Pratite nas

Kolumne

Mahnitanje lijevih euro i yugo luđaka

Objavljeno

na

Izvorno je ovaj naslov glasio “Komunističko besnilo”, no kako svi paze na sve, da se, nedaj Bože ne uvrijedi neki terorist iz Afganistana, ili bombaš samoubojica iz Irana, ili četnik iz “Sve Manje Srbije”, onda sam i ja prilagodio svoj naslov novoj američko – europsko – jugoslavenskoj – liberalno – komunističkoj korektnosti.

Kao što svi znaju, Hrvatska je bila dio “Titine bravarske Yugoslavije”, od stoljeća sedmog. Svi znaju da je Tito, cinkaroš bez premca, u Moskvi zvan “Walter”, po pištolju kojim je ubijao, oduvijek bio za Staljin-Hitlerovu koaliciju crvenog i crnog totalitarizma. Svi to znaju, ali neki zaboravljaju u vrijeme dok se Donald Trump u lijevo-liberalnim medijima predstavlja kao najveći nacist koji je ikad živio. Mislim, u Soroševim medijima – u i izvan Hrvatske.

Koji je problem sa Sorošem?

Najveći nacistički incidenti, u ovom trenutku, su u Karl Marx Stadtu, ispred spomenika klauna “pseudo-znanstvenog marksizma”, pohotnom progonitelju sluškinja i opće poznatog neradniku Karlu Marxu. Problem je što se grad danas zove Chemnitz. Istočni Njemci su iz crnog fašizma uletili 1945. u crveni, da bi 1989. opet postali crni fašisti.

Problem je s totalitarizmima da ne uvažavaju vrijeme prilagodbe. Naime, jedan dan ste nacist, idući ste komunist, a potom ste opet nacist. Ljudi jesu prilagodljivi, ali ne toliko i ne na Soroševoj razini.

Problem sa Sorošem je, da je problematičan u rangu Karla Marxa, ali mu se to nitko ne usudi reći, jer “luđak koji ima novac je – ekscentrik!” Dakle, taj ekscentrik, koji malo maltretira cijeli svijet svojim “Benetton” vizijama, u svojoj je domovini, dakle Mađarskoj, nepoželjan. To je naravno indikativno, jer je Viktor Orban, nesumnjivo, jedini podnošljivo loš europski političar u posljednjih desetak godina. Svi drugi su neusporedivo lošiji! I posve nepodnošljivi!

Nepodnošljivo loši su Angela Merkl, Macron i tome slični euro-klaunovi stasali ispod Soroševe kabanice. Naime, da biste bili ozbiljan političar, danas, u Europi, morate imati neka znanja o Europi i o njenim problemima – a to su izbjeglice. One iste koje Soroš i njegovi prijatelji financiraju kako bi razorili Europu.

Dakle, lijevi euro-luđaci, koji su iznimno humanitarno nastrojeni, nastoje spasiti izbjeglice, koje nemaju ništa osim mobitela i nekoliko tisuća eur-a i… Polako! Nekoliko tisuća eura?! Odakle, izbjeglicama iz siromašnih i siromašnijih arfričkih i azijskih zemalja, Afganistana, Pakistana, Sirije, Iraka ili Libije nekoliko tisuća eura?!

Kako je Soroš luđak u rangu Karla Marxa – i podjednaki neradnik, ali neusporedivo bogatiji! – on prebacuje novac s burze – dakle novac koji je raznim trikovima oteo sličnim sebi! – svojim tzv. “otvorenim društvima” koja financiraju veliki društveni eksperiment u rangu Karla Marxa!

Dakle, pomahnitali lijevi luđaci žele presložiti Lego kockice suvremenog svijeta i “Kavkazijsku rasu” (vjerojatno se pitate koja je to rasa?! – na manje glupom američkom-engleskom riječ je jednostanvo o “bijeloj rasi”, ali kako liberalni lijevi spektar (identičan s komunističkim lijevim spektrom, ali bolje obrazovan i s nešto više novca!) želi biti korektan – onda smatra da je to rasististički, pa se svi “benettonovci” sada nazivaju “kavkazijancima”, jer svi smo mi, drugovi, s Kavkaza! I onaj idiot od Staljina bio je s Kavkaza, kefir je s Kavkaza, a tamo je zdravo i dugo se živi! Što je dokaz da je komunizam, daleko od Moskve, zdrav!

U Moskvi, u komunističkom hotelu “Lux”, život je bio manje zdrav, jer je smrtnost oko 1000 %! Dakle, imate deset puta veću šansu da ćete umrijeti neprirodnom smrću u hotelu “Lux” u vrijeme Staljina, tog prakavkazijanca, nego na ulicama Moskve, gdje imate vrlo veliku šansu da ćete umrijeti neprirodnom smrću! Kako onda, tako i danas!

Kada Danko Končar, uzgledni komunist i rusofilski poduzetnik, koji je zbog “kreativnosti” robijao u Titinoj Yugoslaviji, sada spašava, udbaško-ruskim novcem, propalu socijalističku brodogradnju mi dolazimo do filma “Maratonci trče posljednji krug”! Naime, “udbaško Titino jato”, ne može spasiti ništa, može tek oprati novac za Beograd ili Moskvu i to je sve…

Moskovski hotel “Lux” je početka i kraj svega! Taj hotel bez vratiju (zbog prisluškivanja!) s tri cinkaroša na svakog gosta iz euro-komunističkog svijeta, otvorio je put u lijevo-liberalni pakao. I kao što su Židovi vodili Oktobarsku revoluciji, dok ih onaj šarmantni brko s Kavkaza nije sve pobio, tako i danas Židovi pokušavaju, preko Soroša, Kissingera i tome slični dragih ljudi, voditi Svijet u propast, u svim bojama Benettona. Problem je sa svim društvenim eksperimentima lijevih luđaka da završe u krvi i ropotarnici povijesti, pa će se to dogoditi i Sorošu.

Zašto je takav mahniti napad na Donalda Trumpa u svim medijima?

Jer je Trump vrlo jednostavno pokazao koliko je truo lijevi liberalizam/komunizam! Između komunizma i fašizma nema nikakve razlike i to možete u svakom trenutku vidjeti na proslavi Prvog maja u Moskvi 1941., kad su se na svečanoj pozornici zajedno, kvalitetno družili ruski komunstički i njemački nacistički generali!

Karl Marx Stadt je kraj Soroševih gluposti! Tamo gdje je sve počelo – tamo mora i završiti! U blizini Karla Marxa!

Misli globalno, djeluj lokalno! Ako je Vanja Špiljak, sinčić onog Mike Špiljka sagradio marinu u Novom Vinodolskom opranim Udbinim novce, ako je Goran Štrok, sin onog Štroka, kupovao Udbinim novce hotele po Jadranu, tko li sada gradi u Baltazar-Udbogradu na Rječini turističko naselje na Kantridi, odmah do bivše Udbine vile, u kojoj se bivši premijer Zoran Milanović “blisko družio” s jednom nevažnom pjevačicom jedne nevažne grupe ?!

F. Perić/hrsvijet.net

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari