Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

„Zemljica se zaklinjala raju, da se tajne sve saznati moraju“, stara je utjeha žrtvama skrivanja istine njihova stradanja.

To je jedino oružje koje žrtve, nemoćni, pobijeđeni, poraženi i okupirani mogu koristiti u obrani svojih prava na istinu koju su pobjednici i okupatori, zločinci i ubojice pisali onako kako im je bila potrebna. Ostavljeni od svih moćnika i organizacija, obespravljenim i poniženim, stradalima i žrtvama, zemljica je ostajala jedini saveznik, jedini ćuvar njihove stradalničke istine, koju su pobjednici, zlikovci, ubojice, i zločinci zakopavali u njenu utrobu.

Na svu sreću žrtava i stradalnika, ali i za čovječanstvo u cijelini koje teži k pravdi i istini, temeljima mira, sigurnosti, slobode, jednakosti i ravnopravnosti, ovo oružje se pokazalo i pokazuje sve učinkovitijim i nikad ne promašuje u borbi protiv zločinaca, ubojica, agresora i diktatora. Ljudska mudrost ga je i izmislila, a zemljica u djelo provela i provodi  protiv tih silnika, koji ljudskim žrtvama preoravaju zemlju i zatrpavaju ih u nju, vjerujući da će im ona biti čuvar i saveznik u skrivanju tajni počinjenih zločina. Praksa je to globalnih razmjera i pojava na svakom komadiću, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, kugle zemaljske.

Te pojave ni Bosna i Hercegovina, dakle nije izuzeta, i gotovo da bi se moglo reći kako je to veliko savezništvo zemlje i žrtava, ta zakletva zemlje da će sve tajne otkriti, sklopljeno upravo u toj izmučenoj, i ljudskim žrtvama prenapunjenoj bosanskohercegovačkoj zemlji. Vjerojatno da se nigdje u svijetu i tako dugo na najprljavije moguće načine ne skriva istina dati povijesnih stradalničkih razdoblja i tolikog broja ljudskih žrtava, kao u Bosni i Hercegovini, čija je zemlja uistinu preorana i prekopana ljudskim žrtvama čiju istinu stradanja skrivaju mnogi okupatori, silnici, diktatori, tuđinci, izdajnici, zločinci, teroristi, džihadisti i ubojice svih vrsta.

Ne uspije se, naime, otkriti ni istina jednog njenog stradalničkog povijesnog intervala, a već nova suvremenost zakopava i skriva svoje zločine i žrtve. Dogodilo se to i s vremenom građansko-konfesionalnog sukoba u BiH i događa još uvijek i danas to skrivanje zločinaca, zatrpavanje i ne priznavanje žrtava. Na još mnoge neotkrivene istine beha stradalničke prošlosti, agresori na europejstvo i euroidenitet Bosne i Hercegovine slažu i zakopavaju svoje žrtve. A to su oni koji nisu njihovi po bilo kojem predznaku, no njaviše se zakopavaju one žrtve koje nisu njihove nacije i vjere. Ti orači ljudskim žrtvama bosanskohercegovačke zemlje zaboravljaju ili ne će priznati što je god više naslaga žrtava da zemlja sve teže i nemoćnije podnosi,  da ih zapravo ne želi skrivati i skrivanjem biti sudionik njihovih zločina. Ne može zemlja skrivati tolike žrtve zločina, budući da bosanskohercegovačka zemlja ničeg nije toliko puna i prepuna, koliko je puna i prepuna žrtava ljudskih stradanja koje moćnici i počinitelji tih zločina skrivaju. Ne će i ne može stoga bosanskohercegovačka zemlja skrivati ni ove i ovolike žrtve iz razdoblja građansko-konfesionalnog sukoba, koji je i bio rat za teritorij, zbog čega je ta zemlja i natrpana i pretrpana tolikim ljudskim žrtvama.

Dirnula je ta iskrvavljena bosanskohercegovačka zemlja i neke pojedince koji danas hodaju po njoj i koji znaju za mnoge zločine i zločince koji su ih počinili, a koji skrivaju i zakopavaju tu istinu, te žrtve, i potakla ih da surađuju, da zajedno „sve tajne otkrivaju“. Jer pretrpana beha zemlja nevinim žrtvama silnih osvajača i okupatora, ubojica i zločinaca, ne može više ni nove primiti, ni pod starim šutjeti.

Među onima iz reda bošnjačkog naroda koji se odlučiše surađivati sa zemljom na otkrivanju zatrpavani i zatrpani zločina mudžahedina i muslimanske Armije BiH, nad Hrvatima i drugim nebošnjacima, je potpredsjednik daytonskog većeg entiteta Mirsad Kebo. Iako su bošnjačkim vlastima poznati zločini njihove Armije i njihovih mudžahedina nad Hrvatima Srednje Bosne, pa i šire, tu strašnu istinu već više od dva desetljeća ne daju da se iskopa u hrvatskim selima i gradovima Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovice, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… A dobro su znali i znaju za te zločine i zločince, za masovne grobnice Hrvata, budući da je te terorističko zločinačke postrojbe, „El-mudžahid“ i ABiH postrojavao general ABiH Sakib Mahmuljan, zajedno s vrhovnim zapovjednikom Alijom Izetbegovićem u Gluhoj Bukovici u čijoj blizini su i počinjeni najstrašniji muslimanski zločini nad Hrvatima.

Sami zločinci i nisu tada skrivali svoje zločine, pa su se slikali s odrubljenim glavama hrvatskih civila i dječaka, kao u selu Miletići, gdje je, po međunarodnim definicjama genocida, ako je i samo jedan zločin planski učinjen s namjerom istrjebljenja naroda, a takav je učinila muslimanska strana nad Hrvatima u selu Miletiću gdje je zaista počinjen genocid nad hrvatskim civilnim stanovništvom toga sela, koje je danas zaraslo u korov i kojem Muslimani iz okolnih sela brane prilaz njihovim rastjeranim seljanima. Masovna grobnica Hrvata u selu Maljine, koju i danas bošnjačka strana skriva, također je genocid, budući da je isplaniran s namjerom trajnog istrjebljenja hrvatskog naroda iz tog sela. Zbog toga ti zločini mudžahedina i pripadnika ABiH prelaze šest tisuća dokumentiranih stranica što ih prikupio Mirsad Kebo. To je daleko više i od broja stranica papira i od broja žrtava koje su ispisane na njemu. To je brojka koju skriva bosanskohercegovačka zemlja i koja više ne može podnositi to skrivanje i zatrpavanje, te stoga opominje krivce i sukrivce da surađuju sa njom.

Sve to govori da još uvijek nema dobre volje kod bošnjačke strane da priznaju zločine koje su počinili u ime svog naroda i u ime Velikog Alaha. Stoga je Mirsad Kebo jedna velika bošnjačka dimenzija glede priznanja zločina iz reda vlastitog naroda. On je na liniji politike pokojnog Sulejmana Tihića koji je kazao o sukobu u BiH, a time i priznao zločine koje je počinio njegov narod nad Hrvatima i Srbima, „zločinima na sve tri beha strane treba da se bavi pravosuđe“. Odgovornost za te skrivane, a zbog obima i brutalnosti nemoguće ih je sakriti i u zemlju potrpati, muslimanske zločine nad Hrvatima Središnje Bosne ide i do samog političkog vrha bošnjačke strane, do Izetbegovića, mlađeg i starijeg, Ganića, Silajdžića, Delića, Džeferovića, Mlaće, Genjca, Cerića, Mahmuljina… i niz drugih koji i danas ne samo skrivaju te zločine, već svojom ratnom politikom potiču na njihov nastavak. Zar ubojstva hrvatskih povratnika, Kafadara na Ovnaku, Jurčevića u Docu ne govore o još uvijek prisutnoj bošnjačkoj ratnoj politici etničkog čišćenja Hrvata.

Zato je Kebino otkrivanje zločinaca iz reda svog muslimanskog naroda nad Srbima, napose nad najstradalnijom beha stranom Hrvatima, najveći poslijeratni doprinos u izgradnji Bosne i Hercegovine, zajednice konstitutivnih i suverenih naroda. A to je i veliki doprinos u traženju novoga i pravednijeg uređenja Bosne i Hercegovine, na konfederalnim vrijednostima tri nacionalna entiteta u kojima će vladati istina, jednakost, pravednost, demokracija i sloboda za svaku nacionalnu i vjersku posebnost. Samo u tako uređenoj Bosni i Hercegovini zemlja će slobodno moći otkriti sve tajne svih zločina i zločinaca i njihovih žrtava.

Vinko Đotlo/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?