Pratite nas

Kolumne

Maloumnost ili himba

Objavljeno

na

Katkada je ništa moćnije nego išta. Nemojte se smijati. Zar je ikad išta tako ravnomjerno pogodilo sve hrvatske političke prvake kao ono što se ovih dana dogodilo u Den Haagu?

[ad id=”93788″]

Na tamošnjem su Međunarodnom kaznenom sudištu za bivšu Jugoslaviju sudac iz Francuske Jean-Claude Antonetti i sudac iz bivše francuske kolonije Senegala Mandiaye Niang dvotrećinskom većinom glasova u tročlanomu sudskom vijeću oslobodili četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja od svake krivnje za zločine počinjene prije četvrt stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nije se dakle dogodilo – ništa. Vojvoda je naime još prije više od godinu dana bezuvjetno pušten iz haaškoga pritvora. Zbog toga se tada gotovo nitko u Hrvatskoj nije uzbuđivao. No ovo je ništa – gle čuda! – potreslo, šokiralo, zapanjilo, prenerazilo sve hrvatske političke prvake. Jače nego splitska svastika antifašističku dušu bivšega ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića.

Možda se čudite mojemu neobičnom sudu o toj presudi? Ništa tu nije čudno. Mene, kao i svakog normalnog čovjeka, bole krvavi tragovi što su ih četnički vojvode Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić zajedno s Aleksandrom Vučićem i Belim orlovima ostavili po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Boli me i nepravedna haaška pravda. Najnovija me haaška presuda ipak nije nimalo iznenadila. Zašto? Doživio sam i gore stvari. Gledao sam, primjera radi, kako francuski predsjednik François Mitterrand na Vidovdan slijeće u Sarajevo i tako osobno podupire srpsku opsadu grada. Gledao sam i kako slobodni zapadni novinari nakon Daytonskoga sporazuma stiliziraju Slobodana Miloševića u balkanskoga anđela mira. Znam i da je Srbija u zadnjih desetak godina od Europske unije bespovratno dobila više novca nego što ga je Europska unija za to vrijeme preko svojih banaka, tobožnjega Hrvatskog telekoma i drugih trgovačkih društava izvukla iz Hrvatske. Znam da Srbija dosad nije nikomu isplatila ni kunu odštete za zla što ih počinila u četirima osvajačkim ratovima u zadnjem desetljeću XX. stoljeća: protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Vidio sam i kako Bruselj u nedavnomu hrvatskom carinskom prijeporu sa Srbijom nije stao na stranu Hrvatske, članice Europske unije, nego na stranu Srbije, koju snubi da postane članicom Europske unije. Nakon toga ovakva presuda četničkomu vojvodi može iznenaditi samo maloumnika ili himbenika.

A moja neznatnost, hvala Bogu, nije ni jedno ni drugo. Nisam, rekli bi naši naprednjaci, ni „retard“ ni „hipokrit“, pa valjda zbog toga ne mogu povjerovati ni da su hrvatski Kulturnjaci 2016. ili političari retardi i hipokriti.

Ali neke me nedoumice bez prestanka guraju u tu nemilu vjeru. Zašto, primjerice, Ante Tomić i svi Kulturnjaci 2016. drže da je za sigurnost građanina Tomića i njegova šešira odgovoran ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Ne pripadaju li ulično nasilje, krađa i slična nedjela u djelokrug ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića? Zašto ekskrementalni pomazanik Tomić i njegovi kulturnjaci nisu nakon nasilja na splitskom Pazaru tražili odstup ministrice kulture Andree Zlatar Violić? Kako intendant riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta „Ivana pl. Zajca“ Oliver Frljić misli „bojkotirati ministra kulture“? Hoće li Kulturnjaci 2016. i za provalu i pljačku u kojoj je policija ostala bez 280.000 eura i dvaju kilograma zlata okriviti – ministra kulture? Ta i mnoga druga pitanja ljuljaju moju tvrdu vjeru da Kulturnjaci 2016., a osobito Tomić i Frljić, nisu ni retardi ni hipokriti, nego veleumni i iskreni ljudi. No, ona se zasad drži.

Političari su puno tvrđi orah. I pitanja su stoga žešća. Dobro bi bilo – primjera radi – da netko s dostatno visoka mjesta, recimo, predsjednica Republike, predsjednik Sabora ili predsjednik Vlade razjasni puku zašto su Republici Hrvatskoj tako zvane nacionalne manjine njezino bogatstvo? Otkud Hrvatskoj to bogatstvo, najveće u Europi? Zašto je Hrvatskoj dragocjeniji Milorad Pupovac ili Vojislav Stanimirović nego neki državljanin hrvatske narodnosti? Zašto je hrvatski nacionalni interes da Srbija što prije uđe u Europsku uniju? Zašto hrvatski političari već petnaestak godina nazivaju Srbiju prijateljskom zemljom iako Srbija još uvijek drži neke dijelove našega državnog teritorija pod okupacijom, a druge otvoreno svojata, kao vojvoda Nikolić Vukovar? Zar se naši političari moraju javno žvaliti s cvijetom četništva? Tko im to nalaže? Zar je „bratstvo i jedinstvo“, a ne čist račun i obostran probitak uvjet za međudržavnu suradnju? Ili Hrvatska i nakon zadnjega krvoprolića još uvijek sanja san Stjepana Mesića o prvomu mjestu na Zapadnom Balkanu?

[ad id=”93788″]

Bezbroj je takvih pitanja, a odgovor samo jedan: Budi svoj! Tko se toga boji neka – bilo maloumno ili himbeno – uživa u snu o Velikoj Srbiji koji pravno blagosloviše Francuz Jean-Claude Antonetti i Senegalac Mandiaye Niang u obrazloženju presude vojvodi Vojislavu Šešelju.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ratne su 90-e, a u hrvatskim gradovima, različitim sredinama, na javnim trgovima i u tvornicama, Srbi potpisuju izjave o lojalnosti hrvatskoj državi. To je slika iz rata koju pamti Milorad Pupovac i želio bi da je zapamtimo i mi.

Iako sam rođen početkom 1960-ih, a tijekom rata bio sam širom Hrvatske kao ratni dopisnik, potom pripadnik HV-a, a ostalo vrijeme u Zagrebu, ja se te Pupovčeve slike ne sjećam. Nazvao sam nekolicinu svojih kolega i političara, Hrvata i Srba, no ni oni se ne sjećaju da su Srbi morali potpisivati i dokazivati svoju lojalnost na trgovima tijekom rata, piše Davor Ivanković / Večernji list

Jedan mi je kolega rekao da ako je Pupovac to kazao, da je to velika svinjarija. Treba dopustiti mogućnost da je bilo nekih takvih izdvojenih slučajeva gdje se u nekoj sredini javila neka budala ili frustrirani lik koji je tražio javno očitovanje lojalnosti nekih Srba, da je bilo zastrašivanja Srba, no to je daleko od slike o kojoj je Pupovac govorio kao o masovnoj pojavi, te da su čak bila organizirana javna potpisivanja lojalnosti.

Tisuće Srba jesu davale prisegu RH, ali kao pripadnici HV-a, ali to su radili i Hrvati i svi drugi, tako da Pupovac vjerojatno nije mislio na tu sliku iskazivanja lojalnosti.

Pupovac, kao jedan od najvještijih i najmisaonijih političara u Hrvatskoj, poznat je kao osoba koja mjeri svaku izrečenu riječ, pa su mu govori često dugotrajni i monotoni.

Ove riječi koje je prenio pred auditorijem novinara nije izrekao slučajno, pogotovo što se na njegovu presicu vezanu uz politički sukob oko prosvjeda u Vukovaru čekalo danima. Ako dakle nije bilo javnih i masovnih potpisivanja lojalnosti Srba u ratnoj Hrvatskoj, onda je Pupovac svjesno manipulirao.

I sada je to što je rekao dostupno svima na internetu i ostat će trajno zabilježena laž da su Hrvati 1990-ih prisiljavali u različitim sredinama i tvornicama Srbe da potpišu izjave o lojalnosti.

Najmanje što on sada može učiniti jest da podastre dokaze i da kaže jesu li Srbi te izjave morali potpisivati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Sisku i u kojim to tvornicama, da li u Đuri Đakoviću, Končaru, Ini, Plivi, Saponiji, Badelu, TDR-u TLM-u…?

Rečena Pupovčeva konferencija za novinare iščekivana je jer su se on i njegov SDSS našli u funkciji žrtve obračuna premijera Plenkovića i vrha njegova HDZ-a s pripadnicima hrvatske desnice.

Kako je hrvatska javnost već mjesec i pol dana čekala da Pupovac objasni što misli o Vučićevoj izjavi da je Hrvatska nacistička zemlja, očekivalo se da netko i postavi to pitanje. No premda se to nije dogodilo, Pupovac je na to nepostavljeno pitanje sam odgovorio kazavši kako je on šest puta dao prisegu na hrvatski Ustav.

Nije se, pak, trebalo očekivati da će izrijekom reći da Vučić nije u pravu, te da on sam nije zastupnik u nacističkom saboru. Nekako u isto vrijeme kad je Pupovac novinarima dočaravao sliku redova Srba koji čekaju potpisivanje lojalnosti na hrvatskim trgovima, Andrej Plenković je u Saboru Bruni Esih odbrusio da je nikad ne bi stavio na HDZ-ovu izbornu listu da ju je poznavao.

Već je sasvim razvidno da se Plenkoviću uz Esih i Hasanbegovića politički gadi i kompletna unutarstranačka HDZ-ova desnica. On ih shvaća kao neprijatelje, pa se prema njima tako i ponaša. Sa stajališta političke pragmatike, međutim, shvatljivo je što je on umjesto desnice za političkog partnera odabrao Pupovca i njegova tri glasa Srba u Saboru, a nije prvi HDZ-ov lider koji je to učinio.

Naprotiv, Pupovac već više od 20 godina figurira kao pouzdan igrač, koji je u nizu navrata HDZ-ovcima poslužio za krpanje većine. I samo u vrhu HDZ-a znaju zašto je toliko jednostavno i pouzdano politički trgovati s Pupovcem i zašto je to bolje nego trgovati s desnicom.

Kako bilo, jasno je da je za lidere HDZ-a Pupovac lojalan igrač. Kada su počeli zadnji u nizu političkih napada na Pupovca s hrvatske desnice, cijeli se Plenkovićev vrh aktivirao i stao u njegovu obranu.

Pupovac, koji je očito i dalje vještiji političar od mnogih u vrhu HDZ-a, danima je puštao vladajuće da ga brane, da lupaju po hrvatskoj desnici, sve kako bi ispalo da su pripadnici srpske manjine opet na meti zlih desnih Hrvata.

I to je taj najveći problem s Pupovcem, koji premda sastavni dio vladajuće koalicije, nikad neće javno i lojalno ponašati se kao dio tog tima, nego će stajati na izdvojenoj manjinskoj poziciji i sa strane odrađivati politički biznis.

U napetoj situaciji uoči prosvjeda u Vukovaru najmanje što Plenković može jest zatražiti od Pupovca da prestane dolijevati ulje na vatru. I da mu Pupovac otkrije na kojim su to trgovima i u kojim tvornicama tijekom rata Srbi morali potpisivati lojalnost Hrvatskoj, piše Davor Ivanković / Večernji list

 

 

Hrvoje Zekanović: Odgovor Pupovcu i njemu sličnima!!! (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Jugoslavenski koncept u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Protiv inicijative Triju mora su oni koji ne žele boljitak Hrvatske

U ponedjeljak i utorak 17. i 18. rujna za budućnost hrvatskoga gospodarstva održan je u Bukureštu važan susret na vrhu predstavnika zemalja članica tzv. Inicijative triju mora, a sudjelovali su i predsjednik Europske komisije s povjerenicom za regionalnu politiku, ministar energetike SAD-a i njemački ministar vanjskih poslova.

Ideju o neformalnoj političkoj platformi koja je dobila naziv Inicijativa »Tri mora« (odnosi se na Baltičko, Crno i Jadransko more) prva je javno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović g. 2015., a ubrzo se priključio i poljski predsjednik te se danas ta političko-ekonomska platforma vodi kao hrvatsko-poljska inicijativa.

Inicijativa triju mora povezuje 12 članica zemalja Europske unije: Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju, a kao cilj toga povezivanja ističe se podizanje razine energetske sigurnosti, čvršće prometno i digitalno povezivanje te razvoj tržišta i socijalne kohezije u širem smislu.

Inicijativu triju mora odmah su podržale Sjedinjene Američke Države, a na političkoj sceni, kako svjetskoj i europskoj tako i hrvatskoj, izazvala je različita sumnjičenja, a može se reći uz ignoranciju i tihi otpor.

Na svjetskoj razini sumnjičilo se da je to upereno protiv Rusije, na razini Europske unije ili je inicijativa bila ignorirana ili je bila sumnjičena za ugrožavanje interesa najmoćnijih članica EU-a.

Ti nesporazumi ili sumnjičavosti, čini se, više ne postoje jer je, kako je objavljeno, ruski predsjednik navodno izrazio želju da Rusija postane članica ili suradnica te inicijative, a sudjelovanje njemačkoga ministra vanjskih poslova na susretu u Bukureštu pokazuje da Njemačka mijenja mišljenje o toj inicijativi i da bi čak, kako pišu neki mediji, i sama željela postati članica.

Ignoriranje inicijative u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, premda je inicijativa prvoga javnoga promotora imala baš u Predsjednici, taj je projekt najprije primljen vrlo hladno, a u dijelu političkoga spektra i u dijelu medija s podrugivanjem ili čak s negodovanjem, te još ni danas nije posve jasno je li taj projekt prerastao u stvarno prihvaćen jedinstveni politički program i cilj hrvatske vanjske politike.

Poznato je da po ustavu u Hrvatskoj vanjsku politiku zajedno kreiraju predsjednik odnosno predsjednica države i Vlada preko ministarstva vanjskih poslova.

Poznato je također da, premda obnašatelji tih dužnosti dolaze iz jedne te iste političke opcije, razilaženja među njima u nekoliko navrata nisu mogla ostati u sferi povjerljiva dogovaranja, nego su postajala zahvalna materija za medije i medijska prepucavanja – što je veliki znak nezrelosti hrvatske državne politike ili pak znak neslobode političkih protagonista na državnim položajima.

Dok Inicijativa triju mora očito i u razmjerima svjetske politike i u razmjerima politike EU-a sve snažnije afirmira svoju važnost i svoju vrijednost, u Hrvatskoj kao da ne posustaju ignoriranja, kolebanja i oklijevanja, kao i protivljenja tomu projektu.

Projekti poput koridora za energetsku opskrbu, komunikacijska infrastruktura, kao i modernizacija naših ekonomija kroz širenje prometnih veza, omogućit će punu integraciju srednje Europe s ostatkom našega kontinenta i izbrisati umjetne, ali još uvijek postojeće podjele između stare i nove, zapadne i istočne Europe te definitivno pridonijeti višoj razini napretka Europe kao cjeline«, rekla je u Bukureštu hrvatska Predsjednica, koja je na taj skup došla sa 11 hrvatskih projekata.

Od tih 11 projekata tri su iz područja energetike, jedan iz digitalnih komunikacija te sedam iz područja prometnoga povezivanja, a ukupna im je vrijednost 1,782 milijarde eura. Među najvažnijim su projektima LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom ukupne vrijednosti 263 milijuna eura i Jonsko-jadranski plinovod u vrijednosti od 600 milijuna eura.

Projekti

Od sedam prometnih projekata najvažniji su nadogradnja infrastrukture Luke Rijeka u vrijednosti od oko 430 milijuna eura te izgradnja drugoga kolosijeka te obnova i modernizacija željeznice na dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani u vrijednosti od 305,07 milijuna eura.

Digitalni je projekt nacionalni program razvoja širokopojasne agregacijske infrastrukture u područjima u kojima ona još ne postoji, a vrijedi 101,4 milijuna eura.

Svi ti hrvatski projekti pripadaju infrastrukturi u kojoj Hrvatska jako kasni te su vrlo važni za budućnost hrvatskoga gospodarstva i doprinos da se smanji sve teže podnošljiva razlika između bogatoga zapada i po nekim aspektima siromašnih zemalja srednje i istočne Europe.

Oklijevanje ili protivljenje projektu Inicijative triju mora u Hrvatskoj može imati samo jedan razlog: nepoželjan boljitak Hrvatske.

Jasno je da ni jedan političar ni jedna politička opcija u Hrvatskoj nikada ne će otvoreno priznati da joj je cilj djelovanja nepoželjan boljitak Hrvatske, ali (ne)djelovanje, odnosno oklijevanje u reformama, u projektima, u definiranju realnih gospodarskih ciljeva s gledišta hrvatskih nacionalnih interesa ne može skriti da su im od hrvatskih važniji neki drugi ciljevi.

Te politike i ti političari kojima nije stalo do stvarnoga boljitka hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda ne mogu živjeti u tobožnjem zrakopraznom prostoru, nego žive i utemeljeni su na višedesetljetnom jugoslavenskom konceptu i za njega uporno rade.

Premda te politike i ti političari ni tu svoju opciju nikada ne će jasno i glasno deklarirati, oni joj služe, bilo prisilno bilo po svom izboru, te se protive svim inicijativama za ikoju integraciju Hrvatske izvan tzv. jugoslavenskoga koncepta pa im je neprihvatljiva i Inicijativa triju mora.

Upravo neprihvaćanje te inicijative potvrda je životnosti jugoslavenskoga koncepta u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari