Pratite nas

Komentar

Mačekovsko čekanje raspleta drame u HDZ-u nije politika

Objavljeno

na

Suvislu analizu europskih izbora održanih 26. lipnja nije dala nijedna politička stranka. Sve su zadovoljne postignutim rezultatom, osim izbornoga pobjednika – unatoč pobjedi ostvaren je nikad lošiji rezultat HDZ-a. Nije li i to znak posvemašnje poremećenosti hrvatskoga višestranačja? Primjerice, Bandićeva lista nije ni blizu praga, pa umjesto da snosi odgovornost Bandić uvjerava javnost kako je njegova lista najbolja i da je po svom sastavu ispred našega vremena. HNS-ova lista prošla je poput Bandićeve, ali niti članstvo traži, niti predsjednik stranke nudi ostavku, već uz zadovoljstvo mizernim rezultatima najavljuje da se više ne će kandidirati za mjesto predsjednika.

Sedam amsterdamskih patuljaka okupljenih oko Snjeguljice osvojilo je (u Istri) jedan mandat, ali i dalje s visoka na sve strane dijele lekcije – mediji ih tretiraju kao izborne pobjednike. Pupovac s mizernim rezultatom mudro šuti, udicu s prvim Srbinom u Europskom parlamentu nitko nije zagrizao, ali ribić („pecaroš“) ne podnosi ostavku. Plenković izgleda namjerava smijeniti kompletno članstvo, budući da ne može smijeniti biračko tijelo, koje njega i HDZ u sve većoj mjeri doživljava kao strano (istanbulsko-marakeško) tijelo.

HDZ i Ruža: Tendencija pada osvojenih glasova

Najviše nezadovoljstva izbornim rezultatom pokazuje se u HDZ-u gdje je, pod egidom analize rezultata, odozgo zapovjeđena kolektivna diferencijacija članstva počevši od temeljnih ogranaka pa naviše. Plenković, dakako, odgovornost traži na nižim (populističkim) razinama. Njegov mentalni sklop ne može podnijeti, kamo li prihvatiti odgovornost na elitističkim razinama. Izgleda kako je u HDZ-u najzadovoljniji nositelj liste Karlo Ressler. No, od njega ni bu, ni be. Šuti, kao svojedobno Plenković kad ga je Karamarko poslao u Europski parlament. Ne bi me začudilo da za koju godinicu iz Bruxellesa Ressler aterira u središnji Dnevnik HTV-a i proglasi stranci i naciji da je spasitelj HDZ-a i budući šef vlade, tj. da je „preuzeo odgovornost“. U nas se „odgovornost“ preuzima kod uspona na vlast, a kad postaneš vlast onda su za tvoje promašaje odgovorni svi drugi.

Mediji su znatan prostor posvetili pitanju tko će biti lider neke buduće „desnice“. Ponudili su rješenje u Ruži Tomašić. Ona je „gubitnik“ izbora jednako koliko i HDZ! Naime, kaj. Na euroizborima 2014. osvojila je 107 tisuća glasova. Kao europarlamentarka iduće godine (2015.) preporučila je Milanovićevoj vladi naseljavanje Like imigrantima. Sad je, ne otvorivši glavnu europsku temu o migracijama, dobila 69 tisuća glasova (38 tisuća glasova manje). Tendencija pada i HDZ-a i Ruže je očigledna. Pa ipak je stvorena slika o HDZ kao velikom gubitniku i listi suverenista kao velikom pobjedniku.

Zekanović je novi šef buduće desnice?

Tomašićeva je otklonila mogućnost da ona bude šef desne oporbe, budući da se pri Europskome parlamentu želi baviti „plavom ribom“ te svoj angažman s ribarstva proširiti na poljoprivredu. Time je zapravo rekla da kalkulacije s njom kao liderom nemaju realne osnove. „Desnica“, dakle, opet nema referentnu točku „ujedinjenja“, jedan dio sigurno čeka novoga ili staroga Karamarka, da ih pošlepa. U roku „keks“ pronađena je liderska alternativa Ruži. Portal direktno.hr napravio je anketu svojih čitatelja i za šefa (umjesto Ruže) „izabrao“ saborskoga zastupnika s Ružine liste, Hrvoja Zekanovića. Pogledajte koliko je glasova osvojio na euroizborima. Unatoč tomu prije direktnog ustoličenja, već 28. svibnja za Novi list je liderski izjavio: „Moj telefon svi imaju i očekujem pozive za sastanak“.

Ne znam postiže li se „zajedništvo“ čekanjem telefonskih poziva. Ali znam da Hrast, Nezavisni za Hrvatsku i Most nisu osvojili nijedan mandat na proteklim izborima za EP. I voze dalje, kao da je to normalan, očekivani rezultat. A kako voze? Tako da ne iznose cjeloviti program, ako ga uopće imaju, već pristaju na razinu „desnice“ svedenu na odnose između pojedinih imena, umjesto na uskladbu programskih ideja i praktičnih rješenja. Kroničan nedostatak sadržaja oko kojega bi se ostvarilo „zajedništvo“ krpa se tezama za jednodnevnu uporabu. Osim toga: Mačekovsko čekanje raspleta drame u HDZ-u nije politika.

Ponor između režima i težnje hrvatskoga naroda treba nečim ispuniti, ali, izgleda, na takav način da se ništa ne promijeni. Novi list je 28. svibnja objavio razgovor s Ružom Tomašić iz kojega se može vidjeti smjer eventualne buduće desne opcije dostupan na poveznici.

Ne dalje od „treće opcije“ i 20 mandata!

Tomašićeva zastupa minimalističke opcije neke zajedničke desnice. Na primjer, misli kako desno zajedništvo na parlamentarnim izborima može osvojiti samo 20 mandata („Ja vjerujem da možemo dobiti 20 zastupnika“). Naime: „Narod traži zajedništvo i žele ujedinjenu desnicu i to im moramo dati“, ali u maloj mjerici vrućih kestena. Ostali mandati valjda pripadaju režimskim strankama. Čemu taj minimalizam? I zašto bi se ujedinjavali ako su cilj i prognoza unaprijed minimalistički postavljeni? Ruža kaže: „Ako se ujedinimo, ako svi idemo skupa možemo biti treća grupacija u hrvatskom parlamentu“. Zašto tako, kad je jasno u kontekstu rezultata euroizbora da je moguće postati vodećom, a ne trećom grupacijom?

Što se, dakle, neujedinjene „desnice“ tiče ona u ovom trenutku ima neformalnog šefa Zekanovića i transparentno definiran režimski prihvatljiv cilj od 20 zastupnika Hrvatskoga (državnog) sabora. Predsjedničkoga kandidata desno „zajedništvo“ nije artikuliralo, u tom smislu kasni za režimskim strankama. Kasno paljenje dio je politike kontinuiteta. Ni za protekle euroizbore nije sastavljena zajednička lista s kojom su, pokazalo se, mogli pobijediti i postati, ne treća, već vodeća, pobjednička snaga, kao što je to još u siječnju konstatirao Pokret za hrvatsku budućnost. Tek poslije izbornoga debakla, počelo se „zajedničariti“. Kako na toj desnoj, baš kao i na lijevoj strani, nitko za promašaje ne odgovara, za očekivati je nastavak strateške igre bez granica i taktičkog plesa sa zvijezdama. Važno je, izgleda, sudjelovati. I vuči hrvatski narod za nos.

Što se pak tiče režimskih stranaka HDZ i SDP one su dosegnule pozicije SKH i SSRNH iz 1989./90. Plenković je novi Račan, Bernardić stari Mažar. Preostala smetala hrvatskoga višestranačja dosegnula su pozicije Koalicije narodnog nesporazuma iz 1990. Ukratko: luk i voda. Ovim tempom Hrvati će do sinteze hrvatske politike 21. stoljeća usklađene s voljom i težnjama hrvatskoga naroda doći tek na kraju stoljeća.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Jure Vujić: Trumpovo proglašavanje terorističkom organizacijom pokret „Antifa“ moglo bi biti presedan za cijelu Europu i Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Najava Američkog predsjednika Donalda Trumpa da će njegova administracija uvrstiti krajnje lijevi pokret “Antifa” (antifašisti) na američku listu terorističkih organizacija ( optuženi za nerede i nasilje tijekom prosvjeda u Minneapolisu i diljem SAD zbog pogibije afroamerikanca George Floyda), mogla bi biti pravni i politički presedan na kojeg bi se mogle i pozvati vlade država članica EU i Hrvatske, u kojima također djeluju Antifa organizacije i grupe ekstremističke ljevice.

Što se tiče političkog lijevog ekstremizma, zanimljivo je podsjetiti da je u posljednjem godišnjem izvješću EUROPOL-a istaknut porast ljevičarskog ekstremizma u obliku organiziranog terorizma i to kao nova prijetnja u Europi pored islamskog radikalizma. Primjerice Njemački ured za očuvanje ustavnopravnog poretka je registriralo 1.608 terorističkih napada radikalne ljevice za 2014-2015 na svom tlu, daleko više negoli slična djela krajnje desnice. EUROPOL navodi kako su ljevičarske ekstremističke grupe provele 27 nasilnih napada u 2016. godine unutar EU.

Riječ je o mrežama autonomnih grupa koji se povezuje putem koordinacija : u Njemačkoj, « Antifaschistische Aktion », u Velikoj Britaniji « Antifascist Action » , u Francuskoj mreža No Pasaran, dok u SAD djeluju preko 200 grupa poput Anti-Racist Action , Rose City Antifa, NYC Antifa, pokret Black Lives Mattera, radikalni ljevičarski pokret koji je osnovan 2013. kao reakcija protiv policijskih ubojstava crnaca, a koji se širi nakon prosvjeda u Fergusonu kada je ubijen mladi crnac Michael Brown.

Također treba napomenuti kako su međunarodne mreže “antifa” (antifašistička akcija je neformalna svjetska mreža antifašista koja ima i svoje krakove u Hrvatskoj) pa i domaće “antife”( http://www.crvena-akcija.org/category/akcije/antifa/ Antifašistička akcija, Antifašistička liga Hrvatske, Radnička fronta, itd…) izrazito agresivne ne samo po pitanju učestaloga govora mržnje i pozivanja na “oružani ustanak” kao prijetnja ustavno-pravnom poretku RH na društvenim mrežama već i po pitanju političkog nasilja. Treba podsjetiti da je američka savezna država New Jersey uvrstila antifašistički pokret među terorističke organizacije, a u SAD je pokrenuta peticija u kojoj više do 130.000 američkih građana traže od vlade da se zabrane Antife pokreti kao terorističke organizacije.

U Hrvatskoj anarhistička i radikalna ljevica u sprezi s antifašističkim mrežom i portalima dobivaju snažnu potporu drugih srodnih europskih struktura po pitanju organiziranja tribina, festivala, konferencija. U 2011.godini lijevo-radikalni subverzivni film festival je ugostio kao predavača Antonio Negrija (http://www.kinoeuropa.hr/program/4-subversive-film-festival-18056), talijanski filozof postmarksističkog operaizma, koji je poznat je po svojoj terorističkoj prošlosti unutar redova radikalne ljevice za vrijeme Olovnih godina u Italiji. 1979 optužen i suđen je za sudjelovanje u ubojstvo Aldo Moroa i povezivanja s Crvenim Brigadama.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Opasne igre nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Serija Milanovićevih postupaka, počevši od inauguracije, preko uklanjanja bista hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, zatim poruke iz Jasenovca i eskalacija s napuštanjem državnog protokola u Okučanima, bile su samo potvrda zlućudne političke platforme koja čini Milanovića i društvenu i političku strukturu, koju on predstavlja. Njegovo ponašanje na Dan državnosti je i slijepcu trebalo otvoriti oči.

Idiotske, prigodničarske, nezrele i iznad svega manipulativne interpretacije tog zloćudnog niza, kao nekakvog izraza Milanovićevog osebujnog karaktera, njegove incidentnosti, nepromišljenosti i pogotovo kao nekakve javno-političke finte ili igrokaza između Milanovića i Plenkovića, puno su opasnije od samih postupaka tog čovjeka i demonstracije realne politike, koju predstavlja. U rasponu od Milanovićevog pajdaša Kotromanovića, koji poručuje da se Milanović i Plenković “zajebaju” sa svima, do Škorine, identične ocjene o frajerluku i šaljivdžijama, te sinkroniziranog tumačenja autoriteta s ljevice i desnice da Milanović ovim postupcima ide na ruku Plenkoviću, baš sve što čujemo i čemu svjedočimo u javnosti, ukazuje na duboku, duboku nevolju u kojoj se trenutno nalazi hrvatski narod i njegova državnost.

Kada predsjednik Republike na Dan državnosti, dakle na datum koji je usvojen na jedini mogući način i potvrđen kao Dan državnosti, otvoreno kaže da to nije Dan državnosti, da on to ne prihvaća i da zakone može donijeti tko god ima zakonodavnu većinu, otvoreno iskazujući neprihvaćanje takve zakonodavnosti, to je više nego jasna poruka nepoštivanja temeljnih ustavnih vrednota državnog poretka, temeljnih načela na kojima počiva civilizacija kojoj pripadamo i što je najzolućudnije to je izravno zastupanje i promicanje boljševičko-revolucionarnog modela društvenog uređenja u narodu prepoznatog u Titovim riječima – ne držimo se zakona kao pijan plota! Iza i ispod tih riječi pobijeno je, zlostavljano i protjerano stotine tisuća Hrvata s najstrašnijim ubilačkim udarom u nacionalnoj povijesti. Pod tom agendom ubijeno je u svijetu preko sto milijuna ljudi, a milijarde su zaustavljene u svom povijesnom razvoju, pri čemu su mnogi narodi vraćeni stoljeća unatrag, a hrvatski narod gotovo uništen.

Na to zlo treba znati odgovor primjeren njegovoj razini. I treba ga htjeti i znati javno zastupati, a ne banalizirati ili se skrivati iza zvučnih riječi i deklaracija. Konačno, pokojni Ivica Račan je povijesni eksponent bezbačajnosti deklaracija, usvojivši ih i podržavši uvijek i istodobno ozakonjujući suprotnosti u presudnim trenutcima, pa bi čak i s paradigmatske strane nacionalna Hrvatska morala to imati na umu i pozabaviti se uzrocima a ne posljedicama.

U tijeku je pokušaj završnog udarca u sami korijen višestoljetnog, dobrano okljaštrenog hrvatskog nacionalnog stabla i Milanović je izabran baš zbog svog individualnog profila raskopčane osobe, pomalo neodgovornog, lijenog i nesustavnog atipičnog ljevičara, ili lijevog suverenista kako je minuciozno predstavljan u zbunjenoj javnosti godinama, pogotovo sa strane desnih intelektualnih javnih autoriteta, što je gotovo idealan profil i stereotip za pogrešno usmjeravanje pozornosti s vrlo opasnih politika i ciljeva na njegov osobni profil.

Javno usmjeravati problematiku države i političke postupke na klackalicu na kojoj s jedne strane sjedi Milanovićeva politika raskapanja korijena državnosti, u nekakvu istoznačnost s Plenkovićem, iznimno je opasna prevara. Pri tome je Andrej Plenković osobno gotovo nebitan, makar da je i deset puta anacionalniji, jugoslaveniziraniji ili europsko-oligarhijski profiliran, jer on je nakon izbora u HDZ-u postao personalni eksponent političke volje, identiteta i kulture za više od 60 tisuća članova te stranke, koje se nikako ni usprkos svim greškama stranke ne može dovesti u ravan istoznačnosti s Milanovićevim politikama ili proglasiti idiotima, ili pokvarenjacima. Ako tom broju pridodamo nekoliko stotina tisuća ljudi,koji uporno podupiru tu političku ideju, postavlja se pitanje pred ocjenjivače, odakle vam pravo taj dio hrvatskog naroda proglašavati izravno ili neizravno suspektnim?

Predstavljati Milanovičeve navedene politike, ne incidente nego upravo i jedino politike, kao politički igrokaz s Plenkovićem, posve je isto kao bilo koju opravdanu ili neopravdanu kritiku Milorada Pupovca ili političkog srpstva, proglašavati igrokazom, jer, posve isti bi se argumenti mogli i morali upotrijebiti za logičan zaključak. Zar se ne bi onda Pupovčeva izjava da ne dolazi u obzir nikakvo partnerstvo ni s kim tko će surađivati sa Škorom, morala po istoj matrici tumačiti kao igrokaz Pupovca i Škore, ili Pupovčeva potpora Škori? Pada li ljudima koji pristaju na preuveličavanje inače ustavno pozicionirane Pupovčeve velikosrpske pozicije i proglašavanje Pupovca guvernerom Hrvatske, na pamet, da je upravo lijeva, pretežito anacionalna Hrvatska Pupovčevo prirodno okruženje s kojim ne treba ni koalirati, niti biti u “trgovačkom” savezu da bi dobio više nego traži, te da mu je upravo strateški cilj oslabiti u toj mjeri HDZ, kako u najgorem slučaju ne bi mogao bez njega, ako već ljevica ne može formirati vlast, te na taj način sisati krv nacionalnoj Hrvatskoj na najbolniji način, razarajući stranku, koja se što zbog svojih slabosti, što zbog trajnog koordiniranog pritiska i s ljevice i s desnice, dovodi u sve težu poziciju, vukući za sobom cjelokupan narod, ili u najboljem slučaju, usporavajući razvoj Hrvatske u svim elementima?

Naravno da se takva pitanja ne mogu čuti, ni na ljevici, a pogotovo na jurišničkoj desnici, kojoj se kao uljudbeni spas ucjepljuje Peternel, godinama u krugovima Željke Markić pripreman za manekena nacionalno-kršćanske Hrvatske s dnevnom afirmacijom na portalu narodnog imena (.opa K.). Tako se ostvaruje relativizacija, pere karijera i stvaraju modeli. Hoćemo li dakle konzistentnu logiku primijeniti na sve navedene primjere i zanemarivati utemeljene motive, a fabricirati nategnute?
Naravno da ne bi smjeli, a upravo tome svjedočimo. Kao što bi se svaka javna kritika na isti način mogla relativizirati, a predmet i bit kritike preusmjeriti i banalizirati. Nema opasnije činjenice i stanja od sveopće relativizacije, niti ima efikasnijeg modela uništenja jednog društva i naroda od relativizirajućeg kaosa, koji ljudima oduzima mogućnost racionalnog sagledavanja problema i nužno ih prirodnim refleksom zbija u skupine na temelju projiciranog ili proizvedenog dojma.
Upravo se taj instrument koristi stvarajući prihvatljivu javnu sliku i percepciju, pronalazeći takve ljude ili proizvodeći takve protagoniste, ako treba i negativnim kampanjama, kako bi u neosvojivom dijelu političkog tijela kreatori pozadinskih namjera i ciljeva postigli ono što ne mogu otvoreno i javno izravno.

Zato se upravo na nacionalnom tijelu hrvatskog naroda stalno potiču i održavaju histerične optužbe o udbašima, jugoslavenčinama, kosovcima, s ciljanim efektom. Ako je svatko udbaš, onda nije nitko, zato se korupcija gotovo isključivo veže za protagoniste nacionalne političke scene, isključivo se njih progoni, kao što se ratne zločine gotovo isključivo projiciralo i procesuiralo na hrvatskoj strani, i u Hrvatskoj i u BiH, naročito u Federaciji. Zato se svako malo, nakon istrošenih inicijativa i manekena, pojavljuju novi, potroše se, izazovu kaos, potaknu prvo nadu velikog broja ljudi, a onda izazovu frustracije i malodušje, pa potpunu rezignaciju, koja završava ili povlačenjem iz društvenih procesa ili odlaskom iz zemlje. Treba samo usporediti vremena nastanka MOST-a, njegovu političku misiju u bitnim stvarima, njegovo osipanje i marginalizaciju, a danas pojavu Škore sa svim saveznicima koji nude to što nude.

Također vrijedi znati da je model tako nastalih, uvijek umjetno potaknutih i produciranih sudionika političkih procesa, vrlo zvučna retorika, milozvučna i prihvatljiva deklarativnost, vrlo širok spektar, što više, ali nikada presudno puno, stvarno i dokazano prihvatljivih ljudi, sa što manje ili nimalo jasnih vrijednosnih zajedničkih načela, te usmjeravanje djelovanja na “naše” nevaljalce, prokušani uspješni scenarij ovladavanja državnim i društvenim procesima i zadržavanja postojećeg stanja moči. Dok se ljudi sjete, vlakovi prođu, a na kolodvore se već spremaju novi, kićeniji.

Prastara je mudrost zrelih naroda ne zatvarati si šansu. Zato nije danas u ovom izbornom razdoblju prvo pitanje za koga glasovati, nego s kim se ima barem malo šansi ostvariti nekoliko najvažnijih ciljeva, a ključna referenca za odgovor na to pitanje je – tko ima ili može imati potrebnu moć za postizanje proklamiranih ciljeva? Jer, obećanja bez sigurnog potencijala moći su egzibicionizam, a iza njega najčešće obična prevara. Odgovor na tu enigmu je bit racionalnog političkog odlučivanja.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari