Pratite nas

Kolumne

LUSTRACIJA PRAVOSUĐA I FINANCIJSKA LUSTRACIJA

Objavljeno

na

Što vi mislite je li Hrvatskoj potrebna lustracija i koji bi danas bili njezini učinci?

Josip Perković i Zdravko Mustač danas su u Munchenu proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića te su nepravomoćno osuđeni na kaznu doživotnog zatvora.

Presuda Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj neosporno da je hrvatsko pravosuđe duboko „kontaminirano“i iluzorno je očekivati njihovo djelovanje. Sazrelo je vrijeme da konačno krenemo u ustrojvanje hrvatskog prvosuđa koje će dokinuti AVNOJ-sku maksimu koja danas glasi: nema kaznenog djela ako je nešto počinjeno u interesu partije-stranke”. Nužno je provesti lustraciju hrvatskog pravosuđa. Na tu činjenicu ukazuje i zadnje izvješće SOA-e.

Piše: Pero Kovačević/ Kamenjar.com

Piše: Pero Kovačević/ Kamenjar.com

 Iluzorno je očekivati od SDP-a ili tzv „Narodne koalicije“ da će to ikad učiniti, dapače radit će sve da se to nikad ne dogodi. Ista situacija je i kod HDZ-a,oni su protiv bilo kakve lustracije. Jednako tako i Most se prije nekoliko mjeseci eksplicitno izjasnio da je protiv lustracije. Ajmo vidjeti što je to lustracija i gdje je i kako provedena. Zastupnički dom rumunjskog parlamenta je jedan od zadnjih parlamenata koji je u ožujku 2012. godine donio zakon o lustraciji odnosno zakon koji bivšim komunističkim dužnosnicima zabranjuje obnašati javne dužnosti pet godina. Zakon obuhvaća vodeće ljude Rumunjske komunističke partije i visoke dužnosnike u državnim službama i pravosuđu, od aktivista u propagandi do osoba u diplomatskim i konzularnim predstavništvima, od partijskih sekretara do vojnih zapovjednika.

Prema odredbama tog zakona, bivši ministri, članovi CK Komunističke partije, tužitelji, agenti i doušnici Securitatea ne mogu obnašati dužnosti poput predsjednika države, zastupnika u parlamentu, senatora i gradonačelnika te dužnosti u vladi i diplomaciji. Osobe na koje bi se Zakona o lustraciji mogao odnositi se moraju u roku od 30 dana od stupanja na snagu o tome pismeno očitovati, a ako se utvrdi da se zakon stvarno na njih i primjenjuje ne će se moći kandidirati na niz političkih i rukovodećih funkcija u razdoblju od pet godina. Ovu vijest s više podrobnosti,naravno te 2012. niste mogli pročitati u “velikim” hrvatskim medijima.

Što je lustracija?

Lustracija je pojam kojega su svojedobno stari Rimljani koristili za naziv ceremonijalnog čišćenja ili pomirenja, koji je bio važan dio njihovog vjerskog kulta. Bilo je to potrebno i nakon događanja, kao što su krvoprolića, babinja i dodiri s pokojnikom i slično. Trenutno ovaj pojam se koristi za uklanjanje osoba iz javnog političkog života koji su bili aktivni u službi totalitarnih režima kao primjerice denacifikacija poratne Njemačke ili nakon pada real-socijalističkih režima. U Hrvatskoj još nije donesen pravni okvir ili zakon o lustraciji i vjerojatno nikad niti neće biti donesen. Svrha donošenja takvog zakona u Hrvatskoj bi bila spriječiti bivše nositelje visokih dužnosti u komunističkoj partiji, UDBI ili KOS-u da i danas budu nositelji vlasti, imaju visoko pozicionirana politička mjesta u državi,prvosuđu, vladi, javnim poduzećima ili rade kao urednici ili novinari.

U drugim zemljama bivšeg istočnoga bloka, kao što su to Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, Poljska, Mađarska, Bugarska, Makedonija i Albanija, ovaj pojam opisuje provjeru državnih službenika i drugih osoba javnog života na temelju bivših tajnih arhiva na moguću suradnju s komunističkim tajnim službama i sigurnosti. Lustracijski zakon ima i Srbija. Češka je objavila popis od skoro tisuću bivših špijuna komunističkog režima. Ako se za nekoga utvrdi da je surađivao i da se okoristio tom suradnjom, oduzet će mu se javna dužnost.

Temeljni cilj lustracije je u prvom redu da se takve osobe javno moralno prikaže kao osobu koja nije dostojna djelovati u javnosti. Uglavnom je riječ o moralnoj osudi. Tim osobama se ne brani raditi bilo koje poslove, samo ne mogu najmanje pet godina obnašati nijednu javnu dužnost. Je li lustracija potrebna Hrvatskoj? Hrvatska je izbjegla donošenje zakona o lustraciji, iako je tri puta bio predlagan u Saboru. Pitanje je što se nakon 25-26 godine može postići takvim zakonom. Presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču nedvojbeno traži provođenje lustracije u hrvatskom prvosuđu,za njih zločini udbe očito nepostoje. Možda bi bilo dobro početno ustrojiti registar te javno objaviti imena i prezimena osoba aktivnih u javnom i političkom životu te prvosuđu Hrvatskoj na koje bi se takav zakon odnosio. Što mislite koliko bi se osoba iz javnog i političkog života našlo na tom popisu? Prema nekoj mojoj analizi našlo bi se dosta takvih osoba počevši od Sabora, ministarstava,pravosuđa, Ustavnog suda, Vrhovnog suda,veleposlanstava, Grada Zagreba, županija, gradonačelnika, direktora i članova nadzornih odbora javnih poduzeća i medijskih stručnjaka do uglednih odvjetnika.

Što vi mislite je li Hrvatskoj potrebna lustracija i koji bi danas bili njezini učinci?

Mnogi će reći treba provesti financijsku lustraciju. Slažem se i odgovor na to kako je provesti i tko će biti predmet provedbe sadržan je mojem prijedlogu zakona o ovjeri stjecanja vlasništva.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati