Pratite nas

Kolumne

Margetićev ‘dogovoreni rat’: ‘Tuđmanov režim je zločinački, on je nacionalna sramota’

Objavljeno

na

Na prosvjedima protiv branitelja Margetić se pojavio s transparentom o “dogovorenom ratu”, a najavljuje već dulje vremena i knjigu o toj temi. Spin o “dogovorenom ratu” je jedan od najidiotskijih, ali i najpopularnijih u hrvatskom medijskom prostoru, a služi skidanju stigme agresora sa Srbije, piše Marcel Holjevac/Dnevno.hr.

margetićMožda jednom od njega saznamo da je Sloba dogovorio i s Clintonom bombardiranje Srbije. Šalu na stranu, ta teorija već zbog svoje raširenosti nije bezazlena, na Zagrebdoxu je dva puta prikazan srpski dokumentarac koji “dokazuje” tu tezu, jer eto ne bi Srbi izgubili rat da to Sloba nije dogovorio. Margetić je jedan od vodećih teoretičara (političkih) zavjera i vrlo živopisan lik, koji je prošao uobičajeni put razotkrivanja hrvatskog udbaša od trojanskog konja ubačenog u desnicu koji se isticao radikalizmom do otvorenog zagovornika velikosrpstva i protivnika ideje neovisnosti Hrvatske. On sad ponovo najavljuje knjigu o “dogovorenom ratu”, i tome kako, kako je izjavio za jedne srpske novine, ‘Trag Miloševićevih financijskih operacija pljačke srbijanskog proračunskog novca vodi ravno u – Zagreb!’

Od “velikog Hrvata” do notornog četnika

Domagoj Margetić, sin visokog oficira KOS-a Željka Margetića, je svoju političku karijeru započeo je u tinejdžerskim danima kao Titov omladinac u odboru za suzbijanje hrvatskog nacionalizma, da bi dolaskom devedesetih, umjesto odlaska u rat, odlučio radije osnovati “proustašku” stranke Hrvatske mladeži koja je propala na lokalnim izborima, potom se infiltrirao u HDZ i postao jedan od lidera mladeži HDZ-a odakle ga je Tuđman ubrzo najurio. Kasnije je, 2005., čak pokušao osnovati “Stranku hrvatskih branitelja” iako on sam branitelj nikad nije bio. U međuvremenu se pokušao nametnuti kao vodeći borac protiv “HDZ-ove privatizacijske pljačke”, da bi 2002. godine bio pravomoćno osuđen zbog višemilijunskih malverzacija i mobbinga nad zaposlenima iz vremena dok je upravljao parkom prirode Crna Mlaka kojeg je “kupila” njegova fantomska tvrtka Domag. Kasnije osniva vlastiti internetski portal „Necenzurirano” koji napada uglavnom Mesića i Sanadera, a radi i kao dopisnik srpskog dnevnog lista “Politike”, gdje je oštar protivnik osamostaljenja Kosova. Predstavljao se i kao prijatelj Ante Gotovine i vodio kampanju podrške istom, da bi samo malo kasnije, kad je ovaj oslobođen, osvanuo na beogradskoj TV u društvu Save Štrbca čudeći se kako je jedan takav koljač i ratni zločinac mogao biti pušten. Čak je rekao da “ratni zločinac” Gotovina, citiram, “ceo život radi kao plaćeni ubica”. Bio je veliki Hrvat, potom veliki Židov, pisao protiv osamostaljenja Palestine, Irana, i postao članom raznih židovskih organizacija, a danas je manje-više veliki Srbin i piše uglavnom za srpske portale, s velikosrpskih pozicija.

Tako je postao suradnik Fakulteta bezbjednosti u Beogradu (tj. KOS-a), specijalni savjetnik Milorada Dodika, suradnik braniteljskog tima Joce Amsterdama, ekspertni svjedok tužiteljstva za ratne zločine u Beogradu, a osnovao je i “Ekspertni tim za istraživanje terorizma i kriminala u regiji” koji vodi izvjesni Darko Trifunović, poznat po osporavanju zločina u Srebrenici i preuveličavanju broja žrtava zločina u Jasenovcu za oko 700 tisuća. Ipak, pred koji dan se pohvalio da bista Tita ostaje na njegovom stolu, nakon što je uklonjena s Pantovčaka, čime je zaslužio medalju za građasnku hrabrost, jer valjda misli da je njegov stol državna institucija.

Pred dvije godine je tako za jedne srpske novine rekao: “Tuđmana i njegov režim povijest će sigurno objektivno pamtiti kao kriminalni i zločinački, ma što neki u Hrvatskoj danas bulaznili i ma koliko od Tuđmana pravili sveca novog vremena ili nekog nacionalnog heroja. On je naša nacionalna sramota. Zapravo se moramo sramiti što smo kao narod, kao građani jedne zemlje dopustili da nam se dogodi Tuđman”. Tada je iznio i tezu kako iza ubojstva Zorana Đinđića stoji Franjo Gregurić, ratni premijer Hrvatske, i to zato da Đinđić ne bi otkrio kako je Milošević ni manje ni više prebacivao novac u Zagreb. Zašto bi itko s porezne oaze Cipra, gdje je sklanjao novac, isti prebacivao u Zagreb, nije objasnio. No njegov krunski “dokaz” je to što je kao “ustaški” novinar jednom intervjuirao Miloševića – što je više dokaz njegovih veza s beogradskom tajnom službom nego ičeg drugog – i on mu je tada “zapravo priznao svoje prijateljstvo s Franjom Tuđmanom, priznao je taj njihov neki čudni odnos u vrijeme dok su dvije države ratovale”. To je inače teza koju je svojevremeno forsirao i Feral. Iako su se Tuđman i Milošević za rata sreli samo dva puta, i to niti jednom tajno – udba i dalje pušta spin kako su bili “maltene najbolji drugari”, a rat je bio onako “da se zamažu narodu oči”. Margetić spominje i da mu je Milošević “govorio o ratnoj trgovini naftom koju je dogovarao s Tuđmanom, a koju je u Tuđmanovo ime vodio njegov šef ureda Hrvoje Šarinić sa Miloševićevim ljudima”.

Što su zapravo Tuđman i Milošević dogovorili? To nikad nismo saznali.
No razlagati njegove teze nema smisla, kao što nema smisla razmatrati zašto bismo njemu, notornom lašcu, vjerovali da mu je Milošević stvarno rekao išta od onog što on tvrdi da jest, a još manje zašto bi itko vjerovao notornom lašcu Miloševiću. A da je trgovina naftom pa i oružjem postojala i usred rata između dvije strane i nije nikakva tajna, uostalom, jer mi nismo imali oružja a Srbi nisu imali nafte, no to nema veze s tezama o “dogovorenom ratu”. Takve trgovine nisu rijetkost u ratovima.

Ono na što ima smisla je upozoriti na besmisao teze o “dogovorenom ratu” kao takve. Što uopće znači “dogovoreni rat”? Povijest ne pamti niti jedan takav. Dogovaraju se eventualno rezultati utakmica, ali ratova? Ratovi izbijaju tamo gdje se dvije strane ne mogu dogovoriti, tamo gdje postoji sukob interesa koji se ne može riješiti na drugi način. Tamo gdje je moguć dogovor, rata nema, jer on nosi rizike i štetu objema stranama. Ako ste se oko nečeg dogovorili, nećete ići u stvarni fizički sukob kom ne znate unaprijed ishod. Dakle, ako je ako je istina da je Franjo sa Slobom “dogovorio rat” onako kako se dogovaraju rezultati utakmica, onda mu treba dignuti spomenik do neba. Jer ako je Sloba stvarno pristao na dogovor da se ide u rat koji će završiti tako što će on umrijeti u ćeliji u Haagu, Srbi kolektivno otići iz Hrvatske, a Srbija biti osramoćena, ekonomski bačena na koljena, osiromašena, prikazana u cijelom svijetu kao banditska država i k tome izbombardirana od strane NATO pakta, a Hrvatska biti međunarodno priznata u avnojskim granicama, onda je Franjo najveći državnik kojeg je Europa ikad vidjela. U trenutku izbijanja rata Tuđman naime nije raspolagao niti vojskom, niti oružjem, niti novcem, niti međunarodnim prizanjem, niti većim brojem saveznika, i niti jedan ozbiljan vojni analitičar ne bi stavio jedan dolar na ovakav ishod rata kakav je na kraju bio.

A ako Tuđman i Milošević nisu dogovorili ishod rata, što su onda “dogovorili”? Jer u protivnom se to zove “objava rata” a ne “dogovoreni rat”. Što je dakle Tuđman mogao, teoretski, ponuditi Miloševiću za takav “dogovor”? I što je Milošević mogao ponuditi Tuđmanu, koji je postao predsjednikom na izborima u svibnju 1990., upravo u sjeni rata koji se već nadvio nad Hrvatskom? Tuđman je zadnja osoba kojoj je u tom trenutku rat trebao, ili išao na ruku! Koji je bio njegov interes bio da ide u rat u kom mu nitko nije davao niti 1% izgleda za pobjedu, ako ishod nije bio dogovoren? Koji je bio interes da ide u rat protiv vojne sile koja je imala više tenkova nego cijela njegova vojska pušaka? Koji je bio njegov interes da ide u rat unatoč tome što je SFRJ bila međunarodno priznata država koja je to sve pokušala prikazati kao obično gušenje pobune nekih fašista, a čitava svjetska diplomacija na strani Srbije?   A ako je ishod bio dogovoren, u čemu je onda Margetićev problem? Srbima to može dobro doći da stvore još jedan kosovski mit, eto nisu poraženi nego “izdani” od svojeg nekog Vuka Brankovića.

Ono što Margetić zapravo podmeće je da rata ne bi bilo da ga Tuđman nije “dogovorio” s Miloševićem, i to obrazlaže Mitterandovom floskulom da je “za rat kao i za ljubav potrebno dvoje”. Međutim rat nije vođenje ljubavi, nego silovanje. Postupanje protiv volje napadnute strane. I za silovanje je, jasno, potrebno dvoje. On tvrdi da je Tuđman “izdao Vukovar”, što je isto “dokaz dogovorenog rata”, i da je rat “trebao poslužiti tome da se omogući tranzicijska pljačka”.

Nekoliko činjenica o tijeku zbivanja
No pogledajmo činjenice. Činjenica je da su Srbi ratne pripreme počeli već 1986., s Memorandumom SANU – upravo taj Memorandum sam po sebi ruši tezu o “dogovorenom ratu” – a Tuđman se pojavio na sceni četiri godine kasnije, kad je set već bio postavljen, Hrvatska razoružana, Srbi naoružani, kad je propaganda odradila svoje, Šuvar i Račan proglašeni ustašama, a emisari već debelo dijelili letke i rakiju po srpskim selima, uz putujići cirkus nazvan “miting istine”. JNA je 1990., prije dolaska HDZ-a na vlast, oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi. Preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac doživjela neposredno pred uvođenje višestranačja, a to nije urađeno bez namjere da se ide u rat s Hrvatima. Potvrda toga je što je potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji se uglavnom poklapao s republičkim granicama, zamijenjen novim, u kom su se granice armijskih oblasti uglavnom poklapale s ciljevima “velike Srbije”.

Usto, ako bismo pretpostavili da je taj rat dogovoren, moramo pretpostaviti da je dogovoren i onaj sa Slovenijom, onaj u Bosni, onaj na Kosovu…  A ne treba zaboraviti niti da je Milošević 1989. na obilježavanju 600-godišnjice bitke na Kosovu pred milijunskim auditorijem pozivao Srbe na oružje, a tada još nitko nije čuo za Tuđmana.  U ljeto 1990. godine Srbi su krenuli s barikadama i balvan revolucijom, u doba kad Hrvatska još nije imala niti vojsku, a policija je bila tek u formiranju. Tu već pada teza o nekom ratu dogovorenom u Karađorđevu, jer su balvani osvanuli na hrvatskim cestama sedam mjeseci ranije. Da ne govorimo o tome da su u Srbiji psihološke pripreme naroda za napad na Hrvatsku počele još 1987. godine, otkad (najmanje) traje propaganda usmjerena izravno protiv Hrvata, pljuvanje po “antisrpskom” Ustavu, svojatanje teritorija do Šešeljeve linije (Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica), davno prije Tuđmana je Šuvar proglašen ustašom, a Račan i SKH istjerani s 14. kongresa partije u Beogradu.

Teorija da bi bilo mirnog razlaza pod bilo kojim uslovima, da se Tuđman i Milošević nisu “dogovorili”, je isto tako besmislena jer je  je još devedesete sa srpske strane jasno poručeno da će Srbi uzeti svoj dio hrvatskog teritorija čak i ako Hrvati pristanu ostati u federaciji. Nema razloga smatrati da Milošević nije vjerovao u svoju pobjedu u ratu, poduprt Britanijom, Rusijom, pa u početku i SAD-om. Priče da je rat trebao da se “omogući tranzicijska krađa” su još besmislenije, jer se ista takva tranzicijska “privatizacijska pljačka” dogodila u svim, baš svim bivšim komunističkim državama, i onima u kojima je rata bilo i onima u kojima nije. Izuzetak je tek Njemačka, gdje je privatizacija provedena striktno po zakonima i čisto, zahvaljujući postojećem pravnom sustavu Zapadne Njemačke.

Lopovluk je mogao biti izvršen u mnogo većem opsegu i bez rata, jasno, jer tko bi dozvolio da u ratu budu uništeni resursi koji se mogu prisvojiti? Čak ni u jednoj Sloveniji nije bilo manje lopovluka u privatizaciji nego u Hrvatskoj, da ne spominjemo Mađarsku, Slovačku, Bugarsku, Rumunjsku. Zašto bi netko išao uništiti pola države ako mu je cilj “pljačka resursa?” Da ima manje za ukrasti? Ta teorija se ne može ničim potkrijepiti osim golom spekulacijom. Usto, Franjina obitelj nije ništa dobila u privatizaciji osim što su otkupili kuću u kojoj su stanovali od pedesetih godina prošlog stoljeća, kao što je i većina građana otkupila vlastite nekretnine u kojima je imala stanarsko pravo. A to su mogli i bez rata. Čak i čuveni Tuđmanov 12 – cilindarski BMW je bio poklon hrvatskih iseljenika i imao ga je i prije povratka u Hrvatsku.  Ali neki drugi, poput Mesića, pa i samog Margetića, koji su devedesete bili gologuzi, a sad prodaju priče da je Tuđman dogovorio rat kako bi se nakrao, su se i te kako obogatili od onda.

U konačnici, Hrvatska je mogla spriječiti rat jedino tako da se smo se povukli iza crte Virovitica-Karlobag-Karlovac. No, bez obzira na nakaradnost teze o “dogovorenom ratu”, svi oni koji se nikad nisu pomirili s raspadom Jugoslavije niti porazom Srbije će se nastaviti tješiti njome. A Margetićeve teorije s Marsa će i dalje širiti svi koji pretendiraju predstaviti se kao žrtve HDZ-ova režima. Njima su takve teorije posve prihvatljive. Među njima su svakako i Aca Stanković, koji je pred prošle parlamentarne izbore Margetića veličao kao velikog novinara i borca protiv korupcije i žrtvu cenzure Sanaderovog režima, i Fred Matić koji je oduševljen njegovim radom na “raskrinkavanju Karamarka” Zato redikuli poput Margetića i postoje: jer postoje oni kojima takvi redikuli trebaju.

[ad id=”40551″]

Autor: Marcel Holjevac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se dogodilo 18. studenog 1991.

Objavljeno

na

Objavio

A na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!! Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest.

Svi zajedno moramo biti ponosni na Lijepu našu. Ovog je ljeta holivudska elita otkrila našu obalu i otoke. Hrvatska postaje prestižna destinacija. Vjerojatno nas zato sve druge države i prestižu!

Trenutno smo u utrci s Bugarskom i Rumunjskom za drvenu medalju. Volimo diskretno pljuckati po Rumunjima, a Rumunjska je po stopama gospodarskog rasta ove godine po drugi put u deset godina prestigla Kinu! Prema nedavnim podacima njihovog statističkog zavoda oni su u trećem tromjesečju imali rast od 8,8% na godišnjoj razini. Dobro, možda u njihovom Fiskalnom vijeću, neovisnom tijelu koje savjetuje vladu o proračunskoj politici, sjede isti majstori koji su se brinuli o bilanci Agrokora. No, pustimo bilance i gospodarski rast.

Danas je 18. studenog. Dan kad se obilježava ‘pad’ Vukovara. Još mi je Mile Dedaković, dok smo se zajedno vukli po sudovima, tvrdio da Vukovar nije pao. Tri mjeseca je odolijevao pedeset puta jačem agresoru. U ta tri dragocjena mjeseca Hrvatska je stala na svoje noge i nastavila borbu do konačne pobjede. U ta tri mjeseca postalo je jasno da Jugoslavija ‘nije dovoljno funkcionalna’, kako to lijepo kaže Dejan Jović, da spriječi hrvatsku neovisnost, piše Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

U vojno taktičkom smislu pala je i Moskva jer je Hitlerova soldateska ušla u grad. Pao je i ‘Alamo’ gdje su svi branitelji izginuli. I Staljingrad je sravnjen sa zemljom… Iz patnje i tragedija tih gradova nikla je kasnija pobjeda. Bolja i kvalitetnija od ‘Pirove pobjede’ koju su agresori postigli u prvoj fazi agresije u Vukovaru. Gledam na HRT-u kako se govori o neprijateljima i agresorima. Nitko ne spominje JNA i četnike. Gledam tradicionalnu kolonu. Nigdje ni jedne HOS-ove zastave. Znam da su tamo, ali kamermani su uvježbani.

Netko će reći, pa nije samo HOS branio Vukovar. Točno, ali čemu prizemne manipulacije? Na našim filozofskim faksovima slavi se Oktobarska revolucija u kojoj su ubijeni silni milijuni ljudi, a s druge strane Karolina Vidović Krišto iznosi podatak o anketi iz 2010.g. koju je prikazao baš HRT. Po toj frapantnoj anketi ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se u novijoj povijesti dogodilo 18. studenog!!! Na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!!

Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest. Budite sigurni da za njima ne zaostaju Markovina, Perica i dr… Što studenti uz takove profesore znaju o Erdutskom sporazumu čiji smisao je integracija, a nastala je segregacija koja je na kraju prerasla u smo-segregaciju. Sve škole u Vukovaru su dvojezične sa ćiriličnim i latiničnim pismom. Usprkos svemu Vukovar se sam svrstao među najsjajnije pobjede u hrvatskoj povijesti. Bez obzira što nema posla i što ga zato na dnevnoj bazi Vukovarci napuštaju.

Hrvatska demografska politika je u ekspanziji. Ministrica se ukazala na svim televizijama i slavodobitno izjavila da će od sada dječji doplatak ‘uživati’ puno širi krug obitelji. Ono na čemu nije previše inzistirala jer bi to pokvarilo uspjeh njene prve demografske mjere je da će roditelji u prosjeku dobivati oko 200 kuna po djetetu. Sad kad je ova Vlada tako velikodušno odlučila pomoći u mijenjanju demografske slike Hrvatske i u zadržavanju mladih da ne odu izvan zemlje, očekuje se masovni povratak mladih iz Irske i Novog Zelanda. Iako Vlada nabavlja hrpu novih automobila, povećava sredstva za svoje koalicijske partnere, naše dragocjene i ljubljene nacionalne manjine, očito je kako nema novaca za reanimaciju demografije.

Čitam tako da je Vlada na zatvorenoj sjednici 9. XI. 2017.g. donijela odluke o povećanju sredstava nacionalnim manjinama, zapravo samo nekim. Srpska nacionalna manjina će, umjesto dosadašnjih 30 milijuna ustašoidnih kuna, u 2018.g. dobivati 50 milijuna kn. Radinovi Talijani će umjesto dosadašnjih 25 milijuna kuna u idućoj godini dobiti 45 milijuna kunića. Česi i Slovaci rastu s 10 na 19 milijuna kuna itd. Ove zadnje dvije manjinske zajednice inače nitko ne ugnjetava i diskriminira pa su i dobili najmanje kunića. Sad se s blagošću i puni ljubavi prisjetimo tzv. nevladinih udruga i njihove love. Love koju dobivaju kao da je RH njihov osobni bankomat.

Zamislite da svakoj od par stotina udruga Vlada dodijeli u prosjeku 200 kuna godišnje. Evo nove oktobarske revolucije. Grube procjene govore da bi lovom koju kanaliziramo Teršelički, Radi, Radi i familiji, Mirovnim studijima i njihovim ‘studentima’, Babama, Radničkoj ratničkoj fronti, časnim antifašistima itd., mogli u tri godine vlastitim sredstvima izgraditi Pelješki most. A možda čak i još jedan Izetbegoviću – od Sarajeva do Ankare. Kad bi sva ta silna lova bila dostupna onima koji su od 18. studenog 1991.g. do 5.kolovoza 1995.g. stvarali ovu državu mislite li da bi Irska i Novi Zeland bili puni Hrvata? Stvarno mislite da bi?! Na fejsu, nakon ovog ‘plesa milijuna’ predlažu Pupovca za predsjednika RH. Kažu da bi tamo imao daleko manje ovlasti nego što ih sad ima…

Naši političari me pomalo podsjećaju na tipa koji se ovih dana javio na fejsu riječima:

Evo dragi moji ljudi, danas je presudan dan… odlučio sam prestati piti i prestati kockati. Konačno… Još samo da prestanem ovako lagati i bit će dobro.. pas m……“

Lijepoj našoj javnom scenom dominiraju ljevičari. Osim na izborima. Rovovska borba s ‘proustaškim nacionalistima’, kako reče mladi i borbeni Igor Mandić. Dragec Pilsel s molotovljevim koktelom u ruci za obračun bira samo kapitalce. Misu zahvalnicu za Gotovinu i Markača u Katedrali, pun liberalnog senzibiliteta i tolerancije, nazvao je ‘naci-orgijama’. Pun revolucionarnog zanosa i prkosa skresao je Gotovini gledajući u pod slijedeće: “Ante Gotovina, nemoj huliti! Ne svjedoči lažno! Tvoj bog se zove Theodor Meron i njemu se samo klanjaj! (povodom ”naci-orgije” u katedrali). Što vidimo iz ove tri intelektualne rečenice tipične za hrvatsku ljevičarsku elitu? Naš Dragec, Zvonimir, Carlos piše Bog malim slovom jer on u njega ionako ne vjeruje.

Gotovina je nacist, Markač podravski fašist… a što je Čermak? I takvog velikana lijeve misli Ivo Josipović nije zadržao na Pantovčaku. Čitajući ove ‘mudre’ nepročešljane misli našeg Drageca, budimo realni pa si priznajmo da je naš Dragec sigurno nekakav ubačeni ustaški agent. Ha,ha,ha! Nitko nije tako lako demaskirao hrvatsku ljevicu k’o on. Sjetih se Grahama Greena i njegovog sjajnog romana “Naš čovjek u Havani“. Roman govori o apsurdnoj i komičnoj strani obavještajnog djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Glavni junak Wormold je trgovac usisivačima. Isti Dragec, samo nije imao toliko imena. Ako je ljevica danas spala na likove kao što su Pilsel i Velimir Visković onda njih zaista ne treba napadati. Njih treba samo iskreno žaliti.

Tihomir Dujmović je napisao ‘otvoreno’ pismo Aci Stankoviću. Budući da je ‘otvoreno’, pročitao ga je i naš vrli i zaokruženi Velimir Visković. I odlučio čovjek, onako intelektualno i dijalektički superioran, otrti pod s nesretnim Dujmovićem. Kaže naša lijeva perjanica Velimir: “Javio se na stranicama marginalnog desničarskog portala Tihomir Dujmović. Boli ga anonimnost u koju je upao nakon uzleta u Karamarkovoj eri; nema više tezgi ni na HTV-u ni u Slobodnoj…” itd. itd. Čovjek ostao bez posla, a ljevičarska perjanica se veseli. To je valjda uobičajena reakcija kod nekih ljevičara. Sumorno je to i jadno kako i priliči Pilselu i Viskoviću. Zašto onda trošim vrijeme i papir na te borbene ljevičare poznatije po svojim trbusima nego po svojoj pameti?

Naime, reakcije na Veljino zadovoljno zavijanje jer je neki desničar ostao bez posla je nešto što treba urbi et orbi objaviti svekolikoj hrvatskoj javnosti. I lijevoj i desnoj. Bezbroj komentara. Goran Fric Frigelj: “Dujmović je Bujanec, a Bujanec je klerofašistička budala“. Duboko skoro k’o Fric Krleža… Ivan Ivić: “ovaj Dujmović je stvarno dno dna…ustaški veličatelj, pljuccccc!” Miljenko Belić: “Tiho bi i NU2 popunio popadijom. Nije im dovoljna zastupljenost na sva 4 katolibanska programa?”!Violeta Viki Pavlović: “Koji debil”. Biljana Stojković: “Dujmović je sramota novinarske profesije, kvazi-intelektualac, polusvijet”… Potrošio bih čitavu kolumnu kad bih navodio sve što su lijevi ‘intelektualci’ izbacili iz svojih čirastih želudaca.

Toliko mržnje, toliko bijesa… a zašto? Zato jer se netko usudio njihovom guruu napisati otvoreno pismo. Znam što pišu i kako komentiraju ovu kolumnu. Ali ja ne živim od nje. Mene ne može neki frustrirani ljevičar, kojeg muči čir na želudcu još od 5.kolovoza 1995.g, eliminirati s HRT-u ili u Slobodanki. I zato me za taj frustrirani antihrvatski polusvijet boli ona stvar. Veseliti se nečijem gubitku posla samo asocira što bi bilo da smo slučajno izgubili rat… Srećom, protiv ovakvih nema rata kojeg bismo mogli izgubiti. Nema više “po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete (četnika) partizana…“ Takvi su većinom u doba Domovinskog rata ostajali u podrumima. Štab im je najvjerojatnije bio u ‘Gradskom podrumu’ u Zagrebu gdje se je čekao Šljivančanin, Kadijević, Adžić, Mrkšić i Martić… da zajedno popiju ‘pobjedničku ljutu’. Sad im je ostala samo destilirana mržnja prema desničarima, ognjištarima, Hercegovcima i svakom obliku hrvatskog domoljublja. Jedina zastava koju oni još mogu podržati je zastava duginih boja.

N1 javlja: “Najmanje četiri žrtve oluje na sjeveru Italije.“ To treba odmah javiti Teršelički, Viskoviću, Brani Pofuku, Anti Tomiću, Žarku Puhovskom, Radi, Robertu Bajrušiju, Robertu De Niru da interveniraju jer eto opet se događa neka ‘oluja’!

U nadnaravnoj borbi da prisili Trumpa na ostavku, Marina Šerić, partijski sekretar ‘šeste ličke’, u Večernjaku je našla vremena baciti malo oko i na nestašnu Poljsku. I ono što je tamo vidjela izazvalo je duboku depresiju naše Marine. U svojoj tuzi, gledajući u što se nekadašnja socijalistička Poljska pretvorila, Marini se u Varšavi pričinio sam Isus. Marina misli i štoviše je uvjerena kako bi bio popljuvan i sam Isus da se našao u povorci povodom obilježavanja Dana neovisnosti Poljske. Biblijska alegorija jedne ‘intelektualne proleterke’, kako je novinare nazvao genijalni Lav Trocki još pred sto godina. Marina je ogorčena jer je 60.000 tisuća ‘desnih’ Poljaka osramotilo njihove antifašiste koji su otprilike sličnih kvaliteta kao i naše antife.

Među 60.000 domoljuba našao se zaista i marginalan broj onih koji su nosili parole o ‘bijeloj’ i ‘čistoj’ Europi. I to je bilo dovoljno lijevoj medijskoj falangi u RH da čitav skup proglase čistim ‘klerofašističkim’. Ne podsjeća li vas to na Thompsonov koncert u Čavoglavama pred 100.000 tisuća ljudi kad su mediji uspjeli pronaći među publikom par kapa sa mitskim slovom U? Drugi dan su unisono brujali o Thompsonovom koncertu na kojem je bilo 100.000 ustaša s krvavim kamama. Razularena svjetina. Što to oni slave? Gdje je tu nestala decentnost s kojom partizani svake godine slave 27. srpnja u Srbu? Tamo se s puno mjere ‘okrene’ vol. U prošla vremena ‘okrenuo’ se i katolički svećenik. I tako je u Varšavi bilo 60.000 tisuća klerofašista koji bi čak i ‘popljuvali’ Isusa, a u Čavoglavama 100 000 ustaša koji dižu tlak Viskoviću, Pilselu, Lovrićki, Bajrušiju, Borisu Vlašić i sličnima. Duboki su korijeni tog svojevrsnog medijskog mazohizma u ovoj zemlji. Ne treba zaboraviti kako smo 817 godina bili u zajedničkoj državi sa Mađarima, nešto manje od 400 godina sa Austrijancima, pa ipak ni jedni ni drugi nisu počinili takove monstruozne zločine kao što bili počinjeni za 73 godine u zajedničkoj državi s našim komšijama južnim Slavenima. Lovas, Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić, Bleiburg, Huda jama, Tezno, Kočevski rog, Saborski… I dobro je rekao Krleža ‘plakat ćemo mi za Austrijom.’

Još je Horacije rekao: ‘Hostes omnibus omnes’ ili svi su svima neprijatelji.

Bio sam sa suprugom na sjajnom koncertu Zbora Crvene armije u Lisinskom. I kako je napisao Branimir Pofuk bila je to “velika glazba velikog naroda“. Podnaslov našeg progresivca u komentaru tog koncerta bio je: “Silna ruska mašina nije se odrekla svoje pobjede ’45“. ‘Lucidan’ zaključak našeg Brane. A zašto bi se to Rusi odrekli svoje pobjede nad Hitlerom? Rusi su se borili, koliko ja znam, za SSSR i Rusiju. Ispod žita Pufok protura tezu da smo se mi vjerolomni Hrvati odrekli svojih pobjeda. I jesmo. Zato jer su se Branini ‘Rusi’ borili četiri godine za Jugoslaviju. Ako je netko i živio u iluziji da se bori za Hrvatsku onda ga se za primjer ‘objesilo’ u Beogradu za radijator visok 1 metar.

Kao Andriju Hebranga starijeg. Ali se zato nikada nećemo odreći naše borbe za RH. Makar i s Istambulskom konvencijom. S rodnim ideologijama i sa svim onim što u Rusiji neće proći ni slučajno. Ponosan je to i samosvjestan narod. Nastupili su talentirani glazbenici, pjevači, fenomenalni plesači. U Rusiji ne prolaze gay parade i roditelji 1 i 2. I tako je, nama na žalost, ostao još samo Putin i zbor Crvene armije. Naravno s vremena na vrijeme. A preostalo vrijeme imamo Frljića, Radu, rodne i transrodne likove, istospolne brakove, ženske brkove i slične novotarije.

Najnovija istraživanja su pokazala da su muškarci s bradom privlačniji nego žene s brkovima.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

 

Karolina Vidović Krišto: VUKOVAR NIJE PAO – ŽRTVA VUKOVARA HRVATSKOJ JE DONIJELA POBJEDU!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari