hrvata njihovog statusa konstitutivnog naroda i njihovim svođenjem na nacionalnu manjinu kojoj predstavnike bira nacionalna većina, demontiranje temeljnih načela delikatne ravnoteže u podjeli vlasti koja je postignuta u Daytonu je sad prilično poodmaklo.

Odluka Ljubić i bošnjačka opstrukcija

Posebno je zabrinjavajuća činjenica da je nedavni slijed događaja rezultat neuspjeha u primjeni sudskih odluka u BiH. Ustavni sud BiH je već presudio da Hrvati imaju pravo, kao konstitutivni narod, izabrati svoje vlastite predstavnike na svim razinama vlasti, bez upletanja bošnjačkih (ili drugih ne-hrvatskih) birača. U takozvanom “Predmetu Ljubić”, Božo Ljubić, hrvatski političar iz BiH, pokrenuo je postupak 2014. godine pred Ustavnim sudom, tvrdeći da Izborni zakon diskriminira Hrvate kao konstitutivni narod jer im ne dozvoljava izabrati svoje vlastite predstavnike u gornji dom zakonodavnog tijela Federacije BiH.

Ustavni sud BiH je 1. prosinca 2016. godine presudio(u Predmetu U-23/14, takozvanoj “Odluci Ljubić”) da određene odredbe Izbornog zakona BiH (dio pod-poglavlja B, Članak 10.12 (2), te Članak 20.16A paragraf 2 stavke a-j) nisu sukladne Članku I(2) Ustava BiH. Sud je ustvrdio da te odredbe ne dozvoljavaju konstitutivnim narodima BiH (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima) “sudjelovanje u demokratskom odlučivanju koje se ostvaruje kroz legitimno političko predstavljanje.” Po Ustavnom sudu, donositelji Daytonskog Ustava su “predvidjeli proporcionalno predstavljanje Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao konstitutivnih naroda, u svim institucijama BiH.”

Sud je ustvrdio da je načelo jednakosti svih konstitutivnih naroda temelj i natkrovljujuće načelo Daytonskog sporazuma i Ustava BiH, kao što je presudio 2000. godine (u Predmetu U-5/98). Sud je također potvrdio da konstitutivni narodi moraju imati mogućnost neovisno i slobodno izabrati svoje vlastite legitimne političke predstavnike, bez upletanja drugih konstitutivnih naroda.

Ustavni sud je dao Parlamentarnoj skupštini BiH (PS BiH) šest mjeseci da implementira Odluku Suda. Tijekom perioda od šest mjeseci, jedino hrvatske stranke koje predvodi HDZ BiH su uputile u parlamentarnu proceduru prijedlog kojim bi se mogla implementirati Odluka Ustavnog Suda. Ostale političke stranke nisu uputile niti jedan drugi prijedlog, što nije začuđujuće obzirom da je Odluka Suda izravan rezultat hrvatske žalbe i pokušaja Hrvata da dostignu pravu jednakost s druga dva konstitutivna naroda BiH.

Hrvatski prijedlog je prošao Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda PS BiH, koje čine bošnjački, hrvatski i srpski članovi. Bošnjački izaslanici u Domu naroda su se pozvali na “zaštitu vitalnog nacionalnog interesa” u svibnju 2017. godine, pokušavajući time staviti veto na prijedlog. Hrvatski prijedlog je zato iznesen pred Ustavni sud koji je trebao presuditi je li njime povrijeđen vitalni nacionalni interes Bošnjaka.

Ustavni sud je presudio u Predmetu U-3-17 (takozvani “Predmet Čolak“) 6. srpnja 2017. godine da prijedlog HDZ-a BiH nije štetan po vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Sud je presudio da je prijedlog sukladan Ustavu i da se o njemu može glasati. Prijedlog je tad usvojen u Domu naroda, ali je bio konačno odbijen od zastupnika iz bošnjačkih stranaka u Zastupničkom domu (donjem domu) PS BiH.

S obzirom na to da PS BiH nije uspjela implementirati Odluku u okviru danog zakonskog roka od šest mjeseci, Ustavni sud je 6. srpnja 2017. godine stavio izvan snage protuustavne odredbe Izbornog zakona, ostavljajući Federaciju BiH i državnu razinu vlasti u BiH bez zakonskog temelja za popunjavanje gornjih domova njihovih parlamenata. Ovaj zakonski vakuum postoji i danas.

Izbori su neovisno o tomu održani prije nekoliko tjedana, unatoč činjenici da ne postoje izborna pravila koja bi omogućila konstituiranje Doma naroda na federalnoj i državnoj razini. Uslijed razloga koje ću objasniti u narednom postu na blogu, ova situacija je stvorila ustavnu krizu u BiH, te dovela u pitanje legitimnost izbora, uključujući i izbor Željka Komšića.

Izbor Željka Komšića krši Ustav BiH jer njega nisu izabrali Hrvati kao konstitutivni narod kojeg bi on trebao predstavljati, što je temeljno načelo Ustava BiH, što je potvrdio i Ustavni sud BiH.

Tko je odgovoran za ovu situaciju, koja stavlja BiH u ustavnu krizu bez presedana?

Ovo me dovodi do teksta Jasmina Mujanovića, pod naslovom “Croatian Ruling Party’s Dangerous Meddling in Bosnia,” koji je objavljen na stranici Balkan Insight 24. listopada 2018. godine. G-din Mujanović iznosi niz lažnih ili nedokazanih tvrdnji u svom pokušaju da krivicu za nastalu situaciju prebaci s bošnjačkih elita na HDZ BiH, vodeću hrvatsku stranku u BiH. Detaljnija analiza Mujanovićevih tvrdnji pokazuje da njegova analiza nema utemeljenja i ne može izdržati provjeru.

Slijedi moj odgovor, točku po točku.:

1. Nema dokaza da su Hrvati bili angažirani u “izbornoj prevari s glasovima poštom”

G-din Mujanović najprije iznosi senzacionalističke tvrdnje da se vladajuća stranka u Hrvatskoj, HDZ, koordinirala s ruskim obavještajnim operativcima kako bi izvela sustavnu izbornu prevaru s glasovima poštom u BiH. Ove optužbe su utemeljene na tri članka koja je napisao bošnjački novinar Avdo Avdić, a koji su objavljeni na Avdićevom internet portalu. U tim člancima, Avdić tvrdi da postoji veza između HDZ-a u Hrvatskoj (članice NATO-a) i ruskih obavještajnih operativaca. G-din Avdić, štoviše, pripisuje ove tvrdnje “izvještajima inozemnih tajnih službi,” ali ne otkriva identitet niti jedne takve “inozemne tajne službe”,niti izvore svojih pretpostavki ili bilo koji drugi dokaz koji bi mogao podržati njegove tvrdnje.

Obzirom da su te tvrdnje neutemeljene, iznenađujuće je referiranje g-dina Mujanovića na njih bez otkrivanja čitatelju da nema poznatih dokaza koji bi podržali tvrdnje. Pored toga, sam predmet optužbe –izborna prevara s glasovima odsutnih – već na prvi pogled je lako dokazivo lažna. Kandidat HDZ-a za Predsjedništvo, Dragan Čović, dobio je samo 11.486 glasova odsutnih. Obzirom da rezultati popisa iz 2013. godine svjedoče da je više od 200.000 Hrvata napustilo BiH zbog rata, 11.486 glasova odsutnih pokazuju slab odaziv na izbore Hrvata izvan BiH. Treba primijetiti da je bilo ukupno 48.276 glasova poštom na izborima za Predsjedništvo. Tvrdnje g-dina Mujanovića o izbornoj prevari i ukradenim izborima ne mogu izdržati ni površnu provjeru.

2. Cijela hrvatska politička scena je osudila izbor Komšića

Tvrdnje g-dina Mujanovića da su “predstavnici različitih liberalnih i socijaldemokratskih stranaka iz Hrvatske najšire pozdravili Komšićevu pobjedu” su također već na prvi pogled lažne. Cijela politička scena Hrvatske, od ljevice do desnice, osudila je izbor Željka Komšića za Hrvatskog člana Predsjedništva. Lider oporbene stranke desnog centra“Most”, Božo Petrov, bio je čak i rječitiji od predstavnika HDZ-a, pozivajući da se Komšić proglasi za personu non grata u Hrvatskoj.

Još važnije, lideri najveće ljevičarske stranke u Hrvatskoj, Socijaldemokratske partije (“SDP”), također su osudili Komšićev izbor. Lider SDP-a, Davor Bernardić, izjavio je da Ustav BiH mora biti izmijenjen da bi se pronašlo rješenje za “slučaj Komšić.” Još jedan član Predsjedništva SDP-a, Ivo Jelušić, izjavio je da zbog toga što su Bošnjaci (a ne Hrvati) izabrali Komšića, on ne može predstavljati Hrvate i njegov izbor je loš za BiH. Njegov stranački kolega i zastupnik Europskog parlamenta, Tonino Picula, izjavio je da je izbor Komšića manifestacija volje onih koji žele unitarnu BiH, što je protivno vrijednostima koje je promovirao Europski parlament u svojim rezolucijama u kojima je pozivao na poštivanje načela federalizma u BiH i jednakopravnosti tri konstitutivna naroda.

Vesna Pusić, članica malog Građansko-liberalnog saveza, rekla je da je Komšić bio izabran po istim pravilima po kojima je Čović bio izabran prethodni put, pa da zbog toga mora biti prihvaćen. U svakom slučaju, niti to ne predstavlja proslavljanje ili pozdravljanje njegove pobjede. Niti jedan zastupnik u Hrvatskom saboru nije pozdravio Komšićevu pobjedu, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića.

Konačno, 26. listopada 2018. godine, svi zastupnici Europskog parlamenta iz Hrvatske s cijele političke scene (od ljevičarskih euro-zastupnika poput Ivana Jakovčića i Tonina Picule do desničarskih poput Ruže Tomašić), potpisali su pismo liderima Europske unije tražeći akciju od EU-e u svjetlu protu-Daytonskog izbora Komšića. Ovo pismo čini neupotrebljivim tvrdnje g-dina Mujanovića da su “predstavnici različitih liberalnih i socijaldemokratskih stranaka iz Hrvatske najšire pozdravili Komšićevu pobjedu.”

3. Ljubuški i Livno nisu više “etnički homogeni” nego Tuzla i Sarajevo, a Hrvati nisu nikada zahtijevali da samo Hrvati iz većinski hrvatskih područja mogu izabrati hrvatske predstavnike

G-din Mujanović potom lažno tvrdi da su Livno i Ljubuški (dominantno hrvatski gradovi) etnički homogeni, dok su Tuzla i Sarajevo (dominantno bošnjački gradovi) multietnički. On koristi tu tvrdnju da bi podržao svoju tezu kako lideri Hrvata u BiH žele spriječiti Hrvate iz “multietničkih” gradova da glasuju, a dozvoliti samo Hrvatima iz etnički homogenih područja da biraju hrvatske predstavnike.

Sukladno rezultatima popisa iz 2013. godine, Bošnjaci (najbrojniji narod) čine oko 81% stanovništva u četiri općine koje čine grad Sarajevo (usporedbe radi, Bošnjaci su 1991. godine činili tek malo iznad 50% stanovništva grada). U Tuzli, Bošnjaci čine76.4% stanovništva (1991. godine, oni su činili 52.6% stanovništva grada). Pri usporedbi, u Ljubuškom, Hrvati (najbrojniji narod) čine 83% stanovništva grada, samo 2% više nego što većinska bošnjačka populacija čini u “multietničkom Sarajevu.”

U Livnu, koje g-din Mujanović naziva “etnički homogenim gradom”,Hrvati čine samo 62% stanovništva, gotovo 20% manje nego 81% Bošnjaka u “multietničkom” Sarajevu i 15% manje nego 76% Bošnjaka u “multietničkoj” Tuzli.

Koje kriterije g-din Mujanović primjenjuje da bi opravdao svoje označavanje Livna i Ljubuškog kao “etnički homogenih,” dok su Sarajevo i Tuzla “multietnički”?Jasno je da su Sarajevo i Tuzla nekada bili multietnički, ali to više nisu. Mostar je, iako multietnički kao cjelina, također podijeljen grad s jasnom većinom jednog naroda u svakoj polovici grada. Taj grad je daleko od uzora multietničnosti.

Vrlo je važno naglasiti da, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića, hrvatski predstavnici nisu nikada tražili da Hrvatskog člana Predsjedništva trebaju birati isključivo birači iz Livna i Ljubuškog, ili drugih većinski hrvatskih područja. Umjesto toga, oni uporno tvrde da Hrvatskog člana Predsjedništva moraju izabrati Hrvati koji žive širom Federacije, bez upletanja bošnjačkih birača.

4. Hrvati ne provode izborni inženjering da bi izabrali “nacionalističke konzervativce” na račun “progresivnijih i umjerenijih Hrvata iz Bosne”

G-din. Mujanović zatim tvrdi da “ovaj izborni inženjering služi institucionalizaciji izbornog monopola HDZ-ovog nacionalističko-konzervativnog, zapadnohercegovačkog izbornog tijela i razvlaštenja progresivnijih i umjerenijih Hrvata iz Bosne.” Ova tvrdnja nema temelja u činjenicama i jednostavno nije točna.

Najprije, Dragan Čović, kandidat HDZ-a, dobio je većinu glasova u doslovno svakoj općini u kojoj Hrvati čine više od 45% stanovništva, dobivši uz to više od 80% glasova u mnogim od tih općina. Unutar ukupne hrvatske populacije Federacije BiH, oko 80% Hrvata živi u općinama u kojima je Čović dobio najveći broj glasova. To uključuje i svih 12 općina u Bosni u kojima su Hrvati većina stanovništva ili su blizu većine, kao i 10 općina u Zapadnoj Hercegovini i 4 općine na području Sjeverne Hercegovine i Završja koje su susjedne Zapadnoj Hercegovini.

Unutar ukupnog broja njegovih glasova, samo 67.443 Čovićeva glasa je došlo iz 10 općina Zapadne Hercegovine. Čović je dobio ukupno 82.658 glasova u tri kantona koji čine širu regiju Hercegovinu. U sedam kantona koji čine regiju Bosnu i u Brčko Distriktu Čović je dobio 58.693 glasova.

Drugim riječima, Čović je dobio oko 48% svojih glasova u Zapadnoj Hercegovini i 52% izvan nje (to jest, u oblasti Bosne i općinama susjednim Zapadnoj Hercegovini). Kada dodamo ostale hercegovačke općine koje su susjedne Zapadnoj Hercegovini, odnos između cijele regije Hercegovine i cijele regije Bosne je oko 58:42. Usporedbe radi, unutar Federacije BiH i Distrikta Brčko, oko 54% Hrvata živi u široj regiji Hercegovini (uključujući Sjevernu Hercegovinu i Završje), a 46% u regiji Bosni.

Suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića, analiza izbornih rezultata pokazuje da je Čović u prosjeku dobio gotovo istu glasačku potporu u Zapadnoj Hercegovini i u Bosni. Na temelju čega može Mujanović tvrditi da su hercegovački Hrvati veći “nacionalisti” od njihovih “progresivnih” sunarodnjaka Hrvata u Bosni, ako glasovi za Čovića u ove dvije regije gotovo da oslikavaju odnos između broja Hrvata koji žive u tim dvjema regijama?

Dominacija HDZ-a među Hrvatima u regiji Bosna postaje čak i jasnija kada se uzmu u obzir preferencije hrvatskih birača prema političkim strankama. U Mujanovićevoj takozvanoj “tvrdolinijaško nacionalističkoj” Zapadnoj Hercegovini, HDZ i njegova koalicija su dobile 67% svih glasova koje su dobile hrvatske stranke na izborima za skupštinu Županije zapadnohercegovačke, što znači da je odnos glasova između HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka bio 67:33. U Kantonu 10 (Livno), koji je u susjedstvu Zapadne Hercegovine, taj odnos je bio 44:56, što znači da su ostale hrvatske stranke ukupno dobile više glasova nego HDZ-ova koalicija. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, taj odnos je bio 78:22.

U Mujanovićevoj “progresivnoj i umjerenoj” Bosni, Čović i HDZ uživaju istu ili čak veću podršku među Hrvatima nego u Zapadnoj Hercegovini. U Središnjoj Bosni, na primjer, Hrvati su glasali za HDZ u odnosu 87:13. U Posavini, odnos između glasača HDZ-ai ostalih hrvatskih stranaka je bio 72:28. U Zeničko-dobojskom kantonu, taj odnos je bio 91:9. Čak i ako dodamo oko 16.000 hrvatskih birača u Bosni koji su teorijski mogli (premda to nije vjerojatno) glasovati za multietničke političke stranke, HDZ je i dalje dobio podršku najmanje 70% Hrvata u toj regiji. U usporedbi, HDZ je dobio podršku 69% Hrvata u Hercegovini.

HDZ je ukupno dobio 68.027 glasova u Hercegovini i 58.246 glasova u Bosni. Odnos 54:46 odražava odnos hrvatskog stanovništva te dvije regije. Kad se sve to uzme u obzir, HDZ je u prosjeku dobio isti postotak glasova u Bosni kao i u Hercegovini.

Logična pitanja za g-dina Mujanovića su: “zašto su Hrvati u Bosni ‘progresivniji’ ako, u prosjeku, podržavaju HDZ u istoj mjeri kao njihovi sunarodnjaci u Hercegovini?” “Zašto bi HDZ i Čović željeli ‘razvlastiti’ Hrvate iz Bosne koji ih tako snažno podržavaju?”

5. Hrvati ne traže da “Hrvatskog člana Predsjedništva bira isključivo dio hrvatskog društva u BiH koji živi u većinski hrvatskim područjima.”

G-din Mujanović dalje tvrdi, “HDZ Hrvatske i HDZ BiH zajedno tvrde, međutim, da nije dovoljno da se Hrvatski član Predsjedništva jednostavno izjašnjava kao Hrvat, kao što Željko Komšić radi. Umjesto toga, Hrvatskog člana Predsjedništva mora birati isključivo dio hrvatskog društva u BiH koji živi u većinski hrvatskim područjima.” To je također netočno, a g-din Mujanović ne nudi niti jedan citat bilo kakvog takvog ili sličnog zahtjeva HDZ-a.

Najprije, HDZ ne traži da Hrvatski član Predsjedništva mora biti izabran u većinski hrvatskim područjima. HDZ umjesto toga traži da većina Hrvata iz cijele Federacije mora izabrati Hrvatskog člana Predsjedništva. Ovo stajalište je utemeljeno u Ustavu BiH i u odlukama Ustavnog suda BiH, što je razjašnjeno u Predmetu Ljubić na sljedeći način:

“[P] rema općem načelu demokracije pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje.”

Obzirom da Hrvatski član Predsjedništva ne predstavlja samo građane Federacije, već i Hrvate kao konstitutivni narod, jasno je da mora uživati njihovu podršku da bi bio njihov legitimni politički predstavnik. Isto važi i za izaslanike u Domu naroda Federacije BiH, Domu naroda BiH i Vijeću naroda Republike Srpske. Ova tri tijela su namijenjena isključivo predstavljanju konstitutivnih naroda (i Ostalih, na entitetskim razinama), dok je Predsjedništvo namijenjeno i predstavljanju općeg građanstva i predstavljanju konstitutivnih naroda.

Ustavni sud je također bio jasan u svojoj odluci da je protuustavno da pripadnici jednog konstitutivnog naroda biraju predstavnike drugog konstitutivnog naroda. To je u suprotnosti s natkrovljujućim Daytonskim načelom jednakosti tri konstitutivna naroda.

Načela podjele vlasti, pariteta i jednakosti, neovisno o tomu koliko su nesavršeno primijenjena u sadašnjem stanju u BiH, dio su europske pravne stečevine primijenjene u drugim složenim i višenacionalnim federalnim državama u Europi, kao što su Belgija, Švicarska i UK. One ne sliče užasnim praksama Bantustana, kao što sugerira Mujanović.

Konačno, Mujanović tvrdi da se “reakcionarnim politikama” HDZ-a protivi “praktično cijeli bosanski politički establišment”. To je također netočno. Velika većina političkih stranaka u BiH je prepoznala potrebu reforme Izbornog zakona. Praktično sve hrvatske i srpske političke stranke i neke bošnjačke stranke su prepoznale to kao prioritet. Najzad, “bosanski (i hercegovački) politički establišment” uključuje sve stranke u Bosni i Hercegovini, uključujući hrvatske i srpske stranke, a ne samo bošnjačke (i ne-nacionalne po imenu ali većinski bošnjačke) stranke koje preferira g-din Mujanović.

Štoviše, lideri sedam najvećih stranaka u BiH, uključujući po dvije najveće bošnjačke, hrvatske i srpske stranke i multietnički SDP, složili su se 1. listopada 2013. godine u Briselu da “Metoda izbora dva člana Predsjedništva iz FBiH treba kroz ustavne amandmane, uvažavajući presudu Suda u Strasbourgu, spriječiti nametanje rezultata izbora bilo kojem od konstitutivnih naroda ili “Ostalima”.” To znači da Bošnjaci ne smiju nametati Hrvatima “hrvatskog” člana (kao što je Komšić) u tročlanom Predsjedništvu.

6. Reforma Izbornog zakona koju je naložio Ustavni sud BiH ne bi vodila suvremenom “Kompromisu tri petine”

G-din Mujanović citira tvrdnju Serwera da bi reforma Izbornog zakona koju je naložio Ustavni sud “bila jednaka suvremenom ‘Kompromisu tri petine’” ako bi se usvojio prijedlog HDZ-a, te da bi značila diskriminaciju prema “progresivnijim” Hrvatima u Bosni.

Najprije, glede Doma naroda Federacije BiH, Ustavni sud je, a ne HDZ, potvrdio ustavno načelo zacrtano u Daytonu da samo Hrvati mogu birati hrvatske predstavnike. Samo Bošnjaci mogu birati bošnjačke predstavnike. Samo Srbi mogu birati srpske predstavnike. Samo Ostali mogu g birati predstavnike Ostalih. U suprotnom, predstavnici ne bi imali legitimitet i ne bi mogli legitimno predstavljati grupe koju predstavljaju. Ovaj paritet postoji da bi štitio manje brojnije konstitutivne narode od nadglasavanja od strane brojnijeg naroda, da bi spriječio “da mi postanemo manjina u vašoj zemlji kad bi vi mogli postati manjina u našoj.”

Ako se želi zadržati nacionalni paritet (na čemu inzistiraju Srbi i Hrvati) a izbjeći se predstavljanje i glasanje duž nacionalnih linija, tada bi model utemeljen na švicarskim kantonima, ili belgijskom modelu ili državama SAD mogao kombinirati oba cilja. Treći, većinski hrvatski entitet bi mogao biti formiran da zaštiti prava Hrvata kao “konstitutivnog naroda,” što bi rezultiralo uklanjanjem etničkih kvota i dozvolilo svim ljudima u svakom entitetu kandidiranje za sve dužnosti i glasovanje za kandidata kojeg preferiraju, neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Za bošnjačke stranke to je neprihvatljivo zbog uvijek prisutnog straha da bi treći, hrvatski entitet vodio neizbježnoj podjeli BiH. Protivljenje kolektivnim pravima nacionalnih skupina, međutim, nužno vodi k jednoj od dvije opcije: (1) stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta, praćeno ukidanjem nacionalnog modela za raspodjelu dužnosti i glasovanje, ili (2) ukidanje svih entiteta i uvođenje načela “1 čovjek, 1 glas” u cijeloj BiH kao jednoj izbornoj jedinici. Druga opcija je neprihvatljiva Hrvatima i Srbima jer prijeti njihovim pretvaranjem u nacionalne manjine.

Kad se pažljivo analiziraju opcije, postojeći Daytonski model (kako je interpretiran u Odluci Ljubić) ostaje najizvedivija opcija.

Prijedlog HDZ-a, premda nesavršen, prošao je Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda BiH. Ustavni sud ga je ocijenio sukladnim Ustavu. Premda je vrijednost glasa hrvatskih birača za Dom naroda bila donekle različita, taj odnos je puno bliži jednakom nego po prethodnom sustavu koji je izrazito pre-zastupao Hrvate u nekim regijama (posebice u Bosni), a pod-zastupao ih u drugim, uključujući i Zapadnu Hercegovinu.

7. Bošnjačke stranke nisu nikada ponudile prijedlog kojim bi se primijenila Odluka Ustavnog suda u Predmetu Ljubić i koja bi prošla provjeru ustavnosti

G-din Mujanović tvrdi da “kada je koalicija bošnjačkih i multietničkih stranaka predložila rješenje Predmeta Ljubić, koje je dobilo široku podršku međunarodne zajednice, HDZ je bio taj koji je torpedirao dogovor.” Ovo je potpuno netočno. Bošnjački prijedlog je sadržao odredbe doslovno identične onima koje je Ustavni sud BiH ranije proglasio protuustavnim i stavio izvan snage. Bošnjačke stranke su također uputile svoj prijedlog u pogrešno tijelo vlasti BiH, tijelo vlasti koje nema zakonskih ovlasti za primjenu Odluke Ustavnog suda.

Ustavni sud je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da implementira Odluku i reformira Izborni zakon BiH, koji je na državnoj razini (to jest, zakon koji se primjenjuje u cijeloj BiH, za razliku od zakona na entitetskoj razini, na primjer na razini Federacije BiH). Bošnjačke i multietničke stranke su uputile svoj prijedlog u Parlament Federacije BiH, na entitetskoj razini. Očigledno, Parlament jednog entiteta (Federacije) nema ovlasti mijenjati Izborni zakon koji je na državnoj razini i koji se primjenjuje u cijeloj BiH. Ustavni sud BiH je bio jasan da samo Parlamentarna skupština BiH ima i ovlasti i obvezu implementirati Odluku. Pokušaj bošnjačkih i multietničkih stranaka da izmjene zakon na entitetskoj razini je bio protuustavan.

Dalje, bošnjački prijedlog nije imao podršku međunarodne zajednice. Naprotiv, veleposlanica SAD Cormack i predstavnik EU Wigemark su, u zajedničkom priopćenju 29. ožujka 2018 godine izjavili da politički lideri moraju provesti reformu Izbornog zakona “uzimajući u obzir Odluku Ustavnog suda BiH u Predmetu Ljubić i postojeći zakonski okvir.” Glede Predsjedništva, izjavili su, “Stranke se moraju fokusirati najprije na urgentne prioritete, uključujući Dom naroda Federacije BiH i Mostar, te sačekati do poslije izbora s otvaranjem drugih pitanja, uključujući Predsjedništvo, sukladno relevantnim odlukama ESLjP i Ustavnog suda.” Oni su odbili nametnuti rješenje i jasno izjavili da rješenje za reformu mora doći od lokalnih aktera. Oni su također odbili podržati bilo koji prijedlog, već su odlučili jednostavno facilitirati dijalog.

Kao što je ovo dvoje predstavnika međunarodne zajednice izjavilo, implementacija Odluke Ljubić za Predsjedništvo također mora uključiti relevantne odluke ESLjP. HDZ, međutim, ne opstruira takve izmjene, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića. Sami predstavnici međunarodne zajednice su izjavili da Dom naroda Federacije mora biti prioritet, a poslije reforme Izbornog zakona i formiranja vlasti, odluke ESLjP također moraju biti implementirane.

Konačno, nitko ne sumnja da odluke ESLjP moraju biti implementirane, ali odlukama ESLjP ne smiju manipulirati oni koji žele negirati jednakost konstitutivnih naroda garantiranu Ustavom, s krajnjim ciljem svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu. Kao što je ranije navedeno, Ustavni sud BiH je presudio 2000. godine da je međusobna jednakost konstitutivnih naroda “natkrovljujuće načelo” cijelog Ustava koje sva druga načela, zakoni i zakonski akti, uključujući entitetske ustave, moraju slijediti.

Ta međusobna jednakost konstitutivnih naroda je natkrovljujuće načelo Ustava BiH, ali i “duh Daytona,”to jest vodeće načelo Daytonskog sporazuma. Glede Komšića, tvorci Daytona nisu nikada zamislili da bi jedan konstitutivni narod mogao izabrati predstavnike drugog konstitutivnog naroda. Takva praksa je izvan okvira dobrog političkog ponašanja u složenoj državi. Teško je zamisliti da jedna od tri zajednice u Belgiji bira predstavnike druge zajednice. To je zato što je, kroz nekoliko ciklusa federalizacije, više mehanizama kočnica i ravnoteža institucionalizirano, da bi spriječili takve pojave i osigurali legitimno predstavljanje.

8. Hrvatska je garant Daytonskog mirovnog sporazuma i članica Europske unije, a njena Vlada ima ustavnu obvezu braniti interese Hrvata u BiH

Vlada Hrvatske je preuzela aktivnu ulogu u fokusiranju pažnje na položaj Hrvata u BiH i na kršenje Daytonskog ustava učinjeno Komšićevim izborom. G-din Mujanović sada tvrdi da Hrvatska “nije garant Daytonskog sporazuma” bez obzira na tvrdnje Hrvatske. On se također žali da se Hrvatska “miješaju unutarnje stvari suverene zemlje.”

Najprije, Hrvatska svakako jeste garant Daytonskog sporazuma. Treba samo pogledati izjave Ureda visokog predstavnika i Vijeća za implementaciju mira (“PIC”), u kojima se više puta spominjala Hrvatska kao “garant Daytonskog sporazuma“.

………………………..

Drugo, nema sumnje da je Europska unija garant Daytona, inter alia kroz ulogu EU u Upravnom odboru PIC-a (u kome su i Europska komisija i Predsjedništvo EU članovi). Kao zemlja članica EU, Hrvatska ima puno pravo izraziti svoje poglede u unutarnjim institucijama EU, uključujući Predsjedništvo, Komisiju i Europski parlament.

Treće, Članak 10 Ustava Hrvatske obvezuje državu Hrvatsku (uključujući njenu Vladu) da “dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”. Posljedično, Vlada Hrvatske ima ustavnu obvezu štititi prava Hrvata u BiH.

Hrvatski premijer Andrej Plenković je bio potpuno u pravu kad je primijetio da izbor Komšića krši “duh Daytona.”“Duh Daytona” je utemeljen na načelu da su svakome od tri naroda garantirana jednaka i kolektivna i individualna prava. Niti jedna grupa se ne mora bojati da će postati “manjina u vašoj zemlji kad vi možete postati manjina u našoj.” Izbor Komšića je odricanje od obećanja Daytona i poziv na povratak atmosferi kolektivnog straha koja je dovela do tragičnih posljedica u 1990-im.

Mapa 1 – Izborni rezultati za Predsjedništvo na teritoriju FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje koji kandidat je dobio najviše glasova u svakoj općini u FBiH i Distriktu Brčko (područje s koga se biraju Bošnjački i Hrvatski član Predsjedništva). Bećirović, Džaferović i Radončić su bili kandidati za Bošnjačkog člana, a Čović i Komšić kandidati za Hrvatskog člana.

Mapa 2 – Stanovništvo po nacionalnoj pripadnosti u FBiH i DB, rezultati popisa

 

Ova karta pokazuje koji konstitutivni narod ima apsolutnu ili relativnu većinu u svakoj općini u FBiH i u Distriktu Brčko, po rezultatima popisa 2013. godine. Na prethodnoj karti se može primijetiti da je Čović pobijedio u sve 24 općine s hrvatskom apsolutnom ili relativnom većinom, dok su u svih 14 općina u kojima je Komšić pobijedio Bošnjaci apsolutna većina. U sedam tih općina Hrvati čine manje od 3% stanovništva, a u svim općinama u kojima je Komšić pobijedio osim jedne Hrvati čine manje od 10% stanovništva.

Mapa 3 – Izborni rezultati za Hrvatskog člana Predsjedništva na teritoriju FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje koji kandidat za Hrvatskog člana Predsjedništva je dobio najviše glasova u svakoj općini u FBiH i Distriktu Brčko. Može se primijetiti da je Čović pobijedio u svim općinama, osim jedne, u kojima Hrvati čine 20% ili više stanovništva. Može se primijetiti i da na plavim područjima, na kojima je Čović nadmoćno pobijedio, živi 441.299 Hrvata, ili 86% od ukupnog broja Hrvata u FBiH i u Distriktu Brčko. U narančastim područjima, u kojima je Komšić pobijedio i u kojima Bošnjaci imaju većinu, živi samo 73.906 Hrvata, ili 14% od ukupnog broja Hrvata u FBiH i u Distriktu Brčko. Očigledno je, kad se pogledaju ove karte i statistički podaci, da je Komšić imao minijaturnu podršku Hrvata i da su ga izabrali Bošnjaci.

Mapa 4– Postotak glasova koje je dobio Komšić u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje postotak glasova koje je dobio Komšić u svakoj od općina u FBiH i DB (Brčko) u odnosu na ukupan broj glasova. Kad se usporedi s narednom kartom, postaje jasno da su Komšića izabrali Bošnjaci, te da je imao vrlo nisku podršku hrvatskih birača.

Mapa 5 – Postotak Hrvata koji žive u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje postotak Hrvata u svakoj od općina u FBiH i DB. Kad se usporedi s prethodnom kartom, postaje jasno da Komšić nije imao podršku hrvatskih birača, te da je izabran u općinama s bošnjačkom većinom.

Mapa 6 – Postotak glasova koje je dobio Čović u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje postotak glasova koje je dobio Čović u svakoj od općina u FBiH i DB (Brčko) u odnosu na ukupan broj glasova. Kad se usporedi s prethodnom kartom, postaje jasno da podrška Čoviću gotovo da preslikava raspored Hrvata u FBiH i DB, te da je dobio ogromnu većinu, gotovo 80% hrvatskih glasova./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari