Pratite nas

Kolumne

Marcel Holjevac: Oni uhićuju Hrvate, mi im financiramo filmove!

Objavljeno

na

“Big shit”

Milanović je bio posve u pravu kad je rekao da je BiH, što se tiče pravosuđa, “big shit” i da se nema s kime tamo razgovarati.

To je rekao braniteljima govoreći o spisakovima krivično gonjenih osoba.

Upravo ovo što se sad događa pokazuje da su napadi na te njegove riječi bili posve neosnovani, piše Marcel Holjevac / dnevno.hr

Samo dva dana nakon što je Plenković sa svitom hodočastio u Bosnu i Hercegovinu, uz moto “BIH nema većeg prijatelja od Hrvatske”, uslijedila su uhićenja u Orašju. Kao što je poznato, 31. listopada je u Orašju uhićeno deset bivših pripadnika HVO-a pod optužbama za ratne zločine.

U Orašju, gdje nakon prolaska srpske vojske niti jedan starac, civil, nije ostao živ! A ni BIH ni Hrvatska nikad nisu potegnuli pitanje stvarnih ratnih zločina u Posavini. Je li BIH tužiteljstvu stvarno trebalo preko 20 godina da istraži stvar, ili se radi o zastrašivanju i političkom pritisku, te šamarčini novom hrvatskom premijeru?

Očito, potonje. I to netom nakon što je Plenković izjavio je kako je europska budućnost BiH od strateškog interesa za Hrvatsku, i kako će nova vlada učiniti sve što može kako bi BiH nastavila napredovati na europskom putu.

Gdje je tu strateški interes za Hrvatsku, nije objansio. Vjerojatno je pitao one u Buzinu i Bruxellesu što je naš strateški interes. Pa su mu objasnili da je naš strateški interes da nemamo vlastiti strateški interes.

Naš strateški interes je, jasno, prije svega položaj Hrvata u BIH, ne BIH kao takva. Od nas ne ovisi hoće li taj međunarodni protektorat koji glumi državu opstati ili ne, pa se time ne trebamo previše niti zamarati, jer na to ne možemo bitno utjecati.

Ne može čak ni Srbija, koja kontrolira pola teritorija BIH. Zato je naš strateški interes planirati s jedne strane kako zaštititi interese preostalih Hrvata u BIH, i sam njihov opstanak, a s druge se strane pripremiti na mogućnost da danas-sutra Međunarodna zajednica digne ruke od BIH, i imati plan što uraditi u tom slučaju. Mi takav plan nemamo, mi smo sve karte, očito, stavili na to da će BIH opstati. A to nije pametna politika, jer opstanak BIH ne ovisi o nama.

A kako je Hrvatska reagirala na taj cirkus? Blokadom pristupa EU? Povlačenjem veleposlanika? Uvođenjem carinskih i drugih mjera? Ne. Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier komentirao je uhićenja izazivši zabrinutost, usput ponovivši kako jeVlada odlučna u potpori BiH na njezinom europskom putu! “Izrazili smo zabrinutost i preko veleposlanstva u Sarajevu, kontaktirali smo nadležne institucije Bosne i Hercegovine a ja sam osobno dao instrukciju našem veleposlaniku da zatraži od nadležnih stupanje u kontakt s hrvatskim državljanima, koji su uhićeni, a državljani su i BiH; tako da ih institucije BiH tretiraju kao svoje državljanine”, izjavio je Stier. Usput je pokušao smiriti duhove rekavši kako su samo pozvani “da daju iskaze”, a ne i optuženi! Zašto su onda uhićeni i privedeni, a ne pozvani redovnim putem da daju iskaz?

Ovime je Stier, zapravo, priznao gdje se i kako kreira vanjska politika RH. Sad jasno vidi kolika je razlika između Kovača i Stiera, koji, kao niti Plenković, nikad ništa neće nazvati pravim imenom niti se kome zamjerati. Strah me i pomisliti što će tek biti kad na red dođe prijem Srbije u EU, ako ikad dođe. A hrvatska politika prema BIH je doživjela potpuni fijasko. Koji ne želi priznati, već i daje ustraje na istoj politici moljakanja bošnjačkih lidera da lijepo postupaju s Hrvatima u BIH. Na što se ovi grohotom nasmijaše.
Naknadna pamet

Rekaciju vlade na uhićenja u BIH kritizirali su, očekivano, oporbeni političari, ali i HDZ-ovi koalicijski partneri iz MOST-a. “Tužno je da predstavnici najviših državnih institucija RH smatraju da je dovoljno izraziti zabrinutost zbog uhićenja hrvatskih branitelja i državljana RH u BIH”, kaže Bulj. “Uhićenjem državljana RH u BiH, koji su branili svoj dom, potvrđuje da su Hrvatski branitelji bez zaštite, lovina na otvorenom lovištu . Ovo je potpuni poraz krive politike hrvatske diplomacije vođene od završetka Domovinskog rata i, ono najgore, potvrda nefunkcioniranja sigurnosnih službi”, kaže on. Bulj smatra da se trebamo početi ponašati kao ozbiljna država, i problemu pristupiti – državnički.

Mali problem je što je Bulj zaboravio da je on bio predvodnik u napadima na Karamarka i u rušenju prethodne HDZ-Most vlade, u kojoj je ministar Kovač malo drukčije pristupao problemu susjeda, i što je zajedno s Orepićem bio protiv bilo kakvih smjena u SOA-i i policiji, te ćišćenja udbaških kadrova. Upravo je njegov stranački lider Petrov zajedno s Oreškovićem i u suradnji s veleposlanostvom u Buzinu odabrao novog šefa SOA-e.

A sve ovo što se događa je posljedica upravo tog novog “euroatlantskog kursa” hrvatske politike, koja ništa ne radi bez dogovora (direktiva) od strane EU i veleposlanstva u Buzinu, što su uostalom potvrdili i Stier i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Stier je rekao kako “pripremaju korake prema BIH u dogovoru sa SAD i NATO paktom”, što vjerojatno treba čitati kao “išli smo ih pitati smijemo li ih ometati u uhićenima Hrvata”. A vjerojatno će završiti trpanjem svega skupa pod tepih zbog zajedničkih, europskih, viših interesa. A Predsjednica je rekla da će sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost. Možda. A možda i neće. Treba vjerojatno pitati je li to uopće problem.

Isto važi za Kotromanovića, koji je jako ljut jer vlada ne poduzima ništa glede uhićenja Hrvata u BIH. “A baš volim ove čiste, bezgrešne, nepogrešive domoljube. Dobro je da su oni komunistički gadovi i j…vjetri na čelu sa Zokijem pali, dobro je jer su oni hapsili i izručili sve generale od Blaškića do Brodarca. Ajmo Šeks, daj neki savjet što da napravimo. Revolucija!!”, napisao je Kotromanović. Ma za ne prepoznati! Je li to onaj isti Kotromanović koji je ugovarao kriminalni remont MIG-ova?

A što je njegova vlada poduzimala 4 godine oko optužnica Srbije? Oko Veljka Marića? Oko situacije s Hrvatima u BIH? Ništa. Baš ništa. Što je on radio da zaštiti bivše suborce od tih optužbi, i optužbi u samoj Hrvatskoj na račun branitelja, medijske pa i policijske hajke na njih, premlaćivanju na Markovom trgu?

Sad su i on i Matić strašno zabrinuti za hrvatske branitelje. Dok su bili na vlasti, bili su zabrinuti jedino da im Nijemci ne uhite Perkovića, pa su i Ustav htjeli mijenjati. To što nam Srbija uhićuje branitelje ih nije previše brinulo tada, pa ne mora ni sada što to radi BIH.

Vijak-terorizam

Život u Hrvatskoj je zamalo stao. Prekinuta je sjednica Sabora. Više saborskih klubova u petak je zatražilo hitno organiziranje tematske sjednice Odbora za medije. U drugi plan je pao i pokop žrtava antifašističkih zločina iz Hude jame. Umalo da nije proglašena opća mobilizacija i na ulice izvedena policija s dugim cijevima.

Jer je predsjedniku HND-a, cehovske udruge koja okuplja manji dio novinara u Hrvata, mehaničar u Srbiji rekao da mu je netko do pola prepilio dva vijka na prednjem desnom kotaču auta, nakon što mu je isti počeo vibrirati na auto-cesti. Leković, naravno, o tome nije izvijestio policiju u Srbiji, niti u Hrvatskoj, nego je čitavu priču, onako profesionalno, temeljem ekspretize anonimnog mehaničara negdje iz Rume ili Stare Pazove, zaključio da je netko pokušao atentat na njega. To se zove profesionalizam u novinarstvu! Pustiti optužbu na račun N.N., vjerojatno Hrvata koji ga, onako ugroženog borca za istinu i pravdu, žele ubiti, ustaše jedne.

Priča je bila glavna tema medija iduća tri dana. Da su meni pukla dva vijka na kotaču, i da sam optužio “antifašiste” ili koga već da me žele ubiti, jer mi je Muso automehaničar rekao da mi je netko do pola prepilio vijke na jednom kotaču, to bi zacijelo naišlo na sprdnju u medijima, ako bi itko primijetio. S razlogom.

Leković, koji inače radi i uglavnom i živi u Beogradu, je ustvrdio: “Nije prvi puta da se netko ‘igra’ zavrtnjima/šarafima na kotačima mojega auta. Jednom su ih samo odšarafili napola, ali je auto bio relativno nov pa sam brzo shvatio da nešto nije u redu. Ovaj stari ionako stalno ‘drnda’ pa ne primijetim odmah promjenu. To je inače jedna od češćih metoda ‘opstrukcije’”, napisao je Leković.

Osobno, mislim da bi Leković trebao posjetiti nekog tko se bavi paranojom. Istina, desi se da novinare ubiju tako da im prčkaju po autu. Recimo, tako da im pod njega postave pet kila eksploziva. Ali šanse da ćete nekog ubiti oštećivanjem dva šerafa na jednom kotaču su ravne tome da ćete ga ubiti tako što ćete mu ulaštiti pod u dnevnoj sobi, u nadi da će pasti i udariti glavom u radijator i pritom poginuti.

Ako želite nekog ubiti, ili na nekog izvršiti atentat, ma koliki diletant bili, izabrat ćete metodu koja će ga s bar 90% sigurnosti usmrtiti. A ne onu koja s 99.9% neće.

Naime, Lekovićeva priča ne da je šuplja, nego je nakaradna. Vijci (ne šrafi ni zavrtnji, kako on piše, bar ne u Hrvatskoj) na kotaču se lako oštete ako su prejako zavrnuti, ili nedovoljno zavrnuti. Ako vam otpadnu na auto cesti, sigurno ih nećete naći, kao što ih je on “pronašao”. Treba vam laserski vid za to. Nadalje, ako su vam dva vijka na jednom kotaču odvinuta, auto i dalje vozi najnormalnije, jer ih ima pet, a dovoljna su tri.

Dodatna dva su radi sigurnosti. Šanse da će vam otpasti kotač radi dva vijka su nikakve, trebalo bi prepiliti sve, i moliti Boga da svi popuste u istom trenutku, i to nakon nekoliko stotina kilometara vožnje (Leković je prošao bar 300 km auto-cestom prije nego je uočio da mu kotač vibrira). A i da vam otpadne kotač, vjerojatno vam se neće desiti baš ništa, osim ako vam otpadne baš na auto-cesti, što je praktički nepredvidivo.

A i da vam otpadne na auto-cesti, i dalje se vjerojatno neće desiti ništa što bi vas ubilo, uz današnje sustave sigurnosti, pojaseve, zračne jastuke, i ostalo. U najgorem slučaju, završit ćete bokom uz ogradu auto-ceste. Ako vam je prepiljen lijevi kotač, ne desni. Ukratko, sve skupa je priča za malu djecu. Ni u trash-krimićima nitko nikog ne ubija piljenjem dva vijka na kotaču, previše je neuvjerljivo.

Glavni tajnik HND-a je, pak, u izjavi Hini kazao da je, ukoliko se pokaže da su vijci zaista prepiljeni, riječ o pokušaju ubojstva. Ja bih rekao da se tu prije svega radi o pokušaju difamacije, i skretanja pažnje na sebe. A iskustvo mi pak govori da su, kad Srbi počnu pričati o svojoj ugroženosti u Hrvatskoj, obično ugroženi svi ostali. Tako je bilo i 1971. i 1991.

No, Leković je otišao osobno Orepiću, ministru, što pripadnici neugroženih vrsta u Hrvatskoj ne mogu. A Orepić, kao ministar, ne bi smio ni na koji način utjecati na istrage, jer bi time kršio zakon. Za nadati se je, ipak, da će ovaj put istraga, za razliku od slučaja “svastika” i još nekih, dati rezultata. Pa ako se pokaže da je sve skupa rezultat paranoje, loše obavljenog mehaničarskog posla, ili tako nečeg, onda Leković u najmanju ruku treba odgovarati zbog uznemiravanja javnosti i lažnog prijavljivanja pokušaja ubojstva.

P.S., dok ovo pišem računalo mi ispušta čudne zvukove. Sumnjam da je netko prčkao po kablovima kako bi me ubila struja. Lastane, jesam li ja normalan?

Trenutak iskrenosti

Političari su rijetko kad iskreni, jer iskrenost nije uvijek dobra za popularnost. To je, uostalom, politologija davno ustvrdila. Previše iskren političar ne traje dugo. Zato tim više treba cijeniti iskrenost, pa i kad se ne događa namjerno.

A Predsjednica sasvim sigurno nije imala namjeru biti iskrena kad je rekla, u intervjju za RTL, “Amerikanci će odlučiti tko će biti naš sljedeći predsjednik – ovaj, njihov sljedeći predsjednik”.

Neki psihijatri i psiholozi tvrde da nema slučajnih pogrešaka, već da lapsusi u govoru odražavaju ono što stvaro mislimo a ne želimo reći. U svakom slučaju, ukoliko Amerikanci odluče tko će biti naš slijedeći predsjednik, to neće biti prvi put. Nije daleko od pameti ni pretpostaviti i da su upravo oni odlučili tko će biti premijer, i tko to ne smije biti zbog nekih veza s Rusima i nekih stavova koje nisu na liniji partije, odnosno na liniji razmišljanja “slobodnog svijeta”.

“Naravno, svi ćemo se prilagoditi i prihvatiti izbor američkih građana”, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović, i dodala: “kad je tiječ o odnosima SAD-a i Hrvatske, mislim da ovo postignuto strateško partnerstvo ne može biti narušeno”.

To da ćemo prihvatiti zbor Amerikanaca nije sporno, jer tu nemamo izbora ionako. No kad bi naš odnos sa SAD stvarno bio partnerski, a ne vazalni, onda bi to podrazumijevalo da i oni prihvate naš izbor, kakav god bio. I predsjednika, i premijera, i stava o bilo čemu od pobačaja do istospolnih brakova. A ne vidi se da je tome baš tako: strateško partnerstvo zadnjih dana sve više liči na čisti podanički odnos, a sve manje na partnerstvo.

Ministarstvo kulture regiona

“U pozadini te lavine napada na HAVC, koji simbolizira najuspješniju kulturnu reformu koju smo poduzeli u Republici Hrvatskoj i koja je nota bene započeta za vrijeme HDZ-ove Vlade u kojoj sam sudjelovala, stoje interesi i nezadovoljstva ljudi koji iz ovog ili onog razloga ne vide svoju budućnost ili sebe u takvom složenom, ali vrlo transparentnom sustavu”, rekla je za Večernji list nova ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek.

Nju jako smeta što je optužuju da želi prikriti kriminal u HAVC-u. No, nije bitno tko što misli. Bitno je da je njena pozicija ministrice nespojiva s njenim donedavnim angažmanom u upravi HAVC-a i prijateljskim vezema s njegovim čelnicima, u osjetno većoj mjeri nego što je pozicija Tomislava Karamarka kao potpredsjednika vlade bila s njegovim prijateljstvom s čovjekom koji radi za MOL, i poslovnih veza svoje tada buduće supruge s njim.

Radi se o školskom primjeru sukoba interesa. Što se financija HAVC-a tiče, one su transparentne koliko i Mamićevi transferi nogometaša, što jasno pokazuje financijsko izvješće koje je objavio njen prethodnik.

Ali poanta ovdje je njena izjava kako je HAVC “simbol najuspješnije kulturne reforme”. Po čemu je ona uspješna? Po tome što se godišnje potroši stotinjak milijuna kuna, dobrim dijelom utjeranih od osiromašenih poreznih obveznika preko TV pretplate, za snimanje filmova koje nitko ne gleda, koji nikog ne zanimaju, i koji nemaju nikakav propagandni učinak za RH, osim eventualno negativnog?

Ili po tome što smo svojevremeno Jasmili Žbanić, koja je Milanoviću poručila “Mrš kući” kad je došao u posjet BIH, izbrojali par milijuna kuna za film koji joj je BIH odbila financirati jer, kako su obrazložili, promiče pedofiliju? Ili zato što smo dali 500.000 kuna za ovogodišnji film o “Pišonji i žugi” koji se snima u BIH, sa sarajevskim glumcima i redateljem, i koji govori o sarajevskom bendu i herojima njihove pjesme? Kakve to veze ima s hrvatskom kulturom, osim što financiranje filmova u zemlji koja zadnjih uhićuje Hrvate pod optužbama za “ratne zločine” graniči s čistim ludilom? A filmovi o bilo čemu što se tiče kulture u Hrvata i Hrvata kao takvih godinama ne prolaze na natječajima HAVC-a i Ministarstva kulture.

Kruh, mlijeko, knjige, i porezi

Kad tekst počinje sa “stručnjaci tvrde”, obično ga ne pročitam, jer “stručnjaci tvrde” je bezvrijedna argumentacija, “argumentum ad verecundiam”. Ipak, zaintrigirao me tekst u “Slobodnoj dalmaciji” naslovljen “stručnjakinja analizira: što nam donosi porezna reforma?” u kom se Dr. sc. Marina Tkalec, znanstvena suradnica na Odjelu za makroekonomiju i međunarodnu ekonomiju Ekonomskog instituta u Zagrebu, osvrće na nedavno predstavljenu poreznu reformu.

Ono što svi znamo, poskupjet će kruh i mlijeko, te knjige, a za sve ostalo većinu ionako nije previše briga. Vlada tvrdi da ćemo živjeti bolje, plaćati manje režija, imati više novca, a narod kao narod, poučen iskustvom, ne vjeruje da će išta plaćati manje, ali vjeruje da će kruh plaćati skuplje. Usto, poučeni iskustvom, vjeruju da će bogati zbog smanjenja poreza na dohodak biti bogatiji, a siromašni zbog skupljeg kruha siromašniji. A što se pojeftinjenja plina i struje tiče, većina bi vladi ionako pustila i struju i plin. Besplatno.

No zanimljiva je u tome rečenica: “Jedan od argumenata za provođenje reforme je i visoka porezna nestabilnost uzrokovana čestim izmjenama i dopunama u posljednje četiri godine.” Ako išta znam o logici, onda je ovo skakanje samom sebi u usta. Istina je da česte promjene poreznog sustava loše djeluju na ekonomiju, i odbijaju ulagače koji ne znaju što mogu očekivati u budućnosti. Dakle, protiv čestih promjena poreza ćemo se boriti još jednom poreznom reformom kojom ćemo iz temelja sve promijeniti. Dok ne dođe iduća vlada, koja će, kako bi ispalo da nešto i radi, opet novim izmjenama i dopunama poreza liječiti “nestabilnost uzrokovanu čestim izmjenama i dopunama poreza”.

Nama koji pokušavamo logično razmišljati takva razmišljanja obično uzrokuju glavobolje. Nije li ipak bolje konačno taj porezni sustav ostaviti na miru, smanjiti troškove države, i kad se budžet poravna, jednostavno smanjiti poreze?

Na što imaju pravo Hrvati u BIH?

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je ovog tjedna briljirala, ne samo lapsusima, već i hotimično izrečenim tvrdnjama. Najzabavnija od njih je ona da Hrvati nemaju pravo na neki treći entitet, ni na “traženje prava na koja nemaju pravo”.

Njena izjava, dana povodom uhićenja veterana HVO-a pod optužbama za ratne zločine u BIH, glasi: “Cilj je ne narušiti odnose s BiH, oni moraju ostati prijateljski, dobrosusjedski, Hrvatska će nastaviti podržavati BiH kao suverenu, teritorijalno integralnu državu, i njezin europski put, ali isto tako, vrlo, vrlo ozbiljno ćemo se držati, kao supotpisnici Daytonskog sporazuma, i slova i duha tog sporazuma, što znači konstitutivnost i jednakopravnost svih triju naroda na cijelom području BiH.

To nitko ne treba tumačiti kao nekakav zahtjev za trećim entitetom ili traženje nekih prava na koja Hrvati nemaju pravo. Ne, tražimo upravo jednaka prava za sve državljane, za sva tri naroda”.

Prvo, zašto je nama cilj ne narušiti odnose s BIH kad je BIH narušila te odnose ovim uhićenjima? Drugo, koji je naš interes da podržavamo “europski put” BIH i njenu “teritorijalnu cjelovitost” kad je na okupu drže tek druge države, međunarodna zajednica, i kad svi znamo da bi se raspala u tri dana da je se prepusti samoj sebi? I koji je to “europski put” BIH, gdje se on manifestira?

I, najvažnije, što znači da ćemo tražiti jednaka prava za sva tri naroda, a ne i “prava na koja nemamo pravo”, što god to značilo, a ne i entitet? Ako druga dva naroda imaju svoje entitete, Srbi svoj, a Bošnjaci de facto svoj u kom su Hrvati tek manjina, onda bi jednaka prava trebala podrazumijevati i entitet za Hrvate u BIH. Sve drugo, jednostavno, nisu jednaka prava. Jer Srbi imaju veća.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari