Pratite nas

Kolumne

M. Ljubić: Hoće li poruke predsjednice Republike i Nikole Štedula doprijeti do uma, a suze Shirley Helen Štedul do srca hrvatskog naroda?

Objavljeno

na

Ništa goleme probleme u hrvatskom društvu i prilagođeni državni sustav za nerješevanje tih problema i paralizu razvoja hrvatske nacionalne slobode nije razotkrilo kao suđenje, presuda a pogotovo prethodne radnje tadašnje državne vlasti uoči suđenja u Münchenu, te dodjela odlikovanja Nikoli Štedulu od predsjednice Republike, piše Marko Ljubić/Narod.hr

Ovdje se namjeravam posvetiti detaljima i vrlo indikativnim a najvažnijim mogućim porukama i značenju, koje gotovo nitko nije javno ni dodirnuo, niti uočio, što namjerno, što neznanjem.

Istodobno, ta dva događaja vrište ispod predizborne kampanje i pozivaju svaki na svoj način hrvatski narod da prestane vjerovati tko vjeruje ili da se ne osvrće na priče o tome koliko će netko smanjiti ili podići poreza, zaposliti ljudi ili povećati mirovine umirovljenicima. To nisu pitanja na kojima valja odlučiti na izborima.

Evo zašto su ta dva događaja životno bitna za hrvatski narod danas.

Hrvatski Križar i hrvatska Predsjednica

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović zorno je pokazala u čemu je razlika između nje i njezinih dvaju prethodnika. Njen čin, odluka o odlikovanju Nikole Štedula, hrvatskoga borca za slobodu, intelektualca i kolokvijalno rečeno emigranta, iako je to sintagma koja nužno vodi u potpuno pogrešnu političku, vrijednosnu i standardnu ocjenu hrvatske prošlosti i još tragičnije, ocjenu sadašnjosti s potpuno pogrešnim pravcem u budućnost, zorno je pokazao svu tu razliku.

Kolinda Grabar-Kitarović tim činom pokazuje, ali i porukama iz svoga sjajnog govora, da razumije da jugoslavenski komunistički režim nije pucao u emigraciju, kako to nevjerojatno neznalački i pogrešno ističe Plenković u komentaru presude u Münchenu, nego u samo srce – hrvatskoga naroda. Prvenstveno naroda u domovini. Jer u političkom, suverenističkom i nacionalnom smislu, emigracije nema.

Predsjednica je u svom govoru jasno naznačila teror, zlo i zločinačke politike koje je režim provodio nad hrvatskim narodom u zemlji i inozemstvu. Pucalo se u Nikolu Štedula i Brunu Bušića jer su bili slobodni ljudi, jer su zbog goleme i zločinačke kontrole i ljudi i duha u zemlji, oni svojim djelovanjem tisućama skrivenih poruka održavali nadu porobljenom narodu u zemlji i zbog toga bili smrtna opasnost jugoslavenskom režimu. I, bez uljepšavanja – velikosrpskim ciljevima jer je taj režim služio prvenstveno njima.

Isticati danas progone emigracije, ili sam pojam emigracije, pa i dijaspore, znači zadržavati se svjesno ili nesvjesno na umjetnoj podjeli i svojevrsnom sotoniziranju nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske. A to je bila osnovna unutarnja i međunarodna politika bivšega režima, čije se agitpropovske zastrašujuće posljedice vide i danas u ošamućenome duhu hrvatskoga naroda. Pristajati danas na pojam emigracija ili dijaspora, znači pristajati na nejedinstvo i rascjepkanost hrvatskoga naroda radi lakše kontrole nad njim. Znači i pristajati te potvrđivati bit i rezultate politike jugoslavenskog komunističkog režima, koji je prognao te ljude. A to je ozakonjeno između ostaloga i Izbornim zakonom te čitavim nizom hrvatskih zakona, pa i – Ustavom.

I zbog toga je na Pantovčaku prije Kolinde Grabar-Kitarović petnaest godina vladao duh zle prošlosti i opasne budućnosti.

Zašto je zaplakala Shirley Helen Štedul?

Dodjela odlikovanja Nikoli Štedulu potpuno je ogolila nužnim pitanjima pred hrvatskim narodom sav cinizam činjenice da je u dvorani gdje je Nikola primao odlikovanje do jučer doslovno, punih petnaest godina stolovao sustav, personificiran dvojicom legalno i demokratski izabranih predsjednika Republike, Mesića i Josipovića, koji su svu svoju politiku i djelovanje usmjerili u – zaštitu i reafirmaciju zla koje je osuđeno u Münchenu. Što izravno što neizravno.

A protagonist te politike, potpuno iste, Zoran Milanović danas juriša na mjesto predsjednika Vlade i traži suglasje hrvatskoga naroda. Zbog toga je Shirley Helen Štedul plakala dok je govorila Predsjednica i dok je Nikola Štedul govorio o pobjedničkom hrvatskom narodu.

Žena, autentična Škotkinja i još autentičnija Hrvatica, zaplakala je razmišljajući o svom životu i životu svoje obitelji zbog vjere u hrvatsku slobodu, pred činjenicom da hrvatski narod danas dopušta takvu epohalnu prijevaru, zaglupljivanje i što je najstrašnije – ne izlazi na izbore a suočen je s istim zlom. Suočena s usporedbom žrtve zalaganja života za slobodu hrvatskoga naroda i žrtve zdravorazumskog razmišljanja i petominutnog napora izlaska na biralište, žena se slomila.

To ne nagađam, to mi je Shirley rekla.

Jesmo li dakle pobjednici?

Predsjednica je u svome govoru naznačila sve što je trebala kako bi afirmirala ne samo Štedulove zasluge i zasluge njegovih suboraca u dugogodišnjoj vrlo opasnoj i pogibeljnoj borbi za nacionalnu slobodu, nego je i istakla više nego jasno ocjenu aktualnoga stanja u zemlji. Naglasila je i najbitniju stvar, koju su gotovo uredno svi najvažniji mediji „zaboravili“ istaći. A temeljna je.

Nikola Štedul odlikovan je prije svega zbog borbe za Hrvatsku, a ta je borba nužno imala i obilježje borbe protiv totalitarnog, dakle nužno zločinačkog jugoslavenskog režima i protiv velikosrpske politike. Točno je tu sintagmu istakla Predsjednica u svome govoru. Pojam – jugoslavenski komunistički režim.

To je bit stvari.

Sramotni akcenti najvažnijih medija

Međutim, nacionalni mediji, pogotovo televizije koje su prenijele izvještaj s toga događaja, a prije svih već pomalo notorna korporativna Nova TV jednoglasno su isticali da je Nikola Štedul – antikomunist, implicirajući da je dobio priznanje zbog borbe protiv komunizma.

Zašto je to duboko pogrešno?

Nikola Štedul jest antikomunist, ali bit i smisao njegove političke borbe izvan Hrvatske je bio – borba za Hrvatsku. Bilo kakvu Hrvatsku, jer je on kao i stotine tisuća Hrvata u prisilnom egzilu polazio od elementrane činjenice da je Jugoslavija okvir za ropstvo hrvatskoga naroda, a komunizam prolazno epohalno zlo, koje na koncu konca u slobodnoj nacionalnoj državi, mora kad tad biti pitanje demokratskog izbora naroda. Točno po tom obrascu dogodila se tranzicija u Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, a iako u specifičnim federalnim uvjetima i u Češkoj i Slovačkoj.

A Hrvatska je morala oslobodilačkim krvavim ratom spasiti svoje pravo na slobodu pred srpskom agresijom.

Slučajno?

Ma dajte molim vas. Upravo zbog pokušaja i nužnosti zamagljivanja zloćudnosti velikosrpske Jugoslavije ili danas neke Regije, svim sredstvima se nastoji relativizirati rat za slobodu Hrvatske i opravdati, te potpuno potisnuti iz sjećanja, javnosti i političkog života velikosrpska agresija. Jer bez zaborava nema nove regioslavije, odnosno – velike Srbije.

To, upravo tu nakanu, u samo srce udarili su Predsjednica i Štedul svojim porukama neki dan.

Agresija Srbije bila je izraz prirode jugoslavenskoga režima a ne komunizma, a pogotovo ne kako se nastoji prikazati zbog toga što se jednoga dana Milošević probudio ljut i zapovjedio juriš na Hrvatsku. Srbiji je komunizam bio instrument i to savršen, a hrvatski komunisti peta kolona u Hrvatskoj.

Zašto se dakle u Jugoslaviji tranzicija iz komunizma nije dogodila po obrascu zemalja koje sam istakao?

Jer je okvir i pojam Jugoslavija bio smrtonosan, velikosrpski i imperijalni okvir, poredak kome je komunizam služio za podčinjavanje hrvatskoga naroda – Srbiji.Ostatci toga režima i danas služe istom cilju. To je bit stvari.

Konačno, da je Štedul bio samo antikomunist, da je tadašnja iseljena Hrvatska bila samo antikomunistička, nitko od njih ne bi bio u opasnosti u okviru poredaka zapadnih demokratskih država. Dapače. Te države bi ih i štitile i podržavale te poticale na borbu protiv komunizma u svojoj domovini. Ali nisu.

Države koje su pomagale zločine nad Hrvatima, danas financiraju antifa udruge u Hrvatskoj

Sve te države i društva bile su izrazito anikomunističke i sve odreda, tiho, otvoreno i vidljivo surađivale s tadašnjim jugoslavenskim zločinačkim režimom. Sve te zemlje štitile su Jugoslaviju a ne komunizam, pa je zbog toga bilo moguće jugoslavenskim službama proglasiti milijune ljudi teroristima, progoniti ih i ubijati izvan granica Jugoslavije.

Jer su znale da Jugoslavija nije moguća bez diktature, bez komunizma ili bez istrebljenja ostalih naroda koje su Srbima odobrili početkom devedesetih godina. Da je to tako najbolje svjedoče godine osamostaljenja Hrvatske kad su doslovno sve te države podržavale godinama srbijansku agresiju a neke kao Britanija – na iznimno prljav, odvratan i okrutan način izvan svih normi međunarodnoga prava, politike i običaja. Tko ne vjeruje sebi, svojim očima, razumu, iskustvima i sjećanjima iz devedesetih godina, kome je antifa agitprop uspio oprati mozak, neka pročita knjigu dr. Carol Hodge „Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas“, koja je potpuno dokumentirano razgolitila smisao odnosa prema Jugoslaviji i britansku politiku prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Upravo toj politici danas služe sve nevladine udruge koje financiraju inozemna veleposlanstva, Soroš ili razni odjeli britanskih sveučilišta koja ih osposobljavajaju, kao Jokića i Jovića primjerice, za ciljano upravljanje društvenim procesima u Hrvatskoj i privođenju Hrvatske srpskim interesima.

Jučer pucali u Štedula, danas sotoniziraju Hasanbegovića

Jesu li novinari i mediji koji redom ističu Štedulov antikomunizam i zaboravljaju njegovu hrvatsku državotvornost i protujugoslavenstvo po definiciji, neznalice, hohštapleri, nezainteresirani i površini ili se tu krije nešto puno opasnije?

Niti su neznalice, niti su hohštapleri, niti su površini, iako ima i jednih i drugih i trećih više nego je podnošljivo, nego su izrazito u službi projugoslavenske, regionalne i u konačnici antihrvatske i prosrpske politike i njenih ubilačkih ciljeva. Što svjesno, što nesvjesno, što voljom svojih vlasnika, neformalnih skupina i u konačnici snagom zastrašujuće moći velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj.

Ta politika ima svoje uporište u relevantnoj navodnoj ljevičarskoj strukturi, ima snažno uporište u konstantnom biračkom tijelu, koje nije veliko, nije ni pretežito, ne bi u normalnim okolnostima smjelo biti ni bitno. Ali bitno je iz dva ralzoga. Prvi je jerhrvatski narod ne izlazi na izbore i ne razumije što se događa. Drugi je što lidere, skupine i establišment koji stoji iza te politike u medijima, u društvenim institucijama, u civilnom sektoru, u državnim institucijama i u konačnici u akademskoj zajednici, kulturi, sportu i u svim najsitnijim česticama hrvatskoga društva danas nadzire preko potpune kontrole nad informacijama iz vremena bivše Jugoslavije – Srbija. A informacije iz vremena Jugoslavije su – prljava prošlost i moćno obavještajno oružje protiv Hrvatske.

Zbog toga je lustracija ne samo pitanje suočavanja s prošlošću i stvar higijene društva, nego i prvorazredni nacionalno-sigurnosni prioritet.

Zbog toga je čin predsjednice Republike duboko hrabar, snažan i odlučan. I zbog toga je Nikola Štedul pristao primiti to odlikovanje, usprkos tome što isto odlikovanje nose stotine eksponenata toga zastrašujućega režima i zla. Počevši od gomile odlikovanih tipova koje je odlikovao Josipović: Drage Hedla, Vesne Teršelič do rigidnih antikatoličkih udruga i organizacija.

Kome je namjenjena Štedulova i Predsjedničina poruka?

Tisuće je razloga da hrvatski narod ili stotine tisuća pojedinaca ne budu zadovoljni porukama i dvojbama koje ostavlja Plenković, još je više razloga u kratkoj povijesti HDZ-a koji ukazuju na sumnju i na duboku infiltraciju zla jugoslavenskoga režima u toj stranci. Međutim s druge strane u onoj drugoj opciji, koja je petnaest godina stolovala na Pantovčaku i sprema se preuzeti vlast u zemlji pod imenom Narodna koalicija, nema ni jedne jedine klice koju valja zalijevati državotvornim nadama. Ni Heleninim suzama. Ni jedne jedine.

Ne govorim tu o ljudima osobno jer i u SDP-u, pa čak i u HNS-u ima dobrih ljudi, poštenih ljudi i Hrvata ali njihova politička paradigma, njihovo izvorište, njihov antifašizam drži sve te ljude okovanima i ne dopušta im – iskorak. To nije ni blizu isti antifašizam zbog kojega je Predsjednica odlikovala Ljubomira Drndića, iako upravo oni danas pokušavaju osporiti stvarni značaj Štedulovoga odlikovanja suprotstavljajući mu Drndićevo. Antifa je radikalna negacija Drndićevoga hrvatskog antifašizma, jednako kao i Štedulovog državotvornog suverenizma.

Kakav god bio Plenković isplati se uložiti u vjeru što ju simbolizira Hasanbegović, koji je osobno, svojom političkom pozicijom dakle, nazočio tome događaju na Pantovčaku, bio desna ruka Štedulu kao njegov neformalni politički nasljednik, moderan i autentični hrvatski nacionalist, sjajnoga obrazovanja, vrhunskih demokratskih i suverenističkih referencija i akademskoga potencijala. A bez toga svega nema europske paradigme u Hrvatskoj.
Hasanbegovića politički kao i stotine tisuća, milijune Hrvata valja ohrabriti i reći im da je put kojim su krenuli – jedini ispravan. A upravo tim ohrabrenjem i glasovima na izborima, čak i onim glasovima za kandidate HDZ-a s kojima ne bi nikada popili kavu, vežu se ruke i izbija alibi skrivenim i ružnim namjerama u HDZ-u, za podmuklo usmjeravanje Hrvatske u – nehrvatske bespuća.

Zbog toga je Nikola Štedul rekao Predsjednici da je svojim činom – ohrabrila Hrvatsku. Jer je iznad Hrvatske zapalila svijetlo u liku i djelu Nikole Štedula. Dakle, ključno je pitanje je li do hrvatskog čovjeka i njegova uma doprla poruka predsjednice Republike i Nikole Štedula i, ne manje bitno, je li tu poruku i klicu nade zalila suza Shirley Helen Štedul.

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari