Pratite nas

Razgovor

M. Artuković: Jugoslavija jest nestala, ali jugoslavenstvo je najživlje u Hrvatskoj

Objavljeno

na

U povodu 100-godišnjice osnivanja zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.) nedavno je plasirana u hrvatskome tisku teza da je Jugoslavija ‘ispunila svoju povijesnu misiju te odradila svoje i nestala s političke scene’. Tim povodom, o tome kako se stvarala i razvijala ideologija jugoslavenstva i stvarala zajednička država, za Hrvatski tjednik, Marko Curać je razgovarao  s povjesničarom dr. sc. Matom Artukovićem, vrsnim poznavateljem druge polovice 19. i početka 20. stoljeća,

Mato Artukovic

dr. sc. Mato Artuković

Može li se tvrditi da je Jugoslavija ‘ispunila svoju povijesnu misiju’, a da se ne sagleda cijena koju je zbog te ‘misije’ platio hrvatski narod?

To što se zvalo ‘Jugoslavija’, definitivno se pokazalo da nema snage za život. Ako svi narodi koji su živjeli u toj državi kažu da im je donijela samo nesreću, onda tu državu i svaku koja bi se na bilo koji način i pod bilo kojim imenom pokušala obnoviti (‘region’, ‘zapadni Balkan’ itd.), hrvatski narod mora apsolutno odbaciti. U tom smislu mislim da je ‘misija’ Jugoslavije ispunjena. Povijest nam je tu održala krvave lekcije. Postojale su četiri Jugoslavije. Dvije su se raspale u krvavim ratovima. ‘Savezna Republika Jugoslavija’ i poslije ‘Srbija i Crna Gora’ raspale su se. Odgovorni političari u Srbiji morali bi se upitati zašto su se svi: i Hrvati, i Bošnjaci, i Slovenci, i Albanci s Kosova, i Makedonci htjeli odvojiti. Na kraju je i Crna Gora, ‘drugo oko u glavi’, htjela krenuti svojim putem, srećom bez rata, ali ne i bez opasnosti od rata.

U posljednje vrijeme želi se stvoriti percepcija kako je u Jugoslaviji bilo dobro, ljudi zadovoljni…

Postoje sigurno iz vremena bivše Jugoslavije pojedinačna dobra iskustava. Takvo iskustvo i sam mogu ispričati. SKH htio je u svoje vrijeme biti ‘marksističkiji’ od Marxa (kao i mnoge hrvatske vlasti prije i poslije i danas), pa me je protjerao (kao i mnoge druge mladiće) iz moje domovine Hrvatske, jer sam završio klasičnu gimnaziju kod otaca isusovaca. U Hrvatskoj mi nisu dopustili niti polagati prijamni za upis na fakultet. U Beogradu sam se upisao bez prijamnoga. Nikada nisam imao nikakvih problema. Naravno da sam za to zahvalan. Stekao sam ondje prijatelje s kojima ću do smrti ostati prijatelj.

Ako je Jugoslavija kao država nestala, je li se isto dogodilo s ideologijom jugoslavenstva? Naime, često se stječe dojam da smo mentalno još u Jugoslaviji, podalje od suverene države, daleko od zapadnoga kruga naroda, organiziranih u EU?

Jugoslavija jest nestala, ali jugoslavenstvo je živo, izgleda najživlje u Hrvatskoj. Starčević bi rekao ‘sclavoservi’: dvostruki robovi, koji sami nisu slobodni, a ne daju da se drugi oslobode. Mi svi ostajemo susjedi, moramo surađivati, boriti se protiv lopovluka, kriminala i droga, ali to nipošto ne smije biti razlog da se stvori nešto što bi podsjećalo da se stvara neka jedinstvena institucija. Zato mi je potpuno neprihvatljiva inicijativa rektora zagrebačkoga Sveučilišta o potpisivanju Deklaracije sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana, o čemu ste pisali.

Što je danas s Hrvatskom o kojoj su mnoge generacije sanjale?

Mi smo svjesni da ovo nije Hrvatska za koju su se naši branitelji borili. Bog nas je izveo iz Jugoslavije, našega ‘egipatskoga ropstva’, ali nas nije oslobodio, kao ni svoj izabrani narod, klanjanja ‘zlatnome teletu’. Jugoslavenstvujušći duh nereda, nerada, težnje za brzom i lakom zaradom, neotesanost i površnost, zapljusnuo nas je osobito tijekom komunizma. U jugoslavenskome komunizmu naučili smo da je zakon života puzati po tuđim tragovima i hvatati se za tuđe skute i rukave. Od njega smo učili da niti najgoru egzistenciju čovjek ne može osigurati bez protekcije. Kod njega smo vidjeli kako se kote gomile onih koji proždiru ono što malo ljudi s mukom zaradi.

Ali tu je EU velika šansa…

Dobro je da smo u EU, ali EU je teško bolesna. Ona nije onakva kakvom su ju zamišljali njezini tvorci. Mi imamo i sjajne mlade inovatore, sjajne seljake i radnike, dobre učitelje i znanstvenike, dobre svećenike i liječnike, divne sportaše. Zašto nemamo iste takve dobre i uspješne političare? Imamo rodoljubivo iseljeništvo, koje je uspjelo u svim područjima života. To je naš ‘Josip Egipatski’, kojemu se moramo okrenuti za pomoć. Starčević je rekao da onomu tko je spreman učiniti samo jedan jedini lopovluk, nema mjesta u hrvatskoj politici! Za njega je hrvatstvo bilo i etički pojam.

Prošlo je skoro 30 godina od krvavoga raspada druge Jugoslavije, ali politička i znanstvena bilanca toga projekta, koji je hrvatski narod višestruko platio i još plaća, nije napravljena?

Teško je ukratko na to odgovoriti. Tema je presložena i prežalosna. Pokazuje samo kako nikada nismo bili gospodari u svojoj kući, a možda danas ponajmanje, osobito kad je u pitanju istraživačka politika povijesne znanosti.

Kada su se počeli kovati planovi za zajedničku državu, kako je to izgledalo?

Kad su se u prvoj polovici 19. stoljeća počele uobličavati ideje ilirizma, oko kojih bi se ujedinili, najprije kulturno, a onda i politički, slavenski narodi u jugoistočnoj Europi, naišli su na protivljenje, ponajprije među Srbima. Hrvatski nositelji ideje ilirizma nisu nipošto htjeli u ilirskoj ideji stvoriti neku nadnaciju u kojoj bi se utopili svi narodi. Ilirsku ideju napose je odbijao Vuk Stefanović Karadžić. On je sve štokavce proglasio Srbima, njegov pamflet iz tridesetih godina 19. stoljeća – Srbi svi i svuda, postao je temelj za velikosrpsku ideologiju i političko-teritorijalna presizanja. Karadžić je, dakle, na temelju jezika proglasio sve štokavce Srbima, a znao je i pisao da ni katolici ni muslimani ‘ne će Srbi da se zovu’, a hrvatski jezik kao sinonim za ‘hercegovački’ bio je poznat i njemu na početku 19. stoljeća. Karadžić je ustrajao na posrbljavanju hrvatskoga naroda i kulture. Njegov jezični reformatorski rad nailazio je na protivljenje kod Srba i u Monarhiji i u Srbiji. Tek 1868., dakle četiri godine poslije njegove smrti, službeno je u Srbiji uveden njegov pravopis. Međutim, njegovo jezično određenje srpstva brzo je prihvaćeno i ugrađeno u kasnije ideološke sustave.

U drugoj polovici 19 st. hrvatske interese branili su samo dr. Josip Frank i A. G. Matoš

Kad kažete da je to ugrađeno u ideološke sustave, na što mislite?

Jezik je bio temelj za proglašavanje najvećega dijela hrvatskog naroda Srbima kao i čisto hrvatskih teritorija ‘srpskim zemljama’. To su otvoreno činili u Hrvatskoj predstavnici najvažnije srpske stranke, Srpske samostalne stranke, a prikriveno i zastupnici u Khuenovu Srpskome klubu. Pokrajine Srijem, Slavonija, Zagorje, Lika, Krbava, Banija i Dalmacija za članove ove stranke ‘srpske su zemlje’. Tako, npr., ističu Varaždin kao ‘mrtvu stražu srpstva’. U tisućama članaka oni govore o ‘ovostranome srpstvu’, ‘ovostranim srpskim zemljama’, ‘raskomadanome srpstvu’ koje se mora ujediniti. Umjesto pojma ‘Hrvatska’ srpski ideolozi rabe pojmove ‘Trojednica’, ‘ove zemlje’, ‘ova domovina’, ‘zapadni krajevi našega naroda’. Ova se terminologija zadržala u Srpskoj pravoslavnoj crkvi do danas, a rasprostranjena je i u srpskim intelektualnim krugovima. Njezina je svrha samo to da negira postojanje Hrvatske i te teritorije svojata za Srbiju. Na temelju toga principa sva se hrvatska književnost renesanse i prosvjetiteljstva proglašava srpskom. Tako se i danas čini u ‘Deset vekova srpske književnosti’.

Osim što srpski ideolozi prisvajaju hrvatska područja i kulturu, koje se tendencije mogu uočiti?

BespućaDa, da. Treba uočiti ovu tako malu, a tako važnu činjenicu u velikosrpskoj ideologiji. Kad se treba pohvaliti kontinuitetom književnoga stvaralaštva, napose ondje gdje se nije stvaralo na srpskome nego samo na hrvatskome jeziku, onda je to srpsko. U isto vrijeme, ti su isti katolici Hrvati kad ih se treba optužiti za nasljedno neprijateljstvo prema Srbima, dapače kao genocidan narod. Tako je bilo od druge polovice 19. stoljeća do danas. Doduše, u drugoj polovici 19. stoljeća ne rabe taj termin jer on je nastao kao kovanica sredinom 20. stoljeća. Da bismo razumjeli problem o kojemu govorimo, moramo se vratiti na 1902. godinu. Tada je u zagrebačkome Srbobranu izašao antihrvatski programatski članak pod naslovom ‘Srbi i Hrvati’ Nikole Stojanovića. U njemu je, inspiriran djelima autora koji su postali ideolozi nacizma (ponijemčeni Englez Houston Stewart Chamberlain) naviješteno istrjebljenje hrvatskoga naroda u borbi sa Srbima, jer su Srbi superiornija rasa, ‘najljepši predstavnici slovenske krvi’, ‘najljepša rasa evropska’. Žestoko je napao Katoličku crkvu, smatrajući ju glavnim krivcem što srpstvo već nije prevladalo. Veliku nadu u borbi protiv Katoličke crkve polagao je u ‘svesnu inteligenciju’, koju je odgojio Masaryk. Dr. Franjo Tuđman u Bespućima je s pravom ocijenio sadržaj članka i brošure Nikole Stojanovića kao ‘javno proklamirani program genocida nad Hrvatima’.

Koje su glavne karakteristike jugoslavenske ideje?

Netolerancija i mržnja, neke su od bitnih karakteristika jugoslavenstva kao političke pojave u povijesti hrvatskoga naroda na početku 20. stoljeća. Ovdje mislimo ponajprije na onu generaciju, koja je započela svoju političku povijest kobnom knjigom Narodna misao, što je izašla u Zagrebu 1897., kao plod rada ‘Ujedinjene hrvatske i srpske akademske omladine’. Misao vodilja te omladine je da su Hrvati i Srbi jedan narod s dvama imenima, odnosno ‘jedan dvoimeni narod’. U to se kolo uključila i slovenska mladež pa će se tako stvoriti ‘jedan troimeni narod’ ‘srpsko-hrvatsko-slovenački’. To je ideja iz koje su nastali svi sukobi i sve žrtve monarhističke Jugoslavije.

Vratimo se malo u Khuenovo doba jer je poznavanje tog razdoblja bitno za kasniji razvoj situacije…

U drugoj polovici 19. stoljeća, naročito u Khuenovo vrijeme, Srbija je slala i plaćala svoje špijune u Hrvatskoj (Sima Lukin Lazić, Pavle Jovanović, Svetozar Pribićević, da nabrojim samo najčešće spominjana imena). Hrvatsko-srpsku koaliciju stvorila je Srbija. Apsurdno je u tome to, što je apsolutno vodstvo te političke grupacije preuzeo potpuno Pribićević koji je svoju politiku i politiku Koalicije usmjeravao prema instrukcijama iz Beograda. U tome trenutku jedini koji je branio hrvatske interese bio je dr. Josip Frank, pokršteni Židov, i Antun Gustav Matoš. Jedini grijeh dr. Josipa Franka bio je u tome što nije želio Jugoslaviju. To mu je priskrbilo mržnju svih Jugoslavena do danas.

Tko se još suprotstavljao srljanju u jugoslavensku državu?

Prije svega treba tu spomenuti Ivu Pilara (sina čuvenoga Brođanina Đure Pilara), pravnika, povjesničara, filozofskog pisca, utemeljitelja hrvatske geopolitike. Spomenuo bih samo njegove knjige ‘Svjetski rat i Hrvati’ i kapitalno djelo ‘Južnoslavensko pitanje’ te ‘Uvijek ponovo Srbija’. Njegova smrt službeno je proglašena samoubojstvom, ali u to vrijeme ubijeni su, ili je na njih izvršen atentat, mnogi koji su smetali režimu (Šufflay, Budak), a nešto ranije i stari romantik i zaljubljenik u slavensku ideju, Stjepan Radić, na kojega je, zbog protivljenja odlasku u Beograd, Pribićević spremao atentat još u studenome 1918. Spasio ga je župnik župe sv. Marka.

Mnogima nije stalo do istine

Što je bila posebna meta hrvatske inteligencije jugoslavenske orijentacije?

Katolička crkva. Hrvatska ‘svesna inteligencija’ započela je odmah borbu protiv Katoličke crkve proglašavajući praktički sve što ona radi manifestacijom klerikalizma. Doživjela je svoju kulminaciju u suđenju i presudi kardinalu Stepincu. Bjesomučna mržnja lista Val, Glasila hrvatske i srpske omladine, čiji je vlasnik i izdavač Milan Marjanović, srpski plaćenik i špijun, želi iz hrvatskoga društva ‘maknuti centar i izvor klerikalizma: Vatikan i Crkvu.’ Valovci žele osvojiti škole, žele đačke udruge, pa tako pišu: ‘To su antiklerikalni tabori iz kojih će izaći mlada Jugoslavija.’ Ovu propagandu borbenog antiklerikalizma može se čitati u stotinu varijacija, i vodi se u ime ‘znanosti’ i ‘narodnoga jedinstva Srba i Hrvata’.

Osim antiklerikalizma, što su još unijeli u hrvatsku politiku?

Jugoslaveni su u hrvatsku politiku unijeli najekstremniju mržnju i netoleranciju. Zagovornik ideje ‘jednoga troimenog naroda’, Vladimir Čerina, u svome glasilu Vihor piše o Zagrebu i Zagrepčanima u veljači 1914: ‘Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset bi njih trebalo povesti na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav moralni i nacijonalni purgatorij.’ Naravno, taj ‘nacijonalni purgatorij’ je Beograd. Matoš je za Čerinu ‘zao genij Hrvatske’, kojemu uz smrt posvećuje u listu pet stranica, a Skerliću čitav broj, 60 stranica. U tome razdoblju jugoslavenstvo ima karakteristike fašizma. U nešto prebojanome obliku ovakav je jugoslaven preživio do današnjih dana. Manifestacije vidimo na svakome koraku. Sve je hrvatsko fašističko, klerofašističko (specijalitet komunističke partije), ustaško.

Kakav je bio pravno-povijesno akt o ujedinjenju 1. prosinca 1918.?

Proglašeni akt o ujedinjenju nevjerojatan je uopće za minimum demokratske tradicije. Hrvatski je sabor zbrisan kao zakoniti predstavnik hrvatske državnosti. Nije sazvan da ratificira prvoprosinački akt, ali je tu priliku dobila srpska Narodna skupština. Od toga 1. prosinca 1918. do kraja svojega postojanja, nova država Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija živjela je u neprestanome neobjavljenom ratu sa svojim narodima (Hrvatima, Makedoncima, Crnogorcima, Muslimanima, Albancima, pa i Srbima). Napose su bili meta državnoga aparata Hrvati, i to mirni, radni temelj svakoga naroda – seljaci. Ta je država postojala 8161 dan. I kad se gleda broj žrtava toga režima, nema dana da netko u toj državi nije bio ubijen, uhićen, pretučen, ranjen (ubijeno je u tih 8161 dan preko 5300 osoba, uhićeno, zatvoreno, mučeno ranjeno preko 53 000 osoba. (Ako uzmemo kao vjerodostojno svjedočenje ministra Kaluđerčića u Stojadinovićevoj vladi da je samo u Jevtićevoj vladi bilo 50000 uhićenih osoba, onda se taj broj udvostručuje).

Je li se uspostavom Federalne države Hrvatske promijenilo stanje?

Hrvatskoj su vraćeni elementi državnosti: Sabor i Izvršno vijeće SR Hrvatske. No vidimo da se u komunizmu nije smjelo izaći iz genitiva. Već to pokazuje da se nastavlja misao Khuenovih Srba i srpskih samostalaca. Policija, vojska, sav represivni aparat, diplomacija, sudstvo, banke, pod srpskim su nadzorom. Zahtjev iz hrvatskoga proljeća za ‘čistim računima’ završava masovnim uhićenjima i otpuštanjem s posla. Nastavljen je mit o ‘genocidnosti’ hrvatskoga naroda. Brojka od 700 000 ubijenih Srba u Jasenovcu postala je dogma. Milijune puta ponovljena je na stranicama novina, emisijama radija i televizije, školskim satovima, promidžbenim materijalima kao npr. privjesci za ključeve, u enciklopedijama.

Grgo Gamulin, jasenovački zatočenik, u jednome tekstu piše da ga nikad nitko nije pitao što se dogodilo u tome logoru?

To potvrđuje da im nije bilo stalo do činjenica i istine. Da je brojka o 700 000 ubijenih laž, znali su barem od 1964. i hrvatski i jugoslavenski čelni komunisti. I više od 30 godina tajili su ju i zatvarali ljude i knjige (da i ‘knjige treba zatvoriti’ rekao je jedan odani partijac) da skriju tu laž. Dok se o lažnim žrtvama u Jasenovcu čulo doslovce bezbroj puta, o Bleiburgu se nije smjelo govoriti nikada u pola stoljeća komunističke diktature. Krajem 80-ih godina 20. stoljeća počelo se govoriti o ‘desetcima tisuća’ žrtava u logoru Jasenovac. No u posljednje vrijeme i taj se broj ozbiljno dovodi u pitanje. U ovih gotovo trideset godina samostalne hrvatske države nismo čuli ispriku i objašnjenje od komunističkih nositelja vlasti i njihovih sljedbenika zašto se lagalo pola stoljeća o broju žrtava. Po mojem mišljenju, ta je ‘brojka’ samo izraz kulta ‘ugroženoga Srbina’ iz 19. stoljeća. Ne samo to, nego nisu prosvjedovali ti zagovornici i branitelji mita kad se podizao spomenik ‘stotinama tisuća ubijenih’, koji je podignut u New Yorku. Tu laž o ‘700 000 ubijenih Srba’ u Jasenovcu sa sladostrašću ponavlja svake godine Milorad Dodik. Kad sam slučajno dobio priliku postaviti pitanje dr. Ivi Josipoviću, tada predsjedniku Republike Hrvatske, zašto ne kaže g. Dodiku da su brojke izmišljene, on je indiferentno odgovorio: ‘A koga to još zanima!?’

Patrijarh SPC-a Pavle dobro je znao ‘funkciju’ spomenute brojke…

Svaki narod ima pravo određivati tko su njegovi velikani. Ali neka mi bude dopušteno iz života Njegove Svetosti patrijarha Pavla navesti ono što mi se čini za ovu temu važnim. Da se na takav učinak toga ‘broja-mita’ ‘ugroženog Srbina’ tako i računalo i da je bio razoran, evo jednoga čvrstog argumenta. U uskrsnoj poslanici (travanj 1991.) poglavara Srpske pravoslavne crkve, nakon isticanja kako je neki španjolski inkvizitor pobio 114 000 ljudi, napisano je i ovo: ‘Koliko je naša pogibija bila brojnija i strašnija za poslednjih pedeset godina? Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700 000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovora: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište, gde su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova.’ Nešto još gore je ovde (nastavlja patrijarh) što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, što dokazuju događaji koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca’. Ove riječi su napisane i pale su u najzapaljivije vrijeme. Je li ovo bio zaista poziv na oproštenje i pomirenje, ili završni poziv najvišega crkvenog autoriteta da se prihvati rat kao jedina opcija?

Samo se hrvatski Jugoslaveni bore za ‘zvijezdu petokraku’ i za Tita

Navodna ugroženost bila je 90-ih povod za agresiju. No pored prosrpske diplomacije, policije i sudstva, ipak je bila presudna uloga tzv. JNA?

Želim istaknuti taj kontinuitet kulta ‘ugroženog Srbina’. Dobro ste rekli: ‘ugroženost’ je bila opravdanje za agresiju. Baš zato što je karakter komunističke JNA bio izrazito srpski i velikosrpski, Milošević se mogao odlučiti na ratnu opciju. Napravio je to u najpovoljnijem trenutku za ostvarenje velikosrpskoga plana: komunistička JNA bila je jedna od najmoćnijih oružanih sila, Hrvatska je bila razoružana, bez prava da se brani. Milošević je htio ono što su svi srpski državnici od Garašanina i Mihaila do Karađorđevića htjeli: unitarnu državu, koja bi zbrisala sve povijesne i nacionalne osobnosti. Kad to nije uspjelo, htio je na ruševinama Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvoriti ono što se zove ‘Velika Srbija’. Činilo se da je u tome raspadu Jugoslavije nestalo i ideje jugoslavenstva. No, ona je živa, najživlja u Hrvatskoj.

Unatoč tome, je li danas neki jugoslavenski savez država moguć?

Iz ovoga pregleda problema oko nastanka Jugoslavije vidimo da je Jugoslavija nemoguća država. Ta država može biti samo kao diktatura, može biti jedino unitarna (federativnost je samo fikcija). I može počivati samo na laži. Naša povijest počivala je na emocijama, bolje rečeno na samoobmanama. Svi problemi koji su pratili nastajanje Jugoslavije: negiranje hrvatske nacije, prisvajanje hrvatske kulturne baštine uz istovremeno trajno proglašavanje Hrvata genocidnim narodom, kult ‘ugroženog Srbina’ jednako je danas ‘u modi’ kao i u 19. stoljeću i cijelo 20. stoljeće (treba čitati članke protosinđela, kasnijega episkopa, Atanasija Jevtića u listu Pravoslavlje). Možemo se samo pitati: Priprema li danas propovijedanje ‘ugroženosti’ zalihu isprika za neku novu agresiju? Jedino što autora ovih redaka pri tome tješi jest svijest kod razboritijih srpskih vođa da su naučili nešto od Vase Čubrilovića koji je savjetovao: “S Hrvatima možete sve, samo nemojte ratovati!” Kad nije ostvarena Velika Srbija uz pomoć komunističke JNA, možda bi ovaj savjet mogao odgoditi nove avanture.

Na što danas najviše podsjećaju hrvatski Jugoslaveni?

Neodoljivo podsjećaju na svoje pretke s početka 20. stoljeća. Samo oni se sada bore za ‘crvenu zvijezdu’ kao svoj simbol iako se toga simbola odrekao i sam Josip Broz Tito. Pregledao sam stotine fotografija tzv. ‘Kuće cvijeća’ i nigdje se ne može vidjeti zvijezda na grobu Josipa Broza Tita. Zašto? To je jednako kao kad bi netko od papa zapovjedio da mu se na grob ne stavi križ. Samo se hrvatski Jugoslaveni grčevito bore za ‘zvijezdu petokraku’ za jugoslavenstvo i za Josipa Broza Tita kao njegov simbol. Digli su buku oko preimenovanja jednoga trga. Veliki ruski narod je zamijenio ime i Staljingrada i Lenjingrada, Crnogorci su Titogradu vratili staro, lijepo ime Podgorica, pa nije bilo ni suza, ni jauka ni kletvi, niti je nastao smak svijeta. Zar državu koja se četiri puta raspadala, od toga dva puta u krvi, treba obnavljati kao što to žele danas hrvatski Jugoslaveni i neki od njih pritom prijete i oružjem? Sapienti satis!

Kako bi Hrvati i Srbi nakon svih iskustava trebali živjeti u budućnosti?

Hrvati i Srbi i drugi narodi bivše Jugoslavije mogu i moraju živjeti u prijateljstvu. Srpska politika mora se odreći misli o Velikoj Srbiji jer sve tragedije što ih je srpski narod doživio, samo su posljedica pokušaja da Srbija proširi svoje granice na štetu drugih naroda. Zajednička stradanja moraju svim narodima biti najveća opomena i otrježnjenje. Moramo se natjecati u gospodarstvu, kulturi, znanosti. Jugoslavenstvo je zajednički promašaj koji je svoju apsurdnost dokazao i koji apsolutno treba odbaciti kao bilo kakvu mogućnost u bilo kakvoj budućnosti.

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Pupovac: Nisam nimalo sarkastičan kada kažem da su reakcije na moju izjavu ohrabrujuće

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac gostovao je u emisiji Hrvatskog radija “Intervju tjedna” u kojoj je među ostalim, prokomentiralo različita shvaćanja svog posljednjeg istupa, točnije njegove konferencije za novinare.

Rekao je da su “reakcije tolikog broja važnih ljudi koji su komentirali mogućnost da se današnja RH uspoređuje s NDH za njega ohrabrujuće i poticajne”. Na pitanje je li sarkastičan kada to kaže, odgovara: “Ne, nisam nimalo sarkastičan i nimalo ironičan, mislim ozbiljno”.

Donosimo razgovor u cijelosti.

● Traženi ste posljednjih dana, reakcije se ne stišavaju ni nakon konferencije za novinare, različita su shvaćanja vašeg posljednjeg istupa i uglavnom se dijele na one koji kažu da ste reterirali na konferenciji za novinare i one koji tvrde da se tu ništa nije promijenilo i da i dalje zahtijevaju ispriku. Jeste li se ispričali ili niste?

– Ponovit ću nekoliko stvari. Prvo, naša press konferencija bila je u povodu akata nasilja prema pripadnicima srpske zajednice koji su se zaredali u proteklim tjednima i mjesecima i bili smo pod dojmom svega toga, posebno nasilnih fizičkih napada na obitelji i djecu u selu Uzdolje kraj Knina. Drugo, reakcije tolikog broja važnih ljudi koji su komentirali mogućnost da se današnja RH uspoređuje s NDH za mene je ohrabrujuća i poticajna, odgovorio je Pupovac.

● Jeste li sarkastični kada to kažete?

– Ne, nisam nimalo sarkastičan i nimalo ironičan, mislim ozbiljno. Neovisno o tome kakve su orijentacije ti mogući glasovi, mislim da je to stvar jednog unutrašnjeg moralnog osjećaja kod ljudi koji ne žele da ih se povezuje s takvim povijesnim zlom i s takvim povijesnim teretom. Neovisno doista o tome tko stoji iza kojega glasa.

● Ali većina tih koji su se javili zapravo su ovorili o tome kako ste vi povukli tu paralelu i da im je to neprihvatljivo.

– Moje povlačenje paralele ili izražavanje straha ili bojazni, bolje reći, kao hrvatskog patriota, ako smijem i ako ima smisla da ja to ponovim još jedanput kao što sam to rekao na tadašnjoj pressici, jeste bojazan da se ideologija mržnje i nasilja ne proširi do te mjere da današnja europska Hrvatska ne počinje u nečemu nalikovati na tu zloguku i zločinačku kvislinšku tvorevinu koja se zove NDH.

Ekstremni desničarski politički pokreti i glasovi u našoj zemlji toliko jačaju, doveli su proteklih godina do toga da se više ne zna što je dopušteno, što nije dopušteno, što je u skladu sa zakonom , što nije u skladu sa zakonu, nastoje do kraja relativizirati sustav vrijednosti koji se u ovoj zemlji , recimo tako, od njezinih početaka, ali osobito od 1996., 2000., 2003. pa sve negdje do 2013. i 2014. znao.

Dakle, nismo bili najbolja pravna država, nismo bili ni najuređenija država, ali se nekako znalo što je dopušteno, što nije, što je u skladu sa zakonom, a što nije u skladu sa zakonom. Nismo imali tolike terete pokušaja da se nametne jedna loša prošlost kao zamjena za to da svi radimo za bolju budućnost.

● Kažete da izrazito jačaju desne opcije, taj desni dio spektra, međutim prema anketama se to ne vidi. Istraživanje mišljenja građana pokazuje da oni imaju zapravo zanemarujuće postotke, dakle da to nije nekakav dominantni ili rastući trend.

– To je zato što postoji znatan dio demokratske Hrvatske koji šuti. A oni su glasni. A kad već govorimo o tome – oko čega se zapravo u kojem se to prostoru, u kojem se to korneru bije bitka za predsjedničke izbore, posebno kada je posrijedi bitka između kandidata desno od centra. Na kojim to pitanjima?

Na pitanjima tko je bliži toj zlogukoj i zločinačkoj prošlosti, tko će više pljunuti na predstavnike Srba, tko će stvoriti, dodati još jedan glas više u antimanjinskoj, posebno antisrpskoj atmosferi. To vama nije dovoljan znak da se zemja u svojoj političkoj kulturi i svojem političkom sustavu vrijednosti nalazi u situaciji u kojoj se nije nalazila ne godinama nego se nije nalazila od 1995. ili 1996.?, upitao je Pupovac.

● Ali ostaje pitanje tko diktira to raspoloženje, tko vodi zemlju i tko upozorava na sve to. Ako to dolazi samo od vas, to znači da nitko drugi to ne prepoznaje kao problem, ali vas prepoznaju kao problem.

– Ništa nije neobično da onoga tko donosi loše vijesti nastoje kazniti zato što donosi loše vijesti. I da se ne želi prepoznati loše vijesti, nego se kaže onaj tko donosi loše vijesti, taj je loš. On je loš dečko, idemo njega tući, idemo njega napadati i da njega nema, sve bi bilo dobro. Kod nas u našoj zemlji, koliko god neki osporavali da to mogu reći, ali im neću to dopustiti jer ovo jeste moja zemlja i posvetio sam joj 30 godina najboljeg dijela onoga što sam kao čovjek u svojem biološkom i intelektualnom smislu mogao.

U ovoj zemlji se stvara kultura da je važnije kakva je slika koju stvaramo o sebi i svojoj zemlji nego kakav je stvaran život i stvarno stanje u našoj zemlji. Pa onda kada se pojavi netko tko kaže pustimo sliku, vodimo brigu o stvarnom životu i stvarnom stanju, e, onda je taj veći problem, veća nevolja nego li ta slika i to stanje. I to se jednostavno mora dogoditi. I kad kažete da sam sam, ja ne osjećam da sam sam. Ja na ulici srećem ljude, i muškarce i žene, koji mi pokazuju da nisam sam. I osjećam da ne živim u zarobljenom gradu, nego u gradu u kojem ima dovoljno slobode za različita mišljenja, za raspravu kakvo je stanje u našoj zemlji, za razliku od nekih koji bi htjeli uvesti verbalni delikt.
●  Kad smo kod toga jeste li sami ili niste sami, premijer Plenković je rekao da ste se na svoj način i u svojem stilu ogradili od usporedbe Hrvatske i NDH, da je shvatio da ne smatrate da je Hrvatska faktor nestabilnosti i da nije Vlada ta koja kreira klimu nesnošljivosti u društvu i na neki način poručio da tu priču smatra završenom. no, izvori iz Vlade, sudeći prema medijima, tvrde da bi bilo dobro da se Pupovac malo jače ogradio, ali vidi se da se ipak povukao. Ono što je jučer obilježilo dan, to je konferencija za novinare HVIDR-e koja je i dalje nezadovoljna i koja svoj zahtjev za raskid koalicije proširuje na zahtjev za očitovanje ministra pravosuđa Bošnjakovića postoje li elementi kaznenog djela u onome što ste izgovorili i još su rekli: SDSS nije poželjna stranka u Hrvatskoj, “Za dom spremni” Pupovcu smeta, ali ustaške kune u džepu mu ne smetaju. E, sad, s jedne su strane ti ljudi koji vam eventualno daju podršku na ulici i na druge načine, ali s druge strane ovo su javne poruke koje izlaze kroz medije.

– To što se kreira u javnosti je jedno stanje i jedna stvarnost. To je politička borba između različitih političkih i nepolitičkih aktera. A ja znam i osjećam, slobodno mogu reći, bilo ljudi kojima je toga dosta. Da su, kako je svojedobno ne misleći na Srbe u Hrvatskoj nego na Srbe ukupno, Zoran Milanović rekao šaka jada i ja među njima najveći hrvatski problem, pokraj svih problema koje Hrvatska ima. Ali to neće biti tako i nećemo ići vodom na te mlinice koje bi htjele da time melju brašno, bilo da su predsjednički kandidati, bilo da su predstavnici organizacija koje nisu političke, ali bi htjele krojiti politiku. Mogu samo kazati da u demokratskim društvima svatko ima pravo glasa i pluralizam to pretpostavlja. U demokratskim društvima zna se tko može zabraniti djelovanje političkih stranaka. U mirnodopskim uvjetima zna se koja je uloga bivših i aktivnih vojnih osoba. Kod nas u posljednjih pet-šest godina to se ne zna. Hrvatska treba mir. Hrvatska treba sve ljude da iskoriste potencijale mira kako bi se sabrala i počela raditi na svojoj budućnosti. Prošlosti kakva god ona bila nam je dosta i moramo je na trezven i miran način smjestiti tamo gdje joj treba biti mjesto. Inače, ne bih htio biti zloguk, takve snage će nas samo odvući dalje od onoga što nam nudi bilo koju perspektivu. Kad govorim o tim snagama, mislim na različite grupacije koje žele ograničiti politički pluralizam. To su jučer radile SDP-u kad je bio na vlasti, to sada rade proeuropskom HDZ-u kada je na vlasti.

 I predsjednica države vam se obratila, držeći, citiram, to svojom obvezom i zbog desetak tisuća pripadnika srpske nacionalnosti u ratu koji su potvrdili svoje domoljublje i nikada ga nisu narušili moralnim patroniziranjem, a posebice ne političkim ucjenjivanjem.

– Znate, u diplomaciji, kažu moji prijatelji diplomati, postoji pravilo da kad vam netko dva puta pošalje jedno te isto pismo, da ga onda nemate potrebe ni čitati niti na njega odgovarati.

●  Ali niste odgovorili prvi put pa je poslano ponovno.

– Prvi put kad sam poslao pismo, poslao sam ga privatno, za unutrašnju raspravu i obaviještenost predsjednice. Tko je tada predsjednici savjetovao da ona javno objavi pismo i napadne me, ja to ne znam. Samo mogu reći da ne kanim odgovarati na tu vrstu pisama. Dobro sam ga pročitao, dobro sam ga zapamtio i shvatio poruke. I razumijem ja što znači kad vam vrhovna  zapovjednica Oružnih snaga šalje pismo. Meni zastupniku u Hrvatskom saboru, pripadniku nacionalne manjine. Veoma dobro znam što znači kad vam vrhovna zapovjednica Oružnih snaga šalje tu vrstu poruke.

● Što znači…?

– Rekao sam što znači.

● Kako ste vi to shvatili, smatrate li to prijetnjom? Zoran Milanović je rekao  “ona njemu prijeti”.

– Još jedanput ću ponoviti. I ondje je mlin koji melje za funkciju predsjedničkih izbora. Ni svoj prst, a kamoli svoju nogu, u taj mlin ne kanim staviti. Neka im je sa srećom, što se izbora tiče, ali na meni političke poene neće zarađivati.

● Evidentno je da su svi imali potrebu referirati se na to. Zanimljivo je da je Zoran Milanović kao predsjednički kandidat SDP-a pokazao razumijevanje za vaš istup, ali Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, rekao je da je ljubav između vas i Plenkovića velika i neobjašnjiva te da mu nije jasno zašto SDSS podržava vladajuću većinu, očito se radi o osobnom interesu i da ste uvijek izabrali ostati na vlasti, a ne na strani Srba.

– Ako Davor Bernardić očekuje da ja srušim Plenkovića i ako neki drugi očekuju da ja srušim Vučića, onda je sasvim realno očekivati da će sutra doći neki koji će tržiti da srušim Trumpa i Putina zajedno i da pride zaustavim klimatske promjene. Ja naravno cijenim tu vrstu visokog mišljenja o mojoj moći i snazi u hrvatskoj politici, pa i šire, koliko mogu shvatiti, ali ih moram razočarati. S onoliko moći koliko je ja imam donosim sam odluke o tome što ću s njom činiti, zajedno sa svojim stranačkim i nestranačkim rukovodstvom. Ničijom tuđom pameti, ni unutar ni izvan zemlje, koliko god neki sumnjali ili me javno optuživali da je drugačije. Govorim svojim riječima, a ne tuđim. Mislim svojom glavom, a ne tuđom. Pa neću misliti ni glavom Davora Bernardića, čiji sadržaj, unutrašnji i vanjski, bolje da ne komentiram.

● Hoće li koalicija opstati s obzirom na to da jedan dio ljudi unutar koalicije  traži izlazak SDSS-a, izbacivanje SDSS-a, Darinko Kosor je rekao da više nema što raditi u toj koaliciji. Dakle, s jedne strane stav SDSS-a se čeka, ostanak ili odlazak, Dejan Jović je to lijepo rekao možda, možda ostajete, možda odlazite. S druge strane, ako vi ostajete, hoće li koalicija opstati u ovom sastavu?

– Mi smatramo da zemlju i da svaku vladajuću politiku, pa i ovu, treba sačuvati i spasiti od rizika ekstremno desnih politika koje se u Hrvatskoj nastoje grupirati na različite načine, osvojiti vlasti ili stvoriti prostor za vlast da budem precizniji. I da nije tako, ja sigurno ne bih bio tko važan u hrvatskoj politici kao što se nekima čini da jesam. Za nas je donošenje te odluke, kad bismo gledali samo sebično, kad bih ja gledao samo sebično, bilo vrlo jednostavno. Odmahnuo bih rukom i rekao: Pa, ljudi, radite vi to, mene pustite na miru.

● Stalno se očekuje da vi to konačno kažete.

– Ali ja to neću reći. Jer ja to nisam rekao ni 1990., ni 1991. ni 1995. ni 2000. ni 2003., nisam rekao ni u jednom trenutku. I nisam vodio brigu samo o interesima, kako kažu, o interesima Srba, nego samo osobe. To doista nije vrijedno osvrta. Za nas je to ozbiljno pitanje demokracija ili nedemokracija, očuvanja proeuropske politike za koju smo se mi zastupnici nacionalnih manjina toliko borili, o čemu je u posljednje vrijeme posebno govorio moj kolega Radin, potpredsjednik Sabora i zastupnik talijanske manjine, pa se želim tome pridružiti. I mi ćemo to učiniti.

Nastavit ćemo se boriti na ovaj ili onaj način. Naše prošireno predsjedništvo je prije dva dana prihvatilo zaključke i uputilo ih na usvajanje na županijske organizacije i njihove izvršne odbore. To je naša statutarna obveza. Ili Skupština ili to, tako se donose odluke unutar SDSS-a o ulasku ili o izlasku iz neke koalicije. Govorim do koje mjere to shvaćamo kao važnu stvar. Ali to će biti gotovo za koji dan. I onda će se znati odgovor, što se nas tiče. Što se drugih tiče, to je druga stvar.

Odgovore nekih drugih koalicijskih partnera već znamo i s njima razgovaramo i s njima se koordiniramo. Želimo čuti i upoznati sve ostale i želimo čuti i vidjeti kako svi ostali reagiraju. Jer nemojte misliti da je samo nama teško i da samo mi imamo probleme zbog funkcioniranja koalicije i Vlade. Imaju i drugi. Ali imamo jedno zajedničko mjesto, a to je kako obraniti minimum demokratskih vrijednosti u ovoj zemlji koja su u ovom trenutku ugrožena. To ću vam reći. Neću reći ugroženi su Srbi, nego su ugrožene demokratske vrijednosti, temeljne ustavne vrijednosti ove zemlje i zato nam nije jednostavno donijeti odluku. A pogotovo odluku da bismo pobjegli s političke bojišnice.

● Pretpostavimo da SDSS ostaje u koaliciji. Ako ovi drugi izađu, rekli ste nije teško samo vama, teško je i drugima, a teško je i očito predsjedniku HDZ-a s obzirom na stavove i unutar HDZ-a koji su neki članovi i javno iznijeli, a to je da im je suradnja s vama neprihvatljiva, morat će se i taj dio riješiti. A s druge strane što ako dio koalicijskih partnera, koliko god oni bili mali, izađe van zbog toga što vi ostajete. Jeste li vi uteg Plenkoviću, odnosno suradnja sa SDSS-om?

– Sve smo to raspravili. Imali smo dva sastanka predsjedništva, jedan u redovitom sastavu, drugi u proširenom sastavu. Svi ti aspekti našeg političkog položaja i mjesta i ukupnih političkih okolnosti bili su raspravljeni. I mi znamo da kad smo mi meta, da nismo meta samo zbog nas, nego smo meta i zbog veće mete iza nas. To je ono gdje mi odvagujemo što ćemo učiniti.

Mi nismo ušli u koaliciju, kako reče mudri i veliki vođa SDP-a Bernardić, zbog ljubavi nego zbog privrženosti određenom sustavu političkih vrijednosti, koji u ovoj zemlji treba sačuvati jer su bili pod najvećim rizikom. I da je ostala situacija kakva je bila 2015., Hrvatska bi u Europi bila veći problem nego Mađarska i Poljska zajedno. Mala zemlja poput Hrvatske, sa svim izazovima koje ima, teško da bi to podnijela kao što to podnose velike zemlje ili veće zemlje od nas, kao što to podnosi Mađarska ili Poljska.

Pogotovo zato što su političke snage koje su krenule u taj posao ne samo političke nego i interesno zainteresirane za to da imaju vlast. A onda će prozivati Pupovca zbog sitnog novca koje će dobivati srpske organizacije nazivajući to ucjenom, a svoje dugoročne i velike planove o korištenju državne vlasti za različite vrste svojih interesa će pokrivati uobičajenim načinom pokrivanja, velikim domoljubljem i još većom mržnjom prema ozloglašenoj manjini u Hrvatskoj i čovjekom koji ih predstavlja.

● Hoće li Srbima u Hrvatskoj nakon ovoga biti bolje, gore ili isto kao i prije. Prigovor je bio da ste svojim izjavama skrenuli pozornost sa slučajeva u kojima su Srbi izloženi nasilju i da ste zapravo na neki način uzurpirali ono na što bi se inače fokus javnosti koncentrirao, na slučajeve nasilja.

– To nije istina. Policija radi svoj posao, još odlučnije nego što ga je radila jučer. Ono što još svi zajedno trebamo učiniti, a sada ću reći neovisno o tome jesmo li dio vladajuće koalicije ili smo dio opozicije, ako ste istinski demokratski ustavni patrioti ove zemlje. A to je da trebamo učiniti sve da politički djelujemo da ne prevladava ideologija mržnje i nasilja u ovoj zemlji.

 

Glavni odbor HVIDR-e: SDSS nije poželjna stranka u RH i nisu relevantni predstavnici svih Srba

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kvaka ljubiteljima pisane riječi otvara sva vrata

Objavljeno

na

Kvaka

Razgovor Mladena Pavkovića s Vedranom Smolecom, urednikom književnog časopisa

Pokrenuti književni časopis oduvijek je bio veliki problem. Prije svega zbog financiranja. Naime, takvi se časopisi ne mogu pokreti prodajom, ali uvijek ima načina, poglavito ako se nađu pravi i istinski kulturni zanesenjaci poput Vedrana Smoleca iz Velike Gorice. On je sa svojom ekipom suradnika osmislio časopis kojeg su jednostavno nazvali – Kvaka.

A kako je došao na ideju pokretanja Kvake?

Tražili smo hobi-projekt kojim bismo ispunili nešto slobodnog vremena!- rekao je. Ideja je bila imati književni časopis u okvirima Velike Gorice, bez konkretnijih planova što bi to zapravo podrazumijevalo. Prvenstveno zbog korištenja Facebooka kao platforme na kojoj je časopis prvih mjesec-dva isključivo živio, te koja je nastavila služiti kao glavno mjesto za komunikaciju između čitatelja, te čitatelja i uredništva, glas se brzo i daleko pročuo i odaziv je bio ogroman.

Razmjere u kojima će se to razmahati nisam niti slutio, a iskreno, da sam ih unaprijed znao, možda se ne bih niti odlučio na toliki posao i odgovornost. No sada mi nije žao! Očito je postojala potreba za tako nečim, prava stvar u pravi tren.

Kvaku imaju svaka vrata…-šalimo se.

Imaju, imaju, ali ponekad samo s jedne strane! A zna tu biti i brava…
Istina, naziv „Kvaka“ došao nam je upravo kao ideja pristupačnosti, vrata koja se svakome mogu otvoriti. Malo drukčijim riječima, postavili smo se u položaj autora koji bi htio pokazati svijetu, i sada se eto pita što mu je činiti, kako to objaviti, „u čemu je kvaka“? Mi nastojimo biti upravo ta kvaka.

Nego, predstavite nam Kvaku? Recite nešto više o tom časopisu?
Što objavljujete, tko su autori, je li Vam se javljaju i članovi Društva književnika?

Osim vijesti iz književnosti i kulture, časopis objavljuje poeziju, prozu, eseje, osvrte, recenzije, razgovore s autorima i tako dalje. Autora je mnogo, od onih koji se prvi puta javljaju s nekim radom, do onih renomiranih i poznatih. To podrazumijeva i članove Društva hrvatskih književnika i drugih društava. Nastojimo biti otvoreni svima bez razlike, uz jedini uvjet da ponuđeni rad svojom kvalitetom zadovolji urednički odbor.
Objavljujemo i (uglavnom) mjesečne kolumne koje su rado čitane.
Kako sam prije spomenuo, paralelno samom časopisu djeluje i Facebook grupa prijatelja časopisa, u kojoj autori, čitatelji, i svi zainteresirani mogu dijeliti dojmove, ideje, kritiku…

Osim u elektroničkom obliku, časopis objavljujete i u tiskanom izdanju. Koliko puta godišnje i kako se može nabaviti?

–  Tiskana Kvaka je godišnjak i naručuje se online. Zadnja dva broja tiskao je Redak iz Splita te se časopis naručuje na njihovim web stranicama, a poveznica se nalazi i na prvoj stranici časopisa.

Imate li financijsku potporu? – pitamo dalje.

–  Dobivamo donaciju Sherif grupe Hrvatska, koja pokriva troškove tiska godišnjaka.
Jednom smo dobili i donaciju osobe koja je željela ostati anonimna. Mimo toga, troškove podmirujemo iz vlastitog džepa, jer grad i službene institucije nisu pokazale interes. Tu smo, izgleda, u dobrome društvu, jer službenu potporu u zadnje vrijeme ne dobivaju niti renomirani časopisi za kulturu koji postoje i preko 50 godina.

Jeste li Vi u uredništvu profesionalci ili „ljubitelji književnosti“, tj, radite li za plaću ili badava?

–   Uredništvo se većinom sastoji od profesionalaca (profesora jezika i književnosti i slično) koji – rade za badava. Svi smo volonteri. To onda, valjda, znači da smo i ljubitelji književnosti…

Nego, gospodine Vedrane, što konkretno Vi pišete i objavljujete?

–   Moj posao u časopisu isključivo je uredničkog i tehničkog karaktera. Ukoliko bih nešto objavio, učinio bih to pod pseudonimom, u Kvaki ili bilo gdje drugdje.

Jeste li razmišljali da Kvaku putem recimo raznih književnih susreta predstavite diljem Hrvatske?

–  To i činimo. Kvaka održava po nekoliko književnih večeri godišnje, na kojima predstavljamo nove autore, ili nove knjige, a pritom naravno, predstavljamo i časopis!
Bili smo predstavljeni i na Interliberu i na HRT-u u sklopu emisije Dobro jutro Hrvatska.

A, kako gledate na slične listove i tjednike?

–  Svaki list i tjednik koji obogaćuju ovu „scenu“ su korisni i dobrodošli!
Sa nekima od njih i surađujemo na obostrano zadovoljstvo.

Organizirate li i književne natječaje?

– Svakih nekoliko mjeseci organiziramo književne natječaje sa nagradom ljetovanja na moru, gdje smještaj doniraju vlasnici apartmana.
Osim tih natječaja, povremeno u suradnji s nakladnicima darujemo i novoobjavljne knjige.

I još samo: što može pisana riječ u ovom „ludom svijetu“?

–  Može učiniti mnogo dobra, a i mnogo zla! Sve ovisi o tome tko piše, i tko čita.
A može, napokon, i ne učiniti nikakvu razliku. Tko zna? Bez obzira na to, pisana riječ je ključan i neodvojiv dio kulture kako svijeta, tako i naroda, te je i zadovoljstvo, i odgovornost, u tome sudjelovati. Ukoliko autorima i čitateljima pružamo priliku da urone u taj tok kulture, možda i uz predah i razbibrigu, smatram da smo ispunili svoju ulogu- rekao nam je urednik književnog časopisa Kvaka.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari