Mahanje korupcijom kao zadnje utočište hulja

Nemate novaca, a trebaju vam? Jašta, takvo je vrijeme. Cijene rastu, dok plaće još kaskaju za njima. A svim nevoljama unatoč, u lovu za lovom ipak se ne želite ogriješiti o sedmu Božju zapovijed i zakinuti bližnjega? Ne brinite se, postoji rješenje. I ne, ne morate se upisati u HDZ.

Mister 2%

Jer tu je on. Božo Petrov. Rješenje svih vaših financijskih nedaća. Dovoljno je, naime, tek da ga negdje zaskočite pa odrješito zatražite da vam dadne, recimo… milijun eura. Obrazloženje nije nužno. On će vam galantno odvratiti – Milijun eura? Ma ne dolazi u obzir… Evo Vam 20 tisuća eura i udarajte se nogom u guzicu… I svi sretni i zadovoljni.

Petrov osobito, jer će imati razloga javno se pohvaliti kako je profitirao davši vam svega 2% traženog iznosa. Naravno, pokaže li se dosljednim i neiskvarenim, pa djelom potvrdi kako doista jednako drži do vlastita novca koliko i do narodnog. A tu stvari stoje ovako. Na saslušanju kod kolege Grmoje Petrov je mrtav hladan ustvrdio kako 1,8 milijardi kuna (ili 235 milijuna dolara), što ih Hrvatska prema pravorijeku mjerodavnog međunarodnog arbitražnog suda mora isplatiti mađarskom MOL-u, predstavlja svega 2% ukupnih MOL-ovih potraživanja. Na tren se moglo učiniti kako je Petrov učio matematiku kod Valentina Inzka, bivšeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, poznatog po osebujnom tumačenju osnovnih aritmetičkih operacija na štetu tamošnjih Hrvata.

Jer dosad je u javnosti vladalo uvjerenje kako je Mađarima udovoljena šestina zahtjeva ili otprilike 16% od traženih 1,2 milijarde dolara. Sad, pak, Petrov reče da to nije sve, nego da su potraživali ciglih 10 milijardi eura, za što, međutim, ne navodi baš nikakav dokaz. No, to ga ne odvraća od slavodobitnog zaključka kako Hrvatska MOL-u u konačnici mora platiti pišljivih 2% zahtijevane svote. Štoviše, u trijumfalnom zanosu, kakvoga se ne bi postidjeli ni Srbi glede Kosova kako sada, tako i nekada, mostovci tvrde da je Hrvatska pobijedila 5:1, budući da je sud odbacio 5 od 6 MOL-ovih zahtjeva. Ali, kad je već pobijedila, zašto mora platiti i sudske troškove?

Kako bi poraz prikazali pobjedom, mostovci su Karamarku podmetali da je predlagao rješavanje spora s MOL-om po načelu pola-pola, što bi Hrvatsku očito koštalo još više, no on je to odmah demantirao. Razumljivo, jer se zalagao za sporazumno obostrano povlačenje arbitražnih zahtjeva dok je za to još bilo vrijeme. U potrazi za izlikom Petrov sad likuje kako bi se, da se jednostrano povuklo iz procesa, a što nikome nije bilo na pameti, trebalo platiti svih 1,2 milijarde dolara (a zašto ne 10?).

Manjim dijelom ovdje možda ima i pravo. Naime, da se odustalo od hrvatske protutužbe, koju je Zoran Milanović pokrenuo kao tuk na utuk, uštedjelo bi se nekih 30-tak milijuna dolara. Nešto na ime izgubljene arbitraže, a nešto za plaćanje odvjetničkih troškova kako Hrvatske, tako i tuženika. No, to je u usporedbi sa spomenutih 2% za Petrova kikiriki. Kao hladan tuš dočekalo je prvu Plenkovićevu vladu s Mostom kao utegom oko vrata, izbivši Hrvatskoj iz ruku pregovarački adut uz gorku spoznaju kako međunarodni sudovi baš i ne drže odveć do presuda hrvatskih. A da je moguć dogovor i prije arbitražne presude, pokazat će Plenkovićeva vlada nagodbom s većinom banaka, bez štete po državni proračun okončavši spor oko konverzije kredita u švicarskim francima. Posljedično, krediti u Hrvatskoj danas nisu skuplji nego u razvijenim zapadnim zemljama, a što je domalo bio sanak pusti. U sporovima s MOL-om Hrvatsku je zapravo najviše koštalo izgubljeno vrijeme zbog blokade razvoja strateške tvrtke, o čemu sad malo tko govori. A kamoli da bi netko izračunao posljedice kašnjenja modernizacije riječke rafinerije zbog bezglavog jurišanja u sporenju s MOL-om.

 

Mukama po postotcima nikad kraja

Imajući to u vidu, zanimljivo je bilo slušati vrludanje negdašnjih visokih državnih dužnosnika iz redova Mosta, osobito na upit temeljem čega su donijeli odluku da ne podrže Karamarkov prijedlog. Petrov je gotovo zaljubljeno hvalio Milanovića kako je u arbitražnim procesima angažirao najizvrsnije odvjetnike, no nije otkrio tko ga je to brifirao da Hrvatska ima jako dobre izglede za arbitražni uspjeh. No, ondašnji Mostov ministar Panenić je nekako procijedio kako se konzultirao s odvjetnikom Lukom Mišetićem. Premda su uključeni odvjetnici pri takvim procjenama očito u sukobu interesa, jer prekidom postupka ostaju bez planiranih prihoda, zanimljivo je kako je upravo Luka Mišetić tada javno procijenio hrvatske šanse za dobitak arbitraže na 41%, što je očito bio i plafon. E, sad, kako su mostovci dosta tanki s postotcima, valja primijetiti kako to znači da je čak i za nastavak arbitraže prirodno zainteresirana strana procijenila kako Hrvatska ipak ima manje šanse dobiti ju nego izgubiti.

U takvim okolnostima, sabotaža alternativnog načina rješavanja spora neumitno znači sljedeće – ili su mostovci totalni analfabeti, a kao takvi i autentični predstavnici svojih birača, ili su opstrukciji Karamarkove inicijative kumovali drugi razlozi. Bilo ovako ili onako, ne može se poreći da su branili nacionalne interese kao zjenicu oka svoga. Doduše, ne hrvatske, nego mađarske, ali vrag je u detalju. Svjestan toga, a dodatno iznerviran utemeljenim opaskama Hrvoja Zekanovića – tog pokajnika, jedinog kadrog bez srama se koristiti mostovskim stilom i rječnikom, istina, ponešto zagađenim upotrebom logike i razuma – predsjedavajući Grmoja je, posve ignorirajući sadržaj, nervozno zaključio kako je iza prijedloga o nagodbi s MOL-om stajao bivši udbaš Petrović, navodno Karamarkov bliski prijatelj. A tko će o kome, nego sadašnji pijuni negdašnjih udbaša o bivšim udbašima?

 

A gdje ste sada frajeri?

Zanimljivo je kako se Grmojinu pozivu na novu seansu trakavice pod firmom Antikorupcijskog vijeća nije odazvao baš nitko od četvero bivših predsjednika vlada, nitko čak ni od njih troje bliskih strukturama koje su lansirale Most, a i danas ga drže kao malo vode na dlanu. Jadranka Kosor se ispričala zdravstvenim razlozima, koji ju, međutim, nisu spriječili da isto jutro gostuje u televizijskoj emisiji. Za Timušku Oreškovića Grmoji pobježe da je u Rusiji (ako doista jest, samo neka dobro pazi da se ne posklizne, jer tamo to može biti pogibeljno), da bi se ubrzo korigirao – ili negdje drugdje. Za Milanovića Grmoja pak kaza kako ga je osobno nazvao, diskretno se pohvalivši kako predsjednik ima njegov broj, kako bi mu priopćio da se ne će odazvati zbog zaštite institucije Predsjednika RH. E, kad bi o tome češće razmišljao, pitanje je bi li ikud više izlazio i bi li išta više igdje beknuo.

Tako naglašeno Petrovljevo i Grmojino dodvoravanje Milanoviću navodi na slutnju kako još nisu zacijelile rane zbog jedinog ataka na saveznika im s Pantovčaka s njihove strane, glasovitog ispada Marije Selak Raspudić – gdje si sada frajeru? – nakon što se dasa sakrio u neku madridsku mišju rupu. Zatečen prijateljskom vatrom, razjario se kao da je penkalom upiknut u oko, oholo i otresito joj uzvrativši kako nije žvaka za seljaka. Slučajno ili ne, nakon toga je gospođa tužna lika provela pola godine u, slikovito rečeno, frižideru. Istina, isprva se činilo kako je njezin podulji izostanak iz javnosti povezan s brigom oko tek rođenog djeteta, da je tu nešto, ne daj Bože, krenulo po zlu, jer tko će nam za 40 godina sjediti u Saboru?

Takav je dojam pojačan time što bi se u prošlosti istaknute političarke, primjerice Kolinda Grabar Kitarović kao ministrica u vladi, nakon poroda prilično brzo vraćale dužnosti. Da bi napokon uslijedilo olakšanje kad se friška mama pojavila u sabornici u svojstvenom joj goropadnom stilu, jezika na poslovično visokom broju obrtaja. Samo, ništa više o frajeru. Ili joj je maca popapala jezik kao svojedobno mišiću Zoranu u Madridu, ili je sirotica bila izložena tko zna kakvim sve pritiscima i jezikovim juhama. Moguće čak i u domu Selak Raspudića? Pa i od ukućana koji nije Selak, a nije ni seljak, tako da za njega Milanovićeva žvaka očito jest? Je li svjesna da grize ruku koja ju hrani? Pa što ona misli, da njih dvoje vise na N1, RTL-u, Indexu, Večernjaku, YouTube kanalu IvanPernarTV…, na kraju krajeva i sjede u sabornici uz pristojnu naknadu, zato što su lijepi, mladi i pametni? Ili ipak zato što su nekome podobni i poslušni?

Baš zato, ako je štogod ubuduće pitaju o ZM-u, samo neka kaže da se ničega ne sjeća, ili da nije stigla pratiti, jer jednostavno nema vremena, ma bilo što, samo neka ne lomi krhki ego mecene. Jer dovede li još jednom u pitanje status ZM-a kao suverenističke gromade na kvadrat, lako bi idući put mogla završiti i u zamrzivaču. I to na dulje vrijeme. Bilo doista tako ili ne, pala pritom možda i poneka primjedba na temu IQ-a ili čak ovjera kod javnog bilježnika, upravo je žalosno u što je slizavanje s ZM-om preobrazilo Marijinu goru polovicu. Ajde što ga je ovaj intelektualno sveo na bulja s doktoratom. Ali nastaviti kliziti mu niz nogavicu i nakon što mu se ovaj tako ružno, sirovo i primitivno istresao na suprugu, očit je znak pomirenosti s gubitkom i zadnje mrve ljudskog dostojanstva. O, intelektualna i moralna sirotinjo, i Zoranu si teška!

AP u mreži ABC-ovaca

Na stranu što ne samo politički, nego i matematički polupismenim mostovcima postotci izazivaju glavobolju, na tom polju ne stoje puno bolje ni takozvani i samozvani glasovi javnosti. Ne uzbuđuje ih previše ni što iza svih, kako izgubljenih, tako i neutraliziranih arbitraža stoje nedjela i propusti Milanovićeve vlade. Uslijed čega je, među ostalim, rejting Hrvatske u to doba tavorio u smeću, priskrbivši joj među potencijalnim ulagačima posprdnu etiketu ABC – Anything But Croatia (sve, samo ne Hrvatska), a što ujedno zvuči i kao cjeloživotni moto najzaslužnijih za to. Slijedom toga, poslovi nisu dolazili u Hrvatsku, a Hrvati su ih morali potražiti drugdje. No, to kao da nije odveć zabrinjavalo medije čiji su vlasnici mahom upravo iz država u koje su Hrvati pohrlili za poslom. Ni sad im nije vruća tema dvije milijarde kuna izgubljenih u sporovima s MOL-om, niti je to ikad bila, a još su manje voljni nalaziti krivca. Sva su im čula usmjerena u nekih 10 milijuna kuna navodno preplaćenog softvera, što iznosi svega 0,5% od 2 milijarde kuna donirane MOL-u udruženim pothvatom Milanovića i Petrova, te tko zna koliko još zbog blokade razvoja Ine. Dobro, za razliku od donacije Peđe Grbina, ovdje je barem poznat primatelj.

No, zato, čim iz istrage negdje ispliva AP, makar kao objekt, a ne subjekt rasprave, oči im se učas zacakle pa svjetskim čudom predstave što netko u poslovnoj komunikaciji spominje svoga šefa. Toga zbilja nema nigdje, nego samo u Hrvatskoj. No, kad se inkriminirane osobe naljute na AP-a, taj dio kirurški precizno izostave iz naslova, automatski pripisujući AP-u odgovornost za djela u djelokrugu podređenih. Rutinski se služe logički neodrživim poopćavanjem kao neki dežurni trol, koji, čim ugleda naslov da je netko umro prije pedesete, u komentar ispod teksta automatski upisuje generički tekst kako je smrt posljedica cijepljenja protiv korone, premda o okolnostima slučaja nema blagog pojma. Hajka na Andreja Plenkovića provodi se prema do apsurda dovedenim pravilima iz priručnika, kojim se služe promicatelji woke ideologije.

Prema njima, čak i kad policajci crnci premlate na smrt građanina crnca, to opet bude čisti rasizam, zato što je te policajce odgojio i zaposlio korumpirani bjelački sustav. Tako i za svako nedjelo nekog pojedinca u državnoj službi bude kriv sustav AP-a i HDZ-a, dok su neusporedivo brojnija dobra djela posljedica slučajnosti ili povoljnih vanjskih okolnosti.

 

Veza percepcije korupcije i kvocijenta inteligencije

Unatoč orkestriranom iskrivljavanju stvarnosti, Hrvatska na ljestvici percepcije korupcije bilježi pozitivan pomak. Kao 57. na listi, zauzima najviše mjesto još od 2015. godine, izlazne godine mandata stanovitog ZM-a. Razumljivo, jer teško je doseći standarde iz tog zlatnog doba, kad je njegov brat KM, kao vlasnik privatne tvrtke ordinirao po ministarstvima, a ministrima koji mu ne bi izašli ususret, nakon temeljite medijske obrade iznenada im otkrivenom korupcijom, padale glave kao od šale. Lako za brata, i ZM-ov bratić se čitave 23 godine kalio u mirovini zasluženoj službom u JNA, samo kako bi postao šefom tehničke službe u nacionalnom parku. Vrijeme je to kad je OM, onda ZM-ov ministar, a danas mu posilni na Pantovčaku, pred okom skrivene kamere obećavao partijskom drugu zapošljavanje kćeri u zatvorskom sustavu, uz napomenu kako će među 150 novih zaposlenika to sve biti „naši“. Doduše, to u neku ruku i jest logično, imajući u vidu kako oni u tom sektoru baštine dugogodišnju tradiciju. Na polju zapošljavanja svoje su starije drugove nadmašili tek neponovljivi neo-komsomolci iz Mosta, kokošarski mijenjajući statut Hrvatskih voda samo kako bi uhljebili kuma Bože Petrova. Da bi, nakon sveg tog nereda, naposljetku od toga odustali. Evo, ni za to nisu bili sposobni. Takvi, upravo montipajtonovski antikorupcijski standardi jednostavno su nedohvatljivi.

Na krovu antikorupcijskog hranidbenog lanca ipak caruju stvaratelji najluđih privida pod krinkom tobožnje neovisnosti. Etiketu moralnih negativaca lijepe na čelo onima koji u Hrvatsku unose milijarde, dijeleći ih šakom i kapom ne samo gospodarstvu, kako bi u turbulentnim vremenima održalo konkurentnost, nego i olakšavajući narodu da ih lakše prebrodi. Dotle glas moralnih pozitivaca bije one koji, čim to mogu, usmjeravaju puste milijarde izvan Hrvatske. Što to govori o onima koji kreiraju takvu sliku? Žele li dobro Hrvatskoj i Hrvatima? Ova pitanja naizgled djeluju kao da su prepisana iz dijela testa inteligencije gdje se prelazi s jednoznamenkastog na dvoznamenkasti kvocijent. Po prilici, tamo negdje gdje taj test okončavaju bene što optužuju vladu za uvođenje eura u najgori čas, u jeku epske inflacije, ne obazirući se na činjenicu kako Hrvatska ima osjetno nižu inflaciju od svih usporedivih zemalja koje nisu uvele euro – Češke, Poljske i Mađarske. Pa kako to? No, i to je demokracija. Svatko ima zastupnika po svojoj mjeri. Čak i oni kojima ZM može prodati spiku – Tko je kriv za ovoliko smrti u Ukrajini? Ukrajinci ili oni koji su ih nahuškali na to? Kod koga to prolazi, teško će razlikovati milijarde od milijuna, a kamoli raspoznati smjer njihova kolanja.

Nakon godine velikih ostvarenja, ona ne prestaju, što za politiku do bola netalentirane diletante boli čak i više od gorke spoznaje što se više ne mogu poigravati s Hrvatskom kao igračkom, bezobzirno šaljući i ljude i milijarde izvan Lijepe Naše. Jedino im još preostaje mahati percepcijom korupcije, kao zadnjim utočištem hulja. Ironično, upravo ih ta maska ujedno i razotkriva. S jedne strane, ti neostvareni istražitelji, osuđeni na plandovanje u klupama zakonodavne vlasti, time potvrđuju kako sami nemaju što ponuditi, a s druge, i da teško podnose nezapamćena ostvarenja na dobro Hrvatske. Ma koliko im ovdje sve dramatično grozno bilo, toliko da im s usta ne silazi ABC (sve, samo ne Hrvatska), još uvijek im je predobro da bi se odvažili iskoristiti blagodati opće slobode kretanja i potražiti sreću tamo gdje sunce jače grije. I tako se napokon riješiti AP-a. Ovako, tko će im vjerovati da im je do toga uopće stalo? I da potajice ne mole Boga da im se želje ne ostvare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?