Pratite nas

Kolumne

M. Ljubić: Hrvatska će biti na konju tek kad Budak, Jovanović, Klasić ili Pusić budu na magarcu

Objavljeno

na

Hrvatska danas izgleda kao maratonac, koji u odnosu na konkurenciju nosi na leđima pedeset kila tereta i trči. Nema sumnje da trči, dobro je da trči, ali nema sumnje da je, što silom, što milom praktično sama izabrala pomirenje s pedeset kila tereta. Ne buni se.

Međunarodni odnosi su utakmica. Ne neprijateljstvo, iako je neshvatljivo, nerazumno i politički diletantizam svakoga koga stigne naša državna politika – grliti, ljubiti, proglašavati prijateljem, prijateljskom državom, ponajprije jer se na taj način minoriza, pa i vrijeđa stvarne prijatelje.

Jer, ako vam je svatko prijatelj, onda najčešće nemate kriterija.

Odakle potječe taj teret, tko ga je nametnuo, na kojim se kriterijima održava i zbog čega trpi, te konačno, i najvažnije, smije li ga se i može li ga se skinuti?

Pođimo od kraja.

Nije pitanje smije li ga se skinuti, pitanje je – zašto još nismo?

Jer se to mora, inače se svakoga dana usprkos osvojenom metru, kilometru, usprkos trčanju, sve više i opasnije zaostaje za takmacima. Nije uspjeh to što smo mi pretrčali pet kilometara, ako je Mađarska za isto vrijeme pretrčala trideset kilometara u istoj utrci, tu negdje je i Slovačka, Rumunjska, Bugarska na punom gasu. Naših pet kilometara u toj situaciji jest znak da smo se odmakli s početne točke, ali i siguran dokaz da smo- gubitnici. A to onda znači da će takmaci raspodjeliti vrijedne nagrade, s tim što će se možda neko vrijeme onome tko zadnji stigne na cilj iz različitih razloga, najčešće iz samilosti i iz potrebe pobjednika sebi i svijetu pokazati i promovirati lažna načela da je važno sudjelovati, davati specijalne nagrade iproglašavati ga moralnim pobjednikom.

Da bi ga u novoj utrci lakše pobijedio.

Valja odmah naglasiti da su moralni pobjednici najčešće praonica pobjedničkog nemorala, izraz nekorektnosti, nejednakosti i neravnopravnosti, neka vrsta prosjaka na trgu koji može u svoju kapu ili šešir skupiti dnevno i veći iznos od pristojne nadnice na poslu, ali – ostaju prosjaci.

Slabosti su bile prednosti, magarci plemeniti konji, budale uzori, nedostatci – uspjesi

Hrvatska je nepodnošljivo previše poprimila navika i primjenjuje nepodnošljivo previše standarda s kojima se nekada služila „poštena“ inteligencija komunističkoga poretka objašnjavajući narodu u socijalističkom čistilištu i samoupravljačima u ourima, da je tadašnje društvo i uspjesi golemi, epohalni i neprocjenjivo veliki. Slobodoumnijim ljudima se u situacijama kad bi progunđali na ograničenja, na zabrane, na nemogućnosti u bivšemu socijalističkom „predraju“, podastiralo statističke podatke od nazad trideset ili četrdeset godina, govorilo bi se da se nekada nije imalo ni dovoljno magaraca, a danas voze autobusi, da nije bilo škola, domova zdravlja, da milijuni rade u tvornicama, a onim još kritičnijim, koji bi i na to zagunđali, priznažilo bi se navodeći primjere ostalih „socijalističkih“ zemalja, u to vrijeme najčešće Albanije, Rumunjske, Bugarske i ostalih država istočnoga komunističkoga svijeta.

Sitnice kao što su potpuna neisplativost rada milijuna radničke klase, nekonkurentnost proizvoda i odsustvo konkurentskih mjerila pravdalo se – prednošću nad nazadnim kapitalizmom.

Slabosti su bile prednosti, magarci plemeniti konji, budale uzori, nedostatci – uspjesi. Pamet se vrednovala prema lokalnim političarima, mudrost prema dubini naklona, a sposobnost prema umijeću snalaženja da te ne uhvate.

Danas Hrvatska iz mjeseca u mjesec objavljuje podatke o rastu industrijske proizvodnje, potrošnje, rastu BDP-a, s pravom se objavljuju brojke o povučenim sredstvima iz europskih fondova, dičimo se konačnim počektom izgradnje Pelješkoga mosta, otvaraju se u Slavoniji postrojenja za navodnjavanje, slikaju se seoska gospodarstva izgrađena europskim poticajima.

I to se s pravom promovira.

Ali?

Nikada se u takvim prigodama ne navode usporedni podatci naše maratonske konkurencije.

Olakšanje golemih razmjera je bilo još u prethodnoj vladi Tihomira Oreškovića ne vidjeti Marasa, Grčića, Vesnu Pusić, bilo je svojevrsni blagoslov vidjeti ministra Tolušića ili Medveda umjesto Marasa i Matića, ali, ako senetko sjeća, kriterij očekivanja bio je iznimno nizak, čak i perverzan.

Kako zaboraviti pristojnog gospodina iz zagrebačke obrtničke komore koga novinari nakon konstituiranja Oreškovićeve vlade pitaju za očekivanja od novoga ministra, a on smirenim glasom, s očitim uzdahom olakšanja i bez prevelikih ambicija kaže – očekujem malo kućnog odoja i malo obične pristojnosti.

To nije bio kompliment Tolušiću ili Oreškoviću, niti je danas Plenkoviću, to je u svojoj biti zastrašujuća poruka o razini na kojoj se razlučuju hrvatske državne politike.

I to je opasno.

Koristiti spodobe kao usporedni kriterij je mizerija

Banski dvori

Opasno zbog toga, jer se promjenom vlasti i dolaskom definitivno pristojnijih, odgovornijih i uspješnijih ljudi i politika na čelo države, opasnost od mizernih alternativa nije umanjila. Tu je, reži iza ćoška, ima realne mogućnosti ponovo preuzeti državu, njeni sateliti drmaju gotovo svim nacionalnim institucijama. U takvim okolnostima zadaća boljih ljudi i dobrih politika nije biti bolji od Marasa, Grčića ili Jakovine, ili od Josipovića i Mesića na Pantovčaku, nije podvig biti bolji od Matića ili Glavaševića, jer je to minimum civilizacijske pristojnosti.

Ništa više od toga.

Koristiti takve političke spodobe kao usporedni kriterij je mizerija, a plašiti narod s mogućnošću da će se takvi vratiti na vlast ako bespogovorno ne podupiremo invalidne politike ovih boljih je smrtonosna podvala.

Jer ovi bolji nikada neće postati dobri, ako ne pronađu način sustavnoga rješenja da se Matići, Marasi, Stazići i slične političke protuhe više nikada ne bi mogle pojaviti na bilo kojemu utjecajnom mjestu u društvu.

A to ovi bolji – ne rade.

Zadovoljavaju se da su bolji od njih i to pokušavaju prodati kao vrhunac uspjeha.

To je zapravo onaj teret, koji nije ni blizu skinut, a takve promjene znače samo da je hrvatskom natovarenom maratoncu netko umjesto dodatne šibe uz put, koja će ga klepiti po leđima ispod samara, samo dodao- vode za osvježenje. Osvježavajuće je, za svaku je pohvalu, dobro je, valja to promovirati, ali nije to rješenje, niti je dovoljno za uspjeh.

Uspjeh bi bio vidjeti da je to samo korak na jasnome putu u pravcu jasnoga cilja.

Rješenje mora biti skinuti teret da hrvatski maratonac ima iste uvjete utrke kao i Mađar, Slovak, Grk, Nijemac, Bugarin, Rumunj, Šveđanin.

Upravo na toj usporednoj razini se vodi rasprava o Trgu maršala Tita u Zagrebu.

Dobro je da je to pitanje nametnuto, legalizirano, dobro je da su se formirali politički preduvjeti da se o tome relevantno raspravlja, još je bolje da su se okolnosti posložile da se to sramotno ime i simbol ukloni iz zagrebačkoga civilizacijskoga, bar onoga površinskoga i javnoga diskursa, i to svatko tko se drži civiliziranim čovjekom danas treba pozdraviti. I biti zahvalan ljudima koji ostvaruju taj iskorak iz perverzne realnosti.

Ali?

Tito je samo vrh sante leda, koju hrvatski brod može izbjeći, ali nasukat će se i nestati ako ne predviđa na svojoj plovidbi goleme nakupine leda ispod površine oceana. Jer one su opasne, one su stvarni titoizam, a to nije zagrebački nego – svehrvatski i civilizacijski problem. Ne titoizam koji pripada Saši Broz, jer njoj pripada i neka ga nosi kamo hoće, nego titoizam koji paralizira zapravo sve nacionalne i društvene institucije kao cijanid u nacionalnom krvotoku.U takvim okolnostima ne postoji efikasno uklanjanje, samo spriječavanje.

Ako mu se dopusti ulazak u krvotok, smrt je neizbježna, usprkos narodnom stoljetnom imunitetu.

Zašto to naglašavam?

Jer su maratonske utrke sve brže, sve brojnija konkurencija, sve surovija pravila, a nagrade moralnim pobjednicima takođe sve više izložene konkurenciji gubitnika, i sve mizernije i perverznije.

Milijuni za HAVC

 

HAVC

Godinama smo svjedoci da se utrošak silnih milijuna kuna preko ozakonjenih državnih monopola, kao preko HAVC-a recimo, javno opravdava još silnijim specijalnim nagradama na međunarodnim festivalima, pri čemu ne pada gotovo nikome na pamet – provjeriti javno i otvoriti polemiku na relevantnim javnim pozornicama o tome, što stvarno znače te specijalne nagrade.

U Hrvatskoj se raznim tipovima koji žive kao srednjovjekovni feudalci tepa kao umjetnicima jer su njihovi filmovi, poezija, drame ili kazališne predstave negdje u nekoj rupi u svijetu ili na nekoj velikoj globalnoj pozornici punoj različitih rukavaca za sve i svakoga i to uvijek izrazito politički determiniranih za specijalni svijet i specijalne narode, dobili – specijalne nagrade.

To što nisu po kriterijima stvarne konkurentnosti ni primirisali glavnoj konkurenciji, to što su vrijednosno nedostojni svakoga relevantnoga natjecanja, to što su zapravo i pozvani na te skupove ili festivale isključivo iz mutnih političkih razloga usmjerenih na specijalne poruke upravo Hrvatskoj, baš nikoga ne opterećuje.

Ali, nakon povratka i neke nagrade za ljubav, toleranciju ili uključivost koja se daje primitivcima od kojih se u univerzalnom stereotipu očekuje kao vrhunac prihvatljivosti da ne kolju nikoga, da ne grizu, da ne nosaju bombe ili hodaju upišani i ukakani, takvi postaju kriterij svega u Hrvatskoj.

Nešto kao Jovanović u obrazovanju i znanosti.

Nije nikoga zatukao, nije zapalio ništa, nije srušio nikakav balvan na ceste kojima je tumarao, nije hapsio iako je nastojao, ni jednu Crkvu ili kapelicu nije srušio. Ne može biti bolji, jel’ tako?

Pa im se štancaju novi milijuni za slične budalaštine, pa im se otvaraju vrata medija i oni poručuju i poručuju narodu poučke i mudrosti, dokazuju da su najbolji filmovi oni koje nitko živ ne gleda u kinima, da je umjetnost ono što nitko živ i zdrava razuma i elementarne pristojnosti ne razumije, bez ikakve naravne mogućnosti da ih se ospori jer su eto nagrađeni i dokazano nisu vukodlaci. Niti su zadavili nekoga lunjajući svijetom. Pa se tako stvaraju, ili bolje rečeno obnavljaju novi- stari kriteriji na perverzno niskoj razini standarda.

I onda se svaki iskorak iz toga stanja proglašava uspjehom.

A nagodbe s takvima, nužnim kompromisom ili političkom mudrošću, do političkim vizionarstvom.

Tako Hrvatska umjesto obične i normalne Hrvatske, postaje – specijalni slučaj.

Klasić

Teško je reći da nije uspjeh s obzirom na antifašističku platformu biti neupišan negdje na međunarodnom skupu, ili da nije uspjeh ako Klasić na poziv britanskoga veleposlanstva ne ugrize nekog nesretnika na međunarodnoj konferenciji, ali uspjeh bi bio – da takav tip nema hrvatsku službenu legitimaciju na takvim mjestima.

Neka bude samo Klasić.

Može biti ako hoće i Pusić, Markovina, Budak, Jokić, Milka Planinc, Mika Šipljak.

Ili neki londonski Derek.

Uspjeh bi bio zapravo da takav tip nije standard u državnom vrednovanju valjanih ciljeva, a ako misli da je dobro daviti, psovati, lagati, muljati, neka to pokuša prodati onome kome to treba i koga to usrećuje. Problem je današnje Hrvatske što se nakupila kritična količina takvih, u gotovo svim nacionalnim institucijama, od HRT-a do sveučilišta, od politike do Akademije, pa ih se usprkos svim mogućim poticajima iz europskih fondova ili međunarodnih financijskih programa, usprkos zajedničkom tržištu, nikome živu ne može ni podvaliti kao izvozni proizvod.

Jer ih nitko normalan neće.

Umjetna potreba za njihovim proizvodima

A ti, koji ih neće kupiti za potrebe svojih naroda, ih plaćaju da proizvode i prodaju u Hrvatskoj, predstavljaju ih kao mečke po svjetskim cirkusištima, a u Hrvatskoj ulažu goleme novce u stvaranje umjetne potrebe za njihovim proizvodima, dokazujući njihovu valjanost fotkama sudjelovanja u globalnim cirkusištima. Uz masovnu histeričnu kampanju potpore specijalnom statusu, kojega se gnuša svako solidno društvo,pogotovo veleposlanstva država koje upravo to potiču u Hrvatskoj.

Ljudi su u njihovim društvima naučeni na ozbiljne nagrade, a ne one specijalne.

Opasnost od veličanja specijalnoga statusa, kao primjerice besmislenoga liderstva na Zapadnom Balkanu, jest u sadržaju tih kvalifikacija. One su osmišljene za one, koje se ne – cijeni.

Nešto kao budali šamar.

Kako izbjeći uživanje u šamarima, prestati biti specijalac miljenik europskih jebivjetara i birokrata, kako se riješiti tereta i samara u odavno započetoj utrci?

Prvo, sviješću o nužnom prevrednovanju.

Drugo, posezanjem za odavno otkrivenim modelima, koje koriste narodi i njihove države koje nas uz naše državno veselje proglašavaju specijalcima, među kojima je jedan jedini i neponovljivi – maksimiziranje državnoga legitimiteta osloncem na volju svoga naroda.

Izborni sustav.

Jer samo izborni sustav od konjanika čini alkara, kao što njegove devijacije od alkara čine – magarca.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari