Pratite nas

Kronika

Maglaj – općina u kojoj su Bošnjaci napravili etničko čišćenje

Objavljeno

na

15. rujna 1993. Maglaj – vojnici Armije BiH i mudžahedini izmasakrirali obitelj Zekić

Muslimanska vojska Armija BiH, u kojoj su bili i mudžahedini, u selu Čusto Brdo kod Maglaja izmasakrirala je tri člana obitelji Zekić, oca, majku i njihovu malodobnu djevojčicu.

Napad Armije BiH na Hrvate u općini Maglaj naredio je osobno Ejup Ganić i vodstvo Bošnjaka.

U općini Maglaj Armija BiH je napravila etničko čišćenje Hrvata (i Srba), pa od prijeratnih 45% Bošnjaka danas u Maglaju živi čak 85% Bošnjaka, te je Maglaj etnički čisto mjesto, piše narod.hr

U Maglaju se nalazi poznato svetište Svetog Leopolda Mandića.

HVO i Armija BiH zajednički su se borili protiv srpskog agresora 1992. i dijelu 1993. godine. Sve do srpnja mjeseca 1993. godine nije bilo većih oružanih okršaja između dvije vojske. Nekoliko dana prije otvorenog sukoba u Maglaj, čije je većinsko stanovništvo bilo bošnjačko, u UNPROFOR-ovu transporteru došao je u Maglaj bošnjački lider Ejup Ganić i dao nalog političkim i vojnim vođama bošnjačkog naroda da Armija BiH napadne HVO i hrvatsko pučanstvo Maglaja.

Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine.

U tom sukobu odmah je sravnjeno 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica, a samo jednu prije sravnili su srpski agresori.

Koliko su Hrvati nespremno dočekali agresiju Bošnjaka pokazuju dva slučaja iz lipnja 1993. godine, kada je rat bjesnio na sve strane. Na području Maglaja pripadnici HVO-a nisu znali za izbijanje sukoba, pa su Bošnjaci 24. lipnja 1993. godine zarobili i razoružali jedan vod (27 pripadnika) iz sastava 3. bojne HVO-a, koji su taj dan obnašali redovite vojničke dužnosti na crti obrane prema Srbima.

Nakon toga bilo je još napada Armije BIH na HVO i Hrvate općine Maglaj.

Između ostalog, najgori zločin dogodio se u selu Čusto Brdo. Vojnici Armije BiH su, među kojima je bilo i mudžahedina iz Tešnja, 15. rujna 1993. godine izmasakrirali tri člana hrvatske obitelji Zekić: oca, majku i djevojčicu.

I hrvatsko selo Novakovići bilo je izloženo žestokim napadima vojnih postrojbi Armije BiH. U prvom napadu na to selo, udaljeno pet kilometara od Maglaja prema Zavidovićima na lijevoj obali rijeke Bosne, nastanjeno hrvatskim stanovništvom, izmasakrirana su tri zarobljena vojnika HVO-a i jedan civil.

Za vrijeme sukoba između Armije BiH i HVO-a poginula su 24 Hrvata, a čak 4.200 Hrvata je protjerano iz maglajske općine.

Maglaj – općina u kojoj su Bošnjaci napravili etničko čišćenje

Na rijeci Bosni, 16 km južno od Doboja prema Zavidovićima, smjestio se grad Maglaj s oko 5500 stanovnika. U njemu je i središte maglajske općine, a sam grad se spominje prvi put u pisanim dokumentima 1503. godine. Katolička župna crkva posvećena je hrvatskom svecu Leopoldu Bogdanu Mandiću.

Rat u Bosni i Hercegovini bino je izmijenio demografsku strukturu općine i grada Maglaja u korist Muslimana-Bošnjaka, a na štetu Hrvata i Srba, koji su protjerani u velikom broju iz svojih domova. Prema popisu stanovništva, maglajska općina brojila je 1991. godine 43.338 stanovnika, od toga Muslimana-Bošnjaka 19.569 ili 45,1 posto, Srba 13.312 ili 30,68 posto, Hrvata 8.365 ili 19,27 posto, a ostalih 2.142 ili 4,93 posto. Udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva od popisa 1971. godine uglavnom je stabilan, dok je zapažen pad udjela srpskog i povećanje udjela muslimansko-bošnjačkog naroda.

Svetište Svetog Leopolda Mandića u Maglaju – srce katolika južno od Doboja

Svetište Svetog Leopolda Mandića u Maglaju srce je katolika južno od Doboja iz područja Maglaja, Žepča, Zavidovića, kao i cijele Usore.

Svetište je otvoreno 1979. godine, a posvetu su obavili sarajevski nadbiskup dr. Marko Jozinović, hvarski biskup Celestin Bezmalinović i otac Pietro Bernardi, generalni postulator za proglašenje Leopolda Bogdana Mandića blaženim i svetim.

U crkvi se nalazi reljef koji prikazuje sv. Leopolda Bogdana s likovima četiriju anđela čuvara svetišta, kao i reljef na glavnom oltaru te reljef posljednje večere. Krstionica svetišta izgrađena je od bračkog mramora, a predstavlja kopiju krstionice hrvatskoga kneza Višeslava.

Srce svetišta nedvojbeno je oltar s likovima sv. Leopolda i bl. Katarine. Posebnu vrijednost svetištu daje moćnik, smješten unutar velikoga crvenog mramornog bloka, uvezenog iz Argentine.

U moćniku se nalazi najveća relikvija sv. Leopolda u našoj zemlji – dio njegove svete desnice. Vrlo je značajna i ispovjedaonica, koja je u svim pojedinostima vjerna kopija sobice ispovjedaonice u samostanu Svetog Križa u Padovi, gdje je sv. Leopold proveo četrdeset godina ispovijedajući.

U svetištu djeluju časne sestre Služavke Malog Isusa, koje su u župu Maglaj došle 1982. i sagradile uz svetište svoju samostansku kuću.

Na veliku žalost, srpske snage u posljednjem su ratu svetište teško oštetile granatama, da bi ga poslije zaposjele muslimanske snage. Naime, na svetištu su oštećeni zidovi, posebno staklene stijene, a isto tako i krov. Ruka sv. Leoplda na vrijeme je odnesena iz Maglaja te je najveći dio vremena čuvana u župi sv. Ane u Radunicama. Sada se ponovno nalazi u Svetištu.

Župna kuća je vraćena zauzimanjem nadbiskupa i župnika kod mjesnih vlasti pa se župnik 16. travnja 1999. vratio u sjedištu župe.

 

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen obilježja ispred mostarske Gradske vijećnice u ponedjeljak je obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Po završetku rata, na mjestu pogibije postavljen je drveni križ, koji je godinama svjedočio i pokazivao mjesto na kojem je 17. rujna 1993. život izgubilo osam mladih pripadnika 2. lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a Livno.

Kasnije je postavljeno spomen obilježje u obliku stećka, djelo akademskog kipara Andreja Gvozdena, na kojem su uklesana imena poginulih branitelja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari