Pratite nas

Kolumne

Ma što govorio Vučić, svijet bi trebao znati: Srbija je najveći bolesnik u Europi

Objavljeno

na

Bivši Šešeljev potrčko i slugan, Aleksandar Vučić opet ‘laje’.

Žesti se na susjede, optužuje, junači se, prijeti… Zaboravlja kako nije prošlo ni četvrt stoljeća od kad su njegovi “obilići” podvijena repa utekli iz Hrvatske glavom bez obzira (“kao zečevi” – što reče Sloba Milošević Martiću i društvu poslije pada “krajine”), nakon što su više od 4 godine haračili – ubijali, rušili, palili, pljačkali i silovali po Hrvatskoj. Mentalni bolesnik, fašist i rasist koji je silom prilika nakon svih nedjela što ih je i sam počinio 90-ih navukao krinku “demokrata”, konvertit u kojemu još uvijek kuca srce četničkog ideologa, vjerojatno misli kako poltroni oko njega ozbiljno shvaćaju to što blebeće, nesvjestan da će mu upravo oni doći glave – bude li se nastavila dosadašnja srpska tradicija (a nadajmo se da hoće).

Drma mu se fotelja kao nikada do sad.

I onda, nesretnik, izgubljen u vremenu i prostoru, vlastitu paniku, strah i nemoć nastoji prikriti napadima na susjede, prije svega nas Hrvate koji smo mu bolna točka (pogotovu od razdoblja “traktorijade”, kad se u samo 48 sati glasovito “srpsko junaštvo” rasprsnulo poput mjehura od sapunice pod udarima hrvatske oružane sile).

Umjesto da čisti smeće u vlastitoj kući i dvorištu, bivši Šešeljev potrčko po staroj oprobanoj metodi srpske propagande krivnju za sve nastoji prebaciti na susjede (prije svih Albance i Hrvate), u nadi da će tom halabukom uspjeti ponovno homogenizirati Srbe na mržnji prema drugima – kako se ne bi dosjetili da je uzrok svih njihovih nedaća u Beogradu, Srbiji i aktualnoj vlasti. Ponaša se slično kao i Milošević u vrijeme zračnih udara NATO-a (1999.), samo što u Srbiji više tog nacionalnog naboja nema.

No, Srbija se još uvijek nalazi u začaranom, zatvorenom krugu, razdirana vlastitim frustracijama i nesposobna prihvatiti realnost. I to je problem, ne samo za njih, nego i za okruženje, pa u krajnjoj konzekvenci za Europu u cjelini, što europski činovnici – uštogljeni eunusi, punjene ptice, pokondirene tikve – nisu u stanju shvatiti.

 Čega se pametan srami…

Srbija je zemlja u kojoj se javnost naveliko i masovno diči ne samo svojim ratnim zločincima, nego i mafijom koja je po nekim istraživanjima na osmom mjestu u svijetu (iza ruske, talijanske, kolumbijske, kineske, japanske, meksičke i izraelske, a ispred albanske, jamajčanske…) i to je srpski brand, nacionalni ponos, dokaz kako Srbi imaju “muda”.

Mafija i kriminal su najpoznatiji “izvozni” produkti Srbije već više od 25 godina. Njihove kriminalne skupine raspršile su se Europom i svijetom, a opet ih je u matičnoj zemlji ostalo dovoljno da bi “drmali” državom. Unajmljene ubojice krstare “regionom” i Europom i odrađuju likvidacije i pljačke po narudžbi. Imaju cjenike svojih usluga koje mediji u Srbiji objavljuju bez ikakve zadrške i kompleksa, baš kao da je riječ o stvarima koje služe na ponos naciji i državi.

Srbiji koja “nije učestvovala” u ratovima na području bivše SFRJ (mada i danas ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana), njezino se “mirotvorstvo” (iz 90-ih) vraća kao bumerang, no za sad nema naznaka da ih je “prodrmalo”. Katarze ni na pomolu. Nema dana da se na javnim mjestima ne dogodi po koja likvidacija i to je već postao uobičajeni “dekor” svakodnevice.

Sindrom “bezgrešne” nacije

No, “nema krivnje” na Srbiji!

Za sve su krivi drugi (NATO, EU, VE, Njemačka, SAD, MKSJ, Vatikan, Papa, Hrvati, bosansko-hercegovački muslimani, Albanci itd., itd.) koji su “planski izazvali ratove na području SFRJ”. Sve je plod “belosvetske zavere” u kojoj su glavnu ulogu odigrali “svetski centri moći”, zapadne tajne službe, strani i domaći plaćenici (“brankovići” i “janjičari”).

Nema i ne može biti nikakve krivnje na “izabranom”, “nebeskom narodu”, tom “trinaestom, izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom” (kako je govorio fašist Vuk Drašković – i ne samo on).

Narativ “bezgrešne nacije” koja “nikad ne može počiniti zločin” i za koju je rezervirana isključivo uloga “žrtve”, jednako je jak i danas kao i pred sam rat, krajem osamdesetih godina. Poanta je u tomu da su srpski narod i Srbija “vodili pravedan rat” (odnosno, samo “branili Srbe izvan Srbije” – jer “Srbin ne može počiniti zločin”), a izazvali su ga već spomenuti “srpski neprijatelji” među kojima ključno mjesto zauzimaju Vatikan i Katolička crkva – koja je 90-ih godina “pokušala izvršiti genocid nad srpskim narodom i istrebiti ga” (tako barem piše i u školskim udžbenicima povijesti iz kojih se srpska djeca, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). To je “istorijska istina” kojom se nadahnjuju mladi. Ta instrumentalizacija i ideologiziranje školskih programa i udžbenika (kako kaže srbijanska povjesničarka dr. Dubravka Stojanović u svojoj knjizi Ulje na vodi) sije sjeme mržnje, razdora i priprema buduće naraštaje za nove ratove.

Ne postoji zemlja u Europi (pa i šire) u kojoj su mitovi, predrasude i megalomansko shvaćanje vlastite vrijednosti, važnosti i uloge tako duboko ukorijenjeni u svijest običnih ljudi.

Zato svijet ne razumije Srbiju, niti ona svijet. I zato se ta zemlja i narod vrte u začaranom krugu bez izlaza, u bespuću, nesposobni apsorbirati vlastitu prošlost i pogledati istini u lice.

Balast prošlosti uteg je koji Srbiju drži prikovanu za nepostojeći i nerealni mitski svijet – u kojemu su oni uvijek “pravednici”, a “krivci” svi drugi.

Umjesto prihvaćanja realnosti i uklapanja u krug normalnih, civiliziranih zemalja, ona sve druge želi prilagoditi sebi i nametnuti im svoja mjerila i pravila – a ne budu li dovoljno “pametni”, tu su Rusi.

“Braća Rusi” su posljednja oaza i utočište ranjenih i frustriranih nacionalističkih duša i lijek za sve bolesti i nedaće.

“Kad dođe vreme, ima da im mi i Rusi pokažemo gde im je mesto”. I tako to ide dalje i tomu slično. Puste tlapnje i bedastoće. U nedogled. I nitko se, naravno, ne pita, gdje su im bili Rusi kad su izgubili Kosovo.

Kultura laži i ratova

“Kultura laži ratova” je u ovoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu već više od 200 godina ono što određuje društvenu svijest, pa se u ime “viših ciljeva” i “egzistencijalno ugroženog srpstva” uvijek iznova priželjkuju novi sukobi. Po svaku cijenu.

Poznati srbijanski odvjetnik Srđa Popović, govoreći o atmosferi u Srbiji s početka 90-ih, u emisiji „Nedjeljom u 2“ (HTV 1, 16. prosinca 2012., u 14,00 sati), na pitanje voditelja Aleksandra Stankovića „što se u Srbiji promijenilo od pada Miloševića do danas“, odgovara: „U suštinskom smislu ništa…ništa se nije promenilo… (…) Za razliku od Nemačke koja je doživela katarzu, za to u Srbiji ne postoje realni uslovi… (…) Većina građana Srbije ljuta je na Miloševića zato što je izgubio ratove, a ne zato što ih je vodio…Oni su u to vreme tražili i prizivali treći svetski rat…, ili ako ne svetski, a ono bar balkanski, i bili bi srećni da su to uspeli…“

Pokojni Popović izgovorio je to prije više od 6 godina.

I danas, nažalost, vrijedi isto. Gledamo kako se ulicama Beograda ponovno valjaju rijeke onih koji traže “promene”. Jučer su za sve krivili Tita, Antu Markovića, Kučana, Tuđmana, Đinđića, danas je glavni krivac Aleksandar Vučić, sutra će biti netko treći. Kobna vrteška nastavlja svoj hod, a onima koji su na njoj još uvijek nije jasno što im se događa – iako osjećaju mučninu.

Nikako nisu u stanju shvatiti kako je glavni problem u njihovim glavama. Odustajanje od destruktivne i samoubilačke koncepcije teritorijalnog širenja po svaku cijenu, okretanje sebi, vlastitim problemima, razvoju, a ne ratoborna strategija koja će ih (nastave li tako) dovesti do nestanka (što je dr. Latinka Perović konstatirala davnih dana).

Pametni ljudi, srbijanski intelektualci kojima je stalo do toga da njihov narod konačno progleda i izađe iz tog paklenog kruga u kojemu su nesporazumi i sukobi s okruženjem zakonitost, odavno nude rješenja, opominju, upozoravaju, dokazuju…ali uzalud.

Oni su margina i još dugo će biti u ovoj i ovakvoj Srbiji koja je i dalje “divlje društvo” (reče i napisa u svojoj istoimenoj knjizi Vesna Pešić analizirajući “zašto smo došli dovde”).

Povratak u “budućnost”

Započelo je 1990. godine formiranjem paravojnih formacija i skupina kojima je bilo namijenjeno odrađivanje najprljavijih poslova u budućem ratu za “Veliku Srbiju” (masakri, masovna ubojstva, paljevine, pljačke, silovanja, progoni civila). Taj su posao odrađivali koordinirano SDB i KOS. U isto vrijeme teklo je uvezivanje institucija vlasti s kriminalnim podzemljem – prije svega klanovima u Beogradu (poput Zemunskog, Surčinskog, Novobeogradskog) itd. Oni režimu koriste za namicanje novca prijeko potrebnog za vođenje rata i uzdržavanje vladajuće klike. I naravno, nikoga nije briga što se u državnu kasu sliva prljavi i krvavi novac (od krijumčarenja oružja, otmica, naručenih ubojstava, droga, cigareta, alkohola). Te veze posebno jačaju u vrijeme uvođenja sankcija Srbiji (od 1992. godine nadalje).

Stapanjem kriminala, politike i ulice Srbija ulazi u zonu sumraka. Mafija je stvarni gospodar, a političari na vrhu poput lutaka na koncu. “Svaka država ima mafiju, ali kod nas mafija ima državu” – rekao je premijer Zoran Đinđić prije nego mu je ta ista mafija presudila.

Izjava Dušana Mihajlovića, ministra policije u Vladi Zorana Đinđića u kojoj kaže: “Inauguracija Vojislava Koštunice u Sava centru (za predsjednika SRJ, 6.10.2000. godine – op. Z.P.) je bila najveća koncentracija kriminalaca u Srbiji” samo potvrđuje ono što tamo svi znaju – ali nitko ne želi vidjeti. Istom tematikom bave se i mnogi drugi (primjerice, Vojislav Tufegdžić u svome dokumentarnom filmu “Vidimo se u čitulji” (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LOnxcZHk4r0), a o čemu govori i na TV Happy (u emisiji Ćirilica od 19.1.2019. čija je tema srpska mafija; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LOnxcZHk4r0)

U osiguranjima svih političara koji su došli na inauguraciju Vojislava Koštunice (za predsjednika “SRJ”), bili su ordinarni kriminalci. Svatko iz DOS-a imao je oko sebe ljude koji nisu mogli proći sigurnosnu provjeru, jer su bili kriminalci. To je činjenica – kaže među ostalim Tufegdžić u navedenoj TV emisiji.

Dokaz više kako Srbija nije maknula dalje od početka 90-ih. Ni u čemu. Ni današnji oponenti Aleksandru Vučiću – Borko Stefanović i društvo – nisu ništa bolji. Njima je glavni cilj prikriti vlastiti kriminal i tragove stjecanja kapitala kojim raspolažu.

Velikosrpska naci-fašistička ideologija još uvijek je mjera “nacionalnih interesa” i ostala je neokrnjena, a Srbija je i dalje najveći bolesnik u Europi.

Nitko razuman u Hrvatskoj ne može biti sretan zbog te činjenice, jer naš je interes imati normalne susjede, ali to je realnost s kojom moramo biti načisto – ako mislimo izaći iz magle u kojoj se ne rijetko nalazimo, poput onih “gusaka” što ih je naš mučenik Stjepan Radić spominjao prije više od stotinu godina.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu je izgorjela crkva stara oko 800 godina. Izgrađena je bila nekako u isto vrijeme kad i naš Dubrovnik. Kad je naš Dubrovnik gorio tamo devedesetih nikome nije palo na pamet skupljati milijarde eura. Vjerojatno zato što ta blagoslovljena valuta tada još nije ni bila rođena.

Osim iz Crne Gore, granate su “osvjetljavale” gospare i iz Trebinja. Bivši vozač kamiona, a tada gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević salonskim je i diplomatskim rječnikom utješio je gospare: “Izgradit ću još stariji i ljepši Dubrovnik” i tako je ušao u povijest – ljudske gluposti. Od svih komentara o požaru katedrale u Parizu osobno mi se najviše svidio onaj Alexandera von Schonburga u Njemačkoj dat Bildu. Citirat ću ga samo djelomično: “Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje…, one su simboli… simboli su vidljivi znakovi našeg identiteta. U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine… Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe…”.

Lisabonskim ugovorom kršćanstvo je dobilo nogom u tur, tada je kresnula simbolična šibica, a sada kršćanstvo samo još dogorijeva. I to uz zlurade komentare Istarskih fašista ili, ako vam je lakše, onda antifašista. Još se čeka samo neki EU Vučurević da se svima naruga i kaže kako će izgraditi još stariju i ljepšu katedralu. Isus nije bio izdan od nekog apstraktnog vanjskog neprijatelja nego od Jude iz svog najužeg kruga.

Dana 13. prosinca 2007.g. Lisabonskim ugovorom kresnula je prva iskra koja će pretvoriti kršćanstvo u veliko zgarište.  To je sramotan ugovor, kako ga je nazvao Kronen Zeitung iz Beča, a češki predsjednik Vaclav Klaus opisao ga je kao “nesreću za EU”. U isto vrijeme to je valjda bio čin velike sreće tzv. antifa iz Istre koji na fejsu rokću: “Bio je užitak gledati crkvu kako gori”. Isti takav užitak osjećali su nacisti gledajući kako gore sinagoge. O spaljivanju “vještica” da ne govorimo. Naravno, vidjevši na fejsu reakcije na svoj jugo-primitivizam “Antifa Istra” su se oglasile klasičnom “samoupravnom” baljezgarijom: “Nakon jučerašnjeg komentara na jednom članku(!?) o crkvi koja svijetli, a koja se odnosila na požar u katedrali Notre Dame, danas su nas napali razni ustašofili i klerofašisti”…Sada se samo čeka reakcija naših opjevanih “pravobraniteljica” za žene, ljudska prava, djecu… da privedu pravdi one koji opetovano krše “ustavnopravni poredak” i tako zaštite istarske (anti)fašiste. No, o tome malo kasnije. Možda ipak od Antifa Istre tražimo malo previše.

Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Johann Georg Seybold jednom je napisao: “Ab asino lanam“ ili “od magarca tražiti vunu”. Raditi jalov posao.

Negdje u svibnju ove godine bit će tiskana knjiga Dinesha D’Souze “Velika laž”, razotkrivanje nacističkih korijena političke ljevice. Potpuno nezasluženo me pripala čast napisati predgovor za ovu knjigu. Da bi mogao napisati suvisli predgovor morao sam knjigu i pročitati. Ostao sam fasciniran argumentima, činjenicama i logikom pisca u dokazivanju “Velike laži” da su fašizam i nacizam u svojoj biti “desničarski”, a komunizam i socijalizam “ljevičarski”. Oni koji kroz ovih desetak godina čitaju moje kolumne sjetit će se da sam često kao primjer navodio politički put i uspon Adolfa Hitlera. Drug Adolf se je 1916.g. učlanio u Radničku partiju Njemačke. Naravno iz tog razloga kasnije su sve “radničke partije” postale i ostale “desničarske i pronacističke”. I jugoslavenske, ruske, kineske, kubanske, vijetnamske, albanske… E, nije, malo morgen! Bile su i ostale udarne igle ljevičarske internacionale. Naravno nitko se nije mogao “sjetiti” da je Hitler bio njihov član. Kao što je poznato ljevičari oduvijek imaju problem s “memorijom pamćenja”.

No dobro. Gdje je 1916.g.… Ali došla je ubrzo i 1933.g. Naš bivši član Radničke partije osnovao je “Nacionalsocijalističku partiju” i s njom pobijedio na izborima. Godinama nakon Drugog svjetskog rata povjesničari klase i kvalitete Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Ive Goldsteina…morali su izmišljati formulu kako iz Nacionalsocijalističke partije izbaciti “socijalističku”. Naš povjesničar Dušan Bilandžić nakon dugog i upornog razmišljanja došao je do rješenja. Hitler je pridjev socijalistički ubacio u svoju partiju samo da našteti “proleterskom internacionalizmu i komunizmu” koji je bio predodređen da prije ili kasnije pobijedi u čitavom svijetu.

Dana 23. kolovoza  1939.g. potpisan je u Moskvi pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačkih “Nacionalsocijalista” i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Pitanje tko je u tom trenutku bio veći ljevičar? Hitler ili Staljin? D’Souza u svojoj briljantnoj knjizi prosipa pred nas bezbroj primjera “Velike laži”. Tko nije učio o američkom Građanskom ratu, o rasistima s juga i borcima protiv robovlasničkog sustava sa sjevera. Pisac dokumentira činjenicu iz 1860.g, tj. godinu prije počeka tog legendarnog rata, kako ni jedan član Republikanske stranke nije bio vlasnik ni jednog roba. Svih četiri milijuna robova bili su u vlasništvu članova Demokratske stranke koja je, učili su nas, ušla u rat za oslobođenje robova – u svom vlasništvu. Ostavit ćemo D’Souzinu knjigu čitaocima na prosudbu. Sada je možda jasnije zašto sam jadni eksces od strane Antifa Istra oko požara katedrale Notre –Dame ocijenio kao fašistički napad na kršćanstvo od strane tobožnjih antifašista.

Oscar Wilde je napisao: “Ljevičari u pravilu razmišljaju konzervativno, a govore liberalno”.

Graniću su ‘živi’ svjedoci Franjo Tuđman i Franjo Kuharić!

Hajmo se mi sada pozabaviti našim lijepim i veselim temama, prema kojima su i Notre-Dame i D’ Souza pravo pravcato “ploveće kazalište”.  Čitam u Večernjaku senzacionalno otkriće našeg legendarnog “očenašeka” Mate Granića: “Tuđman mi je rekao da desničari ništa ne razumiju i da bi izgubili Domovinski rat…”. Analogno ovoj epskoj mudrosti Domovinski rat su dobili ljevičari. Internacionalne brigade na čelu s Ankom Taritaš Mrak, Nenadom Stazićem, Krešom Beljakom, Vedranom Rudan, Matom Granićem, Goranom Gerovcem (koji je sredio ovu senzaciju u svom ljevičarskom Obzoru), Ivom Josipovićem (kojem bi legitimni vojni cilj bila i Zagrebačka katedrala), Stipom Mesićem (doživotnim Haaškim svjedokom), Branimirom Pofukom (kao predstavnikom Beogradskih simfoničara u 4. Splitskoj), Antom Tomićem (podoficirom JNA) itd. itd.

Već sam oguglao pišući o Večernjakovom “Obzoru” kao trojanskom konju u kojem napredni antifašisti dobivaju svoj “prozor u ljevičarki svijet”. Nakon ešalona ljevičara, jugonostalgičara i orjunaša napokon je u Obzoru dvije-tri dragocjene stranice dobio naš čovjek – Mate Granić. Iva Puljić-Šego odradila je srcedrapateljski posao. Naš Mate na Brijunima, pokojni Predsjednik u kratkim hlačama radi Mati kotlovinu i “priznaje” mu “rat nismo mogli dobiti s časnim sestrama”. Prevedeno ako smo malo i radili ratne zločine to je zato što se rat ne dobiva s časnim sestrama. Da je to sve istina znaju Matini “živi” svjedoci Tuđman i kardinal Kuharić. U slučaju potrebe to može potvrditi i Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. Lijepo kažu Zagorci: pokojni Štef je živi svjedok!

No, možda će se nekom činiti da sam zloban, da bez razloga pljuckam prema ministru koji je cijenio i volio Tuđmana koji mu je tu ljubav nesebično uzvraćao. Dakle naš “najmlađi” dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, gost profesor u Americi… još je zaboravio reći i osobni doktor Milke Planinc, vrhunski je farizej. Posjedujem primjerak 7 Dnevno koji je objavio faksimil razgovora Mate Granića u Pukanićevom Nacionalu. Odmah nakon dolaska na vlast Račana i koalicije, naš Mate je u Nacionalu bio otvorio svoju farizejsku dušu. Pukiju je skrušeno “priznao” kako nam je Tuđman napravio puno štete koju je on morao sanirati. Priča kako smo bili u totalnoj izolaciji iz koje smo se izvukli samo zahvaljujući njemu.

Uglavnom, osnovao je vlastitu marginalnu strančicu, uvjeren od Davora Butkovića da je 63% Hrvata spremno upravo njega poslati na Pantovčak umjesto diktatora Tuđmana. Tada nije spominjao kratke hlače i kotlovinu ni kardinala Kuharića, ni desničare koji bi izgubili rat da nije bilo njega liberalnih demokrata s crvenom zvijezdom na čelu. Novinarka za posebne zadatke Iva Puljić-Šego nije se “sjetila” postaviti jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe: tko je onda dobio Domovinski rat? Oni koji su nas napali, zauzeli jednu trećinu države i imali na čelu crvenu zvijezdu? Da li su i branitelji imali tu istu zvijezdu na čelu..? Jel’ to bio “građansko-obiteljski rat”? Desničari “koji ništa ne razumiju”, ali pjevaju Juru i Bobana deru se ZDS, po kojima pljuckaju i Mate i tobože Tuđman.

Intervju s Pukanićem prepun je bio Matinih salva uvreda u odnosu na pok. Predsjednika. Mate je naš novi Kafka koji je tražio da se njegovi zapisi unište. Među njima i slavni “Proces”. Za razliku od Kafke dvolični Mate nije se sjetio zamoliti nekoga da uništi taj kobni primjerak Nacionala jer je zaboravio što je govorio i kako je pokušao kompromitirati Tuđmana pred pok. Pukanićem, inače intimusom Haaškog svjedoka – Stipe Mesića. Tuđmanova depresija i odluka da podnese ostavku je vrhunac inventivne mašte našeg “gosta profesora u Americi”. Tuđman i ostavka – možda je to bila samo mračna želja doktora Milke Planinc?

O Tuđmanovoj moralnoj krizi Mate bi mogao napisati novu knjigu s Hrvojem Klasićem i Antom Tomićem. Na kraju ćemo doznati da su ovu državu stvorili isti oni koji su nas u jesen 1991.g i napali – razni podoficiri JNA i članovi Šeste ličke i Jedanaeste dalmatinske brigade. Mašta Mate Granića, boljševička upornost Gorana Gerovca te za elementarnu istinu nezainteresirana Iva Puljić šegače se sa svima nama. Znam da je čista utopija očekivati od novinarke da nakon toliko jeftine samohvale tutne pod nos našem junaku njegov razgovor za Nacional i postavi pitanje: što je sad istina druže Graniću? Nacional ili Večernji? Da, ali što bi na to rekao Goran Gerovac, partijski stečajni upravitelj iz samoupravnog socijalizma?

Možda netko od hrvatskih ‘progresivaca’ uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg

Zbog velikog interesa Kineza na otvaranju restorana TITO u Kumrovcu čekat će se u četveroredu.

Slažem se napokon s Pupovcem kad kaže: “Četnički simboli u Vukovaru i ‘Za dom spremni’ nisu istog ranga. Naravno da nisu…

Bivši predsjednik Ivo Josipović opet je pobrao opće simpatije svojom partizanskom blagošću i humanošću. U Novom listu prof. kaznenog prava na Pravnom faksu u Zagrebu iznio je tvrdnju o šezdesetak hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.g. u Širokom Brijegu: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”. Amen! Kad to kaže profesor prava onda je to sigurno legitimno i legalno! Drug Marko Protić, zvani Prota, bio je bar iskren: “Nije mi žao što smo ubijali fratre hitcima u leđa”. Hitac u leđa, potiljak… legitiman vojni cilj. I što bi se događalo da je Oluja završila našim porazom? Da je Olujom umjesto Tuđmana zapovijedao Tito ili otac Ive Josipovića bili i jedan traktorist na hrvatskim cestama ikada živ došao u Srbiju? I još Nenad Stazić cmizdri što “posao” nakon 8. svibnja 1945.g. nije obavljen temeljito. Josipović je, kako kažu na fejsu, na izborima dobio preko milijun glasova hrvatskog katoličkog naroda koji se neprekidno nada Božjoj pomoći. E moj narode… pokušali su nas 1945.g. zakopati u 1.700 jama u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su zaboravili da smo mi Hrvati sjeme…

Svojedobno je kao predsjednik RH Stipe Mesić održao u Domu Hrvatske vojske predavanje “Divizioni u regionu” uz simultani prijevod na hrvatski.

Svaka čast hrvatskim režiserima ili redateljima. U proteklih 20 ili 30 godina u Srbiji je snimljeno mnoštvo igranih filmova u kojima veličaju svoju povijest, vojsku i pobjede u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Naravno, oni su pozitivci, pobjednici i u Domovinskom ratu, ratu na Kosovu… Bombardiranje NATO-a je također pokazalo svo srpsko herojstvo. Treba vidjeti zadnji film “Balkanska međa”. Za to vrijeme naši Brešani, Grlići i ekipa nisu snimili ni jedan jedini pozitivni film o Domovinskom ratu. Snimljen je jedino strani film Harrisonovo cvijeće iz 2002.g. o Vukovaru. Ratna drama koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu Isabel Ellsen. Znači strancima je Domovinski rat tema, ali našim ljevičarskim filmadžijama je tema samo da ga oblate. I sad je jasno zašto Ivona Juka, članica Europske filmske akademije ne može proći u HAVC-u ili Zrinko Ogresta. Možda netko od hrvatskih “progresivaca” uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg.

Uskrs dokazuje kako je ljubav jača od zla, pa neka uskrsli Krist to uvjerenje učvrsti u našim srcima. Sretan Uskrs!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz Sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i “mračni srednji vijek” darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.

Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.

O požaru u katedrali Notre-Dame izvještavaju svi mediji u udarnim terminima, na naslovnicama. No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.

Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.

Prema službenim podacima francuske vlade za 2018. godinu, 1063 crkve bile su objekti uništavanja ili oskvrnjivanja.

Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič “Alahu ekber” napadani svećenici i redovnice, jedan i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem, a prošli je tjedan jedan Pakistanac zbog vršenja nužde u crkvi izveden pred sud. “Ajde bar nešto…”

Prije nego što je izgorjela katedrala Naše Gospe, 17. ožujka ove godine podmetnut je požar pred vrata crkve Svetog groba, druge po veličini, iza Notre-Dame, i u njezinoj blizini.

Sav taj teror islamista i drugih prema crkvama i svećenicima te Židovima koji masovno bježe iz Francuske, identičan je teroru prosvjetitelja, teroru Francuske revolucije prema crkvama i kleru. Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.

Kada je Notre-Dame u pitanju, prije ovog požara još u 18. stoljeću obeščastili su je, devastirali francuski prosvjetitelji, revolucionari, uništili su fasadu, razbijali umjetnine i kipove, provodili bakanalije u katedrali, urinirali, seksualno orgijali… Isto u crkvama diljem Francuske, kao danas islamisti.

Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je “Božicom Razuma”, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u “Hram Razuma” na vrlo “razuman” način.

U crkvu svetoga Eustahija, koju su pretvorili u krčmu i bordel, donijeli su vina i kobasica…

Kult Razuma zahvatio je cijelu prosvijetljenu Francusku, ne samo Pariz. Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.

U tom procesu sudjelovali su i mnogi otpadnuti svećenici, oni pak koji nisu htjeli bili su ubijani, odsijecane su im glave (ISIL?), bilo je na tisuće ubijenih redovnika.

Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće, ubijene od strane prosvjetitelja samo zato što su kršćani i što se nisu htjeli obratiti na islam, pardon, na Kult Razuma.

Sve je to dio programa Francuske revolucije, koji je u sebi uključivao terorizam spram kršćanstva, rušenje i paljenje crkava, rušenja raspela, brisanje religijskih imena s javnih prostora, zabrana kršćanske edukacije, a umjesto Boga nalaže se kult Razuma i Vrhovnog Bića…

A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom “sloboda, jednakost, bratstvo”.

I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom, gleda ju se samo kroz križarske ratove i progon vještica, a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija u istom europskom kolektivnom imaginariju gleda se kroz uzvišeno trojstvo “sloboda, jednakost, bratstvo”, zločin koji slavimo kao prosvjećujući i emancipacijski čin za Europu.

Naša Gospa je odavno izgorjela, ne samo u Parizu, već u cijeloj Europi koja mrzi samu sebe, mrzi vjeru i sukladnu kulturu koja ju je stvorila i oblikovala. Upravo su Francuzi, u ime laiciteta, zahtijevali da se iz europskog “Ustava” izbaci spominjanje kršćanstva.

I tako, tamo gdje su stali francuski prosvjetitelji i revolucionari, danas na isti način, istim metodama, prema crkvama i kršćanstvu u Francuskoj nastavili su islamisti koji godišnje oskvrnu, zapale ili devastiraju stotine crkava, no ipak, ne ubijaju toliko kao prosvjetitelji, ali ne zato što ne bi htjeli, već zato što rade u “otežanim uvjetima”, za razliku od odnosa prema kršćanima u islamskom svijetu, gdje imaju puno bolje uvjete za rad, uz gromoglasnu šutnju Europske unije i europskih medija.

Zato ne treba čuditi, eto opet ironije povijesti, da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika. Crkve gore, džamije niču. Živjela revolucija koja traje…, smrt Europe.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari