Pratite nas

Kolumne

Marcelj Holjevac: Kako je Adrian postao Khalid, ili kako je propala integracija muslimana

Objavljeno

na

Promiče im osnovni problem: zapad se, paralelno s dekristijanizacijom koju promiču liberali, ubrzano islamizira.

Adrian Russell, terorist koji je prošlog tjedna gazio ljude po Londonu i ubio policajca, nije jedini zapadnjak koji je promijenio ime i vjeru, i prešao na islam.

U prvom trenutku nakon napada, javljeno je da je napadač 42-godišnji Trevor Brooks, poznatiji kao Abu Izzadeen. Dakle, još jedan bivši kršćanin – bar kulturološki gledano, uostalom odgojen je u obitelji praktičnih vjernika – koji je postao musliman.  Zabunu je ubrzo riješio novinar BBC-a koji je javo da se Trevor Brooks, odnosno Abu Izzadeen još uvijek nalazi u zatvoru pa stoga nije mogao izvesti napad u kojem je ubijeno četvero ljudi. To je potvrdio i njegov odvjetnik.

Trevor, rođeni Englez iz Hackneya, istočki London, porijeklom s Jamajke, je prije nego što je postao propovjednik ekstremističkog islama bio električar. Osuđen je temeljem optužbi za prikupljanje novčanih sredstava za teroriste na četiri i pol godine zatvora. On je inače govorio kako su teroristički napadi ‘vrijedni divljenja’, a u jednom obraćanju obrušio na bivšeg imama, pripadnika britanskih oružanih snaga zbog preuzimanja posla za britansku vladu.

Optužio ga je da ne prakticira ozbiljno muslimansku vjeru te da se odrekao vjere zbog vojske. “Tko bi prodao raj za 30.000 funti osim budale?”, rekao je tada Abu Izadeen, koji je nakon puštanja ponovo završio u zatvoru zbog kršenja uvjetne – naime, pojećivao je Pakistan i Afganistan i tamo podučavao teroriste.

I ta njegova izjava dosta govori. To što on nije stvarni počinitelj, pustimo za trenutak po strani. Stvarno, za što se bore islamisti, a za što Europljani? Islamisti vjeruju da će završiti u raju poginu li za svoju vjeru. U budućem ratu, bude li ga, a sve govori da hoće, oni će se boriti za Boga u kojeg vjeruju, za svoje mjesto u raju. Za što će se boriti bijeli europljani? Krista je Europa davno odbacila, a tko bi se borio na život i smrt za pravo da jede svinjetinu i pije pivo u pubu? Ne samo da europljani rapidno izumiru zbog niskog nataliteta, koji je u konačnici produkt moralne propasti zapada. Oni također sve češće – prelaze na islam. Dok muslimani rijetko ili nikada ne prelaze na kršćanstvo, niti se integriraju u “sekularno zapadno društvo” čije vrijednosti, uostalom, ni samo to društvo ne zna niti može definirati.

Tolerancija? Ona sama po sebi nije vrijednost, već odsustvo vrijednosti za čije se je prihvaćanje vrijedno boriti. Tolerancija je po definiciji tek trpljenje štete koju vam drugi rade, ili ponašanja koje vama nije prihvatljivo, a koje ne sprječavate iako biste možda mogli. Tolerancija je pozitivna u onoj mjeri u kojoj omogućava prostor osobnih sloboda, dok ne ugrožava zajednicu kao cjelinu. Ona je međutim kontraproduktivna ako nije uzajamna, u ovom slučaju između islamske i kršćanske zajednice u Europi. A nije. Jer, muslimani u Europi u praksi toleriraju zapadnjacima njihov način života, koji smatraju nedostojnim, prljavim i dekadentnim, samo dok moraju.

Kad ga mogu spriječiti uvođenjem šerijata, to i čine. Primjer je spomenuti etnički očišćeni gradić u Engleskoj, kao i brojni dijelovi zapadnih gradova u kojima caruje šerijat a na ulazu u četvrti patroliraju šerijatske milicije koje ne puštaju unutra nikog tko nije musliman. Policija na to nikad ne reagira.

Pravi počinitelj je još jedan konvertit, što je otkriveno kasnije. Adrian Russell je rođen kao Adrian Elms, njegova majka se zvala Janet. The Daily Mail javlja kako se Janet udala za čovjeka imenom Phillip Ajao i živjela je s njim u Sussexu dok je Adrian bio dijete. Komesar Rowley iz Scotland Yarda kaže kako oni sad istražuju je li bivši Adrian, danas Khalid Masood, “radikaliziran” online propagandom ili je bio izravno u vezi s teroristima. “Naša istraga se fokusira na njegovu motivaciju, njegove pripreme i njegove suradnike”, kaže on. I dok Britanci pokušavaju doznati je li on bio “usamljeni vuk” koji je djelovao samostalno, ili dio terorističke organizacije, promiče im da to i nije bitno.

Ono što jest bitno, je da je bio musliman. I da je taj teroristički čin, kao i gotovo svi u ovom stoljeću prije njega, počinjen u ime islama. Ne nečeg drugog. Ne neke druge vjere, ne neke druge ideologije poput komunizma, kao što je bilo često u prošlom stoljeću. Islam je najagresivniji masovni pokret na zapadu 21. stoljeća. Dok se ostali masovni pokreti – od feminističkog preko gay do ekološkog – služe uglavnom psihološkim nasiljem i emocionalnim ucjenama, islam jednostavno gazi ljude automobilima i raznosi ih bombama.

Učinkovitost te strategije je neupitna. Zapad uglavnom poručuje “mi vas se ne bojimo” – ali trebali bi se bojati. Sve više mladih zapadnjaka prelazi na islam. Adrian je kao sitni kriminalac vjerojatno na islam prešao u zatvoru: Britanski zatvori su rasadnik radikalnog islama. Salafističku scenu u Njemačkoj vode Abu Hamza i Abu Adam. Niti jedan od njih nije došao iz pećine u planinama Afganistana niti iz pustinje oko Raqqe u Siriji. Abu Adam je rođen je u u Mönchengladbachu kao Sven Lau , 1980., u obitelji koja nikakve veze s islamom nikad nije imala. Nakon odsluženja vojske i završene srednje škole radio pet godina kao šef lokalnih vatrogasaca, a potom promijenio ime u ‏ابو آدم‎ i posvetio se širenju islama. Abu Hamza, lider njemačke ultraordoksne tzv. “Salafismusszene” , je rođen kao Pierre Vogel.

On je bio profesionalni boksač, ali kako mu se taj posao nije činio dovoljno nasilnim,  pa je 2001. prešao na islam i danas je, nakon studija u Medini, jedan od najistaknutijih i najvažnijih islamističkih figura u Njemačkoj i na zapadu. Radikalan je, zagovara poligamiju. Ta dvojica danas vode šerijatsku policiju koja patrolira ulicama Wuppertala, uz blagoslov lokalnog suda i policije koji su takvu “policiju” legalizirali. Ironija je da antiimigrantske patrole u istom gradu – koje su pak zabranjene – vodi Turčin. Usput, on i Sven Lau imaju zajedno osmero djece. Prosječan Nijemac ima jedno. Da, na dugi rok – muslimani će biti većina. I ne samo radi imigracije. I da, problem kod imigranata jest upravo njihova brojnost: jednostavno, previše ih je da bi ih se moglo integrirati u njemačko društvo, sve kad bi se oni i željeli integrirati.

A ne žele. Ono što žele je podrediti zapad svojim pravilima, i unatoč svim plišanim medjvedićima, šarenim avatarima s ovom ili onom zastavom i svijećama na mjestima masovnih pogubljenja nevjernika, zapad nema nikakav odgovor na njih. I oni to znaju. Terorizam islamska zajednica na zapadu uglavnom prešutno ili javno podržava. Ako i ne, ne čini ništa protiv njega. Muslimani ne cinkaju svoje teroriste zapadnjačkim policijama, čak i kad nisu teroristi i ne podržavaju terorizam. Islam se širi zapadom, i širit će se sve brže.

Ne samo preko imigranata, nego i tako što će sve više dezorijentiranih mladih ljudi za zapada prelaziti na islam, koji u kaosu i moralnoj dezorijentiranosti današnjeg zapada daje jasan moralni putokaz i postavlja jasna moralna pravila. A ljudi vole jasna pravila. Vole snažne, ne vole slabe. S njima suosjećaju, ali u konačnici se priklone jačemu. U Londonu, u kojem se napad dogodio, bijelci su danas manjina. Tek ih je 45%. Gradonačelnik je “umjereni” musliman, koji je neumjereno izjavio kako je “terorizam dio života u velikom gradu” nakon napada. Nitko nije našao za shodno zgroziti se nad takvom izjavom: zapadni mediji su tek kritizirali Trumpovog sina koji se na tu izjavu kritički osvrnuo.

Kako to da terorizam nije problem u Tokiju, ili Šangaju, koji su puno veći gradovi od Londona ili Pariza? Odgovor je očit i jednostavan. Tamo nema muslimana u značajnijem broju. Od dalekog istoka do srca Europe, od Kalifornije do Moskve, terorizam gotovo isključivo ima islamski predznak. Gdje god postoji značajnija muslimanska zajednica u nemuslimanskoj zemlji, postoji i problem terorizma, a muslimanska zajednica uglavnom predstavlja socijalni i sigurnosni problem. Na taj problem zapad nema apsolutno nikakav odgovor, osim pjevanja pjesmica o multikulturalnosti i programa integracije muslimana.

Ono što svima nekako promiče je da sama ideja multikulturalnosti isključuje mogućnost integracije. Integracija znači uklapanje došljaka u postojeću kulturu zapada. Multikulturalnost pak podrazumijeva da nema uklapanja u tu kulturu, već svaka kultura nastavlja funkcionirati po svojim pravilima i svojim zakonima i tradiciji. Svima je pala u oči fotografija muslimanke koja je razgovarajući na telefon, naoko nezainteresirano, prošla kraj jedne od žrtava napada. Ona se kasnije na društvenim mrežama branila od napada: rekla je da je tek javila obitelji da je dobro. No nitko nije primijetio slona u sobi: maramu.

Dok se zapadne žene u Riyadu i drugdje u muslimanskim zemljama ne smiju odijevati u skladu sa zapadnom kulturom, već moraju poštivati lokalnu kulturu, hodati zamotane i ne smiju izlaziti bez pratnje muškaraca, i nitko se na zapadu ne buni protiv takvog stanja stvari, dotle muslimani vrlo agresivno traže pravo na svoju islamsku odjeću na zapadu, uključujući burku. Koja je simbol potčinjenosti i obespravljenosti žena u islamu, a pravo na njeno nošenje brane radikalne feministice koje danas uglavnom, kao i gay pokreti, promiču kulturu koja ide za tim da ženama oduzme sva prava a homoeseksualce pobaca s 20. kata. Čisto ludilo ili jednostavno neprincipijelno savezništvo dvije struje koje su ideološki posve suprotstavljene, jedne ultraliberalne a druge ultrakonzervativne muslimanske, ali obje imaju zajedničkog neprijatelja – kršćansku kulturu zapada? Ovo potonje, reklo bi se.

Uz liberale i Sorosevu armiju koja dovlači milijune i milijune novih muslimana svake godine u Europu, u ovom trenutku se ne čini da ima izgleda da bi se ona mogla obraniti od islamizacije. Izgleda da je sekularizam bio tek međufaza između stare, kršćanske Europe i Europe budućnosti – islamske. U većini država zapadne Europe muslimani će biti apsolutna većina stanovništva do kraja ovog stoljeća. Imamo li razloga vjerovati da će se desiti nešto drugo od onog što se desilo u zemljama Bliskog istoka, nekoć kršćanskim, danas posve muslimanskim i posve očišćenim od bilo kakvih ostataka kršćanske kulture?

Imamo li razloga vjerovati da će scenarij, uostalom, biti različit od onog na Kosovu, ili BIH, koje su kroz stoljeća od kršćanskih postali muslimanske zemlje? Ne, ali imamo i te kako razloga vjerovati da će s rastom broja muslimana na zapadu rasti i broj Adriana, Svenova, Trevora i Pierrea koji će postajati Muhamed, Abu, ili Khalid. Perspektiva nije dobra, a suvislog rješenja u skladu s našim moralnim kodom koji zabranjuje nasilje nema na vidiku.

Marcel Holjevac / Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Opstaju li Hrvati u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, političar kojem je bošnjački vođa Alija Izetbegović ostavio u amanet Bosnu i Hercegovinu, ovih je dana zaprijetio Sjedinjenim Američkim Državama zbog njihove potpore Kurdima u Siriji, koji su se inače borili protiv Islamske države.

Erdogan je, naime, protiv američkih saveznika već najavio vojnu akciju, kojom bi s pograničnih područja u Siriji eliminirao Kurde.

Budući da su u Siriji sukobljeni interesi velikih sila, koje s jedne strane čine Rusija, Turska i Iran, a s druge SAD i njezini saveznici, slika ove raskoljene zemlje sve više podsjeća na aktualno stanje u BiH.

Sve zaoštreniji odnosi Turske i SAD-a u Siriji mogli bi se preko već glasovitoga šerijatskog amaneta i Erdoganova utjecaja na svoje islamske podanike preliti i u Bosnu i Hercegovinu.

Rusko pak interesno područje u toj bliskoistočnoj zemlji približno je sukladno odnosu Republike Srpske prema Moskvi na koju se oslanjaju političari iz Banja Luke.

Pozivi pojedinih bošnjačkih političara, poput onih iz skupine t. zv. Građanskog saveza, da se bošnjačka strana naoruža i spremi za rat nisu samo na granici političkoga izgreda.

Naime, takvim pozivima bošnjačka strana nastoji podizati tenzije unutar vlastitoga muslimanskog korpusa, a s druge strane utjerati strah Hrvatima, koji se pokušavaju izboriti da im političke predstavnike ne biraju Bošnjaci, nego vlastiti narod.

Iza ovako radikalna bošnjačkog poziva vjerojatno se skriva i već poprilično odmaklo ustrojavanje stanovite inačice nekadašnje Patriotske lige, koja je svoje vojne i financijske potencijale, namjesto tada aktualne borbe protiv JNA i Miloševićeve Srbije, usmjerila na kasnije etničko čišćenje hrvatskoga naroda iz BiH.

Bošnjačke namjere potvrđuje i tvrdoglavo odbijanje svih bošnjačkih političkih snaga da, unatoč odluci Ustavnoga suda BiH, spriječe u parlamentu svojim preglasavanjem promjenu izbornoga zakona u BiH, koji bi Hrvatima omogućio da sami biraju svoje predstavnike.

Zašto pak bošnjačka politika, ono što traži za sebe u Federaciji pa i Republici Srpskoj, ne dopušta hrvatskom narodu?

Odgovor je poprilično jednostavan. Naime, hrvatsko-bošnjačka Federacija je prostor za koji su muslimanske snage Alije Izetbegovića vodile rat devedesetih godina cijelo vrijeme tijekom bosanskohercegvačkih sukoba.

Zbog bošnjačke brojčane premoći, a nakon što su Hrvati u Federaciju unijeli Herceg-Bosnu i ostali bez teritorijalnosti, bošnjačka je politika svoju ratnu strategiju samo pretvorila u osvajanje prostora političkim sredstvima i u okviru što im ga omogućuje međunarodna uprava.

Ozbiljno pozicioniranje Turske na bosanskohercegovačkom području i sve snažnija politika protivbe Sjedinjenim Američkim Državama mogli bi u slučaju da se ne promijeni izborni zakon potaknuti i Bošnjake, da poput Erdoganove prijetnje Kurdima, realiziraju već pripremljene planove za uništenjem hrvatskoga naroda u BiH.

Tim više, što bez obzira na stvarno stanje, Bošnjaci doživljavaju Hrvate kao jedine američke saveznike u BiH.

Ako se Washington ne bude znatnije zauzeo protiv politike kršenja cijeloga niza hrvatsko-bošnjačkih sporazuma – od Washingtonskih pa sve do Daytonskih, bošnjačka će politika perfidno i pod plaštem Daytona iskoristiti prigodu i Hrvate potisnuti s područja Federacije, koju doživljavaju kao isključiv bošnjački i muslimanski prostor.

Nasuprot tomu, takve će bošnjačke operacije potaknuti i Hrvate na obranu vlastite opstojnosti, što u okolnostima, kad im je zabranjeno da sami biraju svoje političke predstavnike, ne znači ništa drugo nego borba za autonoman teritorijalni status unutar BiH.

Javno odbijanje svakoga hrvatskog prijedloga samo pokazuje kako bošnjačka strana nije dorasla nikakvom dijaloga, a još manje postizanju učinkovita sporazuma, kojim bi se omogućilo funkcioniranje države.

Koja god strana, bilo Hrvati u BiH bilo SAD, bude odbijala prihvaćanje političke zbilje i zaklanjala oči od krajnjih bošnjačkih namjera na kraju će vjerojatno i jedna i druga strana izgubiti.

Kad su u pitanju Hrvati, vrlo lako bi mogli nestati s povijesne pozornice, a njihovim nestankom, sad već po dobro poznatoj formuli Bosna i Hercegovina bi bile podijeljene, ne samo između Srba i Bošnjaka, nego i po interesnim područjima – između Turske i Rusije.

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u posjetu BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ako nam uzmu kulturu i obrazovanje, izgubili smo i državu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj tko upravlja procesima obrazovanja i odlučuje o formama i sadržajima kulture u jednoj zemlji, kreira i svjetonazor iz čega nužno proizlazi i stanoviti pogled na svijet – uključujući i one vrijednosti koje spadaju u ideološko opredjeljenje.

Dakle, pojednostavljeno i grubo rečeno: svi mi smo uglavnom produkt obrazovanja i kulturnog miljea iz kojega potječemo i to je ono što krerira naš mentalni sklop i habitus, uz, naravno, utjecaj drugih čimbenika sredine u kojoj živimo (obitelji, društvenih skupina, medija itd.).

Rijetko se tko od nas neće sjetiti omiljenih lektira ili pjesmica što smo ih pjevali još u osnovnoj školi, učitelja, nastavnika i profesora od kojih smo primali prva znanja i spoznaje o svijetu u kojemu živimo. Ne mali broj nas odrastao je s junacima iz bajki, priča, romana, stripova. I to nas je, bili mi toga svjesni ili ne, odredilo kao misaona bića i usmjerilo ka određenom poimanju života i usvajanju vrijednosti.

Kultura i obrazovanje su, dakle, bez ikakve sumnje bitni čimbenici odgoja mladih ljudi u bilo kojemu, pa i našem, hrvatskom društvu. Zato nam nikako ne može biti svejedno što se u tim sferama društvene djelatnosti čini i na koji način.

Logika stvari koja kod nas ne funkcionira (ne slučajno!), jeste da bi sustav obrazovanja i kulture (počevši od sadržaja, preko programa i prezentacije) morao biti sukladan preovlađujućem svjetonazoru ili još bolje rečeno ODRAZ tog većinskog svjetonazora u kojemu bitnu ulogu igraju nacionalne vrijednosti i identitet, te tradicija kao neodvojivi dio tog identiteta.

U slučaju da nije tako, manjina sebi uzima za pravo nametati nešto što tom društvu nije svojstveno, imanentno i u suštini ne može niti zadovoljiti potrebe tog društva.

Možemo li, primjerice, zamisliti, da se u jednoj Kini ili Indiji pokuša inaugurirati ateistički svjetonazor i proglasiti ga „progresivnim“ i „suvremenim“, odnosno, poželjnim, pa tamo zaredati s gay paradama, popularizacijom „slobodne ljubavi“ (i prikazivanjem sado-mazo ili sličnih kazališnih predstava)?

Kakav bi rezultat bio?

Loše bi se proveo svatko komu bi pala napamet takva ludorija, zar ne? Ne zato što su te sredine „primitivne“ i „nerazvijene“, nego stoga što su tamo tradicija i svjetonazorske vrijednosti u tako oštroj suprotnosti s našim zapadnoeuropskim „progresom“, da bi svako nastojanje njihova pobijanja ili poništavanja naišlo na trenutačan otpor i neprihvaćanje širokih slojeva naroda.

Ako je to tako, a jeste, moramo postaviti pitanje: Zašto smo mi Hrvati tako nespremni braniti svoje vrijednosti i popuštamo pred očitom destrukcijom koja nam se nameće, pred diktatom manjine s čijim „vrijednostima“ (ako su to uopće vrijednosti) ovaj narod nema ničega zajedničkog? Naš hrvatski narod u golemoj većini ne samo da nema ničega zajedničkog s tim „moralom“, „etikom“ i modelom života koji mu se nameće, nego je sve skupa upereno protiv njegovih vitalnih interesa!

Sjećate li se izjave gospođe Vesne Pusić (tada ministrice MVEP) koja je poslije rezultata referenduma o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice žene i muškarca, na kojemu se 66% građana izjasnilo ZA B RAK I OBITELJ, izjavila kako Hrvatskoj „predstoji dug i mukotrpan put odgajanja javnog mnijenja za prihvaćanje moralnih i etičkih vrijednosti suvremenog civilizirano svijeta“ (!?). Dotična gospođa je, naime, bez znanja hrvatske javnosti i na svoju ruku, Hrvatsku već bila uključila u „klub ljubitelja LGBT zajednica“ (potpisivanjem neke deklaracije, rezolucije – što li je to već bilo) i nakon referenduma je, naravno, bila kivna što to nije prošlo, odnosno, što je svijest o zaštiti braka i obitelji kod građana toliko izražena da zadaću koju je dobila nije u stanju obaviti.

Ako se tko pita čemu onako otrovna mržnja u medijima i nasilje na ulicama (u vrijeme organiziranja istog referenduma) što su je prosipali mainstream mediji, lijevo-liberalne i anarhističke skupine ojačane LGBTIQ i ostalim skupinama „civilnog društva“ koje su uz pomoć tadašnje vlasti (SDP-HNS-IDS-HSU) odlučile PREODGOJITI hrvatsko društvo, odgovor mu je već tada dala Vesna Pusić.

Naime, taj bolesni i destruktivni svijet koji nam nude ona i njezini istomišljenici, ide za tim da nas ta manjina doista, PREODGOJI i to tako što će diktirati sadržaj obrazovanja i kulture koji su temelj svakog društva. I usput nas, naravno, uvjeriti kako je sve to dobro, nužno i jedino moguće!!!

Drugim riječima, mi bi se trebali pomiriti s time da našu djecu uče i odgajaju Vesna Pusić, Stjepan Mesić, Dragan Markovina, Tihomir Jakovina, Ivo Josipović, Oliver Frljić, Rada Borić, Goran Beus Richembergh, Drago Pilsel, Viktor Ivančić, Nina Obuljen-Koržinek, Anka Mrak-Taritaš, Pavle Marinković, Blaženka Divjak, Boris Jokić, Zoran Ferić i slični likovi i to NAMETANJEM svojih koncepcija koje su u potpunoj suprotnosti s tradicijom, moralom, etičkim vrednotama i zasadama, svijetonazorom, potrebama i voljom OGROMNE VEĆINE GRAĐANA.

I ne treba se zavaravati, sve se to odigrava pod dirigentskom palicom Andreja Plenkovića i njegove vlade. Oni pokušavaju ovo kukavičje jaje upakirati i poturiti nam kao pozitivnu tekovinu „demokracije“, „ljudskih sloboda“ i „suvremenog svijeta“.

Oni koji pljuju na sve naše vrijednosti (vjeru i Crkvu, nacionalna znamenja, osloboditeljski rat, najosjetljivije skupine ovog društva – ratne žrtve), nazivaju nas najpogrdnijim imenima i vrijeđaju naše svetinje, rasisti i crveni fašisti kojima ništa nije sveto i koji mržnjom i isključivošću „šire obzorja slobode“ – ali samo za sebe i svoje istomišljenike, ONI SU ZABRINUTI ZA BUDUĆNOST OVOG NARODA I OVE ZEMLJE!?

I uživaju otvorenu (ili prešutnu) potporu naše „konzervativne“ vlade.

Koja perverzija!

Nemam ništa protiv njihovog svjetonazora, opredjeljenja, pa niti koncepta obrazovanja i kulture, ali samo pod jednim uvjetom: NEK TO PRIMJENE NA SVOJOJ DJECI, A NE NA NAŠOJ!

Ili, ako im to ne odogovara, nek se skupa s Frljićem na čelu i svojim anarho-liberalističkim cirkusom upute na neko drugo mjesto – po mogućnosti što dalje od Hrvatske. A nas nek ostave u našoj blaženoj „zaostalosti“, „neznanju“ i izvan tokova svoga „progresa“. Bit ćemo im zahvalni.

Za nas „talibane“ i „ustaše“ postoje samo LJUDSKA PRAVA  (a ne „ženska“ ili „muška“, ne „prava manjina i LGBTIQ zajednica“ itd.), jer je poštivanjem LJUDSKIH PRAVA zaštićeno je svako ljudsko biće.

Ne priznajemo to da za nas katolike, konzervativce, vjernike, Hrvate, ne postoji pravo na odgoj vlastite djece i da se njihovo obrazovanje provodi suprotno našoj volji, uvjerenjima i svjetonazoru! Ne pristajemo da se pod krinkom „umjetničkih sloboda“ ili „satire“ pljuje na naše svetinje! To je nasilje nad zdravim razumom na koje kao slobodni ljudi sa svojim neotuđivim pravima ne pristajemo!

Ako se mi Hrvati i svi drugi građani (neovisno o vjeri i naciji) ne budemo supotstavili toj destrukciji i u ime ponuđenog lažnog „progresa“ prihvatimo nakaradne modele kulturno-obrazovnog odgoja naše djece, nitko nam neće biti kriv!

Zar nas kršćane netko sa strane treba učiti miru, toleranciji, ljubavi, harmoniji, ljudskim pravima, istini, pravednosti, životnim vrijednostima, humanizmu i čovjekoljublju, kulturi i civilizaciji!?

Tim vrijednostima su pozvani poučiti nas Frljić, Obuljen, Pusićka i ostali?

Nama je Isus Krist prije više od dva milenija donio te vrijednosti na Zemlju i poučio nas svemu što je dobro i korisno za sve ljude pod nebeskim svodom (davno prije nastanka „marksizma“, „liberalizma“ i drugih ideologija koje su ljudski izum i služe jedino u svrhu vladavine jednom skupinom ljudi nad drugom).

Trebamo se samo toga držati i ne odstupati.

I BORITI SE!

U ime naše djece i njihove budućnosti, u ime istine i pravde, u ime zaštite ljudskog života i prava na slobodu, u ime uvjerenja za koja smo sigurni da su ispravna i vode boljem i sretnijem društvu.

Svim legitimnim, zakonitim i civiliziranim sredstvima SE MORA PRUŽITI OTPOR ovoj pošasti, uključujući i prosvjede, pa i građanski neposluh bude li ustrebalo.

Ne učinimo li to, bit će kasno i nećemo imati koga kriviti, jer glavni krivci bit ćemo MI!

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari