Pratite nas

Kolumne

Ma što govorio Vučić, svijet bi trebao znati: Srbija je najveći bolesnik u Europi

Objavljeno

na

Bivši Šešeljev potrčko i slugan, Aleksandar Vučić opet ‘laje’.

Žesti se na susjede, optužuje, junači se, prijeti… Zaboravlja kako nije prošlo ni četvrt stoljeća od kad su njegovi “obilići” podvijena repa utekli iz Hrvatske glavom bez obzira (“kao zečevi” – što reče Sloba Milošević Martiću i društvu poslije pada “krajine”), nakon što su više od 4 godine haračili – ubijali, rušili, palili, pljačkali i silovali po Hrvatskoj. Mentalni bolesnik, fašist i rasist koji je silom prilika nakon svih nedjela što ih je i sam počinio 90-ih navukao krinku “demokrata”, konvertit u kojemu još uvijek kuca srce četničkog ideologa, vjerojatno misli kako poltroni oko njega ozbiljno shvaćaju to što blebeće, nesvjestan da će mu upravo oni doći glave – bude li se nastavila dosadašnja srpska tradicija (a nadajmo se da hoće).

Drma mu se fotelja kao nikada do sad.

I onda, nesretnik, izgubljen u vremenu i prostoru, vlastitu paniku, strah i nemoć nastoji prikriti napadima na susjede, prije svega nas Hrvate koji smo mu bolna točka (pogotovu od razdoblja “traktorijade”, kad se u samo 48 sati glasovito “srpsko junaštvo” rasprsnulo poput mjehura od sapunice pod udarima hrvatske oružane sile).

Umjesto da čisti smeće u vlastitoj kući i dvorištu, bivši Šešeljev potrčko po staroj oprobanoj metodi srpske propagande krivnju za sve nastoji prebaciti na susjede (prije svih Albance i Hrvate), u nadi da će tom halabukom uspjeti ponovno homogenizirati Srbe na mržnji prema drugima – kako se ne bi dosjetili da je uzrok svih njihovih nedaća u Beogradu, Srbiji i aktualnoj vlasti. Ponaša se slično kao i Milošević u vrijeme zračnih udara NATO-a (1999.), samo što u Srbiji više tog nacionalnog naboja nema.

No, Srbija se još uvijek nalazi u začaranom, zatvorenom krugu, razdirana vlastitim frustracijama i nesposobna prihvatiti realnost. I to je problem, ne samo za njih, nego i za okruženje, pa u krajnjoj konzekvenci za Europu u cjelini, što europski činovnici – uštogljeni eunusi, punjene ptice, pokondirene tikve – nisu u stanju shvatiti.

 Čega se pametan srami…

Srbija je zemlja u kojoj se javnost naveliko i masovno diči ne samo svojim ratnim zločincima, nego i mafijom koja je po nekim istraživanjima na osmom mjestu u svijetu (iza ruske, talijanske, kolumbijske, kineske, japanske, meksičke i izraelske, a ispred albanske, jamajčanske…) i to je srpski brand, nacionalni ponos, dokaz kako Srbi imaju “muda”.

Mafija i kriminal su najpoznatiji “izvozni” produkti Srbije već više od 25 godina. Njihove kriminalne skupine raspršile su se Europom i svijetom, a opet ih je u matičnoj zemlji ostalo dovoljno da bi “drmali” državom. Unajmljene ubojice krstare “regionom” i Europom i odrađuju likvidacije i pljačke po narudžbi. Imaju cjenike svojih usluga koje mediji u Srbiji objavljuju bez ikakve zadrške i kompleksa, baš kao da je riječ o stvarima koje služe na ponos naciji i državi.

Srbiji koja “nije učestvovala” u ratovima na području bivše SFRJ (mada i danas ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana), njezino se “mirotvorstvo” (iz 90-ih) vraća kao bumerang, no za sad nema naznaka da ih je “prodrmalo”. Katarze ni na pomolu. Nema dana da se na javnim mjestima ne dogodi po koja likvidacija i to je već postao uobičajeni “dekor” svakodnevice.

Sindrom “bezgrešne” nacije

No, “nema krivnje” na Srbiji!

Za sve su krivi drugi (NATO, EU, VE, Njemačka, SAD, MKSJ, Vatikan, Papa, Hrvati, bosansko-hercegovački muslimani, Albanci itd., itd.) koji su “planski izazvali ratove na području SFRJ”. Sve je plod “belosvetske zavere” u kojoj su glavnu ulogu odigrali “svetski centri moći”, zapadne tajne službe, strani i domaći plaćenici (“brankovići” i “janjičari”).

Nema i ne može biti nikakve krivnje na “izabranom”, “nebeskom narodu”, tom “trinaestom, izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom” (kako je govorio fašist Vuk Drašković – i ne samo on).

Narativ “bezgrešne nacije” koja “nikad ne može počiniti zločin” i za koju je rezervirana isključivo uloga “žrtve”, jednako je jak i danas kao i pred sam rat, krajem osamdesetih godina. Poanta je u tomu da su srpski narod i Srbija “vodili pravedan rat” (odnosno, samo “branili Srbe izvan Srbije” – jer “Srbin ne može počiniti zločin”), a izazvali su ga već spomenuti “srpski neprijatelji” među kojima ključno mjesto zauzimaju Vatikan i Katolička crkva – koja je 90-ih godina “pokušala izvršiti genocid nad srpskim narodom i istrebiti ga” (tako barem piše i u školskim udžbenicima povijesti iz kojih se srpska djeca, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). To je “istorijska istina” kojom se nadahnjuju mladi. Ta instrumentalizacija i ideologiziranje školskih programa i udžbenika (kako kaže srbijanska povjesničarka dr. Dubravka Stojanović u svojoj knjizi Ulje na vodi) sije sjeme mržnje, razdora i priprema buduće naraštaje za nove ratove.

Ne postoji zemlja u Europi (pa i šire) u kojoj su mitovi, predrasude i megalomansko shvaćanje vlastite vrijednosti, važnosti i uloge tako duboko ukorijenjeni u svijest običnih ljudi.

Zato svijet ne razumije Srbiju, niti ona svijet. I zato se ta zemlja i narod vrte u začaranom krugu bez izlaza, u bespuću, nesposobni apsorbirati vlastitu prošlost i pogledati istini u lice.

Balast prošlosti uteg je koji Srbiju drži prikovanu za nepostojeći i nerealni mitski svijet – u kojemu su oni uvijek “pravednici”, a “krivci” svi drugi.

Umjesto prihvaćanja realnosti i uklapanja u krug normalnih, civiliziranih zemalja, ona sve druge želi prilagoditi sebi i nametnuti im svoja mjerila i pravila – a ne budu li dovoljno “pametni”, tu su Rusi.

“Braća Rusi” su posljednja oaza i utočište ranjenih i frustriranih nacionalističkih duša i lijek za sve bolesti i nedaće.

“Kad dođe vreme, ima da im mi i Rusi pokažemo gde im je mesto”. I tako to ide dalje i tomu slično. Puste tlapnje i bedastoće. U nedogled. I nitko se, naravno, ne pita, gdje su im bili Rusi kad su izgubili Kosovo.

Kultura laži i ratova

“Kultura laži ratova” je u ovoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu već više od 200 godina ono što određuje društvenu svijest, pa se u ime “viših ciljeva” i “egzistencijalno ugroženog srpstva” uvijek iznova priželjkuju novi sukobi. Po svaku cijenu.

Poznati srbijanski odvjetnik Srđa Popović, govoreći o atmosferi u Srbiji s početka 90-ih, u emisiji „Nedjeljom u 2“ (HTV 1, 16. prosinca 2012., u 14,00 sati), na pitanje voditelja Aleksandra Stankovića „što se u Srbiji promijenilo od pada Miloševića do danas“, odgovara: „U suštinskom smislu ništa…ništa se nije promenilo… (…) Za razliku od Nemačke koja je doživela katarzu, za to u Srbiji ne postoje realni uslovi… (…) Većina građana Srbije ljuta je na Miloševića zato što je izgubio ratove, a ne zato što ih je vodio…Oni su u to vreme tražili i prizivali treći svetski rat…, ili ako ne svetski, a ono bar balkanski, i bili bi srećni da su to uspeli…“

Pokojni Popović izgovorio je to prije više od 6 godina.

I danas, nažalost, vrijedi isto. Gledamo kako se ulicama Beograda ponovno valjaju rijeke onih koji traže “promene”. Jučer su za sve krivili Tita, Antu Markovića, Kučana, Tuđmana, Đinđića, danas je glavni krivac Aleksandar Vučić, sutra će biti netko treći. Kobna vrteška nastavlja svoj hod, a onima koji su na njoj još uvijek nije jasno što im se događa – iako osjećaju mučninu.

Nikako nisu u stanju shvatiti kako je glavni problem u njihovim glavama. Odustajanje od destruktivne i samoubilačke koncepcije teritorijalnog širenja po svaku cijenu, okretanje sebi, vlastitim problemima, razvoju, a ne ratoborna strategija koja će ih (nastave li tako) dovesti do nestanka (što je dr. Latinka Perović konstatirala davnih dana).

Pametni ljudi, srbijanski intelektualci kojima je stalo do toga da njihov narod konačno progleda i izađe iz tog paklenog kruga u kojemu su nesporazumi i sukobi s okruženjem zakonitost, odavno nude rješenja, opominju, upozoravaju, dokazuju…ali uzalud.

Oni su margina i još dugo će biti u ovoj i ovakvoj Srbiji koja je i dalje “divlje društvo” (reče i napisa u svojoj istoimenoj knjizi Vesna Pešić analizirajući “zašto smo došli dovde”).

Povratak u “budućnost”

Započelo je 1990. godine formiranjem paravojnih formacija i skupina kojima je bilo namijenjeno odrađivanje najprljavijih poslova u budućem ratu za “Veliku Srbiju” (masakri, masovna ubojstva, paljevine, pljačke, silovanja, progoni civila). Taj su posao odrađivali koordinirano SDB i KOS. U isto vrijeme teklo je uvezivanje institucija vlasti s kriminalnim podzemljem – prije svega klanovima u Beogradu (poput Zemunskog, Surčinskog, Novobeogradskog) itd. Oni režimu koriste za namicanje novca prijeko potrebnog za vođenje rata i uzdržavanje vladajuće klike. I naravno, nikoga nije briga što se u državnu kasu sliva prljavi i krvavi novac (od krijumčarenja oružja, otmica, naručenih ubojstava, droga, cigareta, alkohola). Te veze posebno jačaju u vrijeme uvođenja sankcija Srbiji (od 1992. godine nadalje).

Stapanjem kriminala, politike i ulice Srbija ulazi u zonu sumraka. Mafija je stvarni gospodar, a političari na vrhu poput lutaka na koncu. “Svaka država ima mafiju, ali kod nas mafija ima državu” – rekao je premijer Zoran Đinđić prije nego mu je ta ista mafija presudila.

Izjava Dušana Mihajlovića, ministra policije u Vladi Zorana Đinđića u kojoj kaže: “Inauguracija Vojislava Koštunice u Sava centru (za predsjednika SRJ, 6.10.2000. godine – op. Z.P.) je bila najveća koncentracija kriminalaca u Srbiji” samo potvrđuje ono što tamo svi znaju – ali nitko ne želi vidjeti. Istom tematikom bave se i mnogi drugi (primjerice, Vojislav Tufegdžić u svome dokumentarnom filmu “Vidimo se u čitulji” (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LOnxcZHk4r0), a o čemu govori i na TV Happy (u emisiji Ćirilica od 19.1.2019. čija je tema srpska mafija; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LOnxcZHk4r0)

U osiguranjima svih političara koji su došli na inauguraciju Vojislava Koštunice (za predsjednika “SRJ”), bili su ordinarni kriminalci. Svatko iz DOS-a imao je oko sebe ljude koji nisu mogli proći sigurnosnu provjeru, jer su bili kriminalci. To je činjenica – kaže među ostalim Tufegdžić u navedenoj TV emisiji.

Dokaz više kako Srbija nije maknula dalje od početka 90-ih. Ni u čemu. Ni današnji oponenti Aleksandru Vučiću – Borko Stefanović i društvo – nisu ništa bolji. Njima je glavni cilj prikriti vlastiti kriminal i tragove stjecanja kapitala kojim raspolažu.

Velikosrpska naci-fašistička ideologija još uvijek je mjera “nacionalnih interesa” i ostala je neokrnjena, a Srbija je i dalje najveći bolesnik u Europi.

Nitko razuman u Hrvatskoj ne može biti sretan zbog te činjenice, jer naš je interes imati normalne susjede, ali to je realnost s kojom moramo biti načisto – ako mislimo izaći iz magle u kojoj se ne rijetko nalazimo, poput onih “gusaka” što ih je naš mučenik Stjepan Radić spominjao prije više od stotinu godina.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari