Pratite nas

Povijesnice

Margaret Thatcher potvrdila je Graniću: Da sam ja tad bila na vlasti, Britanija bi odmah bombardirala Miloševića

Objavljeno

na

Kad je Mate Granić 15. siječnja 1992. nešto poslije 20 sati stigao kući, napokon je mogao odahnuti.

Već se neko vrijeme znalo da će taj dan biti ključan i da će Hrvatsku priznati svih 12 država tadašnje Europske zajednice, kao i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska, no kako kaže Granić, tadašnji potpredsjednik Vlade, u politici “nije gotovo dok nije gotovo”.

Cijeli je taj dan proveo u Vladi prateći kako dolaze priznanja i napokon je navečer mogao proslaviti s obitelji. Sin Luka, najmlađi od troje djece, imao je tek nešto više od četiri mjeseca. Bio je rođen u kolovozu, mjesecu koji se pokazao ključnim za sudbinu Hrvatske.

Tada je njemački kancelar Helmut Kohl, nakon što je vidio snimke zločina na Banovini i u Slavoniji, shvatio zločinačku bit režima Slobodana Miloševića i “okrenuo” se na hrvatsku stranu, kaže Granić, doajen hrvatske politike i svjedok tih vremena te političkih i diplomatskih akcija koje su ostale daleko od očiju javnosti.

Hrvatska jest proglasila neovisnost 25. lipnja 1991., no u tom trenutku to je prilično malo značilo u međunarodnoj zajednici. Hrvatsku jesu priznale Slovenija, baltičke države i Ukrajina, no ni one same nisu još bile u potpunosti priznate.

Kako znaju reći diplomati iz tog razdoblja: “Ni portiri u veleposlanstvima nisu željeli primiti zahtjev za priznanje Hrvatske”.

Jedina država koja je razumjela Hrvatsku bila je Sveta Stolica. Doduše, bilo je pojedinaca koji su nas podržavali, poput Austrijanca Aloisa Mocka ili tada već bivše britanske premijerke Margaret Thatcher.

Ona mi je kasnije, dok smo u njezinu domu pili čaj, rekla: “Da sam ja tad bila na vlasti, odmah bih bombardirala Miloševića”. Francuska i Velika Britanija bile su izrazito protiv priznanja Hrvatske, SAD se bavio Pustinjskom olujom, a Rusija svojim problemima – oslikava tadašnje raspoloženje Mate Granić. No ni podrška Svete Stolica nije došla sama od sebe.

Mitterrandovi prijatelji

Sveti Otac Ivan Pavao II. odlično je razumio situaciju, duboko cijenio i Hrvate i smatrao da Hrvatska treba biti suverena. Imali smo i sreću da je ministar vanjskih poslova Jean-Louis Pierre Tauran bio za Hrvatsku – kaže Granić i otkriva anegdotu iz 1998., za Tauranova posjeta Hrvatskoj.

Dok smo se šetali Plitvičkim jezerima, ispričao mi je kako je 1991. pet sati razgovarao s francuskim predsjednikom Françoisom Mitterrandom i nizao mu argumente u korist Hrvatske. Da bi mu Mitterrand na kraju rekao: “Ali Srbi su naši prijatelji” – govori Granić.

Naravno, dodaje, za status Hrvatske u Vatikanu izuzetno je mnogo učinio i državni tajnik Angelo Sodano, no doista nezamjenjive su uloge imali monsinjor Milan Simčić i posebice monsinjor Nikola Eterović.

I dok je Vatikan posredovao u korist Hrvatske, Njemačka je nakon kolovoza 1991. konkretnim akcijama radila na njezinu priznanju.

Ključnom se pokazala noć sa 16. na 17. prosinca 1991. kad su u Luksemburgu čelnici država EZ više od deset sati raspravljali treba li priznati Hrvatsku, koja je već tada grcala u krvi zbog srbijanske agresije.

Poljski me vicekancelar Jerzy Buzek još 5. rujna 1991. u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe upitao možemo li izdržati još dva-tri tjedna.

Imali smo informacije da je u tri navrata planiran napad i okupacija Zagreba te likvidiranje političkog vrha, ali te smo akcije uspjeli spriječiti – kaže Granić.

Atmosfera se počela mijenjati nakon mišljenja Badinterove komisije da je SFRJ prestala postojati, na što se nadovezao luksemburški sastanak na kojem su Nijemci slomili otpor Francuske i Britanije.

Besana Kohlova noć

Kancelar Kohl ili, kako su ga zvali, “stari gospodin”, iznio je priznanje Hrvatske na svojim leđima, uz pomoć ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera – otkriva Granić. Akciju u Luksemburgu proveli su zajedno.

Genscher za pregovaračkim stolom, a Kohl telefonom “navalili” su na francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa, a potom i na britanskog premijera Johna Majora.

– Kohl te noći nije spavao – kaže nam Granić.

Svesrdno su pomagali ministri vanjskih poslova Belgije i Danske. Detalje o toj noći ispričao mi je Genscher sedam godina kasnije u pivnici u Zagrebu – govori Granić.

Rezultat sastanka bila je prekretnica u odnosima prema Hrvatskoj. Te je noći odlučeno da će Hrvatsku priznati s odgodom od mjesec dana, ali su joj i postavljeni uvjeti.

Hrvatska je trebala deblokirati i evakuirati vojarne tzv. JNA te prihvatiti Vanceov plan i dolazak mirovnih snaga. Uvjet je bio i prekid vatre te pozitivno mišljenje Europske promatračke misije. Tražilo se i donošenje ustavnog zakona o pravima manjina.

Nijemci su nam pomogli tako što su nam poslali stručnjaka koji je radio na pripremi tog zakona. Tako smo ispunili uvjete i ostalo je čekati 15. siječnja – govori Granić. Ili, u slučaju Islanda 19. prosinca i Svete Stolice 13. siječnja.

Pismo papi

Genscher mi je povjerio da je Kohl nagovorio islandskog premijera Jóna Hannibalssona da prvi prizna Hrvatsku – kaže Granić. A Vatikan?

Na Badnjak 1991. kardinal Josip Kuharić i ja poveli smo kardinala Angelottija, predstojnika kongregacije za humanitarna pitanja, u Brijest. Vidio je razrušenu crkvu i potekle su mu suze – prisjeća se Granić.

Sandra Veljković / Večernji list

15. siječnja – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari