Pratite nas

U potrazi za Istinom

M. M. Letica odgovara na izjave dr. Puljka o vjeronauku, obrazovnoj reformi te vjeri i znanosti

Objavljeno

na

Osvrt na izjave prof. dr. Ivice Puljka o potrebi uklanjanja vjeronauka iz škole, o zaustavljanju obrazovne reforme te o nepomirljivosti vjere i znanosti. Pripremio: Marito Mihovil Letica.

″Trebali su dosad shvatiti da građane jako zanima obrazovanje, čak 50-ak tisuća ljudi izašlo je na ulice zbog zaustavljanja reforme. Iz toga je očito da građani razumiju kako obrazovanje utječe na kvalitetu života, barem njihove djece. […] Jasno smo rekli da vjeronauku nije mjesto u školi, nego u crkvi, kako je nekad bilo i da bi zbog toga trebalo mijenjati i Vatikanske ugovore. […] Osobno nisam vjernik. Nekada sam bio, a danas više nisam, jer svoju znanost ne mogu pomiriti s vjerom.″

To je, odgovarajući na novinarska pitanja (index.hr, 22.08.2016.), izrekao prof. dr. Ivica Puljak, tajnik nedavno osnovane stranke Pametno. Ivica Puljak i drugi čelnici dotične stranke upinju se iskazati kao izuzetno inteligentni, pametni i napredni, kao istinski znalci, mjerodavnici i pokretači koji na bezidejnu i učmalu hrvatsku političku pozornicu donose novu pamet i svježinu.

U namjeri da preduhitrim možebitna pogrešna shvaćanja i prijepore, hoću jasno kazati kako mi ne pada na pamet problematizirati znanje i stručnost tajnika stranke Pametno, prof. dr. Ivice Puljka, na području fizike odnosno elektrotehnike – ali da iz velikoga znanja i dokazane stručnosti u prirodnim i tehničkim znanostima, nipošto ne proizlazi da je Ivica Puljak samim time mjerodavnik na području politike, gospodarstva, sociologije, povijesti, filozofije, teologije, bogoštovlja i nastave… Takovrsne pogreške u zaključivanju starogrčki logičari nazvaše ″prijelaz u drugi rod″ (″metábasis eis állo génos″).

Reći će tkogod da se u stranci Pametno nalaze dokazani eksperti iz svih područja te da su njihov program ocijenili neki stručnjaci ″najozbiljnijim u Hrvatskoj″. Usuđujem se usuprot tomu kazati da su se u medijskim istupima prof. dr. Ivice Puljka i njegovih stranačkih kolega i kolegica mogli do sada čuti mahom stereotipi i banalni primjeri preuzetnoga pametovanja sveučilišnih elita, tobože prosvijetljenih i osviještenih, intelektualnih i sekularnih elita koje se slobodoumno suprotstavljaju nacionalizmu, klijentelizmu, korupciji, divljemu kapitalizmu, a posebice klerikalizmu i Katoličkoj Crkvi. K tome u stranci Pametno ne manjka ni posve pogrešnoga interpretiranja nekih društvenih odnosno političkih događaja.

Kao što sam naveo, Ivica Puljak reče da je ″čak 50-ak tisuća ljudi izašlo na ulice zbog zaustavljanja reforme″, iz čega je ″očito da građani razumiju kako obrazovanje utječe na kvalitetu života, barem njihove djece″. Neotklonjivo se međutim nameću pitanja: Razumije li Ivica Puljak da reforma obrazovanja u Hrvatskoj nije zaustavljena? Zar je itko ikada rekao da Hrvatskoj ne treba reforma obrazovanja? Hoćemo dakle reformu nastavnoga plana i programa – ali se protivimo toj i takvoj reformi. Premnogi nastavnici i drugi stručnjaci iz svih školskih predmeta odnosno znanstvenih područja iznijeli su na tisuće argumentiranih prigovora, zamjedbi, prijedloga za poboljšanje. U tome su sudjelovali i brojni stručnjaci iz uglednih hrvatskih institucija: Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Instituta za povijest, Instituta Ivo Pilar, Matice hrvatske i drugih.

No većina je medija to pokušala prikazati kao nastojanje nekih interesnih skupina (klerikalaca, nacionalista, fašista, mračnjaka, natražnjaka) da spriječe reformu školstva i tako oduzmu svijetlu europsku budućnost hrvatskoj djeci. Mogli smo se osvjedočiti beskrupuloznom izokretanju činjenica i, recimo to otvoreno, nesmiljenom pokušaju zaglupljivanja hrvatskoga općinstva.

Na koordiniranim prosvjedima potpore kurikulskoj reformi okupilo se Zagrebu i nekim drugim hrvatskim gradovima nekoliko desetaka tisuća ljudi, koje možemo svrstati u dvije skupine: ideološki motivirani manipulatori, koji su bili u manjini, te dobrohotna ali izmanipulirana većina, gdje bijahu, što je posebno zabrinjavajuće, i naši učenici te njihovi roditelji. Među tim izmanipuliranima bijaše i jedna nedužna učenica s transparentom: ″Neću vjeronauk, hoću engleski″.

Zar je tkogod htio ukloniti iz nastave predmet Engleski jezik u korist Vjeronauka? Ako je nekoga moguće uvjeriti da postoji alternativa Vjeronauk – Engleski jezik, onda se može kojekakvim manipulacijama narinuti u ljudsku svijest sve zamislive podvale i besmislice.

Jesu li prof. dr. Ivica Puljak, tajnik stranke Pametno, i drugi iz te stranke – s obzirom na dotični događaj manipulatori ili izmanipulirana čeljad? U prvome slučaju im namjere nisu dobre ni časne, u drugome nisu, kao zreli ljudi, odveć pametni. U svakom slučaju – ″Sapienti sat!″, prevedeno na hrvatski: Pametnomu dosta!

A glede izjave prof. dr. Ivice Puljka da je prestao biti vjernik jer da znanost ne može pomiriti s vjerom – moguće je zaključiti kako je problem u Ivici Puljku, a ne u odnosu znanosti i vjere. Jer neusporedivo veći i značajniji znanstvenici od Puljka ne imahu poteškoća s Bogom i vjerom. Navest ću samo neke primjere.

Isusovac Ruđer Bošković, čije vizionarske je ideje potvrdila kemija i fizika 19. i 20. stoljeća, napisao je u 18. stoljeću, unutar djela ″Teorija prirodne filozofije″ (br. 539), sljedeće: ″Što se tiče Božanskoga Tvorca prirode, moja ga teorija izvanredno osvjetljuje i iz nje proizlazi nužnost da ga priznamo […] pa stoga posve otpadaju ništavne sanjarije onih koji smatraju da je svijet slučajno nastao, ili da je mogao biti sazdan nekom fatalnom nužnošću, ili da odvijeka postoji sâm po sebi upravljajući se po nekim svojim nužnim zakonima.″

Slijede misli trojice znamenitih fizičara, nobelovaca, koji su snažno obilježili znanost 20. stoljeća. Max Planck: ″Religija i prirodna znanost se ne isključuju […], nego se dopunjuju i jedna drugu uvjetuju.″ Albert Einstein: ″Ne mogu pojmiti istinskog znanstvenika, a da nije prožet dubokom vjerom.″ Werner Heisenberg: ″Prvi gutljaj iz čaše prirodne znanosti pretvorit će vas u ateista, no na dnu čaše vas čeka Bog.″

Nadajmo se da će prof. dr. Ivica Puljak na dnu čaše prirodne znanosti jednom prepoznati Boga, ali ne dajmo se zavarati od onih koji se u ispraznoj uznositosti nazvaše ″Pametno″ – a najpametnije će nam biti da čašu njihova sterilnog anacionalnog i obezduhovljenog ateističkog, scijentističkog i tobože naprednjačkog programa uopće ne uzimamo u ruke.

Marito Mihovil Letica/RadioVatican

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio II.

Objavljeno

na

Objavio

Dio II.

Zadovoljavajući svoj sadistički poriv koji se sastoji u tomu da svojim degutantnim monolozima neprestano sablažnjava i užasava ljude oko sebe (pa i sirotu “Lujzu” koja pažljivo sluša njegove “ispovijesti”), glavni junak priče (glavom i bradom fašistički signor capitano – Curzio Malaparte), šepureći se na “razvalinama” “stare uljuđene Europe” (čija je “žila kucavica”, dakako, njegova rodna Italija), na krajnostima i paradoksima što ih sam producira, smišlja i uvijek iznova obogaćuje isključivostima i suprotnostima, gradi vlastitu “karizmu”, “veličinu” i “mit” – o samome sebi. Među ovim paradoksima, u knjizi-spomeniku kojega diže svojoj taštini, Malaparte se želi sakriti, poput krivca što bezglavo bježeći sam pred sobom i od sebe, neprestano bira sve veći šumski gustiš, u jalovoj nadi da ga tamo neće pronaći nitko i da će zauvijek ostati u tom sigurnom skloništu.

To što po svaku cijenu uvijek iznova želi sablazniti, šokirati, užasnuti, izazvati mučninu i gađenje kod čitatelja, ima dakle, svoju dublju i složeniju dimenziju – i daleko više govori o psihološkom profilu autora romana i njegovom duševnom stanju nego o likovima i događajima koji su u njemu opisani.

„Recept“ kojim to K. E. Suckert (tj. Curzio Malaparte) postiže i nije tako kompliciran. Najprije čitatelja „uljuljka“ romantičnim opisima prirode, sjetnim sjećanjima na bivše ljubavi i doživljene čulne užitke, analizama tjelesnih (i inih) odlika žena koje u tim krajolicima susreće, a sve to (obvezno i neminovno) protkano produhovljenim “filozofskim” i “dubokoumnim” promišljanjima o umjetnosti, kulturi, arhitekturi, stilskom namještaju, vinima, hrani, kristalnim čašama, nakitu i toaletama otmjenih dama i još koječemu…

Potom (valjda pretpostavljajući da će štivo postati odveć dosadno i jednolično) režira obrat dostojan jednoga Alfreda Hitchcocka: iznenada ubacuje surove i šokantne prizore koji bi trebali (poput uboda igle) potencijalnog čitatelja zgroziti i trgnuti iz učmalosti i letargije. Ovaj razrađeni scenarij ponavlja se svako malo, gotovo aritmetički proračunato, tako da opuštanja nema…ali je metodologija očita i prosječnom čitatelju ne treba dugo da je shvati.

Evo samo nekoliko primjera, ilustracije radi.

1). Opisujući s mnogo detalja i mašte raskošni dvorac i prostrani perivoj koji obilazi u ugodnoj i lagodnoj šetnji sa svojim domaćinom (i intimnim prijateljem, dakako), profinjenim princom  Eugenom (bratom švedskog kralja Gustava V), Malaparte kaže:

„ (…) Seli smo u mali hram sagrađen u neoklasičnom stilu koji se nalazio usred parka, gde se strmenita hrid naglo spuštala u more, i ja sam posmatrao bele dorske stubove što su se blago ocrtavali na plavoj pozadini jesenjeg predela. Malo-pomalo, dušu mi je počela ispunjavati nekakva gorčina, nalik na čemerni gnev: na usta su mi navirale okrutne reči i uzalud sam nastojao da ih zagušim. Tako sam, gotovo nesvesno, počeo da pričam o ruskim zarobljenicima koji, kad im padne mrak na oči od gladi i kad podivljaju, jedu leševe svojih drugova u logoru u Smolensku dok ih nemački oficiri i vojnici mirno posmatraju. Užasavao sam se i stideo onog što sam pričao, želeo sam da se izvinim princu Eugenu što sam tako svirep, a princ Eugen je ćutao…“ (str.23-24.; istaknuo: Z.P.)

2).  „(…) Pomislio sam da se uginula kobila dovukla do praga i da me sada gleda…I ne znam kako mi je palo na pamet da možda ta kobila i nije uginula. Možda je samo ranjena, i onaj deo njenog tela koji je ranjen, već truli, raspada se, a ona je još živa, kao i oni zarobljenici koje Tatari žive vežu za leševe, trbuhom uz trbuh, licem uz lice, ustima uz usta, dok mrtvac ne rastoči onog živog…“ (str.42-43.; istaknuo: Z.P.)

3).  Nakon što je požar zahvatio šumu, oko tisuću konja iz postrojbi sovjetskog topništva u panici je pobjeglo u jezero (Ladoga), koje se naglo smrznulo i tako ih okovalo ledom.

„ (…) Sutradan, kad su prve patrole sissit-a, opaljene kose i lica garavih od dima, oprezno krenule po još vrelom pepelu kroz ugljenisanu šumu i stigle na obalu jezera, pred njima se ukazao stravičan i neobičan prizor. Jezero je ličilo na ogromnu ploču od belog mermera, po kojoj su bile poređane stotine i stotine konjskih glava. Činilo se kao da su sekirom otsečene. Iz ledene kore virile su samo glave. Sve su bile okrenute prema obali. U razrogačenim očima još im je

goreo beli plamen straha. Pored obale, čitava jedna gomila konja koji su se besno propeli, pokušala je da se oslobodi ledenog zatvora.

(…) U tmurne dane beskrajne zime, oko podne, kad bi ono malo blede svetlosti sipilo s neba, vojnici pukovnika Merikalja silazili bi na jezero i posedali na glave konja…

(…) Katkad smo i mi, Svartstrem i ja, silazili na jezero i sedali na glave konja. Nalakćen na tvrdu, ledenu grivu, Svartstrem je lupkao ugašenom lulom po dlanu i gledao pravo preda se…

(…) Svartstrem nije imao ni trunke duvana, već mesec dana lupkao je ugašenom lulom po dlanu, a ja sam mu rekao: – Priznaj Svartstreme, da bi pušio i ljudsko meso. –  On je prebledeo i odgovorio mi: – Ako ovaj rat potraje… –  Ja sam mu rekao: – Ako ova rat potraje, svi ćemo poživotinjiti pa i ti, zar ne? – …Voleo sam ga, zavoleo sam Svartstrema onog dana kad sam video kako je prebledeo (bili smo u Kanasu, pred predgrađima Lenjingrada) zbog parčeta ljudskog mesa koje su sissit-i pronašli u rancu nekog ruskog padobranca, koji se dva meseca krio u jednoj rupi usred šume pored leša svog druga. Uveče, u daščari, Svartstrem je počeo da povraća, plakao je i govorio: –  Streljali su ga, ali šta je on tu kriv?

Malaparte – lijevo i dolje, na Liparima i desno, na ukrajinskoj fronti u časničkoj fašističkoj odori kao ratni izvjestitelj

Svi ćemo poživotinjiti, počećemo da proždiremo jedni druge  – …Nije povraćao od alkohola, već zbog onog parčeta ljudskog mesa. Tog dana sam ga zavoleo, ali s vremena na vreme kad bih ga video kako lupka ugašenom lulom po dlanu, govorio sam mu: – Zar ne, Svartstreme, ti bi bio kadar da napuniš lulu ljudskim mesom?

Jednom za vreme večere u Španskom veleposlanstvu u Helsinkiju, opunomoćeni ministar Španije grof Augustin de Foksa, počeo je da priča o parčetu ljudskog mesa koje su finski izviđači našli u rancu onog ruskog padobranca. Večera je bila izvrsna, stara španska vina dala su lososu iz Oulue i sušenom jeziku soba topao, prijatan ukus sunca.

(…) – grof de Foksa je izjavio da ‘svi katolici jedu ljudsko meso, meso Isusa Hrista, presveto meso Isusovo…’ (…) – Na svetu nema boljeg mesa od toga –  reče grof de Foksa ozbiljno…)

– Priznaj, Svartstreme – rekoh mu – da bi ti bio kadar da pušiš ljudsko meso…“ (str. 64-67.; istaknuo: Z.P.)

4). „ (…)   – Naslonjače presvučene ljudskom kožom? – reče Kurt Franc s nevericom.

– Da, te naslonjače su bile presvučene ljudskom kožom – ponovio sam.

– Svi su prsli u smeh. Georg Beandaš je rekao:  –  Sigurno su veoma udobne.

–  Ta koža je veoma meka, veoma fina,  –  rekao sam  –  gotovo je prozračna.

–  U Parizu sam video  –  reče Viktor Maurer knjige povezane u ljudsku kožu, ali naslonjače presvučene ljudskom kožom nikad nisam video.

–  Ove se naslonjače nalaze u Italiji,  –  rekao sam  –   u dvorcu grofova Konverzano, u Apuliji. Jedan grof Konverzano, polovinom sedamnaestog veka, naredio je da poseku njegove protivnike sveštenike, plemiće, pobunjenike, hajduke, i da im oderu kožu kako bi njom mogao da presvuče naslonjače u velikoj dvorani svoga zamka. Jedna od njih je presvučena kožom odranom s grudi i trbuha neke kaluđerice. Još se vide tragovi dojki, bradavice se sijaju, jer su izlizane od upotrebe.

–  Od upotrebe? –  upita me Georg Beandaš.

–  Ne zaboravite da je u toj naslonjači tokom čitava tri veka sedelo stotine i stotine osoba – rekoh. – Čini mi se da je to dovoljno da se i grudi jedne kaluđerice oštete…“

(str.373.; istaknuo: Z.P.)

5). Kad su u pitanju njegovi saveznici (i prijatelji s kojima se najčešće prežderava i napija na čestim gozbama i banketima), Nijemci, očito je da ih Malaparte ne podnosi, samo što o tomu „mudro šuti“ dok je s njima, ali potom sva zapažanja i „dubokoumna“ promišljanja pomno bilježi u svoj „Kaputt“ – da ostane za „povijest.“

Doduše, možda bi čitateljstvu bilo zanimljivije da se autor usput (isto tako ozbiljno) pozabavio malo talijanskim mentalitetom (posebice kada je u pitanju psihoanaliza koja bi barem dijelom objasnila ponašanje talijanskih fašista u ratu, posebice pri izvršenju brojnih i svirepih masovnih zločina koji su bili obvezna prateća pojava njihove okupacije, pogotovu na području Jadranskog priobalja: od Istre, Gorskog kotara, Dalmacije i Like, preko Crne Gore i Albanije), ali, u ovom slučaju njegov izbor ipak su bili Nijemci.

Evo kako on „razotkriva“ svoje saveznike i prijatelje Nijemce (vjerojatno osjećajući podsvjesnu krivnju zbog germanske krvi koju i sam nosi u venama).

Prepričavajući razgovor koji vodi s izvjesnim Akselom Munteom, kaže:

„ (…) – Neću vam pričati o ratu – odvratih

– Hvala vam – reče Munte. I odjednom me upita je li tačno da su Nemci tako strašno svrepi.

– Svirepi su, jer se plaše, – odgovorih – bolesni su od straha. To je bolestan narod, ‘krankes Volk’“… (str.20.; istaknuo: Z.P.)

„ (…) I sada, kad god sam pomislio da moram napustiti Švedsku, putovati kroz Nemačku i ponovo sresti ona nemila nemačka lica, izobličena mržnjom i strahom, lica bolesno oznojena, uvek sam osetio odvratnost i poniženje. Pomišljao sam kako ću se kroz koji dan sresti s italijanskim licima, svojim italijanskim licima…“ (str.30.; istaknuo: Z.P.)

Naglašavajući njemačku okrutnost i svirepost, Malaparte prepričava navodni razgovor s jednim od „regruta Lajbestandarta“, „usput“ opisujući jedan od načina obuke maldih SS-ovaca prije slanja na frontu:

„ (…) On je dodao kako regrut SS-trupa nije dostojan da bude pripadnik Lajbenstandarta, ako ne izdrži probu s mačkom. Regrut mora da levom rukom ščepa mačku za kožu na leđima, tako da joj noge ostanu slobodne kako bi mogla da se brani i da živoj životinji desnom rukom u kojoj drži nožić iskopa oči. Eto kako se oni obučavaju da ubijaju Jevreje…“ (str.291.).

Oči, ili točnije, kopanje ili vađenje ljudskih očiju, trajna je opsesija autora u ovom romanu, a opis (kako će se kasnije ispostaviti), ima poslužiti tek kao „uvertira“ za ono što će uslijediti vezano za Antu Pavelića i njegovu tobožnju „košaru s ljudskim očima“ na str.308.)

Fašistički „humanist“, Mussolinijev signor capitano i ekskluzivni ratni dopisnik Corriere della Sera, u pauzi između dvije obilne večere s nacističkim glavešinama, posvećuje se (među ostalim) i nekoj vrsti vlastite „psihoanalize“, s ciljem otkrivanja „korijena zla“ u njemačkom narodu.

„ (…) Ni u jednom delu Evrope nisam do srži upoznao Nemce, nisam ih toliko razotkrio kao u Poljskoj. Na osnovu dugog iskustva koje sam stekao tokom ratnih godina, došao sam do zaključka da se Nemac uopšte ne plaši čoveka jakog, čoveka naoružanog koji mu se hrabro suprotstavlja i koji mu prkosi. Nemac se boji nenaoružanih, nejakih, onemoćalih.Tema ‘straha’, tema nemačke svireposti kao posledice straha, postala je glavna tema mojih istraživanja…Nigde se nad tim nemačkim strahom nisam toliko sažalio i zgrozio kao u Poljskoj, kad sam ga sagledao u svoj njegovoj složenosti i došao do zaključka da u njemu ima nečeg bolesnog, ženskog. Nemac je svirep od straha; od straha je sklon da učini hladne metodično-naučne svireposti… Čini ih jer se boji ugnjetenih, nenaoružanih, nejakih, onemoćalih, jer se boji staraca, žena, dece, jer se boji Jevreja. Pa iako se trudi da sakrije taj svoj tajanstveni strah, nešto ga neodoljivo tera da o njemu govori i to uvek u nevreme, naročito za stolom kad se zagreje od jela i pića, ili kad mu se vrati samopouzdanje… Tada Nemac pokaže svoje pravo lice, počinje da priča o izgladnjivanju, o streljanjima, pokoljima, i to s nekakvim bolesnim uživanjem…U nadmenosti i surovosti Nemaca ima nekog namernog samoponižavanja; u njegovoj nemilosrdnoj svireposti – duboke potrebe za samoprezrenjem: u njegovom tajanstvenom strahu – ojađenosti što je prezren…“ (str.102-103.)

Na istoj stranici na kojoj završava ovaj pseudoznanstveni traktat o osobinama „krankes Volka“, autor započinje s opisom posjeta varšavskom getu (po odobrenju jednoga od svojih prijatelja i domaćina, nacističkog guvernera Varšave, Fishera koji je upravljao getom i bio odgovoran za sve što se tamo događalo).

U ovom prikazu Malaparte svoga pratitelja, vojnika – gestapovca, na neki poseban, sado-mazihistički način doživljava kao nad-čovjeka (a što je u potpunoj opreci s onim što je netom prije toga izrekao o Nijemcima), dok sebe, naravno, vidi u sasvim drugačijem svjetlu.

„ (…) Pokušao sam da prođem kroz ‘grad’ sam, bez gestapovca, koji me svuda pratio kao senka, naredbe guvernera Fišera bile su stroge, pa sam i ovog puta morao da se pomirim s činjenicom da me prati crni stražar, momak visok, plav, izmučena lica, svetla i hladna pogleda. Lice mu je bilo veoma lepo, čelo visoko i čisto i na njega je veliki šlem bacao tajanstvenu senku. Prolazio je pored Jevreja kao Anđeo boga Izraeolovog…

Ni polumrtvi logoraši nisu mogli probuditi nikakvo suosjećanje fašista Malapartea – o njima
je pisao s gađenjem i sadistički se naslađivao njihovim mukama

(…) Moja uniforma italijanskog oficira pobuđivala je pažnju i ljudi su dizali svoja bradata lica, upirali u mene žmirkave oči, pocrvenele od studi, groznice, gladi. Među trepavicama su im blistale suze i tekle u prljave brade. Ako bi mi se desilo da sam u prolazu nekog gurnuo, zamolio bih ga da mi oprosti, rekao bih ‘prosze Pana’, a dotični bi digao glavu, zapanjeno me gledao i ne bi verovao svojim ušima. Smeškao sam se i jednako izvinjavao ‘prosze Pana’ jer sam bio svestan šta ovom narodu znače te ljubazne reči, bio sam svestan da, posle dve i po godine straha i životinjskog ropstva, prvi put sada jedan oficir neprijateljske vojske (nisam bio nemački oficir, ne, ali možda to nije bilo dovoljno) ljubazno kaže ‘prosze Pana’ ubogom Jevrejinu u varšavskom getu…

(…) Svi su netremice gledali u crnog stražara koji me pratio. Netremice su ga gledali u lice, nalik na lice anđela, koje je svima bilo znano jer su ga već sto puta videli kako zrači svetlošću među maslinama na ulazu u Jerihon, Sodomu, Jerusalim. To je bilo lice anđela, glasnika srdžbe božje. Tada bih se nasmešio, kazao ‘prosze Pana’ i video kako se svuda oko mene na tim licima boje prljave hartije, rađa bedni smešak zaprepašćenja, radosti, zahvalnosti…

(…) A potom bi pogledali crnog stražara koji me sledio kao senka, upirali pogled u Anđela svirepog i lepog lica, Anđela iz Biblije, glasnika smrti i naginjali se nad tela koja su ležala po pločnicima, naginjali se nad njih i približili lice sa srećnim osmehom pomodrelom licu mrtvaca …“  (str.103-107.; istaknuo: Z.P.)

Unatoč razumijevanju što ga čitatelj može imati za osebujan stil autora koji se (kako je već rečeno), svodi na stalno balansiranje između unaprijed zadanih krajnosti i isključivosti (uz popratno korištenje brojnih „prigodnih“ alegorija i „jakih“ izraza i metafora ubačenih u tekst radi snaženja općeg dojma i živopisnijeg i uvjerljivijeg isticanja situacija paradoksa), nije lako oteti se dojmu da opisi njemačkog stražara, (njegovog pratitelja na prolazu kroz varšavski geto), ipak sadrže i nešto nalik na „podsvjesno“ ili „potajno“ divljenje prema sili i moći, prema onima koji su postali „gospodari života i smrti“.

Jer, ako se njemački gestapovci poistovjećuju s „Anđelima boga Izraelovog“, čija lica „zrače svetlošću među maslinama na ulazu u Jerihon, Sodomu, Jerusalim“, ako su ti „Anđeli svirepog i lepog lica“ ustvari „Anđeli iz Biblije“ koji su na ovo ljudsko stratište i mučilište poslani kao znak „božjeg gnjeva“ i „glasnici smrti“ te Više sile, onda se sve ono što se događa sa Židovima u getu neminovno doživljava kao „prst sudbine“, ili „božja volja“; nisu li tada i patnje Židova samo „zaslužena božja kazna“ i izraz Njegovog (opravdanog) gnjeva, i, napokon, ne amnestira li Malaparte tako egzekutore, skidajući s njih krivnju za ono što čine ovom narodu?

Dok preskače mrtvace, i promatra grozne prizore stradanja nemoćnih ljudi, on, začudo, niti jednome od njih ne pokušava ublažiti fizičku patnju i bol – nikomu ne pruža koru kruha, ne daje gutljaj vode, ne previja ranu, ne donosi lijek, a o nekom zalaganju kod Franka ili Fishera u cilju spašavanja barem jednog jedinog života nema niti spomena; očito je uvjeren kako je ljubazno izgovoriti ‘prosze Pana’ (na poljskom jeziku: „oprostite gospodine“) sasvim dovoljna “žrtva”, koju on (vođen svojim “humanističkim” pobudama i prožet dubokim sentimentom prema patnji stradalnika) „stoički“ i „hrabro“ podnosi tijekom cijelog boravka u getu.

Nakon svih strahota što ih je doživio na ovom mjestu i svega što je vidio, Mussolinijev signor capitano bez imalo oklijevanja i grižnje savjesti odlazi na večeru kod varšavskog „gospodara života i smrti“ (Fishera), gdje ga posebno pogađa jedan detalj koji je zapazio tijekom obilnog i slasnog objeda.

„ (…) Na kraju ove ceremonije svi su još jednom zapljeskali, a frau Brigite Frank se zahvalila dubokim poklonom, koji, na moje zadovoljstvo, nije bio lišen izvesne draži. Nož je ostao zaboden u srndaćevim leđima, pored crvene zastave s crnim kukastim krstom. Priznajem da sam se zgrozio kad sam video taj nož i tu zastavicu, zabodene u leđa ove plemenite životinje. Sem tog bio mi je odvratan razgovor o getu i Jevrejima na koji su se zvanice postepeno vraćale…“ (str.114.).

Mussolinijev signor capitano nigdje ne spominje je li sve ono što je vidio i doživio na ulicama Varšave i u židovskom getu utjecalo na njegov apetit, ali je znakovito da vrlo živopisno i uvjerljivo (kao i u svim sličnim situacijama) opisuje svaki detalj s prijema – počevši od izgleda tamo nazočnih dama, njihovog ponašanja, toaleta i partnera uz detaljne opise svih drugih gostiju (s posebnim naglaskom na one najvažnije nacističke glavešine, bilo da je riječ o Franku, Fisheru, Himmlerovom izaslaniku, ili nekom od drugih „guvernera“, „ovlaštenih ministara“, „ambasadora“ i sl.), do detaljne analize kako interijera, tako i raznovrsnih, slasnih delicija koje neprestano pristižu na trpezu; usput, između dva slijeda posluženih jela, uz vino i „prigodne“ pošalice, vode se razgovori o Židovima, toj „nižoj vrsti“ koja je „s pravom“ osuđena na istrebljenje.

I, tek ova okolnost, da se „zvanice postepeno vraćaju na odvratan razgovor o Jevrejima i getu“, smeta našem „junaku“, signor capitanu

Da je K. E. Suckert (odn. Curzio Malaparte), ipak, čini se (pa bilo to i zbog prenatrpanog želuca i podosta ispijenog vina), ponekad osjetio nešto nalik na „grižnju savjesti“, dokazuje ono što mu se dogodilo u vrijeme prijema kod Reichsministera Franka, generalnog guvernera Poljske, gdje se zatekao u uobičajenom društvu – s njemačkim nacističkim glavešinama.

(Podsjećanja radi: Hans Michael Frank, čijim se prijateljstvom Malaparte razmetljivo hvali, bio je Hitlerov Gauleiter Poljske, od 26.10.1939. do 1944. godine i jedan je od najvećih ratnih zločinaca u XX-om stoljeću. Poslije rata je u Nurnbergu optužen za ubojstva milijuna Poljaka i poljskih Židova, osuđen na smrt i obješen 1946. godine).

„ (…) Možda je tome bila uzrok jaka vatra koja je gorela u kaminu, možda obilna hrana, ili skupa francuska i mađarska vina, ali ja sam osetio da mi se odjednom rumen penje u obraze. Sedeo sam za trpezom nemačkog kralja Poljske, u velikoj dvorani Vavela, u starodrevnom, otmenom, bogatom, učenom kraljevskom gradu Krakovu, među malobrojnim dvorjanima ovog naivnog svirepog, taštog nemačkog oličenja italijanskog renesansnog viteza, od nekakvog čemernog srama počeli su da mi gore obrazi…

(…) I sada, dok sam posmatrao goste koji su sedeli za trpezom nemačkog kralja Poljske u velikoj dvorani Vavela, od stida su mi se zažarili obrazi, opet su mi pred oči izišla bleda i ispijena lica sa ulica Varšave, Krakova, Čenstohove, Lođa, masa čije je lice bilo oznojeno od gladi i muke, masa koja je lutala pločnicima punim blatnavog snega…“ (str.82-83.; istaknuo: Z.P.)

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

Na Pavelićevom radnom stolu nikad nije bilo nikakve košare, a kamo li one s ljudskim očima

Među vrlo često ponavljanim i u antihrvatskoj propagandnoj kampanji najviše korištenim lažima na temelju kojih se Hrvate (preko ustaškog pokreta) već desetljećima kolektivno optužuje za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, jeste i ona dobro poznata epizoda s tobožnjom “košarom od oko 20 kilograma ljudskih očiju”, a koju je navodno ustaški poglavnik dr Ante Pavelić držao na svom radnom stolu.

Ova notorna, monstruozna izmišljotina (koja je ništa drugo do konstrukt bolesnih i poremećenih umova – jer, takvo što ne može smisliti ni najprljavija mašta normalnog ljudskog bića), predstavlja samo jednu u nizu sustavno i namjenski proturanih krivotvorina kojima se srpsko-komunistička propaganda služila kako bi putem svojih lobista u svijetu – ponajprije u Izraelu i zapadnoj Europi – međunarodnoj javnosti podastrla tobožnje „dokaze“ o Hrvatima kao najgorim zločincima u povijesti ljudskog roda i tako ih obilježila kao „genocidnu“ naciju.

Kao i sve druge slične propagandne laži (koje su imale sasvim konkretan cilj i svrhu), ona se s protokom vremena propagirala, prepisivala, umnožavala, nadograđivala, nadopunjavala i preuveličavala do neslućenih  razmjera i planski raspačavala, sve dok nije stekla status koji su joj njezini tvorci namijenili i postala “nepobitna istorijska činjenica”. Kao takva nekritički i po automatizmu prihvaćana je u velikom dijelu ne samo jugoslavenske, nego i svjetske javnosti, što je (osim kolektivne optužbe za najgore zločine), stvaralo plodno tlo za masovno širenje netrpeljivosti, podozrivosti i mržnje prema hrvatskom narodu u cjelini.

Odurna izmišljotina, kao i brojne druge crne legende, nastavila je svoj život u knjigama, novinskim tekstovima, enciklopedijama, dokumentarnim filmovima I naravno, u glavama onih koji su podlegli ovoj prljavoj goebbelsovskoj propagandi. Ponekad se famoznu “košaru” pripisuje i Maksu Luburiću, ali je ipak u najčešćoj uporabi ostala verzija o onoj koja je “stajala na Pavelićevom radnom stolu”.

Rijetko se tko, međutim, pitao: Što je u svemu tomu istina i ima li ikakvoga pouzdanog materijalnog dokaza, vjerodostojnog svjedočanstva ili barem ozbiljnih indicija o postojanju bilo kakve „košare s ljudskim očima“, ili “zdjele” (kako je već gdje navođeno).

Malaparteove kolege i suborci talijanski fašisti u vrijeme marša na Rim

 

I da odmah odgovorimo na to pitanje: NIKAKVIH DOKAZA, ČAK NI INDICIJA NEMA, ni u naznakama!

Morbidnu konstrukciju o “košari s ljudskim očima” (koja je po potrebi) potom pretvarana u „košaru sa srpskim i židovskim očima“, ili samo „košaru sa srpskim očima“, a nešto kasnije i u „vreće“ pune srpskih i (ili) židovskih očiju, u javnost je iz sasvim pragmatičkih, mada ne i sasvim jasnih razloga proturio ratni propagandist Mussolinijevog režima, fašist Kurt Erich Suckert alias Curzio Malaparte u svom romanu  Kaputt, objavljenom 1944. godine.

Ova po svemu kontroverzna osoba – revolucionarni fašist, novinar, ratni dopisnik, književnik i avanturist, rođen je u Italiji (Toscana), 1898.godine, od oca Nijemca (Erwin Suckert) i majke Talijanke, ali je već od svoje šeste godine živio kod udomitelja (što je sigurno utjecalo na njegov psihološki profil, mogućnost socijalizacije i stavove koje je kasnije imao prema braku, obitelji i roditeljima, posebice ocu). Tijekom svojih 59 godina života (umro je 1957.), nalazio se na različitim stranama i služio različitim režimima, ali fašizam je ipak ostao ideologija koju je gorljivo slijedio – sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se radi spašavanja vlastite kože spremno stavlja u službu svojih dojučerašnjih neprijatelja – nove revolucionarne antifašističke talijanske vlasti – pa čak postaje i časnik za vezu sa Savezničkim snagama.

Malaparte je uvjerenja i strane kojima se priklanjao mijenjao kao košulje, od potrebe do potrebe i to je ostala jedina “dosljednost” koja ga je „krasila“.

Najprije se tijekom Prvoga svjetskog rata (nezadovoljan neutralnošću Italije) kao dragovoljac bori na strani Francuske u ratu protiv Njemačke (s fronte odlazi poslije ranjavanja s činom poručnika), potom se stavlja u službu talijanskog kralja Vittoria Emanuela III kojemu je otkazao poslušnost uključivši se 1920. godine u Mussolinijev pokret. Budući da je patološki mrzio Katoličku crkvu, s Mussolinijem dolazi u sukob poslije „Lateranskog sporazuma“ koji je potpisan 1929. godine sa Svetom stolicom, pa ga ovaj protjeruje iz Rima u Torino. 1931. godine Malaparte odlazi u London  gdje piše za francuske, britanske i američke novine u korist novih nalogodavaca. Nakon što se ponovno vratio u Italiju, Mussolini ga 1933. godine  opet protjeruje, ovoga puta  na otok Lipar, otkuda ga oslobađa Duceov zet, Galeazzo Ciano. Grijesi su mu oprošteni i on je opet, ovoga puta aktivno, kao vojnik, u službi talijanskog  fašizma (već 1940. godine ratu je protiv Francuske za koju se borio, služi jedno vrijeme na bombarderima, a potom je angažiran na  Istočnoj fronti kao specijalni dopisnik lista Corriere della Sera zadužen za praćenje operacija njemačkih postrojbi), sve do 1943. godine i ponovnog obrata, odnosno, iznuđenog „kozmopolitskog prosvjetljenja“ nakon propasti fašističke Italije. Na kraju postaje „antifašist“ i služi novoj talijanskoj revolucionarnoj vlasti, odnosno, ideji protiv koje se borio od 1920. godine, dakle, pune 23 godine.

U mladosti je bio najprije ideološki opredijeljen kao „republikanac“, potom radikalni ljevičarsocijalist (kao i njegov uzor i idol Benito Mussolini), pa rigidni lenjinist, u zrelijoj dobi revolucionarni fašist, a na kraju i vatreni pobornik Mao Ze Donga i kineske revolucije da bi se prije samoga svršetka rata priključio antifašistima. Nakon što je 1925. godine od pojedinaca iz svoje fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista), optužen da jepoljski Židov“, mijenja svoje dotadašnje ime i prezime i postaje Curzio Malaparte.

Moglo bi se reći da on ustvari nikad nije ni imao drugu ideologiju osim fašizma – sve ostalo bilo je samo nužnost kojoj je pribjegavao kad je trebalo spasiti kožu.

Mussolinijev propagandist, fašist C. Malaparte i njegov pamflet Kaputt

  Zahvaljujući snalažljivosti i stečenim vezama ostvaruje čak i kratkotrajnu (ne baš uspješnu) karijeru diplomata (1919. godine radi kao talijanski ataše u Poljskoj) a ubrzo poslije napuštanja ove dužnosti postaje aktivist fašističkog pokreta .

Avanturizam, novinarstvo i kasnije književnost, ostale su mu trajne preokupacije. Njegova ideološka „evolucija“ sa svim svojim mijenama i „metamorfozama“ (prigodom kojih je vrlo često i sa zadivljujućom lakoćom mijenjao kako vojne odore i režime kojima je služio, tako i uvjerenja  – pri čemu su jedine sigurne činjenice da je cijeloga života bio vatreni pristaša totalitarizma i ogorčeni protivnik Rimo-katoličke crkve), sama po sebi govori o karakteru Mussolinijevog signore capitana i njegovim moralnim “vrijednostima”.

Kao vatreni pristaša totalitarističkih ideologija, u svojim knjigama vrlo često s porugom i ironijom, cinično i na uvredljiv, sirov, primitivan, vulgaran i rasistički način govori o kršćanima i njihovim svetinjama, posebice o Kristu.

Fašistički propagandni plakat koji je trebao privući mladež

 Opijenost fašizmom i fanatično uvjerenje kako je Italija ponovno na putu ostvarenja stare slave i obnove Rimskog imperija (što joj „pripada“ kao „kolijevci europske civilizacije“), kod Malapartea jenjava tek krajem 1942. godine, kad je propast fašističke Italije već na pomolu, pa se dotadašnji slijepi poslušnik preko noći (doduše, još uvijek samo u svojim knjigama i zapisima), okreće protiv dojučerašnjeg idola Mussolinija i navlači krinku „humanista“ i „kozmopolita“.

No, svoju pravu narav i nagone nije mogao tek tako prikriti.

Ogorčenje zbog iskrcavanja saveznika u već poraženu Italiju pretočio je u roman „Koža“ (u kojem na ironičan način nastoji pokazati svu ispraznost i uzaludnost tobožnje „pobjede“ Amerikanaca –  koje je smatrao „narodom bez identiteta, povijesti, tradicije i kulture“ i umišljenim „skorojevićima“ koji unaprijed gube svaku bitku s rasno nadmoćnim i po svemu superiornim sljedbenicima Rimskog carstva. (Vidi: http://www.glif.rs/blog/dok-je-napulja-koza-kurcija-malapartea/ – analiza srpskog autora; stranica posjećena 2.5.2015.)

Oni koji su iz stanovitih razloga imali interesa Suckerta (odn. Malapartea) prikazati u pozitivnom svijetlu (kako bi i njegovo književno djelo učinili vrednijim i vjerodostojnijim), svakako nisu imali lak zadatak. Budući da fašizam po naravi stvari ne ide u korak s humanizmom i kozmopolitizmom, tamne mrlje iz njegovog životopisa trebalo je „premostiti“ na što najbezbolniji način – i to po mogućnosti tako da čitatelji na zapaze očite kontradiktornosti i ozbiljne kontroverze koje prate život i djelo ovog hedonista i narcisoidnog fašista kojemu su samilost i bilo kakav osjećaj za ljudske patnje bili potpuno strani.

Jedan od takvih pokušaja je i Pogovor za roman Kaputt (izd. Minerva, Subotica-Beograd, 1961., str.468, u prijevodu Jugane Stojanović), koji je, ne bez razloga, u Srbiji doživio nekoliko izdanja, uz vrlo visoke ocjene i pohvale. Dakle, i fašistički književnici mogu biti „vrsni klasici“ i ubrojiti se „među prve pisce Evrope“ (kako piše u spomenutom Pogovoru, na str.466), ako se to može na pravi način iskoristiti u političke i propagandne svrhe.

Signor capitano Malaparte – od fašista i maoista do „demokrata“ u samo 10 godina

Osim prilično šturih i neodređenih podataka vezano za životopis autora (s nevještim pokušajima da se svjetonazorska i ideološka „vrludanja“ Malapartea, od republikanizma, preko lenjinizma i fašizma do kozmopolitizma barem ublaže ako se već ne mogu zaobići), autor Pogovora izriče i neke ocjene o njegovom „liku i djelu“, koje bi ga trebale učiniti prihvatljivim, kako za čitatelje, tako i za tadašnje komunističke cenzore.

Evo nekoliko ulomaka:

Iako su ovoj knjizi kao okvir poslužili autentični događaji iz rata, ona nipošto nema karakter ratnog dnevnika ni verodostojnost dokumenta. ‘Kaputt’ je književno delo koje ima svoju posebnu, subjektivnu istinu. Sam autor nazvao ga je romanom, a time je izričito naglašeno da činjeničnost kojom se u njemu pribeglo nije metod preslikavanja, već samo privid koji autora ne ometa da govori iz svog sopstvenog centra. Stoga imena ličnosti u knjizi ‘Kaputt’ jedva da su važna, jer iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmišljenim’, stilizovanim likovima koji su iznad svog realnog postojanja uzvišeni do simbola. Ti likovi predstavljaju elemente jedne opštosti, pa je njihova realnost sažetija, istinitija od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika… Kada se uzme u obzir ova Malaparteova sklonost za proširivanjem granica stvarnosti, onda nije teško razumeti zašto se on u svojoj knjizi ‘Kaputt’ ne buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne deli frontove na saveznički i nemački, kako to rade političari, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobediocu ili pobeđenom….Malaparte uvek napušta tabor onih koji se posle borbe uspešno dočepaju vlasti i tako se korumpiraju. A kako je ratna sreća promenljiva, pa je čas naklonjena jednoj, a čas drugoj strani, to Malaparte u više navrata prelazi iz jednog tabora u drugi. Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka, a gorke stranice o svojim prijateljima saveznicima piše čim su ovi uspeli da se pobedonosno iskrcaju u pobeđenu Italiju. (‘Koža’, 1949). Ovaj nemir Malaparteove ličnosti, koji je posledica odvratnosti prema pobediocima, a saosećanje prema pobeđenima, mahom se tumači kao moralna labilnost pisca zbog koje njegovi sunarodnici sumnjaju i u njegov patriotizam.

 (…) Malaparteov kosmopolitizam zapahnjuje u snažnim naletima sa stranica na kojima je entuzijastičkim tonom iznosio svoje utiske o evropskim zemljama.“ (str.466.)

Iako bi se ovdje moglo što-šta komentirati, možda je najbolje zadržati se na sljedećih nekoliko konstatacija:

1). Opisi u romanu „Kaputt“ su, dakle: fikcija, privid, subjektivan pogled na rat, i oni „nipošto nemaju karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta“, ali su „likoviromana kojipredstavljaju elemente jedne opštosti“, „istinitiji od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika“.

Drugim riječima: zapisi koji su nastali kao plod fikcije (odn. autorove mašte), tj. u formi romana (što unaprijed čini izlišnom i bespredmetnom svaku provjeru autentičnosti), “istinitiji su od onih koji se temelje na provjerljivim činjenicama i dokumentarnoj građi” i to zato što predstavljaju (po ocjeni autora Predgovora) „elemente jedne opštosti“ – ma što to značilo.

2.) Malaparte se uslijed svoje sklonosti „proširivanju granica stvarnostine buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg“.

Očita je namjera da se Malapartea, koji cijelo vrijeme svojih putovanja (stvarnim ili izmišljenim krajolicima, ali pod stvarnim imenom i prezimenom, u isto tako stvarnoj odori kapetana talijanske fašističke vojske, u automobilu koji je također stvaran i dodijeljen mu je po odobrenju „odurnog“ i „mrskog“ Mussolinija u čijoj službi se i samstvarnonalazi), posjećuje bankete na kojima redovito jede i pije ne samo sa svojim saveznicima SS-ovcima nego i diplomatima istočno-europskih kvislinških režima i drugim važnim osobama iz istog miljea, prikaže kao buntovnika, iako on to nikako nije – osim, ako se kao djelo „pobune“ protiv njemačke oružane sile ne računa možda to što je jednom prigodom njemačkom časniku (s kojim je skupa pio), na uobičajeni pozdrav „Heil Hitler“, „domišljato“ odgovorio (kako u knjizi tvrdi), uzvikom: „ein liter“.

Ono „šire“, a protiv čega se Malaparte uistinu buni, jeste činjenica da Italija gubi rat i  da fašisti (na njegovu nesreću i žalost), neće ostvariti željeni cilj: vratiti slavu i moć koju su nekada pronosili svijetom Rimljani u svojim pohodima – što je njegova jedina i trajna opsesija i može se iščitati iz gotovo svake stranice romana.

3). To da je Malaparte iz nekog svog iskonskog, ljudskog osjećaja humanizma vezan više za „pobeđene“ nego „pobedioce“  još je jedna nebuloza koja se može pobiti zdravom logikom, bez ikakvog dubljeg upuštanja u analizu onoga što je pisao.

Da je uistinu tako, on bi se (valjda) na samome početku rata uključio u neki od brojnih pokreta otpora u Europi, ili bi barem, kasnije, na Ukrajinskoj, Ruskoj ili Poljskoj fronti pristupio onima koji su se borili protiv naci-fašizma, a ne bi do kraja 1942. godine služio fašizmu i Mussoliniju.

Ne treba zaboraviti da je E. K. Suckert, odn. C. Malaparte gotovo od samoga početka bio vatreni poklonik fašističke ideologije (već 1920. godine, poslije napuštanja mjesta dužnosti kraljevog diplomatskog atašea u Poljskoj, mijenja „tabor“ i pristupa fašističkom pokretu, odn. ekstremnoj fašističkoj organizaciji Fasci de Combattimento koja je osnovana u ožujku 1919. godine, a 1920. godine tobože postaje „politička stranka“ i mijenja ime u Partito Nazionale Fascista). Kako ne bi bilo nikakve zabune glede naravi, karaktera i ciljeva ovog nasilnog pokreta, dovoljno je spomenuti kako su samo mjesec dana kasnije (dakle, u travnju iste godine), Mussolinijevi jurišnici fizički napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu, čime su jasno dali do znanja da namjeravaju silom osvojiti vlast, a sve eventualne protivnike ušutkati i po cijenu građanskog rata. Ubrzo (zahvaljujući oklijevanju kraljevske vladarske obitelji koja zbog straha od eskalacije sukoba nije poduzela ništa kako bi onemogućila nasilje fašista), u okviru svog pokreta, Mussolini formira fašističku policiju, naoružane odrede, posebne skupine za ubojstva „neprijatelja“ i neistomišljenika i tajnu policiju. Pohod što ga osnaženi fašisti poduzimaju tri godine poslije – kad ih se oko 60.000 upućuje u Rim – završava povlačenjem s vlasti tadašnjeg talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, koji 28. listopada 1922. godine Mussoliniju predaje mandat za sastav Vlade.

Kroz cijelo to razdoblje (fašističkog nasilja i nasilnog preuzimanja vlasti), E. K. Suckert (odn. C. Malaparte) se niti jednoga trenutka ne okreće protiv „pobedioca“ i ne staje na stranu „pobeđenog“, nego ponizno služi novouspostavljenom fašističkom režimu i Mussoliniju. On se također ničim ne protivi agresiji fašističke Italije na Abesiniju (Etiopiju – 1935/36. godine), kao ni tomu što je Mussolini stao na stranu Franca u krvavom slamanju španjolske Republike (1936/39. godine), iako je tobože bio opčinjen idejama ljevice, niti sporazumu što ga je njegov gazda Duce potpisao s Hitlerom (1935. godine), pa ni rasnim zakonima što ih je Italija usvojila 1938. godine čime je zapečaćen i učvršćen njezin savez s nacističkom Njemačkom.

Fašistička ideja (nakon što je do tada već bio „republikanac“, „monarhist“, „lenjinist“  i tko zna što sve još), bila mu je, čini se, u to vrijeme ipak draža i mnogo bliža od kozmopolitskih teorija i humanističkih filozofija kojih se „dohvatio“ kasnije, kad više nije imao kud.

Sve do kraja 1942.godine, on je poslušni oficir talijanske fašističke vojske i nema govora o bilo kakvoj pobuni osim na razini literarnih alegorija, poput one u priči „Kameleon“ – pa i to je samo produkt ogorčenja izazvanog Mussolinijevim priznanjem Rimo-katoličkog crkvenog poglavara i Vatikana 1929. godine a ne bunt protiv ideologije; on se tada „bunizbog mržnje koju osjeća prema Rimo-katoličkoj crkvi i Papi, a ne iz humanističkih ili nekih drugih sličnih pobuda, ponajmanje iz razloga bilo kakvog svjetonazorskog ili moralno-etičkog razmimoilaženja s Mussolinijem i ideologijom fašističkog pokreta.

U trenutku kad je već sasvim očito da pripada gubitničkoj strani, dovitljivi i snalažljivi fašist, avanturist i pisac samoreklamerskih knjiga (u romanu „Kaputt“, na tragikomičan, malograđanski, povremeno i groteskan način svako malo se hvali prijateljstvom s nekom od važnih osoba – dakako, gotovo svi odreda pripadaju mračnom svijetu naci-fašizma protiv kojega se on tobože „buni“ – ), dosjetio se kako se izboriti za „bolju prošlost“ i prometnuo u „humanista“ i „kozmopolitu“, svakako usput računajući na financijsku korist od prodanih knjiga ali i brisanje crnih mrlja iz vlastitog životopisa.

Fašizam je prestao braniti onda kad ga se više nije moglo braniti i tada mu nije preostalo ništa drugo nego da tobože „promjeni“ stranu. Koliki je njegov istinski „odmak“ od ideologije fašizma, jasno je svakomu tko pročita „Kaputt“.

4). Sam Malaparte u predgovoru knjizi s melodramatičnim naslovom (koji sugerira da se ne radi o običnom romanu): „Istorija jednog rukopisa“ (prema srpskom prijevodu koji se ovdje citira), piše kako je 1942. godineu Poljskoj i na Smolenskom frontu“, „produžio s pisanjem ‘Kaputt‘-a“. Dakle, u to je vrijeme još uvijek Mussolinijev kapetan koji šalje ratne izvještaje s bojišta; naime, u cijelom romanu, nigdje ne daje niti naznake da bi mogao promijeniti stranu pa samim time otpada i tvrdnja autora Predgovora da on „Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka“. Prije svega, fašizam nije bio stranka, nego ideologija (što bi ipak trebalo razlučiti), a da bi se napustilo ideologiju najprije treba napraviti promjenu u vlastitoj glavi; drugo, onaj tko tvrdi da do 1942. godine talijanski fašizam nije počivao na korupciji, samovlašću, nepotizmu i privilegijama, ili je slabo obaviješten o naravi ovog totalitarizma i odnosima unutar talijanskih fašističkih krugova, ili iz nekih drugih razloga zastupa i brani tu zločinačku ideologiju – trećega nema.

5). Jedino protiv čega se K. E. Suckert, odn. Curzio Malaparte odlučno „buni“ jeste savezničko iskrcavanje u Italiju nakon sloma fašizma – što je on, kao „odlučan protivnik“ ove ideologije dočekao u Finskoj (kamo je pobjegao s Istočne fronte čim je osjetio da se Mussoliniju bliži kraj).

Što mu (nakon svega) drugo i preostaje, nego se skriti iza „kozmopolitizma“?

Jedino što se na temelju pročitanog Predgovora može zaključiti, jeste, da su sunarodnjaci Kurta Ericha Suckerta odn. Curzia Malapartea bili u pravu: uistinu je riječ o moralno labilnoj osobi što je on bez ikakve dvojbe na najbolji način dokazao tijekom svoga života.

Vezano za Pogovor, još samo jedna napomena: autor je na cca dvije i pol stranice uspio „sažeti“ sve što je značajno za Malapartea i njegovu knjigu (mada je riječ o djelu „koje mu je donelo svetsku slavu i svrstalo ga među prve pisce Evrope“ –  kako se kaže na str. 466, u okviru Pogovora), te usput objasniti njegove metamorfoze (vidjeli smo kako), ali ga i pohvaliti, no, na žalost, nije se potpisao; za pretpostaviti je da se (prema inicijalima navedenim na kraju teksta Pogovora: J.S.), radi o prevoditeljici Jugani Stojanović (?), ali, naravno, to je samo pretpostavka.

Zbog čega bi netko izbjegavao staviti svoj potpis na laskavo mišljenje što ga je izrekao o čovjeku koji spada „među prve pisce Evrope“ i djelu „koje mu je donelo svetsku slavu“?

Zanimljivo je, također, kako se roman ovog revolucionarnog fašista uopće mogao pojaviti u socijalističkoj Jugoslaviji početkom 60-ih godina (kada je Komunistička partija bila na vrhuncu moći, a njezina cenzura radila „punom parom“ – odobravajući samo ono što se uklapalo u standarde „moralno-političke podobnosti“), u vrijeme kada su „njegovanje anti-fašističke tradicije“ i „zaštita tekovina NOB-e“ (uz osudu fašizma kao najvećeg zla koje je ikada pogodilo ljudski rod) proklamirane kao najvažnije zadaće čitavog društva; odgovor na to pitanje može se jasno iščitati na str. 299-308., gdje autor daje mašti na volju, opisujući svoje navodno cjelodnevno, prisno i gotovo prijateljsko druženje s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem, pri čemu on prema njemu počinje osjećati čak i neku vrstu simpatije, da bi potom (pri ponovnom susretu nekoliko mjeseci kasnije) uslijedio već uobičajeni obrat a la Malaparte – o čemu će kasnije biti više riječi.

Kaputt (baš ovakav kakav jest), nekome je, dakle, u tadašnjoj Jugoslaviji trebao – jer, da nije, ne bi ga niti bilo, to je sasvim sigurno; pa kad je već tako, možda bi bilo zanimljivo malo pobliže upoznati ovo „slavno“ djelo Mussolinijevog „ratnog dopisnika“, fašista i propagandista, signore capitana, K. E. Suckerta, odn. C. Malapartea.

Već na prvi pogled, jasno je da se radi o nekoj vrsti „bastarda“, odn. književnog  rukopisa u kojem se fikcija i stvarnost tako prepliću da je nemoguće odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. To, dakako, u književnosti nije rijedak slučaj i ne predstavlja nikakvu novost, ali je u ovom slučaju problem u tomu što autor dozvoljava svojoj mašti da se „razigra“ baš u četvrtoj i najosjetljivijoj dimenziji (vrijeme, prostor i akteri su prilično točno definirani – dok su konkretni događaji uglavnom fikcija i improvizacija; i u njima je toliko proturječnosti da se ovaj zaključak nameće sam po sebi).

Kad je povijest u pitanju, a pogotovu tako ozbiljna stvar kao što su rat, masovni zločini i ratne žrtve, onda ovakva vrsta „polu-dokumentaristike“ nije naivna stvar kako se možda na prvi pogled čini, jer, pored ostaloga, može poslužiti za svakovrsne manipulacije.

Budući, dakle, da se ovdje ipak ne radi o nekom bezazlenom „ljubiću“ ili „krimiću“, nego (kako je već rečeno) o daleko osjetljivijoj tematici, nužno je progovoriti riječ-dvije i o nekim drugim važnim aspektima ovoga „djela“ i njegovim glavnim odlikama.

Pisan osebujnim stilom (pri čemu je autor težio po svaku cijenu svoju fikciju “osnažiti” i učiniti vjerodostojnijom i življom kroz svoja osobna “promišljanja” i  “proživljavanja” ratne zbilje uključujući u nju čitavu plejadu stvarnih povijesnih likova – što je također trebalo doprinijeti “dokumentarističkom” štihu), s očitom namjerom da se kod čitatelja izazovu snažne emotivne reakcije, roman je prožet kontrastima i krajnostima.

Siže fikcije zvane Kaputt, svodi se na sljedeće:

Mussolinijev “ratni dopisnik”, fašistički oficir (signor capitano), Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte), poput nekog bonvivana koji je netom prekinuo svoju lagodnu i ugodnu šetnju i izravno s venecijanskog trga Sv. Marka ili iz nekog od talijanskih  muzeja neobjašnjivo kročio u drugu dimenziju –  nadrealistički, nestvarni i surovi svijet rata ispunjen  krvlju, raspadnutim leševima i zadahom smrti – promatra zlo koje se događa, bez emocija i sućuti, lamentirajući usput o svijetu koji je napustio i uvijek se iznova čudeći otkuda baš on na tom mjestu i u tom vremenu. U pauzama između sekvenci užasa i patnje kojima je svjedokom na svakom koraku (kao pasivni promatrač koji ni po čemu ne pripada tom svijetu, čak što više, u svakom trenu osjeća koliko je “iznad” i “izvan” svega što se tamo događa), vrijeme krati uživanjem u krasnim, pitoresknim krajolicima, čulnim zadovoljstvima koja mu pružaju usputne ljubavnice, obilnim večerama na kojima se poslužuju birane delicije i vrhunska vina (kako i priliči “aristokratskom” sloju onih koji pripadaju “staroj i uljuđenoj” Europi, tom “otmjenom” i “produhovljenom” svijetu, “trenutno” i “sasvim slučajno”, “pukim stjecajem okolnosti” svrstanom uz Hitlera i Mussolinija –  što baš i nije stvar koju bi trebalo osuditi), uz obvezne “dubokoumne”, filozofske  rasprave o politici, umjetnosti, kulturi, smislu i besmislu života, bitku, istini, dobru i zlu, ljubavi i mržnji…

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari