Connect with us

Religija i Vjera

Male progonjene Crkve najveća su snaga današnje Crkve

Published

on

Male progonjene Crkve najveća su snaga današnje Crkve – istaknuo je Sveti Otac u propovijedi na misi u kapeli Doma Sveta Marta, govoreći o mučenicima, kojih, kako je rekao, danas ima više nego u prvim stoljećima. Obavijesna sredstva o tomu ne govore jer to nije vijest, primijetio je Papa potičući na molitvu za mučenike.

Bez sjećanja nema ni nade, rekao je Papa govoreći o ulomku iz Poslanice Hebrejima koji potiče na sjećanje cijele povijesti Božjega naroda. Upravo se u jedanaestom poglavlju, koje liturgija ovih dana predlaže, govori o sjećanju. U prvom redu o „sjećanju na poslušnost“, mnogih ljudi, počevši od Abrahama koji poslušan izlazi iz svoje zemlje ne znajući kamo ide. Današnji ulomak pak govori o druga dva sjećanja. Sjećanja velikih djela koja Bog učini Gideonu, Baraku, Samsonu, Davidu, mnogima koji su činili velike geste u povijesti Izraela – kazao je Papa.

Govoreći pak o trećoj skupini ljudi kojih se treba sjećati, rekao je kako su to današnji mučenici, oni koji su trpjeli i dali život, kao Isus, koji su „kamenovani, mučeni, mačem pogubljeni“. Crkva je uistinu „taj Božji narod“, „grješan ali poslušan“ koji čini velike geste i svjedoči Isusa Krista sve do mučeništva. Mučenici Crkvu nose naprijed, podupirali su Crkvu i danas je podupiru. Danas ih pak ima više nego u prvim stoljećima – primijetio je Sveti Otac.

Obavijesna sredstva to ne govore jer to nije vijest, ali su mnogi kršćani u svijetu danas blaženi jer su progonjeni, pogrđivani, zatvarani. U zatvorima ih ima mnogo, samo zato jer nose križić ili jer vjeruju u Isusa Krista. Oni su slava Crkve, naša potpora i naša poniženje: imamo sve, sve nam izgleda lako, a ako nam nešto nedostaje, odmah se žalimo. Mislimo pak na ovu braću i sestre koji podnose mučeništvo, u većem broju negoli u prvim stoljećima – potaknuo je Papa.

Papa je istaknuo da su progonjene male Crkve najveća snaga današnje opće Crkve. Mi smo također, uistinu s pravom, zadovoljni kad vidimo neko crkveno veliko djelo, vrlo uspješno, kada se kršćani očituju… Lijepo je to jer je znak snage. Ipak su današnje male Crkve, brojčano male zajednice, progonjene, čiji je biskup u zatvoru, najveća naša snaga i naša slava – ustvrdio je Papa dodajući:

Usudio bih se reći da je Crkva bez mučenika Crkva bez Isusa, rekao je Papa te pozvao na molitvu za mučenike koji mnogo pate, za Crkve koje nemaju slobodu izražavanja: one su naša nada. Papa je podsjetio kako je u prvim stoljećima Crkve jedan pisac govorio da je krv kršćana, krv mučenika, sjeme kršćana. Oni svojim mučeništvom, svojim svjedočenjem, svojim trpljenjem, također i žrtvom života, siju buduće kršćane. Prikažimo ovu misu za svoje mučenike, za one koji sada trpe, za Crkve koje trpe, koje nisu slobodne. Zahvalimo Gospodinu da su snagom njegova Duha prisutne u toj našoj braći i sestrama koji ga i danas svjedoče – zaključio je papa Franjo.

Radio Vatikan

facebook komentari

Advertisement
Comments

Religija i Vjera

„Lijepo je što postojiš!“- rečenica po kojoj su mnogi prepoznavali prof. Tomislava Ivančića

Published

on

„Lijepo je što postojiš!“ Po toj rečenici mnogi su prepoznavali prof. Tomislava Ivančića! A kako su ga doživjeli njegovi suradnici? Čime je privlačio mlade još od 80-ih godina u prve zajednice kršćanskog iskustva, a potom i u evangelizaciju? Koliko je njegova metoda hagioterapije uspješna i danas? Kako je stvarao ovaj veliki teolog, znanstvenik i profesor, te ponizan svećenik?

O tome na Laudato.tv  govore njegovi bliski suradnici: hagioterapeutkinja Silva Vrdoljak, Lidija Krolo, tajnica prof. Ivančića gotovo 20 godina i prof. Ivica Lulić, predsjednik Matične vrhovne uprave Zajednice Molitva i Riječ.

Poticajne misli Tomislava Ivančića

 

facebook komentari

Continue Reading

Religija i Vjera

I u 95. godini svake nedjelje pješke na misu

Published

on

By

U župi Bučica (Sisačka biskupija), svake nedjelje, prelazeći kilometar brdovitog terena, baka Jana Medved, rođena 3. XI. 1923. godine, pješke dolazi na svetu misu.

Sada, i u svojoj 95. godini, odvaja svoje vrijeme kako bi zajedno sa župnom zajednicom slavila svetu misu. Svoju ustrajnost Bogu, baka Jana njeguje godinama, još od malih nogu. Ostaje vjerna Bogu čitav život.

Priča tako baka Jana, kada je bila mala, svakodnevno je u crkvu išla, redovito pohađala vjeronauk, učili su kako se moli krunica, družili se i molili. Kao djevojka živjela je u drugom selu, u Donjoj Bučici, u zaselku koji je bio skoro pa najudaljeniji od župne crkve, udaljenom dobrih sat vremena hoda.

Pješke su odlazili na zornice, na polnoćku, na vjeronauk, na raznolike susrete koji su se događali oko crkve. Pohađalo se tada, prije Drugog svjetskog rata, i ostale kapele za njihova proštenja, redovito se pješke uz pjesmu odlazilo na molitvu u susjedna sela, u Degoj, Ilovačak, Slatinu Pokupsku, na Trstenicu.

Baka Jana je jedna od posljednjih koji su poznavali ubijenog župnika Janka Vedrinu (1904.-1935.). Ispričala je svoje sjećanje na ubijenog župnika. Vlč. Janko Vedrina bio je velika smetnja vlasti u Glini jer je okupljao vjernike, zajedno su pješke hodočastili u Mariju Bistricu, osnovao je djevojačka društva, zajedno radio na duhovnoj i materijalnoj obnovi župe, obnavljao kapele, a sve je to učinio u dvije godine, do mučeničke smrti.

Priča baka Jana da su na svetoj misi vlč. Janka dolazili prisluškivati žandari iz Gline. Sjedili bi u sakristiji i u blizini oltara, zapisivali njegove propovijedi, čekali prigodni trenutak. Njen je ujak bio dobar s vlč. Jankom pa je znala više o njegovoj aktivnosti i brižnosti za povezanost sela. Prema priči bake Jane župnik Janko je ugušen rupčićem u župnoj kući. Ubojice nisu provalile u župnu kuću nego im je navodno netko otključao i bilo je tragova borbe. Župnika su prije ubojstva mučili, a ubojice nisu do danas otkrivene.

Ispričala je baka Jana svoje iskustvo u komunizmu. Teško je to bilo vrijeme za bučićku župu. Zbog straha je manje ljudi odlazilo na svetu misu. Ali, baka Jana je bila ustrajna. Godine 1947. udala se za Vinka Medveda, hrvatskog domobrana iz Gornje Bučice koji je bio zatočen poslije u logoru u Karlovcu i Dubovcu.

Partizani nisu odobravali odlaske na svetu misu, često je popreko odlazila u crkvu, a nekada i u Pokupsko. Sjeća se događaja kada im nisu dali prijeći skelom preko rijeke Kupe jer su znali da odlaze na svetu misu u Pokupsko. I njezinog pokojnog sina Dragana kažnjavali su u školi negativnim ocjenama jer je odlazio na svetu misu. Ima još jedan događaj koji je baka Jana ispričala.

Kada su komunisti iz sela skinuli križ koji se nalazio na glavnoj cesti bacili su ga u podnožje sela, u vodu. Onaj tko je uklonio križ s glavne ceste, svjedoči baka Jana, kada ga je skinuo sa sebe, kaže da takav teret nikada nije nosio. Savjest mu nije dala mira, izvadili su ga iz vode. Posljednji, Domovinski rat, u potpunosti je opustošio ovaj kraj. Stanovništvo se raselilo, samo su stari ostali.

A kada pitate baku Janu o njenom nedjeljnom odlasku na svetu misu, naići ćete na veliku radost u njezinom glasu. Oduševljeno govori o odlasku na svetu misu. To je ono što najviše voli, što je ispunja, Bogu je ostala vjerna od svoje mladosti. Dokle god može, poći će na svetu misu, pomoliti se svetom Antunu Padovanskom. I naravno, vlastitim životom čuvati divnu uspomenu na ustrajnu prošlost služenja Bogu.

(Sisačka biskupija)

facebook komentari

Continue Reading