Connect with us

Kolumne

Mali rizik za veliko dobro

Objavljeno

on

Kako bi zbunjene, što viškom informacija, što dezinformacija, dodatno zbunili i odvratili od cijepljenja, medijski smutljivci sad opstruiraju kampanju cijepljenja licitirajući brojem umrlih od korone i nakon cijepljenja s obje doze.

Slavodobitno ih prebrojavaju pabirčeći po bolnicama – 8, 11, 13,… – pozivajući se pritom na izvore s lica mjesta, sve kako bi poljuljali vjerodostojnost službenog tijela na državnoj razini prema kojem takvih slučajeva zasad uopće nema. Pritom zanemaruju jedino u cijeloj priči doista bitno. A to je da svrha cijepljenja nije da uopće ne bude preminulih od korone, napokon niti jedan proizvođač ne deklarira 100%-tnu uspješnost cjepiva, nego da se spriječi osjetni porast broja umrlih iznad uobičajenog, te broj hospitaliziranih svede u granice koje ne će preopterećivati zdravstveni sustav, čemu su proteklih 15 mjeseci svjedočile države koje primjenom epidemioloških mjera nisu uspjele ukrotiti novovjekog jahača apokalipse.

A da su nadanja u tom smjeru utemeljena, pokazuju ohrabrujući podaci u visoko procijepljenim državama, kojima se odnedavno znatno proširio zarazniji delta soj (Velika Britanija i Izrael). Za razliku od dana kad se protiv korone borilo samo epidemiološkim mjerama, tamo zasad nije statistički zamjetno povećan broj umrlih, niti je zabilježen znatan porast hospitalizacija. Dotle slabo procijepljena Rusija, bez obzira na neuobičajeno toplo vrijeme koje po nekima bitno otežava širenje virusa, povijajući se pred naletom delta soja obara rekorde smrtnosti.

Kako znamo da je višak umrlih od korone, a ne s koronom?

Medijski destruktivci ne bi bili što jesu kad pedantno utvrđivanje glavnog uzroka smrti u svega nekoliko slučajeva potpuno cijepljenih osoba (jesu li umrli baš od korone ili tek s koronom, a primarno od nečeg drugog) ne bi iskoristili i za propitkivanje stvarnog uzroka smrti više od 8200 službeno umrlih od korone. Tako ohrabruju one koji i dalje ovu bolest vide, ako ne bezazlenom, onda nedostojnom tolike brige, usput i opstruirajući kampanju cijepljenja. Jer i cijepljeni umiru, zar ne?
Približan odgovor na pitanje koliko se doista umire od korone daje porast opće smrtnosti bez obzira na uzrok u odnosu na isto razdoblje prije korone.

No, po čemu znamo da taj porast treba pripisati upravo koroni, odnosno njezinim neodgovornim širiteljima, a ne ostalim čimbenicima koji se spominju, poput stresa, odgode u dijagnosticiranju drugih bolesti zbog usredotočenosti zdravstvenog sustava na koronu, te utjecaja samog cjepiva? Razumno stvorenje će to uvidjeti već iz činjenice kako kretanje broja umrlih bez obzira na uzrok prati trend stope zaraze.

Kad bi i drugi čimbenici imali zamjetan učinak na opću smrtnost, ona bi se vidjela i nakon što val korone splasne. No, ne vidi se! Naposljetku, to bi se osjetilo i nakon provedenog masovnog procjepljivanja, jer cjepivo protiv tih drugih bolesti, koje k tomu još i nisu sezonskog karaktera, ne djeluje. Ovako, čim se povuče korona, poslušno se i složno, kao da su ostali bez zapovjednika, povuku i svi drugi uzroci smrti – rakovi, infarkti, neželjene posljedice cijepljenja… – i svedu na brojeve prije korone.

Kako Hrvatska stoji s općim porastom smrtnosti?

U razdoblju od rujna 2020. (kad je u Hrvatskoj zabilježen prvi osjetniji porast opće smrtnosti od pojave korone) do svibnja 2021. (mjesec za koji su dostupni zadnji podaci) Hrvatska prema podacima Državnog zavoda za statistiku u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije bilježi porast broja umrlih za gotovo 10 tisuća osoba (preciznije 9907). Imajući u vidu da su dotad službeno evidentirane 8034 žrtve korone, dakle, njih približno 2 tisuće manje od utvrđenog porasta smrtnosti, to znači da očekivani broj umrlih kojima je presudila korona, a koji takvima nisu službeno evidentirani, za približno toliko (2 tisuće) premašuje broj evidentiranih umrlih s koronom kod kojih se presudnim za fatalni ishod pokazao neki drugi uzrok.

Drugim riječima, bolest je ostavila i veći smrtonosni trag nego što to službeni podaci pokazuju, a ne manji, kako mute kašu pojedini mediji. Ipak, unatoč nezapamćeno velikom broju prerano preminulih, Hrvatska se, mjereno kriterijem porasta opće smrtnosti, vrlo dobro drži u odnosu na usporedive europske zemlje, a to su ponajprije one s komunističkim nasljeđem. Porast broja umrlih za 10 tisuća predstavlja rast od 19% u odnosu na prosječan godišnji broj umrlih zadnjih godina, što Hrvatsku svrstava u vrh svoje lige.

Gleda u leđa samo Estoniji i Latviji, sjevernim zemljama perifernog geografskog položaja, tik za njom su Slovenija i Litva s porastom smrtnosti od malo iznad 20%, slijedi ih Mađarska s kojim postotkom više. Srbija, iako službeno stoji višestruko bolje od Hrvatske, bilježi porast smrtnosti od skoro 30%, dok u ostalim državama Višegradske skupine (Češka, Slovačka, Poljska) on prelazi 30%. Neslavni rekorder je Federacija BiH (muslimansko-hrvatska federacija) s porastom smrtnosti od preko 40%, i dobrim izgledima da će se, uslijed slabije procijepljenosti, nakon izgledne smrtonosne žetve delta soja posve približiti talijanskoj provinciji Bergamo, ako ju ne i prestići. Razlika je tek u tomu što se tamo sve zbilo naglo, u dva mjeseca, dok se u Federaciji BiH oteglo na, evo, već skoro godinu dana.
I dok bi s porastom smrtnosti na razini Federacije BiH Hrvatska danas imala preko 10 tisuća dodatnih mrtvih, usporedi li se s Njemačkom, gdje je smrtnost porasla za 8%, Hrvatska bi danas imala oko 6 tisuća živih više.

Toliko o tezi da mjere nemaju osjetnijeg učinka. To više što Njemačka i Slovenija (sa strožim mjerama) od kraja veljače više ne bilježe osjetniji porast smrtnosti, dok će ga Hrvatska, kako stvari stoje, zabilježiti i u lipnju. Utješno je tek što će to, ali samo uspije li kampanja cijepljenja, vjerojatno biti zadnji takav mjesec. Uostalom, najbolji dokaz utjecaja epidemioloških mjera na suzbijanje širenja zaraze daje usporedba posljedica korone u Hrvatskoj i usporedivim zemljama lanjskog proljeća s ovim proljećem. U ona, mnogima nepodnošljiva dva po dva tjedna, gotovo sve su postkomunističke zemlje, svaka na svoj način (Srbija s policijskim satom preko cijelog vikenda i žandarima naoružanim dugim cijevima na ulicama, Hrvatska i bez toga), blagovremeno suzbile zarazu, ne zabilježivši osjetniji porast smrtnosti.

Nakon toga su, uzevši u obzir i objektivne ekonomske mogućnosti, mjere uglavnom svedene na dobru volju i savjest pojedinaca, što se jasno odrazilo i u porastu smrtnosti, sad već kumulativno osjetno većem nego u zapadnoeuropskim zemljama, koje su prvotno platile visoku cijenu zakasnivši reagirati na početni val.

Kao u Domovinskom ratu

Premda se ovdje radi o lako provjerljivim činjenicama, čije prikupljanje ne zahtijeva neko veliko umijeće, dovoljno je tek pronaći javno dostupne izvore podataka te baratati pučkoškolskim matematičkim operacijama zbrajanja i oduzimanja nizova prirodnih brojeva, iluzorno je očekivati kako je svak’ sposoban i voljan u navedeno se sâm uvjeriti, tim više što to očito predstavlja nepremostivu prepreku i nekim doktorima znanosti. Naravno da je lakše šopati se alternativnim činjenicama u skladu s ne uvijek čistim namislima svoga srca.

Pa evo, neka je sve navedeno laž! Pretpostavimo da nema korone, da je porast smrtnosti, od državnih statistika diljem svijeta, preko župnih statistika pa sve do oglašavanja osmrtnica u novinama, nekom savršenom urotom simultano posvuda namješten. Eto, neka je sve to umišljaj „lude njemačke babe“ i njezinih „još luđih“ znanstvenika. Ipak, sve da je i tako, taman neka je i jedina svrha cijepljenja očuvanje turističke sezone, ono i dalje predstavlja čin domoljublja, lojalnosti prema hrvatskoj državi, bez obzira na razinu ugroze koju bolest nekom pojedincu predstavlja, bio on star ili mlad. Naime, VAR soba u Berlinu gleda samo broj zaraženih bez obzira na dob, drži zviždaljku u ustima spremna dosuditi penal i za igranje rukom u prirodnom položaju, a kamoli ako pođe ruka za loptom. To je činjenica na koju Hrvatska ne može utjecati, ali jest nezaobilazan čimbenik o kojem mora voditi računa.

Pritom prirodno naviru usporedbe s Domovinskim ratom. I tada je bilo najkritičnije u samome početku. Dok je oružja falilo, najviše se ginulo. A kad je oružje napokon nabavljeno, ispunjene su pretpostavke za pobjednički pohod. I sad je oružje nabavljeno, ima ga napretek. Čak je i ono, kojega se sumnjičilo zbog nedostatne kvalitete, u vrlo kratkom roku nadomješteno onim na boljem glasu. Možda i to nije savršeno, ali treba li ga zato baciti u kukuruz i odustati od borbe? Pa ni u Domovinskom ratu se nije odustajalo zato što bi se već nakon ispucana dva okvira cijev poneke nekvalitetne automatske puške izobličila do neuporabljivosti. I važnije od svega, da se u to vrijeme nije našlo dovoljno ljudi spremnih prihvatiti neizmjerno veći rizik od rizika neželjenih posljedica cijepljenja, bi li danas uopće bilo slobodne i neovisne Hrvatske? Ili joj bi se cjepivo na kapaljku doturalo velikodušnošću Beograda?

Upravo zato je posebno žalosno vidjeti neke alfe u ratu kako, pretvarajući se u bete u miru, dvoje oko rizika posljedica cijepljenja. Istina, neki među njima su si za vođu izabrali lika, toliko nesklonog riziku da ga je u doba koje je tražilo spremnost na zaista veliki rizik izbjegao preventivno utekavši preko velike bare. I sad takvoga slijede u bijegu od malog rizika za veliko dobro.

Ako, pak, ne osjećaju da se ovdje radi o činu čovjekoljublja, to navodi na zloslutnu pomisao kako ni u ratu možda nisu bili vođeni najplemenitijim motivima domoljublja, nego posve suprotnim osjećajem prema drugom čovjeku, neprijatelju, istim kakvoga sad iskazuju prema negdašnjim suborcima, napose onima koji ni u miru ne stoje po strani prekriženih ruku. Čak i ako je tako – hvala im što su bili tamo gdje je trebalo onda biti – jer djelo je bitnije od samog motiva. No, to nipošto ne opravdava one koji danas odbijaju stati na branik domovine. Upravo suprotno, dezertirati povodeći se za lošom politikom otegotna je okolnost, baš kao što je to bila i u danima ponosa i slave.

Antifašizam kao utočište hulja

Premda politička ljevica tijekom pandemije ustrajno drži radikalnu poziciju, zalažući se za oštrije mjere i obvezu cijepljenja, pri čemu, doduše, olako ignorira širu sliku, nipošto se ne može reći kako su njezina stajališta usmjerena protiv javnog zdravlja. Dotle političke opcije koje vole prisvajati baštinu Domovinskog rata i skloni im mediji prednjače u opstrukciji i protivljenju, najprije mjerama epidemiološke zaštite lakomo prihvaćajući svaki mambo jambo Zorana Milanovića, da bi danas s ne manjim žarom, kao donedavno nošenje maski, omalovažavali i cijepljenje. Zanimljivo, mediji pritom ne osjećaju potrebu priupitati prvake i druge viđenije ljude tih opcija jesu li se cijepili i namjeravaju li se cijepiti, mada su isti do jučer rado moralizirali o etički pravilnom redoslijedu cijepljenja i lili krokodilske suze zbog onih koji će umrijeti uslijed kašnjenja u nabavi cjepiva, okrivljujući za to vladajuće.

Obje skupine, i lijevi i desni radikali, složne su, međutim, u prianjanju uz princip egalitarizma nasuprot načelu osobne odgovornosti pojedinca. Nikakvo čudo, jer komunistički mentalni sklop ne podnosi sustav temeljen na nagrađivanju poželjnog ponašanja. Ne bude li svima isto, bez obzira na (ne)iskazanu solidarnost i odgovornost, komunistički mozak to vidi isključivo kao kaznu. Pritom njegovi ponosni vlasnici previđaju kako su državne potpore zbog razornog djelovanja korona virusa na gospodarstvo zapravo poticaj i nagrada za odgovorno ponašanje pri njegovu suzbijanju. Dok nije bilo cjepiva, poticalo se pridržavanje mjera jer su one bile jedina brana širenju zaraze, a sad se potiče jače oružje na raspolaganju – odaziv na cijepljenje. Uskrata potpore, ranije zbog nepridržavanja mjera, a sada zbog nepristajanja na cijepljenje, nije nikakva kazna, nego je riječ o razboritom činu u funkciji zaštite čitave zajednice, a s tim, ruku pod ruku, i o upravljanju državnim financijama u maniri dobra gospodara.

Bilo je tek pitanje vremena kad će svako odstupanje od uravnilovke – jednaka prava za sve, ma kako se tko ponašao – biti proglašeno fašizmom. Promicatelji borbe protiv novog fašizma ne obaziru se na to što, primjerice, aktivni homoseksualci i narkomani zbog rizičnog ponašanja ne mogu, i kad su to voljni, dobrovoljno dati krv, nego se čude kao picek glisti što iz istog razloga necijepljenima i netestiranima nema mjesta na većim okupljanjima. Kao i svaka ludost novoga doba, i covidiotizam u svom završnom stadiju prelazi u borbu protiv fašizma, u antifašizam kao dokazano utočište hulja.

Koga Bog više voli – Poljake ili Hrvate?

Među žrtvama blizanaca, fašizma i antifašizma, u ne tako davnoj prošlosti posve druga priča. Suočen s rastućom korona kataklizmom u svojoj zemlji, mitropolit Ruske pravoslavne crkve Hilarion, sigurno ne bez znanja patrijarha Kirila odbijanje cijepljenja vidi grijehom kojega će počinitelj morati doživotno okajavati. Katolička crkva u Poljskoj, pak, nedvosmisleno podržava cijepljenje, što tamošnje vlasti, desnije od poljskoga pandana HDZ-u, pozdravljaju kao ozeble sunce. A nije li se i mnogim korona skepticima uzorni državnik Viktor Orban zdušno angažirao u borbi protiv korone, što mjerama zaštite primjetno strožim nego u Hrvatskoj, što prednjačenjem u cijepljenju pritom ne birajući cjepivo? Pa ako već ne vjeruju hrvatskom stožeru unatoč dojmljivim rezultatima u zaštiti javnog zdravlja u odnosu na usporedivo okruženje, što ih sprječava da povjeruju ideološki i politički bližima? Ma ne žele valjda i oni zlo svome narodu?

No, ne postupa svuda katolička crkva poput one u Poljskoj. Ima ih, koji za razliku od braće Poljaka, ne nalazeći uzor ni u ruskim pravoslavcima, nego bližima im te vjere, zauzimaju moralnu ekvidistancu između pristanka na cijepljenje i odbijanja cijepljenja. Ne bi se šteli mešati, ne osjećajući potrebu iznijeti makar jedan racionalan argument protiv cijepljenja (strah neutemeljen na činjenicama nije racionalan), ali ni ponuditi neko bolje rješenje. Tako ostavljaju dojam kao da im je svejedno, svodeći se u biti na pristaše fatalističkog prirodnog prokuživanja po načelu – Bog dal, Bog zel! Perući ruke od odgovornosti, prepuštaju pojedincu da sâm odluči hoće li se cijepiti, ne pitajući se pritom temeljem čega to prosječni pojedinac o tomu može odlučiti, te nisu li sve činjenice dovoljne za prosudbu u okviru općih načela za koja se zalažu, možda ne posve, ali u razumnoj mjeri već utvrđene.

Odbijajući ponijeti svoj križić, kao da ne primjećuju kako se sve više preobražavaju u križinu na nejakim plećima vlastitog naroda. Donekle razumljivo, jer oduvijek je bilo lakše križem drugom biti nego križ sâm ponijeti, no kako mogu biti sigurni da ih baš nitko o tome ništa ne će pitati? A evo, ako ništa, dobili smo odgovor na pitanje koga Bog, uvjetno rečeno, više voli – Hrvate ili Poljake! Barem ako je suditi prema tomu kojem je narodu namijenio teži križ, očito vodeći računa koji kakvog može podnijeti.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari