Pratite nas

U potrazi za Istinom

M. Koić: Jasenovac i memorandumska hrestomatija

Objavljeno

na

Na mrežnoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se da je do ožujka 2013. godine prikupljeno 83.145 imena i podataka žrtava.

U međuvremenu se je taj broj stalno mijenjao, ali u razdoblju od tri godine nije prešao brojku od 84.000. Treba napomenuti da u tu brojku ne ulaze samo žrtve logora u Jasenovcu, već i u Staroj Gradiški, ali i u još nekim logorima, pa čak ima podataka o žrtvama iz logora Đakovo. O kvaliteti prikupljanja podataka i političkoj nepristranosti možda najbolje govori primjer Mije Srnčevića jedne od žrtava iz Jasenovca. Prema podatcima iz poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945. Mijo Srnčević iz sela Krapje kod Jasenovca je nestao 1943.* u logoru Jasenovac*. Zvjezdice označavaju podatke u koje niti sami autori teksta nisu vjerovali, ali su ih morali napisati. Pravu sudbinu Mije Srnčevića možemo jasno isčitati iz napomene u detaljima o žrtvi: KRIŽNI PUT. Mijo Srnčević žrtva komunističkog terora na križnom putu postao je deus ex machina prva službeno priznata žrtva trostrukog logora Jasenovac.

[ad id=”93788″]

Na temelju podataka iz poimeničnog popisa žrtava jasenovačkih žrtava skoro 69000 žrtava (>82 %) otpada na logor Jasenovac, a nešto manje od 15.000 na logor Stara Gradiška (<18 %). Glavni izvor podataka o jasenovačkim žrtvama je Popis žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. godine. Na tom proskribiranom komunističkom pamfletu temelje se podatci o preko 62000 žrtava (75 % svih žrtava). Taj popis bio je jedan od temelja laži o 700000 jasenovačkih žrtava, a sad je u nezavisnoj Hrvatskoj glavni “znanstveni” izvor na kojem se temelji 3/4 podataka o žrtvama logora. Usporedbe radi podatci iz arhiva memorijalnog centra holokausta u Yad Vashemu za odgovorne u JUSP-u očito nisu dovoljno dobri jer su se kao bitni podatci koristili u samo petnaestak slučajeva unatoč opsežnoj dokumentaciji i iskazima svjedoka, a u nekim slučajevima čak se neosnovano tvrdi da u Yad Vashemu nema traženih podataka.

Kakvi su korišteni izvori, takva je i kvaliteta podataka. Na mrežnim stranicama JUSP-a može se vidjeti da su sami autori popisa u skoro 10000 slučajeva (11 %) kraj oznake logora stavili oznaku da je taj podatak nepouzdan (*), a u napomenama se navodi da su isti možda stradali u Auschwitzu, Beogradu ili nekom drugom logoru. To znači da više od 7700 Srba (>15 % ) i oko 1300 Židova (10 %) najvjerojatnije nisu stradali u Jasenovcu. Na JUSP-ovom popisu je i skoro 3000 bezimenih žrtava to je ukupno oko 4 % navodnih žrtava kojima se ne zna ime i/ili prezime, a kod mnogih niti ostali vitalni identifikacijski podatci.

Osim jugoslavensko-komunističkih izvora kakav je prije spomenuti savezni popis iz 1964., te brojne publikacije rađene pod okriljem raznih SUBNOR-a tj. organizacija komunističkih ratnih veterana u JUSP-u se kao izvori koriste i publikacije koje se mogu okarakterizirati kao memorandumske[1]. Ima ih ukupno pedesetak. Njih desetak tj. petina može se svrstati pod Memorandum tj. propagandne pseudoznanstvene publikacije izdane uglavnom prije i tijekom Domovinskog rata. Najmalignija od tih publikacija je “Spisak žrtava rata 1941-1945: Jevreji” iz 1992. godine, ustvari memorandumska verzija jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine. Obje publikacije su izdane od istog tzv. Saveznog zavoda za statistiku.

Memorandumski “Spisak žrtava” je još opasniji jer je svojom propagandom kontaminirao i arhivu Yad Vashema, srećom su ti podatci u očitom neskladu s ostalim podatcima iz baze podataka u Yad Vashemu. Osim navedenih pojedinačno je najviše imena žrtava preuzeto od Samardžije (preko 2000) iz njegove monografije iz 1986., više od 1000 iz samostalnih publikacija Miletića i u suradnji s Dedijerom (Genocid nad muslimanima, 1990.). U publikacijama Miletića i Dedijera priložene su preslike i prijepisi važnih dokumenata o logorima.

Dalje u tekstu biti će više riječi o tome. Ono što posebno zabrinjava je čak četrdesetak izvora o jasenovačkim žrtvama nekritički korištenih od djelatnika JUSP-a koji se mogu svrstati u tzv. Memorandum 2 tj. u memorandum za XXI stoljeće. Takve su primjerice tzv. Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini iz 2008. godine, koje su temelj za skoro 2000 novih žrtava. Međutim na temelju tih podataka mijenja se i struktura “starih” žrtava. Primjerice dotadašnje Romkinje postale su Srpkinje. Druga publikacija u duhu drugog memoranduma je Lukićeva Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka iz 2000. godine iz koje je preuzeto skoro 1500 imena navodnih žrtava. Taj perfidni propagandni uradak razotkrio je T. Vuković u knjizi Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru), koja sadrži tekstove objavljivane kao podlistak Glasa Koncila od 1. siječnja do 17. svibnja 2015. godine.

Kad se s popisa jasenovačkih žrtava odstrane one žrtve kojima su izvor najistaknutiji jugoslavenski i velikosrpski propagandistički uradci preostaje oko 9000 imena žrtava, otprilike 7500 u Jasenovcu i oko 1500 u Staroj Gradišci. To znači da se cijeli popis mora početi pisati ispočetka na znanstvenim temeljima, a ne na temelju propagandnih publikacija iz agresorske države ili iz na genocidu nastalog entiteta.

“Alles Pravoslaven”

Svakom ratu prethodi propagandna priprema. U sam osvit Domovinskog rata 1990. godine izdan je opširan uradak V. Dedijera i A. Miletića pod naslovom Genocid nad Muslimanima 1941-1945. U tom “zborniku dokumenata i svjedočenja” na stranicama od 521. do 523. nalazi se preslika navodnog dokumenta njemačke vojne obavještajne službe Abwehr s datumon 01.10.1944. i njegov srpski prijepis. Autor dokumenta je agent Abwehra nepoznatog imena, a nepoznat je zbog nečitkog potpisa. Dokument Abwehra adresiran je na SS-Sturmbannführera Hermanna. To je vrlo čudno kad se zna da je u Einsatzkommando Agram do studenog 1944. zapovjednik bio SS-Sturmbannführer Rudolf Korndörfer.

Čini se da je nastanak SS-Sturmbannführera Hermanna bio inspiriran nekim drugim SS-Hermannima (Höfle, Fegelein, Florstedt, Krumey, Schaper itd.), a najviše Hermannom Hankeom zapovjednikom SS-Handžar divizije ustvari figuricom iz ratnih igara inspiriranoj stvarnim pripadnikom te postrojbe Obersturmbannführerom Hansom Hankeom.

Da nešto nije u redu s tim abwehrovskim izvješćem pokazuje i činjenica da taj “originalni” dokument nije korišten kao izvor za popis žrtava jasenovačkog logora, već su u tu svrhu korišteni nominalno kasniji, a stvarno možda i prije nastali savezni popis žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. i nekakva monografija dubičkog kraja jedna iz serije memorandumskih publikacija propagandnog karaktera izdanih u razdoblju prije Domovinskog rata. Dakle umjesto prvorazrednog izvora originalnog dokumenta koriste se posredni drugorazredni i trećerazredni izvori.

U samom dokumentu u inverznom vremenskom slijedu opisuju se dva događaja. Vješanje jedne grupe od 17 ljudi ispred džamije u Bosanskoj Dubici dana 20. rujna 1944. godine te događaj od prethodne noći tj. 18./19. 09.1944. o klanju kod Hrvatske Dubice. U slučaju vješanja navedena su imena i prezimena žrtava, te godine starosti. Izuzetak je jedino izostanak prezimena kod Fuada jednog od dvojice navodno obješenih ustaša. Navodno zato jer 1944. godine njemačka Feldkommandantur u Zagrebu preko opunomočenog njemačkog generala traži od ustaša da puste uhićenog Fuada Šeremeta. U slučaju zaklanih u Dubičkoj “krečani” navedena su imena i prezimena tri žrtve i godine starosti, a kod jedne bezimene žrtve navodi se da je majka tom prilikom također zaklanog domobranskog kapetana.

U njemačkom teško čitljivom tekstu “originala” spominje se okrugli broj od 50 seljanki iz okolice uz napomenu “Alles Pravoslaven”. Na prvi pogled čudna terminologija koja nije u duhu njemačkog jezika. Sve navedeno dovoljno je da se diskreditira cijeli dokument i sva u njemu navedena imena, premda to ne znači da su sva imena izmišljena ili lažne žrtve.

Usporedbom se jasno vidi da srpski prijepis nije identičan njemačkom “originalu”. Primjerice razlikuju se pojedina prezimena i rodbinske relacije, a među obješenima ima i ustaša koji se nalaze na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a. Detaljnom analizom podataka nađene su lažne žrtve i klonovi tj. višestruka upotreba istih žrtava uz manje izmjene osobnih podataka.

Tipičan je primjer slučaj obitelj Ornek/Urnek s višestrukim manipulacijama podatcima i brojnim klonovima. Sudeći prema podatcima iz JUSP-a sudbina te obitelji morala je biti tako strašna da bi je komunistička propaganda sigurno dobro iskoristila i učinila opće poznatom, međutim nije, a jasno je i zašto. O detaljima ovog slučaja nekom drugom prigodom.

U izvješću Abwehra o navodnom klanju u okolici Hrvatske Dubice od poimenično navedenih žrtava troje ih se nalazi na jasenovačkom popisu na mrežnoj stranici JUSP-a, ali domobranski kapetan Duško Radivojević postao je u jasenovačkom popisu srpska žrtva Boško Radivojević. Umjesto učiteljice Ljubice Borovec Hrvatice stare 63 godine iz abwehrovog izvješća u jasenovačkom popisu pojavila se Ljubica Borovac deset godina mlađa Srpkinja, a uz nju i NN-žena Borovac također Srpkinja, prema JUSP-u to je majka Ljubice Borovac.

Može se pretpostaviti scenarij da je hrvatskoj žrtvi srbizirano prezime, da bi na taj način postala srpska žrtva i onda joj se pridodala majka nepoznatog imena, a sve da se bar dio onih 50 nepoznatih seljanki “Alles Pravoslaven” individualizira kao žrtve.

Od Siska do Sobibora

U knjizi A. Miletića na stranicama 59 do 61 u internetskom izdanju nalazi se dokument označen kao broj 7 koji predstavlja Dopis predstojništva gradskog redarstva u Sisku od 24.07.1941. Terminologija predočenog dokumenta je srpska, a ne hrvatska, pogotovo ne “ustaška”. Predmet dokumenta je upućivanje Židova iz Siska i okolice na prisilni rad u logor u Gospiću, ali se osim Židova na popisu nalaze i Grko-istočni, termin iz Drugog svjetskog rata za pravoslavne Srbe u Hrvatskoj.

U Miletićevom komentaru dokumenta navodi se broj od 30 Srba koji se upućuju u logor u Gospiću, a poimenično ih se navodi 44. Postavlja se pitanje na koji se dokument odnose te primjedbe. U dokumentu se osim imena i prezimena ne navode drugi detalji kao što su ime oca ili godina rođenja, pa je identifikacija otežana. Za 26 židovskih deportiraca postoji 45 zapisa u Yad Vashemu koji bi im mogli odgovarati.

Između 51 % i 78 % Židova s popisa deportirani su ili stradali u logorima izvan Hrvatske. Neki nikada nisu živjeli niti boravili u Hrvatskoj. Primjerice Benjamin Meov je vjerojatno Bejamin Mauw iz Amsterdama stradao u Sobiboru. U srbijanskim logorima najvjerojatnije je ubijeno skoro četvrtina svih s popisa, a svakako ne manje od jedne sedmine svih židovskih žrtava. U Jasenovcu je uključivši umrle od tifusa i stradale u savezničkom bombardiranju stradalo oko 17 % Židova s popisa, možda i preko jedne petine, ali te podatke treba uzeti s oprezom, jer primjerice za Aleksandra Wegnera se tvrdi da je stradao u Jasenovcu 1940. godine.

Otprilike 15 % deportiranih ne nalazi se ni u arhivu Yad Vashema, niti u JUSP-u ili nekoj drugoj bazi podataka o žrtvama Drugog svjetskog rata. Za jednog deportirca Zlatka Fischera postoje podatci da je stradao na Sutjesci. Samo je jedan od deportiraca stradao u Lici. To je Oto Plačik, on se pod imenom Oton Plačik spominje u dokumentima Ustaškog redarstva glede oduzimanja poduzeća 1941. godine. Od 44 Grko-istočna tj. Srba njih čak 13 tj. 30 % nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava na mrežnim stranicama JUSP-a. Neki s dijelom promijenjenim imenima i prezimenima, a u dva slučaja imena su feminizirana i žrtve se vode kao žene.

Iz navedenog temeljem velikog broja stranaca na popisu može se zaključiti da je popis i dokument sastavio netko drugi, a ne sisačko redarstvo. Veliki udio Židova ubijenih u Srbiji, pretežno u beogradskim logorima Sajmište i Topovske Šupe ukazuje na namjere prikrivanja srbijanskih zločina i njihovo prebacivanje na Hrvate.

Drugi motiv za sastavljanje ovakvog popisa vjerojatno je pokušaj indirektnog dokazivanja Gospića tj. Jadovnog kao još jednog stratišta epskih razmjera. Dio deportiraca Židova i Srba koji se nalaze i na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a pokazuje ustašku neorganiziranost, odsustvo nekog jasnog plana ili aljkavost u likvidaciji žrtava. Deportirci su prvo poslani u Gospić očito nisu tamo likvidirani, bar dio ih je prema ovim podatcima morao biti deportiran u Jasenovac, a prema godinama smrti ustašama je trebalo četiri godine da pobiju dvadesetak logoraša.

Postavlja se pitanje kako su s takvom efikasnošću, sudeći bar po ovom slučaju, navodno uspjeli ubiti 83.000 ljudi, da se ne spominje poznata mitska “procjena” od 700.000 žrtava.

Na kraju puta je Beograd

U nastavku Miletićeve knjige na stranicama 61 i 62 predočen je dokument označen kao broj 8 koji predstavlja dopis ustaškog redarstva iz Banja Luke s istim datumom 24.07.1941. kao i prethodno navedeni sisački dopis. Teško je reći je li bar neki dio tog dokumenta autentičan, jer je pisan ekavicom i uglavnom “jugoslavenskom” terminologijom. Primjerice umjesto naziva Grko-istočni upotrebljava se termin Srbi-komunisti, a u nejasnom kontekstu spominje se termin dovodnik za zapovjednika postrojbe koja je osiguravala transport interniraca i može se shvatiti kao dočasnički čin ili možda kao funkcija. U oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske dovodnik je nepostojeći čin, pa bi sve moglo biti samo groteskna izmišljotina. Na kraju dokumenta navode se imena 31 Židova i 8 “Srba-komunista” upućenih u “koncentracioni logor” u Gospiću. Židovima je navedeno i ime oca što olakšava uspredbu. Podatcima o 31 deportirca odgovara 39 zapisa iz digitalne baze podataka Yad Vashema.

Slično prethodno navedenom dokumentu broj 7 i u ovom je udio Židova s popisa koji su deportirani ili stradali u logorima izvan Hrvatske između 59 % i 75 % , ali je udio ubijenih u Srbiji otprilike dvostruko veći i iznosi između 42 % i 51 %, a najveći broj ubijenih odnosi se na beogradski logor Topovske Šupe. Udio deportiraca koji se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava kreće se između jedne četvrtine i jedne petine od ukupnog broja i nešto je viši nego u slučaju sisačkih deportiraca. Za samo dvoje deportiraca može se reći da su stradali u širem području deportacije i to ne u Gospiću već na Pagu i u Slanom kod Senja.

Jedan od deportiraca Jožef Sarafić nalazi se na jasenovačkom mrežnom popisu kao Jozef Salom-Sarafić, a ustvari najvjerojatnije se radi o amalgamu imena Jozefa Saloma, prema popisu iz 1964 ubijenog u Beogradu 1943., a ne u Jasenovcu 1942. i Jozefine Pepi Salom, koja se također nalazi na jasenovačkom popisu jednom kao muškarac pod imenom Pepi Sarafić žrtva iz Jasenovca i kao žena Pepika Salom žrtva iz Stare Gradiške.

Od osam “Srba-komunista” s popisa dvojica su navodno stradala u Jasenovcu. Ukupno se na jasenovačkom popisu nalazi oko jedna četvrtina banjalučkih deportiraca. Nije rijedak slučaj da se ista imena nalaze na popisima žrtava u Jadovnom i Jasenovcu što se može provjeriti na mrežnim stranicama JUSP-a skriveno u napomenama. Isto je i kad je riječ o Đakovu ili Auschwitzu.

Zaključno kod sva tri “originalna” dokumenta, iz dvije za mit o Jasenovcu vrlo važne publikacije (Miletić, 1986.; Dedijer i Miletić, 1990.), predočeni podatci pokazuju da se ne radi o originalnim dokumentima, već o prerađenim, dorađenim ili potpuno fabriciranim uradcima i kao takvi moraju biti odbačeni u potpunosti.

Nisu to jedini takvi dokumenti predočeni u tim memorandumskim publikacijama i ne radi se o slučajnoj pogrješci koja je uvijek moguća već o sustavu i načinu djelovanja.

Treba naglasiti da su obrađene publikacije iz razdoblja prvog Memoranduma tj. iz vremena kad je neprijatelj još vjerovao u snagu svog oružja, samim time i ne tako sofisticirane. U tekstu je prije navedeno da je četiri puta više publikacija iz razdoblja novog memoranduma i ti uradci su novo opasno oružje.

———————————————————————————————-
[1] Prema tzv. Memorandumima ustvari velikosrpskim planovima akademije SANU iz Beograda.

Narod.hr/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Popis stratišta, grobišta, zatvora i logora u Samoboru i okolici u svibnju 1945. Godine

Objavljeno

na

Objavio

Samobor je grad s najviše zatočenih u sabirne logore nakon Zagreba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.

STRATIŠTA I GROBIŠTA U SAMOBORU I OKOLICI:

1. Stražnički put
– Strijeljani civili i vojnici. Prema iskazima svjedoka tu je ubijeno i pokopano oko 30 ljudi
– U smjeru Vrhovčaka. Malo podalje od drugog zavoja, s desne strane svjedoci pokazuju jamu dimenzija 3×4 metra gdje je prvo stratište i grobište civila i domobrana.
– Kad se dođe do zaravni zvanoj Brezina na stazi. Tridesetak metara dalje od ploče s natpisom „Pod Brezinom“ nalaze se četiri grobišta. Dva su dimenzija 3×3,5 metara s ulegnutom zemljom 40 cm.
– Žrtve su pokapali građani Samobora pod prisilom, vatrogasci i za vrijeme „radnih akcija“ kad su se prikrivala grobišta
– Mile Perković
– Petar (Milin sin) Perković
– Katica Perković (Milina kći) 12 godina svjedokinja slučajno preživjela – udana Beršić

2. Jelenščak
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Prema kazivanju očevidaca, određen broj zatočenika, najmanje dva kamiona dovedeni su i ubijeni na stratištu u Jelenščaku i Filipčevoj šumi.
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor
– Mjesto je udolina s tri strane omeđena strmim padinama
– Dovedeni logoraši su sami sebi morali kopati rake
– Nakon toga su ih mučili, tukli maljem i zatim strijeljali
– U ulici Tatjane Marinić u dvorištu jedne kuće ubijeno i pokopano je 9 njemačkih vojnika, u voćnjaku Marijana Šoštarića pokopan je jedan njemački vojnik. U okućnici Vida Vrbančića u Svetoj Heleni zakopan je Filip Grdović iz Golog Vrha. Na gradilištu Miroslava Penića pokopan je Zvonimir Ivezić iz Vukovara član Ustaške vojnice. Ubijen je i jedan domobranski vodnik iz Osijeka, jedna žena tabornica iz Dugog Sela.

3. Kod Lavice uz Gradnu
– Uzvodno uz Gradnu pod strmom stijenom sačuvana su dva bunkera iz 2. Svjetskog rata. Malo podalje uzvodno na putu za Vugrinščak bilo je stratište domobrana u svibnju 1945. Broj strijeljanih nije znan ali su komunističke vlasti na tom mjestu posadili borove da sakriju grobište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu u samoborskom parku

4. Stari grad, brdo Tepec i Anindol
– Danas su od Starog grada ostale su samo zidine a od kapelice u sredini samo temelji
– Od kapele sv. Ane do vrha Tepeca, kapelice sv. Jurja, vodi slabo održavani put i staza sa 12 postaja križnog puta
– Na prostoru između parkirališta„Rukljačeve gostionice“ i „tancplaca“ s obje strane su pokopani nevini svećenici (moguće vlč. Maretić iz Stare Gradiške i vlč. A. Đurić)
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna
– Zarobljenici iz logora na Vugrinščaku (jedan od njih je Milan Sertić iz Udbine) bježali prema Starom Gradu ali su ih kod kapele sv. Jurja dočekali i poubijeli. Zločinski su ih prekrili lišćem i kamenjem kod sjeverne kule Starog Grada. Predpostavlja se da su poslije pokopani u tzv. „radnim akcijama“.
– Stari Grad je 1945. imao na jednoj kuli kameni i betonski krov. U svim prostorima Starog grada partizani su držali zarobljenike. Danonoćno se čula rafalna paljba. Stari Grad su minirali i tako se taj dio svoda i zidova srušio i pokopao zarobljenike
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu koji su morali prikriti tragove zločina

5. Ulica Milana Reisera i Preradovićeva ulica, Filipčev sjenik i Šoštarićev štagalj
– Najveće stratište u gradu
– Prostor današnjih srednjih škola
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prostor između Betonske ceste i Samoborčekove pruge
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Tu je ubijeno i zakopano 170 domobrana iz kuće i dvorišta obitelji Čudić u Gajevoj 50
– Partizani su išli od kuće do kuće s nalogom da stanovnici moraju ići zakopavati mrtve
– Mrtvace vezane žicom zakopavali su dva po dva, puna dva dana. U svaki odjeljak rova stalo je oko 10 ljudi
– 20.5.1945. 15 zarobljenika iz zgrade poglavarstva posalno je lopatama zakopavati ubijene u Reiserovoj ulici i na ostalim lokacijama
– Kanal u kojima su ubijeni zakopavani dugačak cca. 60 metara
– Prema izjavi svjedoka bilo je oko 500 ubijenih
– 6-7 ekipa su razvažali mrtve. Kolima su ih Betonskom cestom prevozili do jednog bunkera iza današnjeg Ildaksa gdje su pokopali 25 mrtvih
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu oko Reiserova dobra

6. Žumberačko naselje
– Prostor od Perkovčeve ulice do Samoborke
– Najveće gubilište u gradu
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prilikom gradnje vojarne Taborec 1962. u Žumberačkoj građene stambene zgrade časnike, dočasnike , činovnike i političare (mahom Srbijanci, Srbi i Crnogorci)
– Pod temeljima zgrade Žumberačke 12 je gomila ljudskih kostiju
– Na izvođenju radova za kanalizacije za 10 i 12 Žumberačke nailazilo se na ljudske kosti
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

7. Filmsko Naselje
– Od križanja ispred škole Bogumila Tonija izgrađen za vrijeme rata bunker. Od njega do mjesta gdje su sagrađeni pogoni Samoborke vodio je rov. Na sredini rova je izgrađen još jedan bunker. Rov je jedne noći punoj rafala osvanuo zatrpan. Prilikom gradnje Filmskog naselja radnici pri kopanju temelja našli gomile ljudskih kostiju

8. Giznik – „Rupica“
– U Maloj Rakovici 9.5.1945. uhićeno je 5 domaćih 19-godišnjaka domobrana: Juraj Sečen, Josip Vraneković, Josip Biber, Jenko …. i Levak. Uz njih su uhitili i 24-godišnjeg Tomu Franjko i odveli u štab u kuće seljana Kuhara u Maloj Rakovici.
– U rano jutro 10.5.1945. su ih vezane odveli na stratište „Rupica“ na Gizniku u vinograd Drageca Bezjaka na mjestu današnje kuće Franje Kupresa. Ubijeni su rafalom iz pušaka partizana. Pokopali su ih u vinogradu s druge strane puta kod sadašnje kuće Vida Kovačića. Nekoliko dana iza toga roditelji i rodbina su tajno iskopali ubijene i pokopali ih u obiteljske grobnice na samoborskom groblju.

9. Polje iznad hidropatskog kupališta
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

10. Mala Rakovica „Gmajna“ (pašnjak)
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali. Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na Gmajni u Maloj Rakovici.
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

11. Mala Rakovica „Lanišče“

12. Velika Rakovica „Vrtlišče“
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali.
– Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na gmajni u Maloj Rakovici.

13. Rudarska draga kod kapele sv. Nikole
– 20.5.1945. strijelja jedan časnik stotinjak metara iznad pećine
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

14. Područje Stare ciglane prema Klokočevcu
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor do stratišta „Jelenščak“

15. Samobor – Sajmište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

16. Bregana – područje samačkog hotela

17. Bobovica, Otok Samoborski, obala rijeke Save
– Partizani XVIII. brigade XXV. divizije otkrili skrivene vojnike u selu Bobovica, žicom ih povezali i strijeljali na obali rijeke Save
– Vojnici domobranskog voda 2. voda 2. satnije, jedan od ubijeni, jedan klobučar iz Jaske, drugi vojnici i civili
– domobranski dočasnik iz Ljubuškog Stanko Leko se oslobodio žice s kojom je vezan ali su ga ponovo uhitili i ubili sa skupinom civila u voćnjaku u selu Samoborski Otok

18. Grdanjci – mjesno groblje

SVETA NEDELJA

19. Sveta Nedelja – „Veliki travnik“ i „Pakovica“
– Dovedena jedna grupa iz logora „Mala Rakovica“
– Na lijevoj obali potoka Rakovica kraj drugog mosta na udaljenosti 10-15 metara od potoka na livadi koji domaći zovu „Veliki Travnik- Trebež“ na parceli zvanoj Paka
– Grobnica 35-45 vojnika. Svjedoci pretpostavljaju da su tu ubijeni hrvatski vojnici domobrani i ustaše pretežito iz Slavonije iz okolice Novske, dvojica iz Hrvatskog Zagorja, jedan iz Stenjevca u Zagrebu…. Svi koji su htjeli pobjeći su strijeljani a svi ostali poklani.
– Svjedoci koji su sutradan vidjeli stratište kazuju da je leševa bilo s obje strane potoka
– Jedan koji je rodom iz Virovitice je uspio pobjeći a stariji ljudi kažu da se uspio spasiti i ranjeni Bartol Dutković rodom sa Svetonedeljskog Brega.
– Strijeljanje se dogodilo 10. i 11. svibnja 1945.
– 1950-ih godina čišćen je potok Rakovica i veliki grobni humak je bagerima razgrnut i poravnan a preko njega je izraslo rakitovo grmlje. Prigodom čišćenja Rakovice 1970.-ih buldožerima su izvučene ljudske kosti i dijelovi domobranskih odora pa je zato napravljen mali zavoj potoka kako bi se sačuvala grobnica
– Danijela Jonke, Fučkar zapovjednik domobranske Prosvjetne bojne, Crnić i još dvojica njihovih prijatelja domobrana odvedeni iz doma obitelji Stranić na Gizniku povezane žicom u logor „Voćnjak“ i od tamo tako njih pet povezanih odvedeni do stratišta „Pakovica“ ili šumi „Lipje“
– 11.5.1945. došli su vatrogasci iz Samobora sa svojim zapovjednikom Filipom Račićem, iskopali rake, leševe posuli živim vapnom i prekrili zemljom

20. Sveta Nedelja – šuma „Lipje“
– Šuma je smještena u podnožju Mužinić Brega na desnoj obali potoka Rakovica
– U njoj je mučeno 14 hrvatskih vojnika 20-godišnjaka iz sela Bregi, Stupnik i Obrež.
– Ubijeni su na Križevo u proljeće 1945.
– Tu su ubijeni i pokopani: Josip Ivanec, Juraj Fabijančić, Josip Delić, Alojz Dutković, Stanko Dutković, tri brata koje su zvali „Gabreki“, i još petorica nepoznatih mladića. Neke od mladića su roditelji nekoliko dana nakon strijeljanja potajno iskopali iz jama i pokopali ih u obiteljske grobnice na svetonedeljskom groblju
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

21. Sveta Nedelja – šuma „Padež“
– Tu je ubijen Vinko Čačković domobran iz Svete Nedelje 9.5.1945.

22. Sveta Nedelja – livada „Lug“
– Livada između Samobora i Svete Nedelje
– Tu je ubijen 9.5.1945. mladi svećenik Slavko Ivanec neposredno prije svoje mlade mise

23. Kerestinec – polje „Racko“
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prema Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

24. Kerestinec – polje iza crkve uzvišenja Svetog Križa – žrtve su logoraši iz dvorca Kerestinec
– postoji više grobišta, broj žrtava oko 350
– civili, Hrvati i ostali

25. Kerestinec – kanal pored dvorca Kerestinec
– žrtve su dovožene kamionima te streljane
– broj žrtava nepoznat, vojnici i civili, Hrvati i ostali

26. Kerestinec – Miholićev put 26 a
– strijeljani hrvatski vojnici, uglavnom avijatičari
– broj žrtava 108

27. Kerestinec – padina Stupničkoobreške ulice prema Ježdovcu
– svjedoci kazuju da je u ljeto 1945. Zemlja kipila krvlju koliko je ljudi tamo ubijano
– tamo se zakopavalo jer zemlja ima dosta pjeska pa je lakše bilo zakopavati ubijene

28. Mala Gorica – Šuma Starča
– Ubojstvo saborskog zastupnika za kotar Pakrac Ivana Terihaja koji se iz Pakračke Klise doselio u Rakitje. Partizani su ga uhitili u njegovoj kući i odveli u šumu Starča u Maloj Gorici i tamo ga ubili.

29. Rakov Potok – šuma „Stupnica“
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora
– Pročitati u V. Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, str. 181
– Da prikriju zločine narodne su vlasti dugo vremena branile pristup i područje proglasili „farmom puževa“
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestinec a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– likvidirani hrvatski vojnici
– postoji više grobišta
– oko 650 žrtava

30. Sveti Martin pod Okićem
– 12.9.1946. pred župnim dvorom iz zasjede je lovačkom puškom ubijen župnik Pavao Bedenik u dobi od 32 godine

31. Jazovka u Žumberku
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mara Juratovac, djevojka 17 godina rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– (djevojka 19 godina) Juratovac rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– Juro Juratovac (Crni) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 11.4.1944.
– Petar Juratovac (Šuco) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko Juratovac (Kostur) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Franjo Juratovac (Pajkov) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko (Franje) Delišimunović rodom iz Gornje Vasi – ubijen 1945.
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca

32. Sošice
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i drugih mjesta i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mučene, a neke i žive bacali u vrlo dubok ponor koji se nalazi između sela Gornje i Sopti
– Ubijanja se vršila do polovice lipnja 1945.
– Seljaci su čuli jauke žrtava bačenih živih u jamu

33. Križni putu 1. – Ogulin – grobište Samoboraca
– 21.7.1945. krenula je kolona zarobljenika iz Samobora na „Križni put“. Više od 4000 ljudi svi iz manjih logora u centru, logoraši iz „Kloštra“, logor „Reiserova perivoja“ i iz logora „Mala Rakovica kreće za Ogulin. Kolonu prate patrizani naoružani strojnim puškama.
– Smjer Mirnovečka cesta, Dugava, Galgovo, Klinča Sela, Kupinec, Pisarovina, Pokupsko, logor „Viktorovac“ u Sisku (neke zarobljenike ubijaju i tovare u 20-50 zaprežnih kola i odvoze), logor „Staklana“ u Sisku, novačenje u VIII. Kordunašku udarnu brigadu, Petrinja, Glina, Gvozd, Topusko, motel „Korana“ u Karlovcu, Vojarna bana Jelačića u Karlovcu, Duga Resa, Zvečaj, Generalski Stol prijevoz vlakom, Realna gimnazija u Ogulinu, Petrovo Selo, oko 2 sata u noći strijeljano je više od 100 Samoboraca, njihovo grobište je udaljeno 400 metara od Ogulina na lijevoj strani ceste Ogulin-Josipdol. To je najveće stratište i grobište Samoboraca.

34. Križni put 2.
– Polazak iz logora „Mala Rakovica“ oko 3000 zarobljenika
– Rakovica (prva ubijanja na kraju kolone), sajmište prije Jastrebarskog ( u toj šumi je puno ubijenih zarobljenika), logor „Dubovac“ u Karlovcu (noću kolone kamiona odvoze zarobljenike u Jazovku, šumu Kozjaču iza karlovačkog Starog grada…), Pisarovan, Pokupsko, šuma Kljuka (puno ubijenih-kolona prepolovljena), logor „Viktorovac“ u Sisku, Hrvatska Kostajnica, Dubica, Jasenovac (jasenovački logor je pun, noćima su vršena smaknuća logoraša na stratištama i u rijeci Savi), Novska, Daruvar, Pakrac, Voćin, Papuk, Velika kod Požege logor uz Orljavu, Požega, logor u Našicama, 21. Kolovoza 1945. dolazak na Zeleno Polje u Osijek kad je donesena opća amnestija.

ZATVORI U SAMOBORU:

1. Zgrade u Obrtničkoj ulici
– Zgrada Općinskog suda, zgrada do nje, zgrada nasuprot nje
– Zarobljenici nekoliko dana boravili u jednom skladištu bez sanitarnog čvora nekoliko dana

2. Zatvor u hotelu Lavici
– Jedan od manjih samoborskih logora
– Nalazio se neposrednoj blizini hotela Lavica i kuće Špišić-Orešković
– U logoru je moglo biti oko 150 ljudi: njemačkih vojnika, ustaša i domobrana
– Otvoren je 9.5.1945. a logoraši su odvedeni do 21.5.1945.
– Domobrane iz Lavice su prebacili u logor Voćnjak u Obrtničkoj 2
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

3. Zgrada Poglavarstva Grada
– Zarobljenike su čuvali pripadnici XIII. partizanske žumberačke brigade

4. Bahovčeva zgrada (bivše policijske postaje)
– 20.5.1945. prema izjavi svjedoka ranom zorom su u dvorištu strijeljani zarobljenici

5. Zgrada današnjeg „Stočara“
– Prilikom selekcije u sabirnim logorima odvajaju se mladi i zatvaraju u „Stočaru“
– Proveli nekoliko dana i noći bez uvjeta za nuždu
– U Obrtničkoj na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Noću ljude izdvajaju i odvode na različita samoborska stratišta
– Teže optužene OZNA-ši premještaju preko ceste u kuće br. 2 i 4

6. Zatvor u kupalištu Šmidhen

7. Zatvor u Perkovčevoj – kuća obitelji Vuković
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

8. Kerestinečki dvorac
– u svibnju 1945. godine dvorac je bio zatvor za preko 1000 zarobljenika
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka

SABIRNI LOGORI U SAMOBORU:

1. Logor „Mala Rakovica“
– Osnovan 9.5.1945. a u funkciji do kraja lipnja 1945.
– Na mjestu bivše vojarne Taborec
– 1962. Izgrađena vojna baza JNA za veziste
– Logor se prostirao od vojarne do Kladje čak do lijeve obale Rakovice
– Prostorno najveći sabirni logor u Samoboru
– Mogao je imati oko 2500 zarobljenika: Nijemaca, ustaša i domobrana.
– Neki svjedoci tvrde da su logor čuvali srpski partizani pripadnici partizanske VIII. Kordunaške brigade.
– Iz njega pod stražom odvodili pojedince i grupe u nepoznato
– Jedna grupa odvedena u Svetu Nedelju na stratište „Pakovica“
– Najveća grupa odvedena iz logora krenula 21.5.1945. koja se priključila koloni „Križnog puta“ Samoboraca s Trga kralja Tomislava, Langovom ulicom, Rakovica, Galgovo, Sisak, Petrinja, Glina, Karlovac, Ogulin
– Jedna veća grupa krenula Betonskom cestom preko Svete Nedelje za Podsused. Tu su ih strpali u vagone za stoku i odveli ih u Srbiju na prisilan rad (sječa šume). Vojnik Prelec iz Strmca je uspio ostati živ i vratiti se kući.

2. Logor u Reiserovu dvorcu i perivoju
– Trajao više od mjesec dana od 9.5.1945. na dalje
– Opasan s ulicama Langovom , Samostanskom i Nazorovom. Tijekom rata u njemu boravili njemački vojnici. U dvorištu postoji bunker iz II. svjetskog rata.
– U svibnju 1945. Bio je jedan od najvećih sabirnih logora. Okružen bodljikavom žicom.
– Tu je bilo zatočeno oko 1500 ljudi vojnika i civila (muškaraca, žena i djece) s konjskom i volovskom zapregom
– Svake se noći čula pucnjava iz logora jer su unutar logora bila strijeljanja. Tijekom 1970. prilikom kopanja temelja nađeni kosturi.

3. Logor „Parku u Mlinskoj“ uz Gradnu
– Trajao više od mjesec dana
– Između Žokaljeva i Bradačeva mlina nalazi se perivoj gdje je danas smješten dječji vrtić
– Oko logora bili iskopani cik-cak rovovi opasani bodljikavom živom
– U logoru bilo smješteno više od 1000 ljudi
– U logoru bilo najviše Samoboraca i Slavonaca
– Noću odvodili ljude na strijeljanje
– Neki su strijeljani i u samom logoru
– Tko je htio piti vodu iz Gradne bio je ubijan
– Logorašima nisu dali ni jesti pa su pojeli svu travu, lišće i koru s drveća
– Večina logoraša odvedena na „Križni put“ a rijetki su se vratili živi kućama
– U ožujku 1947. u perivoju udbaš D. je ubio Ivana Colića oženjenog iz Malog Lipovca

4. Logor „Šmidhen“
– 20.5.1945. odvedeni zarobljenici da zakopavaju poubijane na Reiserovoj ulici

5. Logor „Voćnjak“ kraj Općinskog suda
– U Obrtničkoj ulici
– Zgrada br. 2 je bilo zapovjedništvo mjesta, zgrada br. 4 zatvor
– Iza tih objekata je bio voćnjak prema osnovnoj školi gdje je bio logor
– Na suprotnoj strani ulice na broju 1 je u podrumu bilo smješteno 500 ljudi
– Na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Tu su bili zatočeni: S Regović, Stjepan Mikek, Pero Noršić i Birkić koje su sve ubili. Od 40 ljudi u toj jednoj prostoriji 70% ih je bilo ubijeno.
– 20.5.1945. iz tog logora je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

6. Logor na Anindolu
– Trajao više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

7. Logor na Vugrinšćaku
– trajao nekoliko dana
– na tom prostoru ispod Starog grada bila je smještena poveća skupina hrvatskih vojnika i redarstvenika pretežno iz Gospića, Brinja, Udbine i Ogulina

8. Logor u Gajevoj 50
– trajao 1 dan
– dom obitelji Čudić (vlasnik Mijo Čudić)
– u dvorištu je bilo smješteno 250 vojnika Slavonci, Ličani, Bosanci i Hercegovci
– razdvajanje logoraša po kriteriju: teži za strijeljanje, lakši za logore i „Križe puteve“
– izdvojiše 170 ljudi od kojih je neke komesar zvao po imenu. Izdvojene zatvoriše u podrum.
– Oko 21 sat iz dvorišta odvode onih 80 ljudi u nepoznatom smjeru čija je sudbina do danas nepoznata
– Oko 22 sata ostale zarobljenike vezaše bodljikavom žicom i razdjeliše ih po tri skupine od 50 ljudi u koloni

9. Kerestinečki dvorac
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prem Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Uloga Mike Tripala u ubojstvima hercegovačkih franjevaca?

Objavljeno

na

Objavio

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću…

Tek što su završili „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“, koji se održavaju svake godine od 4. do 7. veljače, iz Vicepostulature su nas obavijestili o još jednom značajnom otkriću. Naime, nakon godina prikupljanja materijala, svjedočenja direktnih svjedoka i njihovih potomaka i mukotrpnih istraživanja, Vicepostulatura je u općini Promina, blizu Oklaja (kod naselja Mratovo), locirala posljednje počivalište još trojice umorenih hercegovačkih mučenika.

Do sada je naporima Vicepostulature locirano posljednje počivalište 37 od 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, koji su zvjerski pobijeni nakon pada Hercegovine koncem Drugog svjetskoga rata. Najviše ih je stradalo nakon 7. veljače 1945., kada je pao Široki Brijeg. Iako je prvenstveni cilj Vicepostulature i fra Miljenka Stojića pronalazak posmrtnih ostataka i uzdizanje pobijenih hercegovačkih franjevaca na rang mučenika Katoličke crkve, istraživanja koja se provode prilikom potrage za posljednjim počivalištima franjevaca, uvijek nam iznova otkrivaju svu svirepost vremena u kojem su ti mučenici stradali.

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću.

Zatrovani sovjetskom literaturom

Možemo slobodno reći kako su franjevački samostan i njegova gimnazija bili duhovno i intelektualno središte Hrvata u Hercegovini. Osim obrazovanja i prosvjećivanja, samostan i gimnazija bili su snažni centri iz kojih se širila hrvatska nacionalna misao do svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Brojni polaznici ove gimnazije izrasli su u obrazovane i omiljene župnike koji su, u župama u koje su raspoređeni, njegovali hrvatsku nacionalnu misao, jezik i kulturu.

Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Široki Brijeg je označen kao centar iz kojeg se širio otpor velikosrpskim planovima za Hercegovinu i Hrvatsku. Ogorčenost koju su prema franjevcima i Širokom Brijegu imale strukture velikosrpstva iz vremena Kraljevine Jugoslavije, prenijela se i na komunistički pokret i njihove ideologe. Zatrovan sovjetskom literaturom u kojoj je kler označen kao jedan od glavnih protivnika njihove vizije svijeta, komunistički pokret i njegove partizanske jedinice, prilikom zauzimanja Hercegovine pokazale su svu brutalnost ideološke indoktrinacije u praksi. Kada navedenoj indoktrinaciji dodamo i velikosrpsku mržnju prema franjevcima još iz vremena Kraljevine, te činjenicu kako su glavni zapovjednici „Mostarske operacije“ bili Srbi – kao posljedicu imamo neviđena razaranja i pokolje.

Fotografije samostana, crkve i gimnazije snimljene nakon partizanskog zauzimanja Širokog Brijega, najbolje svjedoče o količini mržnje i bijesa iskaljenoj tokom bitke za taj grad. Odmah po zauzimanju samostana, strijeljano je metkom u potiljak i zatrpano u atomskom skloništu 12 fratara iz ovog samostana. Riječ je uglavnom o profesorima u klasičnoj gimnaziji i bogoslovima. Dan nakon masakra počela je golgota i za druge širokobriješke franjevce koji su se sklonili iz samostana pred topničkom paljbom, a vratili su se u samostan nakon što su borbe prestale. Upravo u toj skupini franjevaca, koja je izbjegla prvi dan masakra u samostanu, sklonivši se u franjevačku mlinicu na rijeci Lištici, treba tražiti imena trojice franjevaca pogubljenih i bačenih u mratovsku jamu kod Oklaja.

O ideološkoj pozadini obračuna s hercegovačkim franjevcima nakon Drugog svjetskoga rata, izlagao sam prije nekoliko godina rad na spomenutom simpoziju. Rad pod naslovom „Ideološka podloga masovnih ubojstava Hrvata u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini za vrijeme i nakon Drugog svjetskoga rata“, jasno pokazuje kako su Crkva i hercegovački franjevci označeni za egzekuciju mnogo prije početka Drugog svjetskoga rata pod utjecajem sovjetske prakse i propagande.

Uloga M. Planinc, M. Tripala i B. Vuletića

No, jedan drugi aspekt navedenih likvidacija slabo je istražen, a posljednje lociranje posmrtnih ostataka trojice hercegovačkih franjevaca ponovno otvara pitanje odgovornosti partizanskih zapovjednika iz Dalmacije za likvidacije hercegovačkih franjevaca i civila nakon okončanja ratnih operacija. Iako smo već naglasili kako je glavni zapovjednik „Mostarske operacije“, u koju spada i bitka za Široki Brijeg, bio Srbin, i to Petar Drapšin, do danas nije do kraja razjašnjena uloga brojnih partizana s područja Dalmacije. Tako ne znamo sa sigurnošću koja je bila uloga Milke Planinc, Mika Tripala ili Brune Vuletića u navedenim operacijama, ali i zločinima koji su potom počinjeni. Do sadaje poznato da su navedeni tokom operacija o kojima smo pisali bili na – navedenom području…

Novu dimenziju za istraživanje odgovornosti nekih od partizanskih zapovjednika, koji su potom postali visoki jugoslavenski državni dužnosnici nakon rata, otvaraju lokacije na kojima su pronađene masovne grobnice. Među njima i posmrtni ostaci pobijenih hercegovačkih franjevaca. Naime, utvrđeno je kako su pojedini franjevci, zajedno s civilima, nakon pada Širokog Brijega i Mostara, odvedeni prema Dalmaciji. Egzekucije su potom izvršene na skrovitim mjestima do kojih osobe koje ne poznaju teren, jako teško mogu doći.

Nedavno otkrivena lokacija posljednjeg počivališta trojice hercegovačkih franjevaca potvrđuje već iznesenu tezu kako su franjevce do mratovske jame kod Oklaja vodili ljudi koji su jako dobro poznavali to područje. Dakle, franjevce je na egzekuciju vodio netko tko je jako dobro poznavao područje Promine, ali i netko tko je imao autoritet na navedenom području i ono najvažnije – netko tko je imao dovoljno političke i vojne snage da zapovijedi likvidaciju skupine franjevaca.

Cijelo vrijeme dok sam pripremo tekst, čitao literaturu i kontaktirao izvore, pojavljuje se jedno ime čiju bi ulogu u navedenim događajima želio raščistiti iz više razloga. Prema dostupnim podacima i izjavama sugovornika upućenih u ovu temu, osoba koja je jako dobro poznavala Prominu, pa i Mratovo i mratovsku jamu, a koja je imala dovoljno političke snage za ovakvu akciju, bio je ni više ni manje nego – Miko Tripalo…!

U jami Golubinka kraj Mratova pronađena još trojica hercegovačkih franjevaca

Jedan od prvaka Hrvatskog proljeća svoju karijeru je počeo kao tajnik Okružnog komiteta SKOJ-a Knin i kao član Okružnog komiteta KPH Knin. U srpnju 1944., Tripalo je izabran u jedinstveni naroodnooslobodilački front za okrug Knin. Tripala za Prominu vežu i pregovori sa četnicima. Malo je poznato kako je upravo Tripalo, tijekom jeseni 1944., četnike s Promine uveo u partizanske jedinice. Upravo koncem 1944. i početkom 1945., bilježimo niz zborova i događaja na području Promine na kojima je nastupao Miko Tripalo.

Svjedočenje fra Miljenka Stojića

Povjesničar Zdravko Dizdar, koji vuče korijene s područja Promine, tvrdi kako je Tripalo na području Promine djelovao tri godine i kako nema čuke koju nije poznavao. Sada je najvažnije pitanje – je li Tripalo znao za mratovsku jamu? Prema povijesnim izvorima, nakon okončavanja Kninske operacije – od 7. studenog 1944. do 9. prosinca 1944. – više stotina zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika pobijeno je upravo na navedenoj jami. Pokolj ovih razmjera nije se mogao dogoditi bez znanja čovjeka koji je, kako tvrde izvori, poznavao svaku čuku na području Promine…

Kako su hercegovački franjevci na navedenoj jami pobijeni dva mjeseca nakon što je na istom mjestu izvršen pokolj nad njemačkim i hrvatskim vojnicima, možemo sa sigurnošću tvrditi kako je lokacija jame bila poznata i tadašnjem visokom partijskom dužnosniku iz tog kraja – Miku Tripalu. No, je li Tripalo sudjelovao, posredno ili neposredno, u samoj likvidaciji hercegovačkih franjevačkih mučenika? Pitanje smo postavili čovjeku koji je najupućeniji u ovu problematiku, čovjeku koji slijedi i najsitniji trag kako bi došao do istine vezane za pobijene hercegovačke franjevce. Evo što nam je fra Miljenko Stojić izjavio o mogućoj ulozi Mika Tripala u stradanju ove skupine hercegovačkih franjevaca:

„Želio bih najprije istaći da Vicepostulatura ne traži krvnike pobijenih hercegovačkih franjevaca, nego traži same žrtve. Tako je i u ovom slučaju. Međutim, uvijek se u takvim slučajevima neizostavno dođe i do povijesnog konteksta u kojemu se to dogodilo, tko je to napravio… Do sada, istina, neka prikupljena svjedočenja spominju Mika Tripala kao onoga tko je itekako sudjelovao u tim nesretnim događajima na jami Golubinka kraj Mratova, ali na povjesničarima je slijediti i taj i druge tragove da bi se na kraju otkrila prava istina…“

Kao što smo već utvrdili, nakon pada Širokog Brijega skupina zarobljenih franjevaca odvedena je prema Vrgorcu. U Kozici je dio zarobljenika upućen prema Makarskoj, a dio nastavio put dalje prema Zagvozdu. Danas s vrlo velikom sigurnošću možemo tvrditi kako je dio zarobljenika ubijen nad jednom jamom iznad Kozice, na Stazi prema Makarskoj. Drugi su stradali u Zagvozdu, a posljednja skupina, čijom se sudbinom bavimo u ovom tekstu, umorena je na mratovskoj jami kod Oklaja. Iako su partizani likvidacije izvršili već u sumrak, iako su izabrali skrovito i teško pristupačno mjesto, pa čak i betonirali okno jame – tragovi su, ipak, ostali.

Naime, sam čin likvidacije promatrale su dvije skrivene i preplašene pastirice koje su se skrile pod smreku preplašene zvukom partizanskih kamiona. One su pokupile i stvari koje su franjevci odbacivali uz put dok su ih vodili prema gubilištu – pasiće, kape i papiriće s imenima. Upravo zahvaljujući papirićima s imenima koje su franjevci odbacili, kako bi ostao neki trag o njihovu posljednjem počivalištu, danas sa sigurnošću znamo kako su nad mratovskom jamom pogubljeni dr. fra Radoslav Vukušić i dr. fra Fabijan Paponja.

Nažalost, od trećeg papirića ostala su samo slova fra ….. ić, tako da ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet trećeg likvidiranog franjevca, kao ni dviju časnih sestara, koje su prema izjavama svjedoka, također dovedene na jamu zajedno s franjevcima. Pastirice su predmete koje su odbacili franjevci odnijele na Visovac, gdje se godinama, u strogoj tajnosti, služila misa za pobijene franjevce i redovnice.

I ustaše i partizani ‘koristili’ mratovsku jamu!

Prema dostupnim informacijama i izvorima, mratovsku jamu Golubinku prvi su počeli, kao gubilište, koristiti ustaše, koji su u lipnju 1941. nad njom pogubili 43 Srbina iz Knina. Stradali su bili istaknuti politički predstavnici srbijanskih stranaka iz vremena Kraljevine Jugoslavije, te pripadnici četničkog pokreta. Iako je poimenično utvrđen točan broj Srba koje su ustaše ubili, to nije smetalo velikosrpskoj propagandi, koja je godinama tvrdila kako je nad Golubinkom pogubljeno čak 1500 Srba iz Knina i okolice. Licitacija s brojem pobijenih Srba nad Golubinkom posebno je bila aktivna pred Domovinski rat.

Godinama su nad Golubinkom organizirane komemoracije „nedužnim srpskim žrtvama“. Istodobno, nitko nikada niti jednom riječi nije spomenuo činjenicu kako je u tu istu Golubinku, koncem 1944., pobijeno i ubačeno više stotina hrvatskih i njemačkih vojnika koji su tamo dovedeni nakon pada Knina. Također, do današnjeg dana nitko niti jednom riječju, barem službeno, nije spomenuo hercegovačke franjevačke mučenike koji su svoj ovozemaljski put završili nad mračnim dubinama Golubinke…

Željko Primorac / 7Dnevno

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari