Pratite nas

U potrazi za Istinom

M. Koić: Jasenovac i memorandumska hrestomatija

Objavljeno

na

Na mrežnoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se da je do ožujka 2013. godine prikupljeno 83.145 imena i podataka žrtava.

U međuvremenu se je taj broj stalno mijenjao, ali u razdoblju od tri godine nije prešao brojku od 84.000. Treba napomenuti da u tu brojku ne ulaze samo žrtve logora u Jasenovcu, već i u Staroj Gradiški, ali i u još nekim logorima, pa čak ima podataka o žrtvama iz logora Đakovo. O kvaliteti prikupljanja podataka i političkoj nepristranosti možda najbolje govori primjer Mije Srnčevića jedne od žrtava iz Jasenovca. Prema podatcima iz poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945. Mijo Srnčević iz sela Krapje kod Jasenovca je nestao 1943.* u logoru Jasenovac*. Zvjezdice označavaju podatke u koje niti sami autori teksta nisu vjerovali, ali su ih morali napisati. Pravu sudbinu Mije Srnčevića možemo jasno isčitati iz napomene u detaljima o žrtvi: KRIŽNI PUT. Mijo Srnčević žrtva komunističkog terora na križnom putu postao je deus ex machina prva službeno priznata žrtva trostrukog logora Jasenovac.

[ad id=”93788″]

Na temelju podataka iz poimeničnog popisa žrtava jasenovačkih žrtava skoro 69000 žrtava (>82 %) otpada na logor Jasenovac, a nešto manje od 15.000 na logor Stara Gradiška (<18 %). Glavni izvor podataka o jasenovačkim žrtvama je Popis žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. godine. Na tom proskribiranom komunističkom pamfletu temelje se podatci o preko 62000 žrtava (75 % svih žrtava). Taj popis bio je jedan od temelja laži o 700000 jasenovačkih žrtava, a sad je u nezavisnoj Hrvatskoj glavni “znanstveni” izvor na kojem se temelji 3/4 podataka o žrtvama logora. Usporedbe radi podatci iz arhiva memorijalnog centra holokausta u Yad Vashemu za odgovorne u JUSP-u očito nisu dovoljno dobri jer su se kao bitni podatci koristili u samo petnaestak slučajeva unatoč opsežnoj dokumentaciji i iskazima svjedoka, a u nekim slučajevima čak se neosnovano tvrdi da u Yad Vashemu nema traženih podataka.

Kakvi su korišteni izvori, takva je i kvaliteta podataka. Na mrežnim stranicama JUSP-a može se vidjeti da su sami autori popisa u skoro 10000 slučajeva (11 %) kraj oznake logora stavili oznaku da je taj podatak nepouzdan (*), a u napomenama se navodi da su isti možda stradali u Auschwitzu, Beogradu ili nekom drugom logoru. To znači da više od 7700 Srba (>15 % ) i oko 1300 Židova (10 %) najvjerojatnije nisu stradali u Jasenovcu. Na JUSP-ovom popisu je i skoro 3000 bezimenih žrtava to je ukupno oko 4 % navodnih žrtava kojima se ne zna ime i/ili prezime, a kod mnogih niti ostali vitalni identifikacijski podatci.

Osim jugoslavensko-komunističkih izvora kakav je prije spomenuti savezni popis iz 1964., te brojne publikacije rađene pod okriljem raznih SUBNOR-a tj. organizacija komunističkih ratnih veterana u JUSP-u se kao izvori koriste i publikacije koje se mogu okarakterizirati kao memorandumske[1]. Ima ih ukupno pedesetak. Njih desetak tj. petina može se svrstati pod Memorandum tj. propagandne pseudoznanstvene publikacije izdane uglavnom prije i tijekom Domovinskog rata. Najmalignija od tih publikacija je “Spisak žrtava rata 1941-1945: Jevreji” iz 1992. godine, ustvari memorandumska verzija jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine. Obje publikacije su izdane od istog tzv. Saveznog zavoda za statistiku.

Memorandumski “Spisak žrtava” je još opasniji jer je svojom propagandom kontaminirao i arhivu Yad Vashema, srećom su ti podatci u očitom neskladu s ostalim podatcima iz baze podataka u Yad Vashemu. Osim navedenih pojedinačno je najviše imena žrtava preuzeto od Samardžije (preko 2000) iz njegove monografije iz 1986., više od 1000 iz samostalnih publikacija Miletića i u suradnji s Dedijerom (Genocid nad muslimanima, 1990.). U publikacijama Miletića i Dedijera priložene su preslike i prijepisi važnih dokumenata o logorima.

Dalje u tekstu biti će više riječi o tome. Ono što posebno zabrinjava je čak četrdesetak izvora o jasenovačkim žrtvama nekritički korištenih od djelatnika JUSP-a koji se mogu svrstati u tzv. Memorandum 2 tj. u memorandum za XXI stoljeće. Takve su primjerice tzv. Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini iz 2008. godine, koje su temelj za skoro 2000 novih žrtava. Međutim na temelju tih podataka mijenja se i struktura “starih” žrtava. Primjerice dotadašnje Romkinje postale su Srpkinje. Druga publikacija u duhu drugog memoranduma je Lukićeva Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka iz 2000. godine iz koje je preuzeto skoro 1500 imena navodnih žrtava. Taj perfidni propagandni uradak razotkrio je T. Vuković u knjizi Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru), koja sadrži tekstove objavljivane kao podlistak Glasa Koncila od 1. siječnja do 17. svibnja 2015. godine.

Kad se s popisa jasenovačkih žrtava odstrane one žrtve kojima su izvor najistaknutiji jugoslavenski i velikosrpski propagandistički uradci preostaje oko 9000 imena žrtava, otprilike 7500 u Jasenovcu i oko 1500 u Staroj Gradišci. To znači da se cijeli popis mora početi pisati ispočetka na znanstvenim temeljima, a ne na temelju propagandnih publikacija iz agresorske države ili iz na genocidu nastalog entiteta.

“Alles Pravoslaven”

Svakom ratu prethodi propagandna priprema. U sam osvit Domovinskog rata 1990. godine izdan je opširan uradak V. Dedijera i A. Miletića pod naslovom Genocid nad Muslimanima 1941-1945. U tom “zborniku dokumenata i svjedočenja” na stranicama od 521. do 523. nalazi se preslika navodnog dokumenta njemačke vojne obavještajne službe Abwehr s datumon 01.10.1944. i njegov srpski prijepis. Autor dokumenta je agent Abwehra nepoznatog imena, a nepoznat je zbog nečitkog potpisa. Dokument Abwehra adresiran je na SS-Sturmbannführera Hermanna. To je vrlo čudno kad se zna da je u Einsatzkommando Agram do studenog 1944. zapovjednik bio SS-Sturmbannführer Rudolf Korndörfer.

Čini se da je nastanak SS-Sturmbannführera Hermanna bio inspiriran nekim drugim SS-Hermannima (Höfle, Fegelein, Florstedt, Krumey, Schaper itd.), a najviše Hermannom Hankeom zapovjednikom SS-Handžar divizije ustvari figuricom iz ratnih igara inspiriranoj stvarnim pripadnikom te postrojbe Obersturmbannführerom Hansom Hankeom.

Da nešto nije u redu s tim abwehrovskim izvješćem pokazuje i činjenica da taj “originalni” dokument nije korišten kao izvor za popis žrtava jasenovačkog logora, već su u tu svrhu korišteni nominalno kasniji, a stvarno možda i prije nastali savezni popis žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. i nekakva monografija dubičkog kraja jedna iz serije memorandumskih publikacija propagandnog karaktera izdanih u razdoblju prije Domovinskog rata. Dakle umjesto prvorazrednog izvora originalnog dokumenta koriste se posredni drugorazredni i trećerazredni izvori.

U samom dokumentu u inverznom vremenskom slijedu opisuju se dva događaja. Vješanje jedne grupe od 17 ljudi ispred džamije u Bosanskoj Dubici dana 20. rujna 1944. godine te događaj od prethodne noći tj. 18./19. 09.1944. o klanju kod Hrvatske Dubice. U slučaju vješanja navedena su imena i prezimena žrtava, te godine starosti. Izuzetak je jedino izostanak prezimena kod Fuada jednog od dvojice navodno obješenih ustaša. Navodno zato jer 1944. godine njemačka Feldkommandantur u Zagrebu preko opunomočenog njemačkog generala traži od ustaša da puste uhićenog Fuada Šeremeta. U slučaju zaklanih u Dubičkoj “krečani” navedena su imena i prezimena tri žrtve i godine starosti, a kod jedne bezimene žrtve navodi se da je majka tom prilikom također zaklanog domobranskog kapetana.

U njemačkom teško čitljivom tekstu “originala” spominje se okrugli broj od 50 seljanki iz okolice uz napomenu “Alles Pravoslaven”. Na prvi pogled čudna terminologija koja nije u duhu njemačkog jezika. Sve navedeno dovoljno je da se diskreditira cijeli dokument i sva u njemu navedena imena, premda to ne znači da su sva imena izmišljena ili lažne žrtve.

Usporedbom se jasno vidi da srpski prijepis nije identičan njemačkom “originalu”. Primjerice razlikuju se pojedina prezimena i rodbinske relacije, a među obješenima ima i ustaša koji se nalaze na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a. Detaljnom analizom podataka nađene su lažne žrtve i klonovi tj. višestruka upotreba istih žrtava uz manje izmjene osobnih podataka.

Tipičan je primjer slučaj obitelj Ornek/Urnek s višestrukim manipulacijama podatcima i brojnim klonovima. Sudeći prema podatcima iz JUSP-a sudbina te obitelji morala je biti tako strašna da bi je komunistička propaganda sigurno dobro iskoristila i učinila opće poznatom, međutim nije, a jasno je i zašto. O detaljima ovog slučaja nekom drugom prigodom.

U izvješću Abwehra o navodnom klanju u okolici Hrvatske Dubice od poimenično navedenih žrtava troje ih se nalazi na jasenovačkom popisu na mrežnoj stranici JUSP-a, ali domobranski kapetan Duško Radivojević postao je u jasenovačkom popisu srpska žrtva Boško Radivojević. Umjesto učiteljice Ljubice Borovec Hrvatice stare 63 godine iz abwehrovog izvješća u jasenovačkom popisu pojavila se Ljubica Borovac deset godina mlađa Srpkinja, a uz nju i NN-žena Borovac također Srpkinja, prema JUSP-u to je majka Ljubice Borovac.

Može se pretpostaviti scenarij da je hrvatskoj žrtvi srbizirano prezime, da bi na taj način postala srpska žrtva i onda joj se pridodala majka nepoznatog imena, a sve da se bar dio onih 50 nepoznatih seljanki “Alles Pravoslaven” individualizira kao žrtve.

Od Siska do Sobibora

U knjizi A. Miletića na stranicama 59 do 61 u internetskom izdanju nalazi se dokument označen kao broj 7 koji predstavlja Dopis predstojništva gradskog redarstva u Sisku od 24.07.1941. Terminologija predočenog dokumenta je srpska, a ne hrvatska, pogotovo ne “ustaška”. Predmet dokumenta je upućivanje Židova iz Siska i okolice na prisilni rad u logor u Gospiću, ali se osim Židova na popisu nalaze i Grko-istočni, termin iz Drugog svjetskog rata za pravoslavne Srbe u Hrvatskoj.

U Miletićevom komentaru dokumenta navodi se broj od 30 Srba koji se upućuju u logor u Gospiću, a poimenično ih se navodi 44. Postavlja se pitanje na koji se dokument odnose te primjedbe. U dokumentu se osim imena i prezimena ne navode drugi detalji kao što su ime oca ili godina rođenja, pa je identifikacija otežana. Za 26 židovskih deportiraca postoji 45 zapisa u Yad Vashemu koji bi im mogli odgovarati.

Između 51 % i 78 % Židova s popisa deportirani su ili stradali u logorima izvan Hrvatske. Neki nikada nisu živjeli niti boravili u Hrvatskoj. Primjerice Benjamin Meov je vjerojatno Bejamin Mauw iz Amsterdama stradao u Sobiboru. U srbijanskim logorima najvjerojatnije je ubijeno skoro četvrtina svih s popisa, a svakako ne manje od jedne sedmine svih židovskih žrtava. U Jasenovcu je uključivši umrle od tifusa i stradale u savezničkom bombardiranju stradalo oko 17 % Židova s popisa, možda i preko jedne petine, ali te podatke treba uzeti s oprezom, jer primjerice za Aleksandra Wegnera se tvrdi da je stradao u Jasenovcu 1940. godine.

Otprilike 15 % deportiranih ne nalazi se ni u arhivu Yad Vashema, niti u JUSP-u ili nekoj drugoj bazi podataka o žrtvama Drugog svjetskog rata. Za jednog deportirca Zlatka Fischera postoje podatci da je stradao na Sutjesci. Samo je jedan od deportiraca stradao u Lici. To je Oto Plačik, on se pod imenom Oton Plačik spominje u dokumentima Ustaškog redarstva glede oduzimanja poduzeća 1941. godine. Od 44 Grko-istočna tj. Srba njih čak 13 tj. 30 % nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava na mrežnim stranicama JUSP-a. Neki s dijelom promijenjenim imenima i prezimenima, a u dva slučaja imena su feminizirana i žrtve se vode kao žene.

Iz navedenog temeljem velikog broja stranaca na popisu može se zaključiti da je popis i dokument sastavio netko drugi, a ne sisačko redarstvo. Veliki udio Židova ubijenih u Srbiji, pretežno u beogradskim logorima Sajmište i Topovske Šupe ukazuje na namjere prikrivanja srbijanskih zločina i njihovo prebacivanje na Hrvate.

Drugi motiv za sastavljanje ovakvog popisa vjerojatno je pokušaj indirektnog dokazivanja Gospića tj. Jadovnog kao još jednog stratišta epskih razmjera. Dio deportiraca Židova i Srba koji se nalaze i na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a pokazuje ustašku neorganiziranost, odsustvo nekog jasnog plana ili aljkavost u likvidaciji žrtava. Deportirci su prvo poslani u Gospić očito nisu tamo likvidirani, bar dio ih je prema ovim podatcima morao biti deportiran u Jasenovac, a prema godinama smrti ustašama je trebalo četiri godine da pobiju dvadesetak logoraša.

Postavlja se pitanje kako su s takvom efikasnošću, sudeći bar po ovom slučaju, navodno uspjeli ubiti 83.000 ljudi, da se ne spominje poznata mitska “procjena” od 700.000 žrtava.

Na kraju puta je Beograd

U nastavku Miletićeve knjige na stranicama 61 i 62 predočen je dokument označen kao broj 8 koji predstavlja dopis ustaškog redarstva iz Banja Luke s istim datumom 24.07.1941. kao i prethodno navedeni sisački dopis. Teško je reći je li bar neki dio tog dokumenta autentičan, jer je pisan ekavicom i uglavnom “jugoslavenskom” terminologijom. Primjerice umjesto naziva Grko-istočni upotrebljava se termin Srbi-komunisti, a u nejasnom kontekstu spominje se termin dovodnik za zapovjednika postrojbe koja je osiguravala transport interniraca i može se shvatiti kao dočasnički čin ili možda kao funkcija. U oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske dovodnik je nepostojeći čin, pa bi sve moglo biti samo groteskna izmišljotina. Na kraju dokumenta navode se imena 31 Židova i 8 “Srba-komunista” upućenih u “koncentracioni logor” u Gospiću. Židovima je navedeno i ime oca što olakšava uspredbu. Podatcima o 31 deportirca odgovara 39 zapisa iz digitalne baze podataka Yad Vashema.

Slično prethodno navedenom dokumentu broj 7 i u ovom je udio Židova s popisa koji su deportirani ili stradali u logorima izvan Hrvatske između 59 % i 75 % , ali je udio ubijenih u Srbiji otprilike dvostruko veći i iznosi između 42 % i 51 %, a najveći broj ubijenih odnosi se na beogradski logor Topovske Šupe. Udio deportiraca koji se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava kreće se između jedne četvrtine i jedne petine od ukupnog broja i nešto je viši nego u slučaju sisačkih deportiraca. Za samo dvoje deportiraca može se reći da su stradali u širem području deportacije i to ne u Gospiću već na Pagu i u Slanom kod Senja.

Jedan od deportiraca Jožef Sarafić nalazi se na jasenovačkom mrežnom popisu kao Jozef Salom-Sarafić, a ustvari najvjerojatnije se radi o amalgamu imena Jozefa Saloma, prema popisu iz 1964 ubijenog u Beogradu 1943., a ne u Jasenovcu 1942. i Jozefine Pepi Salom, koja se također nalazi na jasenovačkom popisu jednom kao muškarac pod imenom Pepi Sarafić žrtva iz Jasenovca i kao žena Pepika Salom žrtva iz Stare Gradiške.

Od osam “Srba-komunista” s popisa dvojica su navodno stradala u Jasenovcu. Ukupno se na jasenovačkom popisu nalazi oko jedna četvrtina banjalučkih deportiraca. Nije rijedak slučaj da se ista imena nalaze na popisima žrtava u Jadovnom i Jasenovcu što se može provjeriti na mrežnim stranicama JUSP-a skriveno u napomenama. Isto je i kad je riječ o Đakovu ili Auschwitzu.

Zaključno kod sva tri “originalna” dokumenta, iz dvije za mit o Jasenovcu vrlo važne publikacije (Miletić, 1986.; Dedijer i Miletić, 1990.), predočeni podatci pokazuju da se ne radi o originalnim dokumentima, već o prerađenim, dorađenim ili potpuno fabriciranim uradcima i kao takvi moraju biti odbačeni u potpunosti.

Nisu to jedini takvi dokumenti predočeni u tim memorandumskim publikacijama i ne radi se o slučajnoj pogrješci koja je uvijek moguća već o sustavu i načinu djelovanja.

Treba naglasiti da su obrađene publikacije iz razdoblja prvog Memoranduma tj. iz vremena kad je neprijatelj još vjerovao u snagu svog oružja, samim time i ne tako sofisticirane. U tekstu je prije navedeno da je četiri puta više publikacija iz razdoblja novog memoranduma i ti uradci su novo opasno oružje.

———————————————————————————————-
[1] Prema tzv. Memorandumima ustvari velikosrpskim planovima akademije SANU iz Beograda.

Narod.hr/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Lepa Bukva – U noći 4./5. lipnja 1945. ubijen je 21 svećenik, redovnik i bogoslov

Objavljeno

na

Objavio

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću, koje nije provelo istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan ipak dao šturo izvješće.

Dana 22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli ili čak posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih žrtava komunizma, a to dovoljno govori o ideologiji čiji se zadah još osjeća u hrvatskom javnom prostoru.

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući svojevremeno u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić (umro 2018. godine), inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana: “Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.”

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama u kojima leže ubijeni Hrvati, žrtve partizanskih zločina, još uvijek nije istraženo.

O tom poslijeratnom zločinu svjedoči i knjiga Damira Borovčaka „U spomen žrtvama Macelj 1945.“ (izdana 2015.) čije je dijelove prenio hkv.hr

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko – Svećenike je ubio partizan Stjepan Hršak!

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan) govori o ubijanju svećenika: “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

17 Macelj svecenici Tito

Photo: hkv.hr

“Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća…. Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini.”

Predsjednik države Stjepan Mesić posjećuje Stjepana Hršaka

“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.”

“Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno.”

Partizan i OZNA-aš Stjepan Hršak bio je umiješan i u prvo ubojstvo katoličkog svećenika u Hrvatskom Zagorju velečasnog Matije Žigrovića:

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Ubijeni svećenici iz Hrvatskog Zagorja – Zagorje ih pamti:

18 Macelj Hrvatsko zagorje

Photo: hkv.hr

Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

 

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević”

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Ivanković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari