Pratite nas

Priče

MAĆI

Objavljeno

na

Facebook/PD Promina Drniš

Zimsko jutro u Promini. Svježe, ali kristalno jasno. Sunce obasjava okoliš i ljude.

Matu nije obasjavalo. Njega je obasjavala njihova mržnja. Rigala je kao grotlo vulkana. A iznad nje mrtvačka glava. I prekrižene mrtvačke kosti. Četnik se zadovoljno smijao. On je u punini svoje uloge.

Postrojili su ih uza zid blizu Jokaševe kuće. Znalo se što slijedi. Toliko puta viđeno u ovom ratu, Domovinskom kako su ga Hrvati zvali, a oni su za njega imali više imena, ovisno o tomu koja je politika bila na djelu. Klatili su se između velikosrpstva i jugoslavenstva, tamo i ovamo. Nešto će pobijediti, samozadovoljno su razmišljali.

»Vadi pare! Ne gledaj vamo ko tele. Je li, bre, jasno?«

Šutjeli su. Kakav novac! Ta davno su im oduzeli sve što su imali. Nije im bilo žao, samo neka je glava na ramenu, proći će i ovo. Ali se odužilo. Strpljivo su podnosili što se podnositi trebalo. Sad je izgleda kraj. Zbog čega nije bio prije, nisu znali. Neka bude kad već biti mora.

»Nemate sad. Imali biste da vam je naiša Tuđman. Samo ne će vam on nikad naići. Najprije, jer je ovo naša zemlja i on tuda nemere prolazit. A zatim jer vas više biti ne će. Došla komanda, šta ću vam ja. Jedino ako imate ti para, moglo bi se nešto učinit. Ta ne će vas niko brojit u jami.«

Monolog bi trajao i dalje da nisu došli Unproforci. Odmah se vidjelo da se ne žele miješati. Jovi je naravno bilo drago. Posao treba obaviti, mora se pohvalit pred drugovima.

Dobro su ga poznavali, kao i još neke među četnicima. Živio je tu među njima, zajedno su rasli, igrali se, tugovali. Ovo ludilo odmah ga je uhvatilo. Nije im bilo čudno. On je uvijek išao nekim svojim putem. Čak ni jugokomuniste nije dobro podnosio. Ali nisu ga previše dirali i išao je dalje. A da su oni tako postupali, davno bi im rebra bila polomljena.

Mate je jedini od njih imao nešto novca i dao Jovi. Nije mu bilo dosta. Mrštio se. Ostavio je Tomu gdje je i bio.

»Samo ovo? E, ne ćeš se ti tako lako izvuć. Donesi još.«

»Nemam više.«

Gledao ga je Jovo mrvicu netremice, a onda mu odvalio pljusku. Svom snagom, a imao ju je nažalost uvijek veliku. Matina je glava odletjela na drugu stranu. Polako ju je vratio u prvobitan položaj. I onda se dogodilo ono što Jovo nije predviđao. Pljusnuo ga je Mate također svom snagom. Nije mu puno naudio, jer godine su ipak učinile svoje. Nakon što se Jovo povratio od šoka, lupio ga je kundakom u stomak. Mate je tresnuo na zemlju. Jovo nije dopustio nikome da ga podigne.

»Ustaj ustaško pseto da vidiš kako Jova bije. Ustaj ili ću ti sprašit rafal u tu mišinu.«

Mati je bilo svejedno što će biti. Osjećao je duboko nutarnje zadovoljstvo. Neka je ovom bilmezu pokazao zube. Jadan ti je on i ta njegova »Krajina« čim svoju snagu iskaljuju na starčadi. Polako se podizao na noge. Jovo je divljački očekivao ponovni sraz.

Nije ovo Matu previše potreslo. Navikao je već na batine, navikao da ljudi nestaju. Mjeseci koje je živio pod velikosrpskom čizmom sve su mu razjasnili, iako nikada nije imao iluzija kao neki. Njemu ta jugoslavenština jednostavno nije mirisala i gotovo. Jest da mu je ćaća bio partizan, ali nešto je to drugo. Ta što je mogao biti!? Došli, unovačili ga i tuci se za njih. A kod kuće Talijani pa se ti vrati. Četnici također nisu bili daleko, prijateljevali su s tim Talijanima. Sada Talijana više nema, njih nažalost još ima. Kiselo se nasmiješio.

»Šta se ti budalo smiješ? Oćeš da te zakoljem na licu mesta?«

Sada se nasmijao još šire. Gotovo je, pa što ne bi.

Četnik je doista vadio nož. Mate se cerekao. Vidio ga je kako ide prema njemu.

»Stop«, čuo je nečiji glas i zveket oružja. I on i četnik nekako su se ukočili. Što je sad ovo?

Iz one skupine Unproforaca neki se garavi približavao. Njegovi su zauzeli borbeni stav. Četnicima ništa nije bilo jasno. Pa od početka su s njima u dobrim odnosima!?

Garavi se približio Mati. Odgurnuo je četnika i zapiljio se u njega.

»Bog, barba«, izustio je nakon nekoliko trenutaka naglaskom svoga jezika.

Neviđenom brzinom Mati se u glavi počeo odmatati davni film na koji je već bio zaboravio. Radili su u još jednoj tuđoj zemlji. Gradili su im puteve, a narod je bio siromašan. Kako im pomoći kad si i sam došao nešto zaraditi! Bilo mu ih je uistinu žao. Odlučio je učiniti što učiniti može. Počeo se sustavnije brinuti o onom malom što se svaki dan motao oko njihova kampa. Davao mu je hrane, dopuštao da je ponese i kući. Mali mu se predstavio kao Jusuf, a on ga je jednostavno zvao Maći. Nešto mu to bilo draže. Ali ne traje posao vječno. Došao je dan odlaska. Maći je bio tužan, pretužan. Dao mu je hrane koliko god je mogao ponijeti. Nije ga to zanimalo. Nešto mu je govorio na svom jeziku, on to nije razumio. Da je engleski hajde nekako, ali to… Dugo su jedan drugom mahali dok je cestovna prašina ostala vihoriti u zraku.

Vedro se nasmiješi, onako kako već dugo nije.

»Bog, barabo«, odvratio je.

Ta davna lozinka ponovno je uspostavljena. Poletjeli su jedan drugom u zagrljaj. Dugo su se držali, a četnici su iznenađeno stajali obješenih lica. Kako dalje?

Sada je Maći već nešto znao engleski pa su se mogli sporazumjeti. Ali ga četnici nisu znali. Bojali su se onoga što ova dvojica govore.

»Prevedi«, gurnuo je jedan puškom Vladu. »Ne će mi ovaj crnjo tu zapovidat. Prevedi!«

Vladi se to nije dalo. Sjetio se onih davnih jugoslavenskih vojničkih priča. Nije ih volio, ali ih je morao slušati od onih koji su nalikovali na ovoga tu. Pa mu je počeo vaditi nešto iz toga repertoara. Četnik je ubrzo shvatio da ga ovaj zafrkava. Podigao je u ljutnji pušku i još je brže spustio. Neki Unproforac je bio iza njega.

»A platit ćeš ti meni, ne će ovi uvek biti tu. Stoko neodgojena.«

I drugi se u skupini počeše smješkati. Stvarno je ovaj četnik odgojen.

»Vi četnici odmaknite se, a vi što stojite uza zid polako za onim tamo Unproforcem.«

Govorio je to Mate kao da je u svojoj konobi.

»A ne more to tako, ja sam ovde glavni«, počeo je neki brkajlija i bradonja vikati. Maći ga je ošinuo pogledom. Namignuo je i jednome svome pa se oču rafal. Istina u zrak. Svi su zastali.

»Hajde, šta čekate«, ponovio je Mate.

Nabili su se u onaj Unproforov kamiončić. Maći je vodio glavnu riječ. Svi su se zadovoljno smijali, a četnici se pokislo kupili prema svojim vozilima. Propade im posao. Psovali su, čulo se nadaleko. Unproforci su htjeli znati što govore. Domaći su odmahnuli rukom, na što se Unproforci stadoše smijati.

Dan je nastavio biti jednako lijep. Svi su to sada primjećivali. Molili su se Bogu, nikada žarče u životu.

Miljenko Stojić

dhk.hr, 20. travnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

BEZ VILE VELEBITE, BEZ HRVATSKE….

Objavljeno

na

Objavio

Ljeto je gospodnje `45, sredina kolovoza, Vila je na bunaru sipala vodu u kantu da bi napojila mršavu kravu i šepavu kozu koje su hladu staroga slavonskoga hrasta žvakale suhu, žilavu slavonsku travu. Žega je i suša, nema vode, nema hrane, nema ni Jakova sa fronta, naša je vojska izgubila rat. Razbucana i pokrpana Hrvatska se vojska na prijevaru predala Englezima pa je prodana rusima i partizanima na milost i nemilost, čula je to Vila od pijanih partizana koji su došli oteti zadnje žito koje je Vila svojom rukom sijala i žnjala da bi nahranila stoku, sebe i ono blago što joj Jakov ostavi a nosi ga u stomaku. Dođu, pokupe otmu i odu, pogledavaju je ispod oka, oka što krvavo i bez duše gleda u Vilu štogod ispod kape troroge sa zvizdom, štogod ispod oka sa šubarom i dvoglavim orlom. Mjerkaju te oči  Vilu i znadu da je na nju bacio oko engleski kapetan, znadu oni da je Vilin Jakov u ustašama na ruskom frontu, uzeli bi oni nju, strgali to malo rubine sa pleća i bacili poda sebe,  al` ne smiju boje se engleza, da nema engleza ne bi bilo niti njih kaže komesar i zato čekaju. Kapetan je danima snubio Vilu no ova ga nije obadala, niti mu je davala ikakve pažnje. Ta engleski kapetan, uza sve svoje mirisne vodice, njegovane ruke i brkove te uštogljenu uniformu nije bio  ni do gležnja  njenom kršnom,plećatom, dobrostivom Jakovu, koji kad se nasmije i uzme je u naručje za nju znači cijeli svijet. Bio je Jakov  siromah, bio je radišan i vrijedan i sve bi dao za nju, jedino što je stavio  ispred nje je bilo kad je trebalo u rat, u rat za Hrvatsku,  tada je prvi puta kroz suze dok su ležali na sjeniku kazao „Bez zemlje,bez `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Vila je bila jedra divojka očiju plavih kao Jadran, puti poput bračkog kamena, a kose zlatne kao slavonsko žito, usne joj bijahu rumene poput trešnje. Bijaše visoka i stasita poput Velebita, a ipak nježna i milosna poput vjetra koji sjenokosce hladi na livadama Dinare, onda kad je najtoplije i najpotrebnije. Bijaše Vila baš onako kako joj ime kazivalo poput one Vile iz hrvatske pjesme Vile Velebite.

Tmurna noć je napolju, nema niti zrake niti mjeseca, muk je i tišina. Odjednom prasak, trošna su se vrata koja iz ganjka vode u sobu u kojoj je snivala Vila raspala  na pola. U mraku se teško raspoznaju spodobe pod trorogom kapom i šubarom, no Vila ih je prepoznala po krvavim očima, po smradu izdaje, po vonju lopova, bezbožnika. Prepoznala je vonj rakije i smrad janječeg kožuna kojeg su uz šubaru po navici nosili „partizani“ sa dvoglavim orlom na šubari.

Vukli su je za kosu, udarali, gazili strgnuli sa nje odjeću i silovali. Vila nije pustila niti glasa, prebijena rastrojena, razmrvljena i silovana poput Hrvatske zemlje u kojoj je rođena  od istih sotona trorogih kapa i šubara koji su to učinili za svog engleskoga gospodara, gospodara kojem se nije Vila poput preljubnice  predala. Poslao je englez svoje  pse da rastrgaju ,obnaže i oskvrnave ono što  njemu nije svojom voljom dato a nije mogao,  nit će moć sam imati.

Proljeće je godine `71  Vila je već sad u godinama šezdeset je prebacila preko leđa,  još uvijek oči joj  plave poput Jadrana, doduše tamnije onako poput k`o pred neverin i buru,  koža joj  izbrazdana borama  k`o slavonska polja nakon ljeta bez kiše,  a iznad desnog oka ispod kose žute poput klasja bez ijedne sijede sjeva ožiljak zadobiven one nesretne noći davne `45.

Živila je Vila sve to vrijeme sama, u svojoj kući nakraj sela,kućaru  naherena krova čije je dvorište svojim granjem natkrilo stoljetni slavonski hrast. Hrast na kojem se iz godine u godinu gnijezde sokolovi, oni gordi Hrvatski, oštra kljuna i britka pera. Brzi su i okretni no začudo nikada Vili iz dvora nije odnijet niti komad blaga, nit kokoš, nit pile. Jedini koji su otimala sjetila se, bili su koliko  je sjećanje služi oni „tavanaši“ OZNAŠI i UDBAŠI.

Živila je tako Vila sama, odgajala dva svoja sina Jakova i Srđana. Jakov bijaše plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina. Srđan  pak bijaše nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči. Poput očiju iz one noći, očiju koje Vila mrzi,mrzi zbog sebe, zbog Jakova zbog Hrvatske. No kao svaka mati nije mogla mrziti dite iako je znala čije je sorte. Jakovu je ime dala Vila sama, a Srđana je imenovala štabska doktorica koja ju je porađala koja je tad kazala „nek` bidne jedno ime vaše, a jedno naše“  prigrlila je Vila Jakova na grudi dok je Srđan vrištao u rukama doktorice Desanke. Desanka je živjela u kući do Viline, kući koju je štabski sekretar oduzeo jednoj „švapskoj“ obitelji koju su uz pratnju partizana i čerkeza „odselili“ u nepoznatom pravcu. Godine su prolazile , dica su rasla, Srđan je češće bio kod drugarice Desanke koja ga je „učila“ i vaspitavala kako komunisti trebaju „živeti“ i ponašati se, Jakov je pak s druge strane radio u polju, škola mu baš nešto i nije išla, niti su ga za razliku od  „brata“ Srđana  učitelji voljeli, kad god bi prošao onkraj njih nešto bi se došaptavali i mrštili. Jakov je pomagao majci, radio,  molio s njom krunicu i često se raspitivao o ocu. Vila mu je uvijek pnavljala njegove, očeve riječi „Bez zemlje, nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato je Jakov mlađi jako volio raditi u polju, krčiti šumu napajati stoku, nije ga zanimalo što piše u knjigama crvenih korica koje je danima gutao njegov  ne pretjerano  radišni brat.  Vrijeme  je prolazilo završili su i Jakov i Srđan srednju školu, upisali fakultete u Zagrebu, Jakov na jedvite jade i uz pomoć  Doktorice Desanke  poljoprivredu, a Srđan iz prve  Marksizam i socijalističko samoupravljanje.

Dakle godina je `71,  u Vilinoj kući nema  struje ni vode nema  ni TV-a, sve je kao slučajno dovučeno samo do predzadnje kuće u kojoj živi doktorica Desa, nikad udavana al` uvijek u muškom društvu znao je  kazati Jakov. Gledala je Vila tako Dnevnik na  JRT-u kako ga zove drugarica Desa, jedan program koji je uvijek gorio na RIZ-ovom TV aparatu. Zidovi bez slika svetaca, samo Maršal, Lenjin I Marks,  na natkaslu pokraj vrata bista Maršala Tite, iz  Kumrovca rekao Vili Srđan. I hrpe knjiga crvenih, tvrdih korica, tvrdih poput kruva kojeg je Vilina mati pekla za svojih sedmoro djece, sedmoro tića otac je Josip kazivao. Gleda tako  Vila vjesti, neke su demonstracije, nešto se studenti pobunili govori spiker, nešto svaka druga riječ HRVATSKI SEPARATISTI srce joj nemirno igra i neki ju trnci prolaze, previše uniformi, previše zvizda na kapama Mlicajaca iznad bjelih šiltova, zvizda velikih k`o tanjurić za šolju od kave.  Ma ne znam ja što, oli tko su vam ti separatisti moj spikeru promrmlja sebi u bradu Vila, al` ako su `Rvacki moraju dobro činit htjet. Milicija je uletjela među demonstrante i nastao je kaos, Vila je pokrila svoje uplakane plave oči rukama i zavapila „di ćete na dicu, čuvaj tu dicu dragi Bože“.

Jutro je rano, četvrt se sunca uzdiže iznad usnulih krovova a  magla se poput duha povlači sokakom dok muk gladnih krava para jutarnju tišinu, slavonska se ravnica budi okupana rosom. Odjednom lom i prasak raspala se kapija koju je svojim rukama  Jakov pravio mjesecima između drugih važnijih seoskih poslova kad bi nakon fakulteta uhvatio vremena. U dvorište uleti kombi tamno plave boje po na čijim  se stranama velikim bijelim slovima dalo isčitati MILICIJA. Vila nije znala čitati, ali je znala prepoznato slova koja su joj često podmetana pred oči, bila su to uglavnom  slova na legitimacijama drugova, na legitimacijama na kojima su bila gotovo uvijek samo tri slova OZN,UDB ili SUP, a ove velike riječi MILICIJA Vila je  viđala kad su se parkirali kod komšinice doktorice Desanke razni sekretari pa je ona sva važna  Vili objasnila tko je tko a što je što. Pdsmjehivala se desa vili i kazivala jojo „Zato ste rat i izgubili, jer ste nepismeni, nenačitani, jer Vam drugi kroje i za tuđine klečite. Vila bi samo pognula glavu i u sebi  promrmljala „ Mi klečimo samo pred Bogom, a vama dušu neće spasit te crvene knjige jer se niti njih ne držite već svoju volju provodite“.

Još iza sna raškrine Vila vrata i ogrnuta ponjavom izađe na dvor po kojem su se već rastrčali Milicioneri u svim pravcima. Dva su „druga“  krenula prema kući, odjeveni u dugačke mantile, skalpova prekrivenih šeširima, podbulih obraza i kože žute poput pergamenta, no  očiju poznato tamnih i krvavih poput onih koje su se Vili utisle u sječanje u ljeto davne ´45.  Stisla je Vila krunicu u šaku i u sebi počela molitvu „Očenaš“  kad joj krajičak oka iza dvojice drugova ugleda gegavu, zdepastu i nesrazmjernu siluetu nesuđenog joj „sina“ Srđana koji prstom pokazuje prema kući i prozorima. Ušli su u kuću, za njima Srđan i Desa ni pozdravili nisu, ni božje ime zazvali već su sjeli za stol i kazali „Sedi drugarice Vilo,  sedi da ti postavimo neka pitanja o kretanju i poznanstvima tvog sina Jakova. Ne moraš ništa brinuti, mi već toga dosta znademo, tvoj  drugi sin  naš kolega Srđan sve nam je već ispripovjedao,  još i prije ovih događaja.  Sve  o tome kako je Jakov pod krevetom sakrio nekakve časopise i magazine koje dobiva od Hrvatskih nacionalista  iz inostranstva, kako pjeva Hrvatske nacionalisitčke pjesme dok po njivi radi ili na pojilo tjera stoku, kad dođe iz Zagreba.  Sva nam je imena dao sa kim se Jakov u Zagrebu družio sa „Hrvatskim proljećarima“  i gdje, na tebi jesamo da nam kažeš jel` Jakov u zadnje vrijeme dolazio k tebi noću i gdje se može skrivati ? “  Vili su oči zasuzile i samo je prkosno odgovorila „ Ne znam di je, a i da znadem ne bi vam kazala. Nek` ga Bog dragi čuva ako je to što ste sad meni nadivanili istina i ako ga tražite zbog Hrvatske neka ga Bog skriva i čuva di god da je. Bogu fala što iver ne pada dalje od panja. A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vračaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“  u suzama je spustila glavu na grudi i gotovo da se moglo čuti kako joj srce puca poput zvuka lomljena kamena.

Vrijeme je prolazilo, prašina se uhvatila po prozorima trošne kuće na kraju sokaka. Stari je hrast prorijedio grane a već dugo vremena nije bilo gnijezda sokola na njegovim vrhovima. Korov je zamjenio  nekad pokošenu travu, nije se čuo muk krava ni stoke iz dvora već dug niz  godina. Dolje, pri dnu dvora na klupici, kad se malo bolje pogleda može se vidjeti silueta stare majke kako pogrbljena  i oslonjena na štap drhtavim korakom kreće prema kući, ide polako korak za korakom . U dvorištu do njena, u kući novoj  uređenoj katnici čuje se pjesma i  zvuci hramonike. To njena komšinica doktorica Desa zajedno sa njenim neželjenim sinom Srđanom proslavljaju kupnju novog auta. Desa je već godinama u dobroj partizanskoj penziji, napravila kuću, kupila Srđanu vikendicu na moru. Upoznala ga sa njegovom ženom  Radojkom. Uzeli se i imali svatove tik do kuće di mu mater stanuje, ali majku nisu u svatove zvali. Bilo je tu svakakvoga svijeta opet je zrak parala hramonika, partizanske pjesme i neke druge koje Vila nije znal. Kradom je iz bašće gledala na dvor u kojem joj se ženio , ali ipak je njenog mesa meso i njenih kostiju kosti sin Srđan, bijaše to prije desetak i nešto godina. Nije bilo fratra znala je al` je bilo pucanja na pretek,  a iznad krova ona njoj mrska zvijezda na zastavi koja je počinjala sa plavim pa bjelim poljem,pa crvenim poljem. Bila joj je ta zastava nakaradana i naopaka poput života i zemlje koji su oko nje stvorili.  Dobio  Srđan i dicu svoju, Ratka i Slobodana koji nikad babi  Vili u dvor nisu ušli, često se pitala imali u njima išta njezine duše i krvi, sumnjam zaključila bi. Božja volja, nema moje duše ni moje krvi ni u Srđana znala je kazati. Jest moje meso i jesu moje kosti al` krv nije ni duša nije, nije taj od moje loze. Srđan je napredovao u karijeri već je dugo godina direktor u najvećoj firmi u kraju, politički sekretar u kotaru i tako to,  kazivale su  babe koje bi došle Vili bacati sol na ranu i tračati. A od njena Jakova ni traga ni glasa, ni karte ni slova. Da je mrtav znala bi, mater to osjeti. Živ je negdje,  no dal` je dobro i kako živi brinulo ju je. Lica mu je htjela vidjeti, glasa čuti prije nego je u svoje naručje primi crna slavonska zemlja i obgrli je poput djeteta koje se vraća u naručje majci nakon duga izbivanja. E da mi ga je bar vidit i čuti pa da na miru mogu  pod zemlju za koju je moj Jakov otišao od mene, da me uzme zemlja naša `Rvacka ma kako je god ovi zvali, sjetila se po ko zna koji puta Jakova svoga riječi:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Ljeto je gospodnje `90 već napola gluha i napola slijepa Vila je kod komšinice Anđe gledala vijesti, gledala je jerbo su se odjedared  nešto opet komuništi uzjogunili, bio je nekakav kongers čula je, pa su nešto izašli slovenci van i „naši hrvati partijaši“ izašli isto, nešto se među komunistima pošemerilo. Čula je da se raspada Jugoslavija, čula je kako prostači njena komšinica Desanka,  stara partizanka, kordunašica, čula je kako kune njen neželjeni sin Srđan podupirući svoju „tetu“ Desu. Čula je preko plota kako psuju majku ustašku nekom Tuđmanu, slušala je a staro i napaćeno srce joj je brže zakucalo pa je sebi u bradu potiho kazivala „Psujete vi majku tom Tuđmanu koliko vas volja, ako je za `Rvacku mora bit da valja. Psujte  vi  koliko  vas volja, no meni je srce zaraslo i sretno što nakon 65 godina ponovo  vidim  zastavu koja je bila na ramenu i grudima moga a muža Jakova, vidjela sam Hrvatsku trobojnicu sa šahovnicom, još da mi je vidit moga sina Jakova pa da s mirom mogu otić i pozdraviti sve one koji pod slavonskom crnicom leže za `Rvacku. Polako bi se mrmljajući u sebi,  uputila korak za korakom u svojoj crnini desno preko puta ka susjedi Anđi pogledati vijesti.

Gledajući  HTV i masu ljudi  kako prati podizanje Hrvatske trobojnice i šahovnice na trgu Bana Jelačića, za koji su ubjeđivali babu Vilu godinama da je trg nekakve Republike, a dobro ona  znade  da je njen muž Jakov tamo bio u službi na  tom Jelačić placu.  Masa je ljudi tamo, nakon duuugo vremena iz TV aparata začuje se hrvatska himna koju je njen sin Jakov, poput njegova oca Jakova znao fićukati dok je bio u poslu. Čula je Vila  kako se  i njeno ime doziva, i upitala se tko to moje ime doziva? Dozivali su joj ime  stihovi pjesme „Oj ti Vilo vilo Velebita…“, pjesme koju joj je pod penđerom Jakov njen pjevao dok ju je na divan pozivao. Oči su joj zasuzile od sreće i radosti, oči plave poput Jadrana, duša joj se razgalila,  duša slavonska, prostrana i široka, duša milostiva i dobrostiva, ponosita poput Velebita, duša `Rvacka. Nije  baba Vila plakala zbog trobojnice, nit himne hrvatske, nit pjesme koja joj ime uzvikuje, zaplakala stara majka jer joj suzno oko na bini kraj  Tuđmana ugledala lice znano, lice oplakano, od majke otrgnuto  i  u bijeli svijet izgnano lice ,  očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina , sad  prošrane sijedim poput snijega međ` borovima. Gledaše stare oči bake Vile sina Jakova,  plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha. Zaplakaše stare oči, steglo se srce al` ovaj put ne zbog boli,  već od sreće, uz  jecaj je u tome trnutku široka duša slavonska napustila ovaj svijet, tiho  se provlaćeći kroz mali slavonski penđer, uskim  sokakom prema crkvi u centru da dobije posljednju pomast, a onda uzleti prema nebu prema svom Jakovu i svima onima koji odozgo paze i čuvaju ovu našu jedinu `Rvacku. Duša se bake Vile uzdizala prema nebu uz taktove hrvatske himne i vijor hrvatskoga stijega na Jelačić placu. Po posljednji puta sklopile su se oči plave poput Jadrana, ispod  crne marame ispao je pramen kose,  žute poput slavonskoga klasja. Uporna i požrtvovna poput zemlje po kojoj je kročila, izbrazdana i izmučena a opet ponosna i gorda,  Vila je u inat svima dočekala ono što je ispraćala. Jednog Jakova, domoljuba, hrvata, muža, oca sina koji znade da je obitelj svetinja a Domovina još svetija jer kako je rečeno: :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Iako je prošlo tek ljeto dana od kada je  ovaj svijet napustila naša  baka  Vila,  njena susjeda Anđa je puno puta zahvalila dragome Bogu što Vile više nema na ovome svitu pa ono što se događa sa njenom `Rvackom gleda sa nebesa, sjedeć med našim pređima pa zajedno snjima možda mogne utjecat kod   stvorca našega da prosvijetli  ove  ovdi dolje.

Jesen  je godine gospodnje `91  olujno nebo strovalilo se nad  slavonska sela, blato je ispunilo sokake,  na maloj kući na kraju sokaka vije se hrvatska trobojnica. Na penđerima crno platno, dok se mrak  poput lopova uvlači preko šljivika i  izbrazdanih njiva, izbrazdanih ne plugom radišnih slavonskih seljaka već topovskim granatama. Granatama   poslanih od sinova i unuka  onih bradatih „partizana“ koji su  pod šubarom i šajkačom  u ljeto `45 u ovom istom dvoru, kroz ovu istu kapiju prošli ispod krošnji staroga hrasta,  i tada su upali u dvor čineći zla i kvara. Mogli su oni  tada činiti zla jer  nije pred dvorom bilo vojnika da ga brani, bio je poslan po `ko zna koji puta umjesto svoga braniti tuđe. Bljesak munje i gromovi Oluje osvjetle na trenutak  stari hrast čije  grane poput štita,  natkrivaju malenu kuću koje  se krov od zuba vremena već objesio poput leđa stare kobile, a crijep se prorijedio poput zubiju krezava pijanca.  No u kući je živo i radišno, u kući su hrvatski vojnici,   tu drže stražu pod hrvatskim stijegom, čak i sokol svoje gnijezdo savi  povrh krošnji i bez straha uz fijuk granata svojim klikom podsjeća na budnost.  Stražar u sjeni stoji,  motri i čuva, o pasu mu samokres a u ruci puška, na glavi mu beretka a na njojzi šahovnica. Nakon dugih godina stjeg i grb na istom mjestu, u istom dvorištu.  Bogu hvala rekla bi susjeda Anđa. U kući pokraj, u katnici bez zavjesa i stjega ni žive duše, dvorište prazno kapija zaključana, stanari otišli dragi Bog zna kamo. Znade Bog,  al`znade i narod, govorila je susjeda Anđa dok bi bojovnicima na uranak donjela jela i pokoju šalicu kave, „da se dici nađe, ona za se ima dosta“  rekla bi. Sa katnice prema putu dva prozora bulje u tminu, bijela fasada daje dojam kad bljesne munja k`o da kosturska glava gleda u promatrača.  Doktorica Desanka je umrla nekoliko mjeseci  nakon Vile neto prije nego je na selo pala prva granata, Srđan ju je odvezao sahraniti u „njenu“ zemlju, u srbiju i otad se ni  on ni Radojka nisu vratili u selo.

Jakov se nagnuo nad kartu crtajući prstom po njoj, u tom trenutku kroz strop kuće procurile kapi  kiše „Službujući !“ viknuo je, vrata se otvoriše i golobradi mladić od kojih 18-19 godina  u crnoj  odori, čizama visokih sara i preozbiljnog držanja za svoje godine, ali i sa kalašnjikovim  u ruci gromko uzvrati „ Na zapovijed, zapovjedniče“, Jakov se na trenutak zamisli i sjeti svojih prijatelja iz vremena  hrvatskoga proljeća koji danas nisu tu sa njim da obrane i proslave stvaranje toliko željene  samostalne Hrvatske države, sjeti se riječiju svoje majke Vile  i njenoga opisa oca dok je isto tako mlad i gotovo golobrad  sa istom takvom  šahovnicom  u crnoj odori prije odlaska na bojišnicu  govorio pokojnoj materi Vili „:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

„Misli su mi na tenutak odlutale“ prozbori mladiću,  „Ante daj reci nekome da saniraju ovo, da nam krov ne prokišnjava barem na ovoj prostoriji“  „Na zapovijed! No mogu li nešto priupitati i predložiti zapovjedniče, glede toga?“ „ Reci Ante, ali brzo nemam puno vremena“ „ Pa mogli bismo se useliti tu u ovu katnicu do nas, mislim…. rekli su mi domaći da su stanari otišli „prijeko“ da je gazda srbin, da je možda u četnicima, a stoji prazna“ Jakov je problijedio, sva mu je krv nestala iz lica, nije krivio momka za izgovorene riječi, srce mu se steglo po tko zna koji puta  kad se sjeti riječi stare majke koje je skrivajući se na tavanu te iste katnice čuo dok ga je tražila Milicija te davne ´71 „A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema, zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vraćaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“   znao je koliko je majci teško, znao je da za ništa nije kriva i znao koliki je teški križ nosila za `Rvacku i zbog `Rvacke. „Ne!“  zagrmio je jakov na službujućeg čak isuviše i prekomjerno glasno, na što je službujući zbunjeno prozborio „ Ali zapovjedniče mislio sam….“    „Nema tu ali, moj Ante“ mirnijim će glasom Jakov, „Ako mi budemo činili onako kako čine naši neprijatelji, ako budemo otimali tuđe, umjesto da branimo i čuvamo svoje, što će nas činiti drugačijim od njih? Oni nama otimaju desetljećima, stoljećima mi njima nikada nismo, oni su žedni krvi i tuđega,  a mi svoga i slobode, oni su gladni  našega svega mi njihova ničega ne trebamo niti smo trebali. To su one časne razlike moj Ante između nas i njih. Naša uljudba, naša čast i naše vojničke vrline su nas kroz povijest činili toliko drugačijima od njih, da je tomu tako još se od Napoleona i austrijskih Careva znalo, no nije poštovalo od nas samih. Znali su tuđini kazati da iako govore sličan jezik „oni“ sa balkana, čini se da Hrvati njima ne pripadaju.“ Ante je ostao zamišljen, provukao se unazad kroz vrata, krenuo prema tavanu da pokrpa rupe koje prokišnjavaju.

Vrijeme je prolazilo, rat je već poodavno završio, susjeda  Anđa je gledala dnevnik na HRT-u, nije joj se baš sviđala više ta televizija, sve više opet partizanskih filmova, nekakvi narodnjaci, nema  više domoljubnih pjesama. Sve nešto Europa ovo, europa ono pa gdje je bila ta europa kad su dečki tu prekoputa nje u kući pokojne Vile, njih dvadesetak branili selo. Bio je tu zapovijednik obrane sela Vilin sin Jakov, odlikovalo ga poslije čula je, čak je postao i pukovnik, priča se da je nakon toga odmah i umirovljen jer se posvađao sa nekim časnicima koji su bili „bivši oficiri“. Pričao joj  to Stjepan,  susjed treća kuća od njene, Stjepan koji je  1998 završio tečajza policajce  u Zagrebu i postao policajac,“ Sjeti se anđa događaja kad se trebalo branit selo „Nije kaže onih 90-tih njegova mati Agata moj Stjepan za rat, pa nije bio sposaoban za služit ni JNA „Kako more ić u rat i bit sposoban za rat a nije prije služio vojsku“, a bio je i jedinac pa ga je mama Agata sklonila kod svojih u Austriju tih  90-tih. Sad je nakon 2000 godine on završio u Policiji. Čudno je to bilo babi Anđi, ali nije puno propitkivala, sjeća se ona da se ne smije ni Miliciju ni Policiju puno spominjat, može bit problema. Sjeća se ona kolike je njena susjeda Vila imala probleme godinama sa Milicijom, OZN-om, UDB-om zbog muža joj Jakova, a kašnje i sina Jakova. Sjeća kako ju je selo izbjegavalo, kako je sama išla do crkve sjeća se Anđa svega, sjeća al` nema kome kazati. Selo je gotovo prazno mladost je pobjegla u grad, vraćaju se samo „oni“ čije su kuće obnovili dok su oni bili „preko“ a te su im kuće „njihovi“ i porušili,  njihovim granatama koje su padale na naše selo iz „njihova“ sela.

Gleda tako Anđa dnevnik,   i to onaj kasni treći, pa onda nekakva Latinica u kojoj po Anđinu mišljenju više pričaju čiriličari nego latiničari. ne sviđa se njoj ta emisija no mora pogledat jer se nemere staro čeljade nadivit kako samo pričaju o njenoj i Vilinoj `Rvackoj oni koji za nju nisu ratovali, koji nisu branili, i koji je nisu željeli.

E,  u jednoj od tih Latinica iako već stara i slabovidna, prepoznade ona svoga „komšiju“ susjeda Srđana, neželjenog sina pokojne Vile, pričaju tu o nekakvim dionicama, odštetama i o Europi, pravima povratnika, tajkunima i puno drugi stvari koje Anđa baš i ne razumije, al` baba ko baba voli svašta čut i znat. Ispade tako da je Srđan zajedno sa nekim kolegama koji su  bili i u onom sistemu direktori, kupio nekake dionice, pa nešto privatizirao, pa kako imaju svoju banku koju su osnovali njih nekolicina, pa kako su osnovali TV kuću, pa kako će ići na europska tržišta jer eto tu kraj njega je njegov engleski politčki i poslovni partner, nekakav sir iliti lord Anđa baš nije razumila. Kad je malo bolje pogledala sjetila se kao je nekad Vila dok su pričale o „onom“ ratu znala opisat nekog engleskog kapetana zbog kojeg se njoj dogodila kalvarija kakva joj se dogodila. Približi se Anđa malo TV aparatu da se bolje uvjeri i pogleda, kad ono majku mu staru, taj englez što sjedi kraj Srđana ispade isti pljunuti onaj,  onaj kojeg je pokojna Vila opisala, njegovanih brkova, arsitokratska držanja, mršav i bljedunjav, a kraj njega . Srđan  nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči.

I oni ti tako lipo zajedno na Rvackoj televiziji, pričaju kako su vlasnici `Rvackih Banaka i poduzeća i kako Rvacka po njima treba iću u tu Europu, Srđan govori kako će oni dovest `Rvacku u Europu i da je Rvackoj tamo mjesto. Pričao je Srđan kako je on i nekakv funkcioner svoje partije u Županiji gdje je odrastao, no kako nema interesa sad tamo živjeti jer ga posao vodi posvuda i vežu ga ružne uspomene na taj kraj, da je za njegovu djecu bolje da budu u Briselu jer imaju bolju naobrazbu, pričao je on sve i svašta, hvalio svoga kolegu engleza, svoj kapital funkcije i planove, no nije stara Anđa iz njegovih usta čula „Naša Rvacka“ ili  „moja Rvacka“ nije spomenu niti ime matere svoje. Samo je pnavljao  „ Ova Europska zemlja mora ići pravcem prema Europi“. Nešto se počelo lomiti u grudima stare bake Anđe, sa sjetom se prisjetila svoje Vile. Sa tugom i čežnjom vremena šahovnice, trobojnice, Tuđmana, Hrvatskih Vojnika, Crnih traka oko čela, krunice oko vrata. Sad joj je već muka od „cajki“ koje klinci puštaju po drumu dok „startaju“ sa bjesnim autima stranjskih tablica. Muka joj je od silnih zvjezdica na plavoj zastavi koja je na svim zgradama u `Rvackoj iako Anđi nije jasno kako i zašto. Sjeća se Anđa da se tako lako zastave ne postavljau na pročelja, da bi se zastava postavila proteče puno krvi, sjeća se.  Na vjestima samo: ovaj ukr`o ovo, onaj ukr`o ono. EU traži ono, Rvacka mora dati il`potpisati ovo. Gdje su ti `Rvcki muži poput naših pređa, poput  Vilina Jakova i oca i  Vilina sina, gdje su nestali kamo su se skrili? Zar ne znadu što činiše i kazivaše naši stari? dođe Anđi da vrisne, da plače, da Boga moli da takve sinove stvori. Sinove koji znaju da je  stari Jakov poput njenog Hrvoja  još `40- tih govorio :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Anđo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Kiša je klizila niz Anđine prozore, kuća je zarasla u travu, pogledala je još jednom prazninu preko puta na mjesto gdje je nekad, još do prije dva mjeseca stajala kuća pokojne Vile i njena Jakova. Ona mala kuća u čijem je  dvorištu pod krošnjom staroga hrasta stajao bunar. Onom u čijem je dvorištu stajao stoljetni slavonski hrast u čijoj su  krošnji na samom vrhu godinama sokolovi savijali gnijezdo. Ona mala Rvacka kuća u kojoj su rađani junaci, a  sad  se  gnijezde štakori i vrapci. E tu će kuću srušiti bager, Srđanov bager, bager njegova poslovnog partnera iz europe. Srušit će tu malu, toplu Rvacku kuću i na mjesto nje sagraditi trgovačku kuću, imena koje stara Anđa niti izgovriti ne znade. Nije da u će u njoj  netko kupovati, nije da Anđi iz nje nešto treba što ona u svom dvoru ili bašći nema, il št ne može kupiti u maloj trgovnici kod susjede Mare. Ali eto prošlo je svega fva tri tjedna i tu je i stoji, na Rvackoj zemlji bez potrebe i koristi bode u njene stare oči poput spomenika izdaji,kukavičliku i nemoći, zar zaista  nema više onakvih Rvackih muževa koji su spremni sebe isvoje za Rvacku dat poput Jakova oca i Jakova sina?  ili možada ima? Vi mi recite vi ćete znat.

Anđa je navukla zastore da ne gleda to ruglo izgrađeno  preko puta. Iako je  bila nepismena primala je novine, časopis NACIJA, jer je bio `Rvacki, domoljuban, Istinoljubiv bio je kako je kazivala naš. Odložila je časopis NACIJA na natkaslić kraj kreveta i krenula ugasiti TV .Jer je sa njega treštala nekakva polugola pevaljka i to na `Rvackoj televiziji. Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe,  propuh je okrenuo list časopisa nacija, a na stranici je stajalo. POSLJEDNJI POZDRAV HRVASTKOM VITEZU, HRVATSKOM BRANITELJU  JAKOVU HRVATIĆU sinu Jakova i Vile. Ožalošćeni suborci, obitelj i prijatelji. Ispod slike Jakovljove na kojoj se vidjelo da nekada čovjek na slici bijaše plećat, visok, širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine  ličkih i goranskih planina.

Dalje u tekstu pisalo je: „Naš  prijatelj, Hrvatski branitelj napustio je ovo sveto tlo, iako je  više puta ranjavan nije podlegao ranama na tijelu, već ranama na duši koji su mu nanijele izdaja i nepravda njegove vlasitite  zemlje i političkih vođa,  sa kojima se od samog početka stvaranja države nije slagao. Nije se  s njima slagao jer su bili kadar koji ga je protjerao iz njegove `Rvacke, koji su ponizili i bacili na koljena sve one koji su branili tu `Rvacku, koji su nagradili lopove, profitere i dezertere. Koji su neprijatelja putili pred vrata i dali mu veća prava nego vlastitom narodu. Koji su prodali teritorij za pedalj kojega smo mi spremni umrijeti. Zato što lažu,kradu i obmanjuju vlastiti narod i Domovinu. zato št ne znaju da: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato što više ne ću iz moje `Rvacke nikud bježat niti ići, mogu samo pod nju. Ono što za Rvacku nisu mogli niti stigli naši oci, napravili smo mi, ono što ne neparavimo mi napravit će naši sinovi i kćeri, zato se ne bojim za moju Rvacku . Jer moja djeca znadu, i njihova će djeca znat : „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Jer mi smo Hrvati, sinovi Hrvata, unuci  Hrvata i očevi Hrvata, ne tražimo tuđe samo branimo svoje.Svemogući Bog vodi našput i naš mač. Vjera, Ljubav i Domovina našoj je duši hrana.

„ U mislima  Domovina, U srcu Odanost, U desnici snaga“

Mario Maks Slaviček

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari