Pratite nas

Događaji

Macelj 1945.: Izuzetno dojmljivo predstavljanje u Zaprešiću

Objavljeno

na

Lijevi i desni miniraju otkrivanje istine o Titovim zločinima

Prošle godine izišla je i u Zagrebu predstavljena monografija Macelj 1945. Damira Borovčaka u nakladi Udruge Macelj 1945. Mediji su izlazak i predstavljanje bojkotirali, osim portala hkv.hr i Radio Marije, a njima su se u bojkotu istine o Maclju pridružile stranačke i državne elite, sve osim ustanove Predsjednice Republike koja je poslala svojega izaslanika. Ovih dana predstavnici Udruge diljem Hrvatske predstavljaju monografiju koja je izišla u spomen žrtvama komunističkih zločina izvršenih prije sedamdeset i jednu godinu. Monografiju su u Zaprešiću 28. travnja 2016. predstavili članovi Udruge Macelj 1945. prim. dr. Stjepan Bačić, prof. dr. Andrija Hebrang i autor Damir Borovčak.

01 predstavljanje Macelj 1945.jpg

[ad id=”93788″]

Punu dvoranu gradske vijećnice i predstavljače pozdravili su u ime organizatora Ivan Vukelić, predsjednik Udruge Hrvatski domobran Zaprešić i Damir Benčević dogradonačelnik Zaprešića.

Pronađeno je 1.163 žrtve, 12.000 još čeka ekshumaciju!

Dr. Bačić je podsjetio na tijek povijesnih događaja vezanih uz velezločin počinjen neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata na Maceljskoj gori početkom lipnja 1945. Opisao je brojne aktivnosti udruge, bez kojih bi istina o Macelju ostala u mraku većem negoli što je sad. Udruga je zaslužna što su posmrtni ostatci ekshumirani iz tek nekoliko grobnica izvučeni s tavana zagrebačke patologije, zatim za izgradnju zajedničke grobnice, dostojan sprovod i izgradnju spomen crkve Muke Isusove gdje se prve nedjelje u lipnju, godišnje komemoriraju žrtve.

02 predstavljanje Zaprešić 07 Macelj 1945.jpg

U dosadašnjim iskapanjima, koja su naprasno prekinuta političkim odlukama, dosad je pronađeno 1.163 ljudska ostatka. Većina ima rupu u lubanji od metka ili joj nedostaje dio lubanje od udarca sjekire. Ti su posmrtni ostatci dostojanstveno pokopani u zajedničkoj grobnici u Macelju. Sprovod je vodio kardinal Josip Bozanić godine 2005. Najveći dio od oko 130 jama – masovnih grobnica, još nije istražen, kazao je dr. Bačić. To znači, poštovani čitatelji, da oko 12.000 žrtava još čeka dostojan ukop.

03 predstavljanje Zaprešić 03 Macelj 1945.jpg

Nalogodavac masovnih zločina bio je Josip Broz Tito

Dr. Hebrang je rekao kako je Macelj tek jedan segment komunističkih zločina poraća. U Sloveniji postoji više stotina masovnih grobnica Hrvata, u Hrvatskoj također više stotina, a tragovi „križnoga puta“ idu i dalje kroz Bosnu i Hercegovinu sve do Makedonije. Svi napori da se dođe do istine o razmjerima zločina uspješno su u Hrvatskoj blokirani, a blokade su istovjetne i u Sloveniji. Blokade su u proteklih dvadeset i šest godina dolazile s lijeva i s desna. Bez istine o tim događajima Hrvatska će ostati duboko podijeljena, zaključio je Hebrang.

Danas je poznat nalogodavac poratnih zločina, to je nedvojbeno Josip Broz Tito, nastavio je Hebrang, kazavši da je Tito nedodirljivo polazište i mnogih današnjih političara, posebice Mesića i Pusićeve. Dodao je kako danas imamo i rezultate minimalnih, djelomičnih, iskapanja na temelju kojih možemo zaključiti da su na Macelju, po završetku rata, sustavno ubijani razvojačeni domovinski vojnici i civili, uključujući djecu i svećenike. Imamo također i izjave očevidaca, kako onih koji su sudjelovali u zločinima, tako i preživjelih žrtava i slučajnih svjedoka. Ali imamo i medijsku i političku cenzuru u osvjetljavanju istine. O zločinima u Macelju imamo dokaze kakvih, primjerice, u Jasenovcu nema.

B 01 03 Huda jama

I Bačić i Hebrang u svojim odmjerenim i potkrijepljenim izlaganjima posebno su istaknuli kako rad Udruge Macelj 1945. nema za cilj zazivanje novih podjela ili mržnje, već samo i isključivo traganje za punom istinom. Spomenuli su se i nezaobilazne uloge prvoga predsjednika udruge, gospodina Stjepana Brajdića (1926. – 2013.), preživjelog gotovo golobradog mladića s Bleiburga 1945. Preživio je križni put, potom je osuđen na smrt… što me podsjetilo na nekoliko dragocjenih razgovora s njim. Iz Brajdića, doista, nije izlazio ni tračak ikakve mržnje, ali je u njemu plamtio žar za istinom, onom koju su desetljećima skrivali Tito, njegov jugokomunizam i njihove sluge za Judine škude.

Treba podsjetiti zaboravne, osobito drugarice i drugove od kojih se neki danas grade građankama i građanima, kako je područje Macelja na kojemu je bez ikakva suda pobijeno oko trinaest tisuća nedužnih ljudi, zločinačkim umom proglašeno Titovim lovištem, što je tipična komunistička perverzija. Tito je, koliko je poznato, na Macelju tri puta bio u lovu! Nije li to najbolja slika komunističkog antifašizma?! Onoga „antifašizma“, koji ovih dana cijelu državu nastoji proglasiti fašističkom i ustaškom, samo zato što trenutno nije na vlasti i neometano ne raspolaže hrvatskim državnim proračunom.

Tko je revidirao povijest? Jugokomunisti!

Posebice potresno bilo je multimedijalno izlaganje Damira Borovčaka, koje po mom osobnom sudu zavrjeđuje ući u tzv. kurikul (kojega u sadašnjem obliku nazivam kukurikulum), tj. plan i program za više razrede srednje škole. Naime, Hrvatima se nameće da su genocidan narod, a zapravo je nad njima počinjen genocid, najveći zločin u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata, za kojega je čak i jedna Srebrenica kap u moru. U poraću su u komunističkom genocidu nad hrvatskim narodom ubijani svi: muškarci, žene, djeca, starci, čak i nerođena djeca u majčinoj utrobi. Načini ubijanja nadmašuju zdrav razum.

B 01 05 Huda jama

Borovčak je na temelju dokumentarnih fotografija vezanih uz križni put, masovna smaknuća, rezultate iskapanja i kasnije događaje vezane uz pronađene posmrtne ostatke na Macelju, uspio dočarati i rekonstruirati cijeli razvoj događaja sve do objašnjenja tehnologije masovnih ubijanja, izjava svjedoka i fotografija počinitelja Titove zločinačke zapovijedi. Neki iz publike hvatali su se zgroženi za glavu suočeni s neoborivim činjenicama i razmjerima zločina. Nije to lako slušati i gledati. Iako sam s cijelom problematikom iznesenoj u monografiji dobro upoznat, moram priznati na trenutke gutao sam knedle. Supruga mi je rekla, pa kome se mi ispričavamo za navodnu reviziju povijesti, oni se moraju ispričati hrvatskom narodu što su revidirali povijesnu istinu.

Iz gotovo jednosatnoga izlaganja nemoguće je izdvojiti najzanimljivije, ili najpotresnije detalje. Za me je najžalosnija činjenica što je sve to, nažalost, široj javnosti gotovo nepoznato. Ovdje stoga navodim samo neke detalje. Jama u kojoj su na Macelju pronađeni ostatci dvadeset i jednoga svećenika krije istinu da su ubijani na „humani“ način. Metkom u čelo. Već susjedna jama svjedoči o drugoj metodologiji. Žrtve su vezane žicom provučenom kroz dlanove. Tako su krvnici stvorili parove. Čemu? Prvoga iz para nad jamom umorili su udarcem sjekire u glavu. Tako umorena žrtva svojom je težinom u jamu povukla drugu žrtvu, još živu. Štedjeli su strjeljivo!

B 02 01 Huda jama

Mesić skočio u zaštitu masovnog ubojice

Pletenice hrvatskih žena pronađene u Hudoj jami (Slovenija) pripadaju hrvatskim ženama iz Posavine. Oni koji su preživjeli Hudu jamu križnim putem došli su do Macelja, a od Macelja dalje otišlo ih je 13.000 manje. Jedan detalj ostat će mi trajno u sjećanju. Lubanja, mumificirana, u zubima skriva vjenčani prsten. Žrtva je očito znala što ju čeka i na taj je način pokušala sačuvati svoj identitet. I doista po prstenu (i tabakeri) s ugraviranim danom vjenčanja jedna je hrvatska udovica poslije 28.000 dana, u dobi preko devedeset godina, saznala da joj je suprug skončao na Macelju. Nikad se nije udavala i nikad nije imala djece. Današnji demografski slom velikim dijelom posljedica je desetkovanja hrvatskoga naroda godine 1945. i kasnije.

B 03 024

Jedan od ubojica s Macelja za nagradu je dobio vilu u elitnom dijelu Zagreba. Kad se saznalo da je masovni ubojica, narod je prosvjedovao pred njegovim ulaznim vratima. U zaštitu ubojice skočio je nitko drugi negoli ondašnji predsjednik (slobodne?, demokratske?) države Stjepan Mesić. Ubojica je umro prirodnom smrću, kao uzoran građanin. I tu ću prestati s nabrajanjem detalja s preporukom čitateljima da svakako nabave ovu vrijednu monografiju i prenesu potomstvu činjenice koje ona donosi. Rat za istinu, očito je, u Hrvatskoj će još neko vrijeme trajati. U njemu će orijentir biti i maceljski „mučenici za vjeru i dom“.

Da je tomu tako svjedoče i neke fotografije iz monografije. Primjerice ona na kojoj pred oltarom u Macelju (5. lipnja 2005., pripreme za izgradnju grobnice i pokop ekshumiranih žrtava), stoje dva reda praznih stolaca namijenjenih službenim predstavnicima države. Nijedan, ali, nijedan jedini tadašnji državni dužnosnik nije se odazvao pozivu da nazoči komemoraciji žrtvama! Dosad nijedan predsjednik države, osim Kolinde Grabar-Kitarović koja je na Macelj došla bez pratnje medija – gotovo skrivečki, nije došao na Macelj, nijedan šef vlade, također. Je li Macelj hrvatski teritorij? Jesu li tamo hrvatske žrtve? Je li se tamo dogodio nekažnjeni zločin? Tko će se hrvatskom narodu ispričati za poratne zločine, za sustavnu reviziju istine i pretvaranje laži u istinu?

B 03 024

Današnje stanje: Titu ulica, Stepincu šipak

B 03 041 Arena 07 08 93

Na ukopu ekshumiranih žrtava (2005.) na Macelju kardinal Bozanić je rekao: „Ovdje, u Maceljskoj šumi, u vrijeme Titova režima izvršen je pokolj brojnih hrvatskih vojnika i civila, među kojima bijaše svećenika i bogoslova, a za čije žrtve do danas nitko nije odgovarao. Sve se to dogodilo u ime ideologije koja je unaprijed planirala krvavi obračun s neistomišljenicima i koja je stvarajući svoju viziju raja na zemlji ovima ovdje priredila pakao. I ne samo njima! Godine 1945. ideolozi komunizma u našoj su zemlji nametnuli sustav koji je nagoviještao svekoliki razvoj i napredak, a zapravo je duboko u svojoj biti prezirao čovjeka“.

I danas se malo toga od te ideologije u nas promijenilo, („dobro su i sad umreženi“ – kazao mi je jedan hrvatski branitelj neposredno uoči predstavljanja), zato i nije moguće civilizirano zatvoriti povjesnicu Drugoga svjetskoga rata i poraća. Tako su i predstavnici Udruge Macelj 1945. dolazeći u zaprešićku Gradsku vijećnicu morali proći Ulicom maršala Tita (!) da bi došli do dvorane na Trgu žrtava fašizma (!!).

B 04 02 tavan patologija

[ad id=”93788″]

Da stvar bude gora, upravo je u Ulici maršala Tita počelo mučeništvo blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Kamenovan je u Zaprešiću 4. studenoga 1946. u organizaciji OZNE i Komunističke partije. Stepinac za razliku od svojega krvnika nema ulicu u Zaprešiću, a nije da to nismo tražili (pa potom nadrapali). I tu je krug zatvoren. Valja nama, koliko koštalo da koštalo, izaći iz tog kruga. Pitanje odgovornosti za zločin u Macelju nitko se u Hrvatskoj još ne usudi postaviti.

B 04 039 Macelj 5.lipnja 2005. misa prije pokopa

Pisati o monografiji Macelj 1945. a ne spomenuti fra Dragu Brgleza nije moguće. Autor je više tekstova objavljenih u monografiji, ali i jedan od najzaslužnijih što danas na Macelju imamo crkvu Muke Isusove. Predstavljanje u Zaprešiću započelo je Lijepom našom. Završilo je s Bože čuvaj Hrvatsku. Na zapadnoj strani zajedničke grobnice na Macelju piše:

Kada mi trava pokrije grob,
majko, ne plači mi ti,
pamti da Hrvatska neće biti rob,
nit’ će je nestati.

Nenad Piskač/HKV

Fotografije s predstavljanja: Zdravko Čepo, član udruge Macelj 1945.
Dokumentarne fotografije: monografija Macelj 1945.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Profesor Gjidara: ‘Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!’

Objavljeno

na

Objavio

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt. Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge BenediktVide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Izvor: hu-benedikt.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Ubijeni i raseljeni Zrinjani i njihovi potomci – Nekad žrtve genocida i organiziranog etničkog čišćenja, a danas žrtve nepravde sustava

Objavljeno

na

Objavio

Povijesničarka dr. sc. Vlatka Vukelić

Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Niti jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi ogromna nepravda i osudi ovaj strašan zločin.

Povijest zrinskog područja seže u daleku prošlost. Ono je bilo lako dostupno starodrevnim putem koji je pratio rijeku Unu (a račvao se i uz Japru i Sanu), a kod Novog i Dvora je skretao prema sjeverozapadu. Prešavši preko Zrinske i Trgovske gore, put je dalje vodio k velikom pretpovijesnom i antičkom središtu Sisciji, današnjem Sisku. Prijevoji preko Zrinske gore, relativno su niski i predstavljali su najkraću vezu ondašnje Panonije s Dalmacijom i njenom obalom. Na naseljavanje i život u ovom kraju osobito se odrazilo rudno bogatstvo Trgovske i Zrinske gore, iskorištavano sve do nedavna. Za trajanja Mlađeg željeznog doba rude ovoga kraja – žutu željeznu rudaču (limonit) i srebrnu i olovnu (galenit) – iskorištavaju Kelti, a nešto kasnije rudu su ovdje kopali i Rimljani. Rudarenje se nastavlja i u kasnijim razdobljima, a o važnosti ovog plodnog rudonosnog i važnog tranzitnog područja govori u prilog činjenica o dodjeli imovine knezovima Bribirskim. Šubići, Grgur, sin bana Pavla i njegov nećak Juraj (+c.1361), dobili su Zrin od kralja Ludovika I. (1342.-1382.) u zamjenu za Ostrovicu, o čemu nam je sačuvan tekst isprave datirane 31. srpnja 1347. godine (CD, 11/1913: 382-383, br.289). Od toga vremena Bribirski knezovi postaju grofovima Zrinskim.

Jedan od najvažnijih spomenika Zrina je vrlo kvalitetno izgrađena gotička, jednobrodna franjevačka samostanska crkva Sv. Margarete (ili Marije Magdalene, jer se u tom patrociniju autori često razilaze; Laszowski 1901), danas ponovno ruševina, bila je dio samostana, smještenog s njene južne strane. Temelji klaustra iskopani su tijekom arheoloških istraživanja 2006. godine. Uokolo crkve nalaz se rimokatoličko groblje, koje je devastirano od 1944. godine nadalje. Nikola III. Zrinski preminuo je početkom 1534. god. (svakako prije 3.V. kada se Helena Zrinska već naziva udovicom), po svoj prilici u Zrinu. Položen je u grobnicu u prethodno spomenutoj crkvi, u sklopu franjevačkog samostana. Na raku je stavljena masivna bogato ukrašena kamena ploča, danas slomljena u nekoliko dijelova.

Iz plemićke obitelji Zrinski najpoznatiji je Nikola IV. Šubić, rođen 1508, koji je sa svojom vojskom branio Europu pred Bečom, a u Sigetu zadužio cijeli kršćanski svijet.

Godine 2008. navršila se 500. obljetnica Nikolina rođenja, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog zločina počinjenog od partizana u jeku Drugog svjetskog rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje.

Početkom Drugog svjetskog rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske, Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojbi.  O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova, jer su pri tim svakodnevnim poslovima bili izloženi pljački i pojedinačnim napadima.

I danas postoji želja žitelja da se vrate na rodnu grudu. Znaju otkuda su protjerani, znaju gdje su im kuće stajale, ali ne znaju tko im može pomoći vratiti oteto, kada vrijeme već vratiti ne mogu….

Početkom rujna 1943. Zrin je u opet napadnut, jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Titovi partizani su u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. U kolovozu 1944. štab NOV-a donosi odluku da se spali čitavo selo te otuđi sva preostala pokretna imovina.  Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.

Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina.

U svibnju 1946. godine Okružni narodni sud u Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je Presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. godine u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije na isti zahtjev dobio odgovor.

Zrinjani, nikada nisu odustajali od svog povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenog Domovinskog rata, pa su u rujnu 1993. naručili od Urbanističkog instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka.

Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena.

Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskog, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti.

Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, dok se ni s najmanje pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod.

Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Niti jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi ogromna nepravda i osudi ovaj strašan zločin.

Ovim putem apeliramo da se napokon učini konkretan čin minimalne zadovoljštine potomcima Zrinjana. Tražimo ukidanje sramotne komunističke presude i da se na taj način barem simbolički pošalje poruka da je u Zrinu otkriveno pravo lice komunističkog totalitarnog režima kojeg i danas u Hrvatskoj mnogi veličaju.

dr. sc. Vlatka Vukelić / Kamenjar.com

7. rujna 1566., bitka kod Sigeta i junačko djelo Nikole Šubića Zrinskog. Hajd’ u boj, u boj!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari