Pratite nas

Kolumne

Maloumnost ili himba

Objavljeno

na

Katkada je ništa moćnije nego išta. Nemojte se smijati. Zar je ikad išta tako ravnomjerno pogodilo sve hrvatske političke prvake kao ono što se ovih dana dogodilo u Den Haagu?

[ad id=”93788″]

Na tamošnjem su Međunarodnom kaznenom sudištu za bivšu Jugoslaviju sudac iz Francuske Jean-Claude Antonetti i sudac iz bivše francuske kolonije Senegala Mandiaye Niang dvotrećinskom većinom glasova u tročlanomu sudskom vijeću oslobodili četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja od svake krivnje za zločine počinjene prije četvrt stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nije se dakle dogodilo – ništa. Vojvoda je naime još prije više od godinu dana bezuvjetno pušten iz haaškoga pritvora. Zbog toga se tada gotovo nitko u Hrvatskoj nije uzbuđivao. No ovo je ništa – gle čuda! – potreslo, šokiralo, zapanjilo, prenerazilo sve hrvatske političke prvake. Jače nego splitska svastika antifašističku dušu bivšega ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića.

Možda se čudite mojemu neobičnom sudu o toj presudi? Ništa tu nije čudno. Mene, kao i svakog normalnog čovjeka, bole krvavi tragovi što su ih četnički vojvode Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić zajedno s Aleksandrom Vučićem i Belim orlovima ostavili po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Boli me i nepravedna haaška pravda. Najnovija me haaška presuda ipak nije nimalo iznenadila. Zašto? Doživio sam i gore stvari. Gledao sam, primjera radi, kako francuski predsjednik François Mitterrand na Vidovdan slijeće u Sarajevo i tako osobno podupire srpsku opsadu grada. Gledao sam i kako slobodni zapadni novinari nakon Daytonskoga sporazuma stiliziraju Slobodana Miloševića u balkanskoga anđela mira. Znam i da je Srbija u zadnjih desetak godina od Europske unije bespovratno dobila više novca nego što ga je Europska unija za to vrijeme preko svojih banaka, tobožnjega Hrvatskog telekoma i drugih trgovačkih društava izvukla iz Hrvatske. Znam da Srbija dosad nije nikomu isplatila ni kunu odštete za zla što ih počinila u četirima osvajačkim ratovima u zadnjem desetljeću XX. stoljeća: protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Vidio sam i kako Bruselj u nedavnomu hrvatskom carinskom prijeporu sa Srbijom nije stao na stranu Hrvatske, članice Europske unije, nego na stranu Srbije, koju snubi da postane članicom Europske unije. Nakon toga ovakva presuda četničkomu vojvodi može iznenaditi samo maloumnika ili himbenika.

A moja neznatnost, hvala Bogu, nije ni jedno ni drugo. Nisam, rekli bi naši naprednjaci, ni „retard“ ni „hipokrit“, pa valjda zbog toga ne mogu povjerovati ni da su hrvatski Kulturnjaci 2016. ili političari retardi i hipokriti.

Ali neke me nedoumice bez prestanka guraju u tu nemilu vjeru. Zašto, primjerice, Ante Tomić i svi Kulturnjaci 2016. drže da je za sigurnost građanina Tomića i njegova šešira odgovoran ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Ne pripadaju li ulično nasilje, krađa i slična nedjela u djelokrug ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića? Zašto ekskrementalni pomazanik Tomić i njegovi kulturnjaci nisu nakon nasilja na splitskom Pazaru tražili odstup ministrice kulture Andree Zlatar Violić? Kako intendant riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta „Ivana pl. Zajca“ Oliver Frljić misli „bojkotirati ministra kulture“? Hoće li Kulturnjaci 2016. i za provalu i pljačku u kojoj je policija ostala bez 280.000 eura i dvaju kilograma zlata okriviti – ministra kulture? Ta i mnoga druga pitanja ljuljaju moju tvrdu vjeru da Kulturnjaci 2016., a osobito Tomić i Frljić, nisu ni retardi ni hipokriti, nego veleumni i iskreni ljudi. No, ona se zasad drži.

Političari su puno tvrđi orah. I pitanja su stoga žešća. Dobro bi bilo – primjera radi – da netko s dostatno visoka mjesta, recimo, predsjednica Republike, predsjednik Sabora ili predsjednik Vlade razjasni puku zašto su Republici Hrvatskoj tako zvane nacionalne manjine njezino bogatstvo? Otkud Hrvatskoj to bogatstvo, najveće u Europi? Zašto je Hrvatskoj dragocjeniji Milorad Pupovac ili Vojislav Stanimirović nego neki državljanin hrvatske narodnosti? Zašto je hrvatski nacionalni interes da Srbija što prije uđe u Europsku uniju? Zašto hrvatski političari već petnaestak godina nazivaju Srbiju prijateljskom zemljom iako Srbija još uvijek drži neke dijelove našega državnog teritorija pod okupacijom, a druge otvoreno svojata, kao vojvoda Nikolić Vukovar? Zar se naši političari moraju javno žvaliti s cvijetom četništva? Tko im to nalaže? Zar je „bratstvo i jedinstvo“, a ne čist račun i obostran probitak uvjet za međudržavnu suradnju? Ili Hrvatska i nakon zadnjega krvoprolića još uvijek sanja san Stjepana Mesića o prvomu mjestu na Zapadnom Balkanu?

[ad id=”93788″]

Bezbroj je takvih pitanja, a odgovor samo jedan: Budi svoj! Tko se toga boji neka – bilo maloumno ili himbeno – uživa u snu o Velikoj Srbiji koji pravno blagosloviše Francuz Jean-Claude Antonetti i Senegalac Mandiaye Niang u obrazloženju presude vojvodi Vojislavu Šešelju.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari