Pratite nas

U potrazi za Istinom

M. Koić: Jasenovac i memorandumska hrestomatija

Objavljeno

na

Na mrežnoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se da je do ožujka 2013. godine prikupljeno 83.145 imena i podataka žrtava.

U međuvremenu se je taj broj stalno mijenjao, ali u razdoblju od tri godine nije prešao brojku od 84.000. Treba napomenuti da u tu brojku ne ulaze samo žrtve logora u Jasenovcu, već i u Staroj Gradiški, ali i u još nekim logorima, pa čak ima podataka o žrtvama iz logora Đakovo. O kvaliteti prikupljanja podataka i političkoj nepristranosti možda najbolje govori primjer Mije Srnčevića jedne od žrtava iz Jasenovca. Prema podatcima iz poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945. Mijo Srnčević iz sela Krapje kod Jasenovca je nestao 1943.* u logoru Jasenovac*. Zvjezdice označavaju podatke u koje niti sami autori teksta nisu vjerovali, ali su ih morali napisati. Pravu sudbinu Mije Srnčevića možemo jasno isčitati iz napomene u detaljima o žrtvi: KRIŽNI PUT. Mijo Srnčević žrtva komunističkog terora na križnom putu postao je deus ex machina prva službeno priznata žrtva trostrukog logora Jasenovac.

[ad id=”93788″]

Na temelju podataka iz poimeničnog popisa žrtava jasenovačkih žrtava skoro 69000 žrtava (>82 %) otpada na logor Jasenovac, a nešto manje od 15.000 na logor Stara Gradiška (<18 %). Glavni izvor podataka o jasenovačkim žrtvama je Popis žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. godine. Na tom proskribiranom komunističkom pamfletu temelje se podatci o preko 62000 žrtava (75 % svih žrtava). Taj popis bio je jedan od temelja laži o 700000 jasenovačkih žrtava, a sad je u nezavisnoj Hrvatskoj glavni “znanstveni” izvor na kojem se temelji 3/4 podataka o žrtvama logora. Usporedbe radi podatci iz arhiva memorijalnog centra holokausta u Yad Vashemu za odgovorne u JUSP-u očito nisu dovoljno dobri jer su se kao bitni podatci koristili u samo petnaestak slučajeva unatoč opsežnoj dokumentaciji i iskazima svjedoka, a u nekim slučajevima čak se neosnovano tvrdi da u Yad Vashemu nema traženih podataka.

Kakvi su korišteni izvori, takva je i kvaliteta podataka. Na mrežnim stranicama JUSP-a može se vidjeti da su sami autori popisa u skoro 10000 slučajeva (11 %) kraj oznake logora stavili oznaku da je taj podatak nepouzdan (*), a u napomenama se navodi da su isti možda stradali u Auschwitzu, Beogradu ili nekom drugom logoru. To znači da više od 7700 Srba (>15 % ) i oko 1300 Židova (10 %) najvjerojatnije nisu stradali u Jasenovcu. Na JUSP-ovom popisu je i skoro 3000 bezimenih žrtava to je ukupno oko 4 % navodnih žrtava kojima se ne zna ime i/ili prezime, a kod mnogih niti ostali vitalni identifikacijski podatci.

Osim jugoslavensko-komunističkih izvora kakav je prije spomenuti savezni popis iz 1964., te brojne publikacije rađene pod okriljem raznih SUBNOR-a tj. organizacija komunističkih ratnih veterana u JUSP-u se kao izvori koriste i publikacije koje se mogu okarakterizirati kao memorandumske[1]. Ima ih ukupno pedesetak. Njih desetak tj. petina može se svrstati pod Memorandum tj. propagandne pseudoznanstvene publikacije izdane uglavnom prije i tijekom Domovinskog rata. Najmalignija od tih publikacija je “Spisak žrtava rata 1941-1945: Jevreji” iz 1992. godine, ustvari memorandumska verzija jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine. Obje publikacije su izdane od istog tzv. Saveznog zavoda za statistiku.

Memorandumski “Spisak žrtava” je još opasniji jer je svojom propagandom kontaminirao i arhivu Yad Vashema, srećom su ti podatci u očitom neskladu s ostalim podatcima iz baze podataka u Yad Vashemu. Osim navedenih pojedinačno je najviše imena žrtava preuzeto od Samardžije (preko 2000) iz njegove monografije iz 1986., više od 1000 iz samostalnih publikacija Miletića i u suradnji s Dedijerom (Genocid nad muslimanima, 1990.). U publikacijama Miletića i Dedijera priložene su preslike i prijepisi važnih dokumenata o logorima.

Dalje u tekstu biti će više riječi o tome. Ono što posebno zabrinjava je čak četrdesetak izvora o jasenovačkim žrtvama nekritički korištenih od djelatnika JUSP-a koji se mogu svrstati u tzv. Memorandum 2 tj. u memorandum za XXI stoljeće. Takve su primjerice tzv. Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini iz 2008. godine, koje su temelj za skoro 2000 novih žrtava. Međutim na temelju tih podataka mijenja se i struktura “starih” žrtava. Primjerice dotadašnje Romkinje postale su Srpkinje. Druga publikacija u duhu drugog memoranduma je Lukićeva Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka iz 2000. godine iz koje je preuzeto skoro 1500 imena navodnih žrtava. Taj perfidni propagandni uradak razotkrio je T. Vuković u knjizi Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru), koja sadrži tekstove objavljivane kao podlistak Glasa Koncila od 1. siječnja do 17. svibnja 2015. godine.

Kad se s popisa jasenovačkih žrtava odstrane one žrtve kojima su izvor najistaknutiji jugoslavenski i velikosrpski propagandistički uradci preostaje oko 9000 imena žrtava, otprilike 7500 u Jasenovcu i oko 1500 u Staroj Gradišci. To znači da se cijeli popis mora početi pisati ispočetka na znanstvenim temeljima, a ne na temelju propagandnih publikacija iz agresorske države ili iz na genocidu nastalog entiteta.

“Alles Pravoslaven”

Svakom ratu prethodi propagandna priprema. U sam osvit Domovinskog rata 1990. godine izdan je opširan uradak V. Dedijera i A. Miletića pod naslovom Genocid nad Muslimanima 1941-1945. U tom “zborniku dokumenata i svjedočenja” na stranicama od 521. do 523. nalazi se preslika navodnog dokumenta njemačke vojne obavještajne službe Abwehr s datumon 01.10.1944. i njegov srpski prijepis. Autor dokumenta je agent Abwehra nepoznatog imena, a nepoznat je zbog nečitkog potpisa. Dokument Abwehra adresiran je na SS-Sturmbannführera Hermanna. To je vrlo čudno kad se zna da je u Einsatzkommando Agram do studenog 1944. zapovjednik bio SS-Sturmbannführer Rudolf Korndörfer.

Čini se da je nastanak SS-Sturmbannführera Hermanna bio inspiriran nekim drugim SS-Hermannima (Höfle, Fegelein, Florstedt, Krumey, Schaper itd.), a najviše Hermannom Hankeom zapovjednikom SS-Handžar divizije ustvari figuricom iz ratnih igara inspiriranoj stvarnim pripadnikom te postrojbe Obersturmbannführerom Hansom Hankeom.

Da nešto nije u redu s tim abwehrovskim izvješćem pokazuje i činjenica da taj “originalni” dokument nije korišten kao izvor za popis žrtava jasenovačkog logora, već su u tu svrhu korišteni nominalno kasniji, a stvarno možda i prije nastali savezni popis žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. i nekakva monografija dubičkog kraja jedna iz serije memorandumskih publikacija propagandnog karaktera izdanih u razdoblju prije Domovinskog rata. Dakle umjesto prvorazrednog izvora originalnog dokumenta koriste se posredni drugorazredni i trećerazredni izvori.

U samom dokumentu u inverznom vremenskom slijedu opisuju se dva događaja. Vješanje jedne grupe od 17 ljudi ispred džamije u Bosanskoj Dubici dana 20. rujna 1944. godine te događaj od prethodne noći tj. 18./19. 09.1944. o klanju kod Hrvatske Dubice. U slučaju vješanja navedena su imena i prezimena žrtava, te godine starosti. Izuzetak je jedino izostanak prezimena kod Fuada jednog od dvojice navodno obješenih ustaša. Navodno zato jer 1944. godine njemačka Feldkommandantur u Zagrebu preko opunomočenog njemačkog generala traži od ustaša da puste uhićenog Fuada Šeremeta. U slučaju zaklanih u Dubičkoj “krečani” navedena su imena i prezimena tri žrtve i godine starosti, a kod jedne bezimene žrtve navodi se da je majka tom prilikom također zaklanog domobranskog kapetana.

U njemačkom teško čitljivom tekstu “originala” spominje se okrugli broj od 50 seljanki iz okolice uz napomenu “Alles Pravoslaven”. Na prvi pogled čudna terminologija koja nije u duhu njemačkog jezika. Sve navedeno dovoljno je da se diskreditira cijeli dokument i sva u njemu navedena imena, premda to ne znači da su sva imena izmišljena ili lažne žrtve.

Usporedbom se jasno vidi da srpski prijepis nije identičan njemačkom “originalu”. Primjerice razlikuju se pojedina prezimena i rodbinske relacije, a među obješenima ima i ustaša koji se nalaze na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a. Detaljnom analizom podataka nađene su lažne žrtve i klonovi tj. višestruka upotreba istih žrtava uz manje izmjene osobnih podataka.

Tipičan je primjer slučaj obitelj Ornek/Urnek s višestrukim manipulacijama podatcima i brojnim klonovima. Sudeći prema podatcima iz JUSP-a sudbina te obitelji morala je biti tako strašna da bi je komunistička propaganda sigurno dobro iskoristila i učinila opće poznatom, međutim nije, a jasno je i zašto. O detaljima ovog slučaja nekom drugom prigodom.

U izvješću Abwehra o navodnom klanju u okolici Hrvatske Dubice od poimenično navedenih žrtava troje ih se nalazi na jasenovačkom popisu na mrežnoj stranici JUSP-a, ali domobranski kapetan Duško Radivojević postao je u jasenovačkom popisu srpska žrtva Boško Radivojević. Umjesto učiteljice Ljubice Borovec Hrvatice stare 63 godine iz abwehrovog izvješća u jasenovačkom popisu pojavila se Ljubica Borovac deset godina mlađa Srpkinja, a uz nju i NN-žena Borovac također Srpkinja, prema JUSP-u to je majka Ljubice Borovac.

Može se pretpostaviti scenarij da je hrvatskoj žrtvi srbizirano prezime, da bi na taj način postala srpska žrtva i onda joj se pridodala majka nepoznatog imena, a sve da se bar dio onih 50 nepoznatih seljanki “Alles Pravoslaven” individualizira kao žrtve.

Od Siska do Sobibora

U knjizi A. Miletića na stranicama 59 do 61 u internetskom izdanju nalazi se dokument označen kao broj 7 koji predstavlja Dopis predstojništva gradskog redarstva u Sisku od 24.07.1941. Terminologija predočenog dokumenta je srpska, a ne hrvatska, pogotovo ne “ustaška”. Predmet dokumenta je upućivanje Židova iz Siska i okolice na prisilni rad u logor u Gospiću, ali se osim Židova na popisu nalaze i Grko-istočni, termin iz Drugog svjetskog rata za pravoslavne Srbe u Hrvatskoj.

U Miletićevom komentaru dokumenta navodi se broj od 30 Srba koji se upućuju u logor u Gospiću, a poimenično ih se navodi 44. Postavlja se pitanje na koji se dokument odnose te primjedbe. U dokumentu se osim imena i prezimena ne navode drugi detalji kao što su ime oca ili godina rođenja, pa je identifikacija otežana. Za 26 židovskih deportiraca postoji 45 zapisa u Yad Vashemu koji bi im mogli odgovarati.

Između 51 % i 78 % Židova s popisa deportirani su ili stradali u logorima izvan Hrvatske. Neki nikada nisu živjeli niti boravili u Hrvatskoj. Primjerice Benjamin Meov je vjerojatno Bejamin Mauw iz Amsterdama stradao u Sobiboru. U srbijanskim logorima najvjerojatnije je ubijeno skoro četvrtina svih s popisa, a svakako ne manje od jedne sedmine svih židovskih žrtava. U Jasenovcu je uključivši umrle od tifusa i stradale u savezničkom bombardiranju stradalo oko 17 % Židova s popisa, možda i preko jedne petine, ali te podatke treba uzeti s oprezom, jer primjerice za Aleksandra Wegnera se tvrdi da je stradao u Jasenovcu 1940. godine.

Otprilike 15 % deportiranih ne nalazi se ni u arhivu Yad Vashema, niti u JUSP-u ili nekoj drugoj bazi podataka o žrtvama Drugog svjetskog rata. Za jednog deportirca Zlatka Fischera postoje podatci da je stradao na Sutjesci. Samo je jedan od deportiraca stradao u Lici. To je Oto Plačik, on se pod imenom Oton Plačik spominje u dokumentima Ustaškog redarstva glede oduzimanja poduzeća 1941. godine. Od 44 Grko-istočna tj. Srba njih čak 13 tj. 30 % nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava na mrežnim stranicama JUSP-a. Neki s dijelom promijenjenim imenima i prezimenima, a u dva slučaja imena su feminizirana i žrtve se vode kao žene.

Iz navedenog temeljem velikog broja stranaca na popisu može se zaključiti da je popis i dokument sastavio netko drugi, a ne sisačko redarstvo. Veliki udio Židova ubijenih u Srbiji, pretežno u beogradskim logorima Sajmište i Topovske Šupe ukazuje na namjere prikrivanja srbijanskih zločina i njihovo prebacivanje na Hrvate.

Drugi motiv za sastavljanje ovakvog popisa vjerojatno je pokušaj indirektnog dokazivanja Gospića tj. Jadovnog kao još jednog stratišta epskih razmjera. Dio deportiraca Židova i Srba koji se nalaze i na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a pokazuje ustašku neorganiziranost, odsustvo nekog jasnog plana ili aljkavost u likvidaciji žrtava. Deportirci su prvo poslani u Gospić očito nisu tamo likvidirani, bar dio ih je prema ovim podatcima morao biti deportiran u Jasenovac, a prema godinama smrti ustašama je trebalo četiri godine da pobiju dvadesetak logoraša.

Postavlja se pitanje kako su s takvom efikasnošću, sudeći bar po ovom slučaju, navodno uspjeli ubiti 83.000 ljudi, da se ne spominje poznata mitska “procjena” od 700.000 žrtava.

Na kraju puta je Beograd

U nastavku Miletićeve knjige na stranicama 61 i 62 predočen je dokument označen kao broj 8 koji predstavlja dopis ustaškog redarstva iz Banja Luke s istim datumom 24.07.1941. kao i prethodno navedeni sisački dopis. Teško je reći je li bar neki dio tog dokumenta autentičan, jer je pisan ekavicom i uglavnom “jugoslavenskom” terminologijom. Primjerice umjesto naziva Grko-istočni upotrebljava se termin Srbi-komunisti, a u nejasnom kontekstu spominje se termin dovodnik za zapovjednika postrojbe koja je osiguravala transport interniraca i može se shvatiti kao dočasnički čin ili možda kao funkcija. U oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske dovodnik je nepostojeći čin, pa bi sve moglo biti samo groteskna izmišljotina. Na kraju dokumenta navode se imena 31 Židova i 8 “Srba-komunista” upućenih u “koncentracioni logor” u Gospiću. Židovima je navedeno i ime oca što olakšava uspredbu. Podatcima o 31 deportirca odgovara 39 zapisa iz digitalne baze podataka Yad Vashema.

Slično prethodno navedenom dokumentu broj 7 i u ovom je udio Židova s popisa koji su deportirani ili stradali u logorima izvan Hrvatske između 59 % i 75 % , ali je udio ubijenih u Srbiji otprilike dvostruko veći i iznosi između 42 % i 51 %, a najveći broj ubijenih odnosi se na beogradski logor Topovske Šupe. Udio deportiraca koji se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava kreće se između jedne četvrtine i jedne petine od ukupnog broja i nešto je viši nego u slučaju sisačkih deportiraca. Za samo dvoje deportiraca može se reći da su stradali u širem području deportacije i to ne u Gospiću već na Pagu i u Slanom kod Senja.

Jedan od deportiraca Jožef Sarafić nalazi se na jasenovačkom mrežnom popisu kao Jozef Salom-Sarafić, a ustvari najvjerojatnije se radi o amalgamu imena Jozefa Saloma, prema popisu iz 1964 ubijenog u Beogradu 1943., a ne u Jasenovcu 1942. i Jozefine Pepi Salom, koja se također nalazi na jasenovačkom popisu jednom kao muškarac pod imenom Pepi Sarafić žrtva iz Jasenovca i kao žena Pepika Salom žrtva iz Stare Gradiške.

Od osam “Srba-komunista” s popisa dvojica su navodno stradala u Jasenovcu. Ukupno se na jasenovačkom popisu nalazi oko jedna četvrtina banjalučkih deportiraca. Nije rijedak slučaj da se ista imena nalaze na popisima žrtava u Jadovnom i Jasenovcu što se može provjeriti na mrežnim stranicama JUSP-a skriveno u napomenama. Isto je i kad je riječ o Đakovu ili Auschwitzu.

Zaključno kod sva tri “originalna” dokumenta, iz dvije za mit o Jasenovcu vrlo važne publikacije (Miletić, 1986.; Dedijer i Miletić, 1990.), predočeni podatci pokazuju da se ne radi o originalnim dokumentima, već o prerađenim, dorađenim ili potpuno fabriciranim uradcima i kao takvi moraju biti odbačeni u potpunosti.

Nisu to jedini takvi dokumenti predočeni u tim memorandumskim publikacijama i ne radi se o slučajnoj pogrješci koja je uvijek moguća već o sustavu i načinu djelovanja.

Treba naglasiti da su obrađene publikacije iz razdoblja prvog Memoranduma tj. iz vremena kad je neprijatelj još vjerovao u snagu svog oružja, samim time i ne tako sofisticirane. U tekstu je prije navedeno da je četiri puta više publikacija iz razdoblja novog memoranduma i ti uradci su novo opasno oružje.

———————————————————————————————-
[1] Prema tzv. Memorandumima ustvari velikosrpskim planovima akademije SANU iz Beograda.

Narod.hr/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

‘Bosnom hodi Sefer paša, Bosnu čisti od ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Danas je 17. rujna što znači da je prošlo točno 25 godina od nastanka dokumenta na prvoj slici – zapovjedi glavnog štaba koju potpisuje “zamjenik komandanta” Stjepan Šiber.

Inače, Šiber, po nacionalnosti Hrvat, kao i Srbin Jovan Divjak, bivši je jugo-oficir koji je tobože odlučio “braniti Bosnu” a Muslimanima je dobro došao, kao i Divjak, dakle kao smokvin list koji bi trebao prekriti činjenicu da je tzv. ABiH bila jednonacionalna vojska. Prema tome, angažman ove dvojice je čisto peglanje svoje slike prema vani.

Odmah u točki 1. zapovjeda se “obustava borbenih dejstava” (dakle opet jugo-oficirska retorika)

U točki 2. govori se o slučajeva kad “Armija BiH ima pravo dejstvovati”, pa u zadnjoj rečenici kaže “…ukoliko dođe do ugrožavanja stanovništva na teritoriji koju kontroliraju jedinice Armije BiH od strane srpskih agresorskih paravojnih formacija ili udruženih snaga ovih formacija i postrojbi HVO.”

Postoji izreka “s kim si takav si”.

Pa je Šiber, očito provodeći previše vremena sa Sunitima i sam postao Sunit, pa bestidno izvrće, i to upravo dok njegova Armija BiH “u sadejstvu” sa srpskim agresorskim paravojnim formacijama napada HVO na području Mostara.

A to dokazuje i druga slika, to je isječak iz knjige Esada Šejtanića “Hercegovci na ognjenim vratima Bosne”. Inače, Esad Šejtanić je bio nekakav oficir ABiH u Mostaru, nekakav nižerangirani “komandant” kao što piše u tekstu, ove njegove citate u Haagu rabio je i general Praljak, jer tu se jasno vidi o čemu je zapravo riječ:

Odmah u prvom odjeljku piše kako su “linije prema Srbima bile borbeno neaktivne” pa je “cvjetao šverc”.

Odnosno, za razliku od onog sporazuma s Tuđmanom kojeg je Izetbegović potpisao 14. rujna, a isti taj dan njegovi rade pokolj u Uzdolu (koji se u hrvatskim medijima prikriva možda i zato jer ga je predvodio bivši pripadnik HOS-a Enver Buza) a sutradan Arif Pašalić izdaje zapovjed za napad na Hrvate uz pomoć srpskog topništva, ovaj put, nakon potpisanog sporazuma sa Srbima, Alijini jurišnici poštuju prekid vatre, crta bojišnice prema Srbima se umiruje, a počinje “cvjetati šverc”. Pametnom dosta.

Desno u drugom odjeljku po sredini jasno se piše o “direktnoj artiljerijskoj podršci” srpske strane kao i o “isporuci kritičnih MS” (MS su materijalna sredstva, uglavnom se pod tim podrazumjeva prije svega streljivo a zatim i druga oprema za vojne namjene).
Skroz desno dolje u zadnjem odlomku čovjek sam svjedoči kako je bio na liniji dodira sa Srbima gdje je dogovarana srpska topnička potpora, a Muslimane je u tom dogovaranju sa Srbima predvodio Safet Oručević, a to je pak isti onaj koji danas izigrava nekakvog humanitarca i borca za ljudska prava pa ima nekakvu udrugu koja se zove “Centar za mir” i svake godine dodjeljuje nekakve nagrade “zaslužnima” za njihovu stvar i kad navedem činjenicu da je prošle godine tu nagradu dobio Stjepan Mesić a ove godine Carmel Agius, time sam sve rekao.

Također, na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska vojska se nakon enormnog pritiska međunarodne zajednice povukla iz medačkog džepa.

I time sam završio s iznošenjem kronologije događaja koja je dovela do “pisma šestorice” kojom se traži ostavka Predsjednika Tuđmana, a koje je u “Erazmus Gildi” lansirano 20. rujna 1993. godine, i bilo uvod u pokušaj državnog udara koji je, hvala dragom Bogu, bio neuspješan, jer da je uspio, danas ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata u BiH.

I zato ja tvrdim da ta današnja “desnica” kojoj je idejni vođa Ivo Banac koji je bio kolovođa te svinjarije i to po narudžbi Josipa Manolića nije nikakva desnica nego obična nakupina detuđmanizatorske pro-AVNOJ gamadi, kojoj bi u svakoj normalnoj državi bilo suđeno za veleizdaju, jer kad ti koristiš međunarodni pritisak koji je nastao zato jer si od srpskih terorista u čistoj operaciji zauzeo tri sela u svojoj državi, dok ti u isto vrijeme muslimanski teroristi hrvatskoj djeci pucaju u zatiljak iz neposredne blizine, ti to koristiš da bi rušio demokratski izabranu vlast i provodio puč, to ne može biti ništa drugo nego teška veleizdaja.

I ako je general Praljak vagao hoće li popiti onaj otrov ili neće (za slabije informirane, da general nije popio onaj otrov on bi danas bio na slobodi) ovakve stvari mogle su biti jezičac na vazi. Jer, što će ti život kad se ne možeš nastaviti boriti za istinu, kad nemaš s kim?

Dana 19. ožujka 1998. godine Predsjednik Tuđman je posve učvrstio svoje uvjerenje o tome što se izvodi na haškom sudu i gdje to smjera, a to je završilo točno tamo gdje je on i pretpostavljao da će završiti ako se to ne pokuša spriječiti svim mogućim sredstvima. I zato je utemeljio skupinu pod nazivom “OA Haag”, koja je trebala opertivno pratiti sve događaje na haškom sudu i štiti hrvatske interese onako kako su Srbi pred istim sudom štitili svoje a Muslimani svoje interese. I dobro nam je krenulo, Ivo Josipović i Ivan Šimonović dobili su za nas proces za sub-poenu kojom se tražila kompletna dokumentacija Ministarstva obrane RH u sklopu predmeta Blaškić, čime smo dobili dobru podlogu za zaštitu svojih interesa. Međutim, 2000. godine vlast se mijenja, na Pantovčak stižu Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko, Mesić dila dokumente dok Karamarko pod krinkom “reforme obavještajnog sustava” “razvaljuje OA Haag”.

I to je dijagnoza hrvatskog društva i dan danas, a terapija i lijek za to su samo jedno, a to je da se restaurira OA Haag kojem na čelu ima biti osobno Markica Rebić (i nemojte me više pilati da vam nikad nisam dao niti jedno ime) i da provedu lustraciju detuđmanizacije svim sredstvima ognjem i mačem, i da se više nikad ne dogodi da nekakvi mesići-manolići, banci-karamarci dođu u situaciju određivati stanje stvari u hrvatskoj državi!

Predrag Nebihi

Srbi su topništvom pomagali Bošnjacima protiv Hrvata u napadu na Mostar!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari