Pratite nas

Kolumne

Maloumnost ili himba

Objavljeno

na

Katkada je ništa moćnije nego išta. Nemojte se smijati. Zar je ikad išta tako ravnomjerno pogodilo sve hrvatske političke prvake kao ono što se ovih dana dogodilo u Den Haagu?

[ad id=”93788″]

Na tamošnjem su Međunarodnom kaznenom sudištu za bivšu Jugoslaviju sudac iz Francuske Jean-Claude Antonetti i sudac iz bivše francuske kolonije Senegala Mandiaye Niang dvotrećinskom većinom glasova u tročlanomu sudskom vijeću oslobodili četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja od svake krivnje za zločine počinjene prije četvrt stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nije se dakle dogodilo – ništa. Vojvoda je naime još prije više od godinu dana bezuvjetno pušten iz haaškoga pritvora. Zbog toga se tada gotovo nitko u Hrvatskoj nije uzbuđivao. No ovo je ništa – gle čuda! – potreslo, šokiralo, zapanjilo, prenerazilo sve hrvatske političke prvake. Jače nego splitska svastika antifašističku dušu bivšega ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića.

Možda se čudite mojemu neobičnom sudu o toj presudi? Ništa tu nije čudno. Mene, kao i svakog normalnog čovjeka, bole krvavi tragovi što su ih četnički vojvode Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić zajedno s Aleksandrom Vučićem i Belim orlovima ostavili po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Boli me i nepravedna haaška pravda. Najnovija me haaška presuda ipak nije nimalo iznenadila. Zašto? Doživio sam i gore stvari. Gledao sam, primjera radi, kako francuski predsjednik François Mitterrand na Vidovdan slijeće u Sarajevo i tako osobno podupire srpsku opsadu grada. Gledao sam i kako slobodni zapadni novinari nakon Daytonskoga sporazuma stiliziraju Slobodana Miloševića u balkanskoga anđela mira. Znam i da je Srbija u zadnjih desetak godina od Europske unije bespovratno dobila više novca nego što ga je Europska unija za to vrijeme preko svojih banaka, tobožnjega Hrvatskog telekoma i drugih trgovačkih društava izvukla iz Hrvatske. Znam da Srbija dosad nije nikomu isplatila ni kunu odštete za zla što ih počinila u četirima osvajačkim ratovima u zadnjem desetljeću XX. stoljeća: protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Vidio sam i kako Bruselj u nedavnomu hrvatskom carinskom prijeporu sa Srbijom nije stao na stranu Hrvatske, članice Europske unije, nego na stranu Srbije, koju snubi da postane članicom Europske unije. Nakon toga ovakva presuda četničkomu vojvodi može iznenaditi samo maloumnika ili himbenika.

A moja neznatnost, hvala Bogu, nije ni jedno ni drugo. Nisam, rekli bi naši naprednjaci, ni „retard“ ni „hipokrit“, pa valjda zbog toga ne mogu povjerovati ni da su hrvatski Kulturnjaci 2016. ili političari retardi i hipokriti.

Ali neke me nedoumice bez prestanka guraju u tu nemilu vjeru. Zašto, primjerice, Ante Tomić i svi Kulturnjaci 2016. drže da je za sigurnost građanina Tomića i njegova šešira odgovoran ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Ne pripadaju li ulično nasilje, krađa i slična nedjela u djelokrug ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića? Zašto ekskrementalni pomazanik Tomić i njegovi kulturnjaci nisu nakon nasilja na splitskom Pazaru tražili odstup ministrice kulture Andree Zlatar Violić? Kako intendant riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta „Ivana pl. Zajca“ Oliver Frljić misli „bojkotirati ministra kulture“? Hoće li Kulturnjaci 2016. i za provalu i pljačku u kojoj je policija ostala bez 280.000 eura i dvaju kilograma zlata okriviti – ministra kulture? Ta i mnoga druga pitanja ljuljaju moju tvrdu vjeru da Kulturnjaci 2016., a osobito Tomić i Frljić, nisu ni retardi ni hipokriti, nego veleumni i iskreni ljudi. No, ona se zasad drži.

Političari su puno tvrđi orah. I pitanja su stoga žešća. Dobro bi bilo – primjera radi – da netko s dostatno visoka mjesta, recimo, predsjednica Republike, predsjednik Sabora ili predsjednik Vlade razjasni puku zašto su Republici Hrvatskoj tako zvane nacionalne manjine njezino bogatstvo? Otkud Hrvatskoj to bogatstvo, najveće u Europi? Zašto je Hrvatskoj dragocjeniji Milorad Pupovac ili Vojislav Stanimirović nego neki državljanin hrvatske narodnosti? Zašto je hrvatski nacionalni interes da Srbija što prije uđe u Europsku uniju? Zašto hrvatski političari već petnaestak godina nazivaju Srbiju prijateljskom zemljom iako Srbija još uvijek drži neke dijelove našega državnog teritorija pod okupacijom, a druge otvoreno svojata, kao vojvoda Nikolić Vukovar? Zar se naši političari moraju javno žvaliti s cvijetom četništva? Tko im to nalaže? Zar je „bratstvo i jedinstvo“, a ne čist račun i obostran probitak uvjet za međudržavnu suradnju? Ili Hrvatska i nakon zadnjega krvoprolića još uvijek sanja san Stjepana Mesića o prvomu mjestu na Zapadnom Balkanu?

[ad id=”93788″]

Bezbroj je takvih pitanja, a odgovor samo jedan: Budi svoj! Tko se toga boji neka – bilo maloumno ili himbeno – uživa u snu o Velikoj Srbiji koji pravno blagosloviše Francuz Jean-Claude Antonetti i Senegalac Mandiaye Niang u obrazloženju presude vojvodi Vojislavu Šešelju.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari