Pratite nas

Kolumne

MARCEL HOLJEVAC: U Hrvatskoj se nikom ne smije braniti nastup – osim Thompsonu u pulskoj Areni!

Objavljeno

na

Ovih dana smo mogli gledati scene iz Pariza: razmažena deriščad s ljevice i iz antife je opet napravila kraval u gradu jer njihov kandidat nije prošao u drugi krug, a kandidatkinja onog što oni zovu “radikalnom desnicom” je prošla.

Iako je nejasno što je tu zapravo radikalno – sve što Marianne Le Pen govori je zapravo ne tako davno bilo nešto što se samo po sebi razumije, ali je pod naletom demagoških politika sve ono što je zdravorazumsko postalo “radikalno desničarsko”, a sve ono što je nenormalno i u osnovi nemoralno, pa i imbecilno, je postalo “nova normalnost”. Poput zatrpavanja zemlje pod gomilom imigranata iz kulturološki sa zapadnom civilizacijom nespojivih sredina, koji usto dobrim dijelom ne pokazuju ni najmanji interes za adaptaciju i što ih je više to su za nju manje zainteresirani, a više za teroriziranje starosjedioca.

Divljanje antife smo vidjeli u SAD nakon izborne pobjede Donalda Trumpa, a i prije nje smo gledali brutalne fizičke napade na one koji su ga podržavali. Divljanje antife smo vidjeli nedavno na Berkeleyu, o čemu sam pisao, kad su toljagama i batinanjem pokušali spriječiti jednu tribinu, nekog tko se njima nije sviđao. Mila Yiannopoulosa. A sad smo ga ponovo vidjeli u Parizu – Antifa priznaje rezultate izbora samo dok je izbor njima po volji, inače pokazuju pravo lice – nasilje, palež, napadi na policiju, razbijanje.

U čemu je razlika između pravaša koji su prosvjedovali protiv Frljićeve predstave i onih iz antife, zapitat ćete se? “Postoji pravo na prosvjed” mantra je ljevice – kad oni prosvjeduju. No ne postoji pravo na prosvjed, nigdje, ni u Ustavu niti u povelji o ljudskim pravima! Postoji samo pravo na mirni prosvjed. Nenasilni prosvjed. Jasno je zašto je došlo do prosvjeda protiv Frljićeve krajnje uvredljive predstave: on je HNK pretvorio u Pornhub. Njegove predstave su umjetnički bezvrijedne, kazališna kritika u Austriji ga je satrla kad je postavio tu istu predstavu, “Naše nasilje i vaše nasilje”, na daske Schauspielhausa u Beču. “Predstava pršti jednostavnošću i sirovošću, izvedena je amaterski, a u grčevitom nastojanju da šokira gledatelje izaziva dosadu”, napisao je lani Norbert Mayer u tekstu naslovljenom “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića“.

“Vrijeđali su publiku i kritizirali režisera Alvisa Hermanisa, koji je kritizirao natpis na kazalištu „Refugees Welcome“. Neprestano se insinuiralo da u Europi opet postoje fašističke tendencije. Jedan musliman je mučen svinjskim mesom i alkoholom. Zatvorenici su upucani ili ubijeni nožem. Uz to je osmišljena prikladna propaganda. Može li biti prostije? Da. Jedna muslimanka s hidžabom na glavi izvukla je austrijsku zastavu iz vagine i objesila ju. Poslije je silovana: zid pada, a križ s kanisterima ostaje stajati na pozornici. Neka vrsta Isusa u crveno-bijelo-crvenim gaćama penje se na ženu i prisiljava ju na seks. Nakon toga si obriše donji dio trbuha njezinom zelenom maramom. Slab aplauz. Klicali su samo lubitelji hard-core pornografije”, piše die Presse. Ronald Pohl iz der Standarda je pak napisao: “Antifašizam je krvavica! Kad biste starom ljevičarskom šok-umjetniku Johannu Kresniku došli s takvom besmislicom, valjao bi se po podu od smijeha. I tako se bečki festival u 2016. godini mora nositi s ovom idiotskom predstavom”, te dodao, “Predstava Naše nasilje i vaše nasilje traje puno predugačkih 75 minuta, uz neugodan zadah školskog kabarea”, te ironično dodao, “I tako vrijeđanje nacionalnih simbola daje hrabrost u borbi protiv fašizma”. Zbog iste predstave izbili su prosvjedi u Poljskoj, i odande je Frljić izbačen.

“Umjesto fašizma glavni je neprijatelj kapitalizam, dok su izbjeglice koje nadiru u EU izrabljena klasa. Može biti. Međutim, inscenaciji je nedostajalo ne samo književne kvalitete, nego i uvjerljive angažiranosti – jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga. Tekst je antizapadno intoniran i potpuno antiliberalan. Kako drugačije objasniti činjenicu da minutu šutnje za žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu ne slijedi samo jedna minuta za četiri milijuna žrtava zapadnjačkog terora na Bliskom i Srednjem istoku nego kao huškanje jer je brojka od četiri milijuna žrtava plod mašte”, kaže kritičar.

Jasno je o čemu se tu radi: Frljić ne režira predstave, nego radi predstavu od svojih predstava. Njegove agitprop perverzije nemaju veze niti s kulturom niti s kazalištem. No budimo realni: On je jučer odnio pobjedu. Prosvjednici su (opet!) ispali negativci. Jer je prosvjed – ma kako svi mi imali pravo prosvjedovati protiv Frljićevih nacionalističkih uvreda i općenito njegovog vulgarnog šovinizma – je na kraju ispao patetičan i promašen. Jer, jedini cilj Frljićeve predstave i jest izazvati takvu reakciju: gađenje austrijske kritike i skidanje tog smeća s repertoara nakon jedne predstave je bilo ipak primjerenije. Prosvjed je ispao antipatičan, i mnogima koji ne vole Frljića je bilo neugodno: likovali su na kraju jedino novinari koji su mogli popljuvati prosvjednike koji eto ometaju “izvođenje umjetničkog djela”, koje je umjetnost koliko je to i psovanje nekom majke ustaške, jer se na to sve kod Frljića zapravo svodi.

Takve prosvjede na žalost vode marginalni likovi, rade ih diletantski i to odbija većinu onih koji bi inače rado istjerali Frljića iz Hrvatske u rodnu BIH kao što su ga Poljaci izbacili iz zemlje nogom u stražnjicu. Ovako su prosvjednici u Splitu samo odradili ulogu besplatnog PR-a za jednog nenadarenog režisera. On ne živi od svoje umjetnosti, od nje bi brzo umro od gladi, nego upravo od “kontroverzi i provokacija” i takvog PR-a. Ovako će nazoviintelektualci s ljevice sad mjesecima laprdati o predstavi, “cenzuri”, i ustašizaciji Hrvatske i predstavljati Frljića kao borca za slobodu umjetničkog izričaja, što on nije, on je tek sitni provokator koji se služi onim što bi se inače zvalo “govor mržnje” i šovinizam da dolazi s desna. No to ne znači da ga treba ignorirati. Ne treba nipošto, niti si itko smije dozvoliti, da netko tako grubo vrijeđa bez da mu na odgovarajući način odgovori!

No ono što je bitno je nešto drugo: građani imaju pravo na mirni prosvjed. Frljić ima pravo režirati što ga volja za svoje novce, sloboda umjetničkog izražavanja je neupitna. Ali nema pravo režirati što ga volja za naše novce, i kao porezni obveznici imamo se pravo buniti. Isto tako, kao što Frljić u svojim predstavama ima pravo reći što misli o Hrvatima, tako Hrvati svakako imaju pravo javno reći Frljiću što misle o njemu i njegovoj “umjetnosti”. Ali kada se netko buni protiv Frljićevog primitivizma, onda je “krkan” i “ognjištarac”. A kad Thompson želi održati koncert u Puli, onda se dižu zabrane, cenzura! Iako mu ni Pula ni država ne daju niti kune svog novca! Onda ne može dobiti prostor u najam po bilo kojoj cijeni, iako njegove pjesme u biti ne vrijeđaju nikog, naročito ne na vulgaran i primitivan način na koji on vrijeđa Hrvate!

No to “vrijeđa me” kod prosvjednika je promašen odgovor na Frljića, koji je prije svega politikant i spletkaroš bizantinske provenijecije. To je model ponašanja upravo francuskih anarhista i američkih “liberala”, koji su, kad ih netko krivo pogleda, osjetljiviji i brži na okidaču (“triggered”, kažu  sami liberali) od mafijaša sa zagrebačke Knežije iz devedesetih, koji bi u kafiću ustali i prebili gosta koji bi u čudu gledao njihovo nadvikivanje, ili prosječnog krkana koji prebije ženu kad mu predbaci što je opet pijan došao kući. Jer je “osjetljiv”. Tako su isto osjetljivi na uvrede i “antife”. Mi ne bismo trebali biti takvi – slučaj Frljić traži drukčiji odgovor.

Jer, mi ne smijemo Frljiću zabranjivati da iznosi svoje gadarije jer to nas vrijeđa. Obilježje svake diktature i svakog antidemokratskog režima je ograničavanje slobode govora. Najvažnije obilježje svakog slobodnog društva je sloboda govora, pogotovo onog govora koji nekog vrijeđa ili kojeg netko ne želi čuti. Jer, nemoguće je reći bilo što ozbiljno o bilo čemu da nekog ne uvrijedite, i nemoguće je pronaći činjenicu koju bi svi željeli čuti (zapravo, većinu ljudi većina činjenica jednostavno vrijeđa).

No sloboda govora danas postoji, očito, samo za Frljiće. Za razne “politički angažirane umjetnike”, aktiviste tzv. “civilnog društva” (je li ono konzervativno vojno ili kakvo?). Oni su frustrirani svijetom koji nije onakav kakav oni misle da bi trebao biti, niti onakav kakvog su si oni zamislili da bi mogao biti, i zato su fašistoidni, opasni, oni su zapravo tipični sljedbenici masovnih pokreta 20. stoljeća koji su donijeli toliko zla svijetu, svi takvi pokreti za “socijalnu pravdu” kreću od onih koji nisu zadovoljni svojim mjestom u svijetu, koji misle da su “deprivilegirani” ili što već, oni svoju identifikaciju grade na borbi protiv “neprijatelja” zbog kojeg su oni (ili neki njima bliski) “deprivilegirani”, a sve to kod Frljića i njemu sličnih proizlazi iz vlastitih frustracija i kompleksa. U demokraciji i jednom Frljiću treba biti dozvoljeno govoriti i režirati – o svom trošku, naravno, ne poreznih obveznika – ali je u demokraciji isto tako dozvoljeno birati vlast koja neće financirati i podržavati obijesne i frustrirane tipove poput Frljića. I reći Frljiću što ga ide.

Marcel Holjevac / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari