Pratite nas

Komentar

Mačekovsko čekanje raspleta drame u HDZ-u nije politika

Objavljeno

na

Suvislu analizu europskih izbora održanih 26. lipnja nije dala nijedna politička stranka. Sve su zadovoljne postignutim rezultatom, osim izbornoga pobjednika – unatoč pobjedi ostvaren je nikad lošiji rezultat HDZ-a. Nije li i to znak posvemašnje poremećenosti hrvatskoga višestranačja? Primjerice, Bandićeva lista nije ni blizu praga, pa umjesto da snosi odgovornost Bandić uvjerava javnost kako je njegova lista najbolja i da je po svom sastavu ispred našega vremena. HNS-ova lista prošla je poput Bandićeve, ali niti članstvo traži, niti predsjednik stranke nudi ostavku, već uz zadovoljstvo mizernim rezultatima najavljuje da se više ne će kandidirati za mjesto predsjednika.

Sedam amsterdamskih patuljaka okupljenih oko Snjeguljice osvojilo je (u Istri) jedan mandat, ali i dalje s visoka na sve strane dijele lekcije – mediji ih tretiraju kao izborne pobjednike. Pupovac s mizernim rezultatom mudro šuti, udicu s prvim Srbinom u Europskom parlamentu nitko nije zagrizao, ali ribić („pecaroš“) ne podnosi ostavku. Plenković izgleda namjerava smijeniti kompletno članstvo, budući da ne može smijeniti biračko tijelo, koje njega i HDZ u sve većoj mjeri doživljava kao strano (istanbulsko-marakeško) tijelo.

HDZ i Ruža: Tendencija pada osvojenih glasova

Najviše nezadovoljstva izbornim rezultatom pokazuje se u HDZ-u gdje je, pod egidom analize rezultata, odozgo zapovjeđena kolektivna diferencijacija članstva počevši od temeljnih ogranaka pa naviše. Plenković, dakako, odgovornost traži na nižim (populističkim) razinama. Njegov mentalni sklop ne može podnijeti, kamo li prihvatiti odgovornost na elitističkim razinama. Izgleda kako je u HDZ-u najzadovoljniji nositelj liste Karlo Ressler. No, od njega ni bu, ni be. Šuti, kao svojedobno Plenković kad ga je Karamarko poslao u Europski parlament. Ne bi me začudilo da za koju godinicu iz Bruxellesa Ressler aterira u središnji Dnevnik HTV-a i proglasi stranci i naciji da je spasitelj HDZ-a i budući šef vlade, tj. da je „preuzeo odgovornost“. U nas se „odgovornost“ preuzima kod uspona na vlast, a kad postaneš vlast onda su za tvoje promašaje odgovorni svi drugi.

Mediji su znatan prostor posvetili pitanju tko će biti lider neke buduće „desnice“. Ponudili su rješenje u Ruži Tomašić. Ona je „gubitnik“ izbora jednako koliko i HDZ! Naime, kaj. Na euroizborima 2014. osvojila je 107 tisuća glasova. Kao europarlamentarka iduće godine (2015.) preporučila je Milanovićevoj vladi naseljavanje Like imigrantima. Sad je, ne otvorivši glavnu europsku temu o migracijama, dobila 69 tisuća glasova (38 tisuća glasova manje). Tendencija pada i HDZ-a i Ruže je očigledna. Pa ipak je stvorena slika o HDZ kao velikom gubitniku i listi suverenista kao velikom pobjedniku.

Zekanović je novi šef buduće desnice?

Tomašićeva je otklonila mogućnost da ona bude šef desne oporbe, budući da se pri Europskome parlamentu želi baviti „plavom ribom“ te svoj angažman s ribarstva proširiti na poljoprivredu. Time je zapravo rekla da kalkulacije s njom kao liderom nemaju realne osnove. „Desnica“, dakle, opet nema referentnu točku „ujedinjenja“, jedan dio sigurno čeka novoga ili staroga Karamarka, da ih pošlepa. U roku „keks“ pronađena je liderska alternativa Ruži. Portal direktno.hr napravio je anketu svojih čitatelja i za šefa (umjesto Ruže) „izabrao“ saborskoga zastupnika s Ružine liste, Hrvoja Zekanovića. Pogledajte koliko je glasova osvojio na euroizborima. Unatoč tomu prije direktnog ustoličenja, već 28. svibnja za Novi list je liderski izjavio: „Moj telefon svi imaju i očekujem pozive za sastanak“.

Ne znam postiže li se „zajedništvo“ čekanjem telefonskih poziva. Ali znam da Hrast, Nezavisni za Hrvatsku i Most nisu osvojili nijedan mandat na proteklim izborima za EP. I voze dalje, kao da je to normalan, očekivani rezultat. A kako voze? Tako da ne iznose cjeloviti program, ako ga uopće imaju, već pristaju na razinu „desnice“ svedenu na odnose između pojedinih imena, umjesto na uskladbu programskih ideja i praktičnih rješenja. Kroničan nedostatak sadržaja oko kojega bi se ostvarilo „zajedništvo“ krpa se tezama za jednodnevnu uporabu. Osim toga: Mačekovsko čekanje raspleta drame u HDZ-u nije politika.

Ponor između režima i težnje hrvatskoga naroda treba nečim ispuniti, ali, izgleda, na takav način da se ništa ne promijeni. Novi list je 28. svibnja objavio razgovor s Ružom Tomašić iz kojega se može vidjeti smjer eventualne buduće desne opcije dostupan na poveznici.

Ne dalje od „treće opcije“ i 20 mandata!

Tomašićeva zastupa minimalističke opcije neke zajedničke desnice. Na primjer, misli kako desno zajedništvo na parlamentarnim izborima može osvojiti samo 20 mandata („Ja vjerujem da možemo dobiti 20 zastupnika“). Naime: „Narod traži zajedništvo i žele ujedinjenu desnicu i to im moramo dati“, ali u maloj mjerici vrućih kestena. Ostali mandati valjda pripadaju režimskim strankama. Čemu taj minimalizam? I zašto bi se ujedinjavali ako su cilj i prognoza unaprijed minimalistički postavljeni? Ruža kaže: „Ako se ujedinimo, ako svi idemo skupa možemo biti treća grupacija u hrvatskom parlamentu“. Zašto tako, kad je jasno u kontekstu rezultata euroizbora da je moguće postati vodećom, a ne trećom grupacijom?

Što se, dakle, neujedinjene „desnice“ tiče ona u ovom trenutku ima neformalnog šefa Zekanovića i transparentno definiran režimski prihvatljiv cilj od 20 zastupnika Hrvatskoga (državnog) sabora. Predsjedničkoga kandidata desno „zajedništvo“ nije artikuliralo, u tom smislu kasni za režimskim strankama. Kasno paljenje dio je politike kontinuiteta. Ni za protekle euroizbore nije sastavljena zajednička lista s kojom su, pokazalo se, mogli pobijediti i postati, ne treća, već vodeća, pobjednička snaga, kao što je to još u siječnju konstatirao Pokret za hrvatsku budućnost. Tek poslije izbornoga debakla, počelo se „zajedničariti“. Kako na toj desnoj, baš kao i na lijevoj strani, nitko za promašaje ne odgovara, za očekivati je nastavak strateške igre bez granica i taktičkog plesa sa zvijezdama. Važno je, izgleda, sudjelovati. I vuči hrvatski narod za nos.

Što se pak tiče režimskih stranaka HDZ i SDP one su dosegnule pozicije SKH i SSRNH iz 1989./90. Plenković je novi Račan, Bernardić stari Mažar. Preostala smetala hrvatskoga višestranačja dosegnula su pozicije Koalicije narodnog nesporazuma iz 1990. Ukratko: luk i voda. Ovim tempom Hrvati će do sinteze hrvatske politike 21. stoljeća usklađene s voljom i težnjama hrvatskoga naroda doći tek na kraju stoljeća.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Ante Rašić: Sva težina osjećaja beznačajnosti

Objavljeno

na

Objavio

Sva htijenja prema osjećaju važnosti postanu neizmjeran teret kad ti se dogodi osjećaj beznačajnosti. Upravo to se dogodilo Miroslavu Škori i njegovoj političkoj platformi pod nazivom Domovinski pokret Miroslava Škore.

Sve ono htijenje, preneseno još s predsjedničkih izbora u parlamentarne, postalo je nakon parlamentarnih teret oko vrata svim onim koji su bili uključeni u taj pokret, nadasve koalicijskim partnerima Domovinskog pokreta. Saznanje da si upravo postao nitko i ništa u političkom smislu i da zapravo tvoje ime i tvoj glas nema nikakvu važnost i nikakvu težinu, postaju problem, ne samo u Saboru, već i kod onih koji su ti dali glas i koji su od tebe nešto očekivali, piše Ante Rašić.

Osjećaj beznačajnosti i nemoći, frustriranosti i defetizma neće se manifestirati samo kod onih koji su ušli u Sabor već i kod onih koji su im to omogućili. Sve kalkulacije iz izborne kampanje, obećanja biračima svih onih želja koje su artikulirali postaju teret koji će se vremenom pretvoriti u bunt i optužbe.Za sve ovo isključivi krivci su Miroslav Škoro kao vođa i čovjek koji donosi odluke, ali i njegovi koalicijski partneri, pogotovo oni koji sebe nazivaju Suverenisti.

Kriva je kampanja i predkampanja, vođena potpuno pogrešno, pogrešnom retorikom i pogrešnim komunikacijskim kanalima. Potpuno je promašena kalkulacija o broju njima sklonim biračima i biračima tzv „desnog“ spektra. Koštalo ih je napuštanje retorike iz Škorine predsjedničke kampanje i odricanje birača tzv „centra“ i zanemarivanje znanstvenih ispitivanja o političkim preferencijama birača.

Ne tako davno institut Ivo Pilar napravio je to znanstveno ispitivanje gdje je dokazao da je hrvatsko biračko ili političko tijelo podijeljeno u omjeru : 27-27-27 %. To znači da po 27 % podrške imaju stranke lijevog centra, centra i desnog centra. Sve ono što ostaje dijele ljevica i desnica, a to su upravo birači dviju opcija, one DP i one platforme Možemo.

Potpuno pogrešnom kampanjom, ekipa okupljena oko Miroslava Škore izgubila je sve one glasove centra koje je Miroslav Škoro dobio na predsjedničkim izborima , jer da su radili drugačije danas ne bi bili beznačajni. i oni koje nitko ne treba i nitko ni ne želi. Da je se držalo bar malo načela i retorike iz predsjedničke kampanje DP Miroslava Škore bio bi u potpuno drugoj situaciji i sigurno s onolikim brojem mandata da može biti neko i nešto, da nije beznačajan. Ovako su sve te birače poslali HDZ-u iz samo jednog razloga, straha od njih samih.

Dakako da se to može i promijeniti, no u tom slučaju Domovinski pokret će se morati odlučiti na neke radikalne promjene u svom političkom smjeru, svojoj doktrini i retorici, ali i odricanju od nekih koalicijskih partnera koji su ima već postali teret. Ti koalicijski partneri ionako su ostvarili svoj primarni cilj, a to je udobna saborska fotelja i svi benefiti koji idu uz to.

Ante Rašić/Hrvatski Glasnik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ljevica je u katoličkoj Hrvatskoj neprirodna pojava

Objavljeno

na

Objavio

Jedan se lijevi portal pita: “Desni centar i desnica dobili su više mandata nego ’95., dva mjeseca nakon Oluje. Što nam to govori?” Podsjeća na to kako je koji mjesec poslije Oluje pobjeda HDZ-a bila “brutalno uvjerljiva”.

Tuđmanova stranka osvojila je 75 od tada ukupno 127 zastupničkih mjesta u Saboru, a pobjeda koju su sada “odnijeli desni centar i desnica bila je dosta uvjerljivija.”

Mnogi ljevičari još uvijek ne shvaćaju da je ljevica u katoličkoj Hrvatskoj neprirodna pojava, pogotovo kad se poistovjećuje sa zločincem Titom i kad izmišlja fašizam. Prije izbora Restart koalicija opominjala je Hrvate – birate između fašističke i moderne Hrvatske, što je značilo da su svi oni koji neće glasati za njih u službi toga mraka.

Ljevici je u tradiciji krivotvorenje stvarnosti, Titu je tijekom desetljeća koje je proveo na vlasti glavni protivnik bio neprijatelj kojega nije bilo, i ona šačica u emigraciji bila je prošarana udbašima. Iz razloga svoga postojanja ljevica je davno isključila “radničku klasu”, isključila je i narod koji optužuje, pa što joj je onda ostalo?

Ostali su joj glasači iz navike i komunističkog nasljeđa, a i takvih je sve manje, stoga tko zna hoće li na idućim izborima SDP biti najjača lijeva stranka, komentirao je Milan Ivkošić vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari