Pratite nas

U potrazi za Istinom

Macelj – Kako je Stjepan Mesić zaštitio ‘antifašista’ Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika?

Objavljeno

na

Stjepan Hršak, šef krapinske OZNA-e, pucao je u glavu 21 svećeniku. Kada je trebao biti procesuiran, u vili na Tuškancu posjetio ga je tadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Bio je to jasan znak DORH-u da ne čini ništa – dodao je Damir Borovčak u emisiji Bujica, a prenio kamenjar.com.

Na Macelju je ubijeno najmanje 12.000 Hrvata, znatno više nego u Srebrenici koji je zločin proglašen genocidom. Što je tek onda Macelj i još desetine većih stratišta od Srebrenice?

Genocid nad hrvatskim narodom izvršen 1945. godine? Da.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić, inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana:  – Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve „u postupku“.

 Tko je tako moćan još 1992. zaustavio iskapanja na Macelju?

Dr. Bačić je nastavio: – Na Macelju je ubijeno između 12 i 13 tisuća Hrvata.

Godine 1991. kardinal Franjo Kuharić tamo je održao prvu misu zadušnicu. Misa je služena na poziciji Lepe Bukve, mjestu gdje se nalazi jama 4D. U njoj je nađen 21 svećenik i još 60 časnika hrvatske vojske.

Godine 1992. donijeta je odluka o osnivanju Komisije za istraživanje komunističkih zločina. U Macelju je započelo iskapanje. Obrađene su 23 jame iz kojih je izvađeno 1163 zemna ostatka. Na Maceljskoj gori ima još više od 100 jama koje su neistraženeJoš 1992. godine iskapanja su zaustavljena…

Bačić: – Ubijeni su bili iz svih krajeva Hrvatske, a to zaključujemo upravo po svećenicima. Najstariji među njima Josip Gunčević, bio je iz Đakovačke biskupije, a najveći broj je franjevaca iz Vrhbosanske franjevačke provincije te trojica fratara sa Širokog Brijega.

O zločinu u Meceljskoj šumi u Bujici je govorio i jedan od utemeljitelja Udruge „Macelj 1945.“, povratnik iz Kanade i publicist Damir Borovčak: – Ja to zovem dijagonala zločina. Tri fratra sa Širokog Brijega završila su u Macelju. To je jedna dijagonala… Druga ide iz Zemuna.

Ubijeni Josip Gunčević bio je ravnatelj Katoličke gimnazije u Zemunu. Ubijeni su u noći sa 04. na 05. lipnja 1945. godine. Najmlađi je imao 21 godinu. Iz Krapinskog samostana izvedeni su u 10 sati na večer, pod okriljem mraka ukrcani su na kamione i iza toga im se gubi svaki glas i trag…

Antifašist’ osobno ubio 21 svećenika svojim pištoljem – što je čekao DORH?

Borovčak je imenovao ubojicu 21 svećenika: – To je bila velika strahota. Zamislite situaciju u kojoj jedan čovjek iz svojega pištolja ubije 21 svećenika za redom! Klekni, pucaj u potiljak… Klekni, pucaj u potiljak… I tako 21 puta! Po svjedočanstvu preživjelog Frana Živičnjaka, kojeg je poštedio stražar Mladen Šafrenko, kasnije pokajnik koji nam je pokazao jamu gdje su ležali ubijeni, svećenike je svojom rukom ubio Stjepan Hršak! On je bio šef OZNA-e u Krapini.

Iako je Živičnjak DORH-u dao još 15 imena ubojica iz Maceljske šume, DORH nikada nije pokazao volju za provođenjem istrage. U međuvremenu je svih 15 ubojica umrlo, zbog čega nikada nisu procesuirani.

Borovčak nastavlja: – Stjepan Hršak je u konačnici završio u Zagrebu, gdje je 50-ih godina radio za OZNA-u, a za nagradu je dobio vilu na Tuškancu 61. Umro je prirodnom smrću 2009 godine.

Dr. Bačić je pokušao odgovoriti na pitanje zašto zločinac nikada nije kažnjen: – Članovi naše Udruge, Žrtvoslovnog društva i drugih pokreta pokušavali su preko policije i naročito DORH-a, pokrenuti istragu i tražili su procesuiranje zločinca. Međutim, DORH nikada nije pokrenuo istragu, niti je došlo do optužnice. Očito je nedostajalo političke volje za istraživanje komunističkih zločina, a kamo li sankcioniranje…

Stjepan Mesić kao predsjednik države – zaštitnik ubojice svećenika

Bačić se prisjeća: – Godine 2009. grupa građana je prosvjedovala pred kućom Stjepana Hršaka, zahtijevajući istragu, no sve je zaustavljeno kada ga je dan kasnije, u vili na Tuškancu posjetio Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik države. Tražio je da se u „zaslužne antifašiste“ ne dira. A Hršak je „zaslužan“ valjda zato što je svojom rukom ubio 21 svećenika…

Kao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru, dr. Stjepan Bačić je prije 12 godina tražio procesuiranje komunističkih zločina: – Činjenica je da niti jedan zločin koji su počinili komunisti nije procesuiran. Kada sam bio zastupnik, 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve „u postupku“. Slično se kasnije dogodilo i zastupnici Bruni Esih koje je na saborskom Odboru za ljudska prava Glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana pitala zašto je iz Izvješća o radu izbacio dio o komunističkim poslijeratnim zločinima.

Dobila je sličan odgovor: „sve je u postupku“, „istrage su u tijeku“, a prošlo je 12 dugih godina… Svjedoci umiru, zločinci umiru, a državni odvjetnici govore da je sve „u postupku“. No, sada je stvar još i gora, jer je Cvitan iz Izvješća za 2015. čak izbacio rečenice koje se odnose na komunističke zločine.

Cvitan i Bajić – istovjetna politika DORH prema partizanskim ubojicama

Dr. Bačić je ocijenio rad DORH-a kada su u pitanju komunistički poslijeratni zločini: – Postoje zločinci, postoje naredbodavci, a rezultat je i dalje nula. Kao da 21 svećenika nitko nije ubio! Od ’90. imamo slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, a nakon toliko godina svoju djecu odgajamo na falsificiranim podacima. Do ’90. se o svemu nije smjelo govoriti, a zašto sada šutimo?!

Na Bačića se nadovezao Damir Borovčak: – Mladen Bajić je dr. Bačiću prije 12 godina govorio isto, što sada Dinko Cvitan govori zastupnici Esih, s time da su sada otišli i korak dalje pa su iz Izvješća o radu izbacili poglavlje o komunističkim zločinima!

Stječe se dojam da oni zapravo ne žele da se kazne naredbodavci. To se da zaključiti i iz Mesićeva postupkaOn je javno zatražio zaštitu ubojice 21 svećenika! Pa naravno da DORH nije poduzeo ništa kada je predsjednik države javno podržao ubojicu! To je bio evidentan pritisak na Državno odvjetništvo i od tada nisu radili ništa.

Borovčak: – Kada je uhićen Josip Boljkovac, svi su podrugljivo govorili da je uhićen starac, a interesantno je kako se isto nije pričalo za Andruju Artukovića, Dinka Šakića, Stjepana Hršaka ili Josipa Manolića… Kada bi se trebalo suditi komunistima onda je to smiješno i to su starci, a kada se sudi Hrvatima – onda to nije tako.

Pravila su različita, ovisno o tome o kojoj se strukturi radi. Pokajnik Mladen Šafranko naveo je čak 15 imena egzekutora sa Macelja, od ukupno 60-ak za koje se znalo. Svih 15 ubojica do danas je umrlo i nisu procesuirani. Znači, odugovlačilo se u institucijama kako bi ih se pustilo da na miru umru. Zaštitili su ih.

Nekrofil Tito napravio lovište za zabavu nad grobištima 12.000 ljudi!

U Bujicu se telefonom javio i dr. Andrija Hebrang, bivši predsjednik Upravnog vijeća Ureda za istraživanje komunističkih zločina: – Neprihvatljivo je da Glavni državni odvjetnik jednoj zastupnici kaže da nešto ima na webu! Pa ne raspravlja se u Saboru o web stranicama, već o Izvješću Glavnog državnog odvjetnika! Nedopustivo je da se zastupnicima uskrati takav materijal. Stavio Cvitan poslijeratne komunističke zločine u izvješće ili ne, rezultat je isti… Svake godine isto slušamo: „istrage traju“.

Borovčak je povezao zločin u Macelju sa jugoslavenskim komunističkim vrhom i diktatorom Titom: – Područje Macelja nakon rata je proglašeno zabranjenim područjem i tu je bilo Titovo lovište. Prema našim podacima, Tito je tu dolazio u lov na divlje svinje najmanje tri puta. Lovio je i Stevo Krajačić, koji je bio poveznica između Tita i ubojice svećenika Stjepana Hršaka. Postoje i fotografije o tome. I tako dolazimo do poveznice Hršak – Krajačić – Tito. Dodaju li se tome i dokumenti, potpuno je jasno da je zločin nad 12.000 Hrvata u Macelju naredio partijski i državni vrh na čelu s Titom.

Zaključak – Da se provela lustracija danas bi sve bilo drugačije!

Činjenica je da se to svjesno zataškava!

Glavni državni odvjetnik ne samo da ne procesuira komunističke zločine, nego ne procesuira niti ove srpske, iz Domovinskog rata. Na primjer, za granatiranje 14 hrvatskih bolnica nije pokrenuta još uvijek niti jedna istraga i nije podignuta niti jedna optužnica. Dakle, na isti način se u zaborav gura sve ono što se dogodilo 1991. isto kao i ono što se događalo 1945. godine.

Dr. Bačić je zaključio sa lustracijom: – Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

narod.hr/kamenjar.com

Dr. Bačić: “Mesić je zaštitio ubojicu 21 svećenika sa Macelja!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Objavio

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori