Pratite nas

Kolumne

MARIJA, MAJKA, ZAGOVORNICA LJUBAVI, PRAŠTANJA I UTOČIŠTE MNOGIH SRDACA

Objavljeno

na

Kad ti je teško i kad te život boli, ne posustaj, nego se uteci Nebeskoj Majci. Marija, Kraljica mira i ljubavi, uvijek nas čeka, u želji, da nas svome sinu preda. Nikada nikoga, Ona odbila nije, jer Njeno srce, za nas uvijek bdije. Uvijek joj možemo sve reći i možemo joj se uteći. Čeka nas nježna i mila, sklopljenih ruku i tužna lica.  Nije joj nikada lako bilo, ali je uvijek s njom Bog bio. I danas, dok nas s Neba gleda, milost nam šalje, jer na nas stalno, zlo vreba. U ovom svijetu u kojem sve više caruje tuga, jer je prevelika pohlepa i materijalna utrka. Za Boga, kao da nitko vremena nema i zato mnogo zla, na čovjeka vreba. Bez Boga, nitko nikad sretan nije bio, jer je krivim putem život usmjerio.

Marija naša Majka mila, cijeli je život nama posvetila. Poslušna je bila Ocu Nebeskome i zato je na Nebo uzašla i krunom okrunjena bila. Ljubav prema ljudima, nikada prestala nije i ona je Kraljicom zbog toga postala. Čeka nas uvijek, mila lica, nježna i plaha ko prepelica. Sklopljenih ruku, uvijek nas čeka u miru i tišini, kao da nam želi reći, ne bojte se, sinu svome ja ću vas uteći. I baš onom milinom, kojom je svoga Isusa voljela, učila i uz njega bdila, tako i sada prema nama, uvijek je nježna i mila. Svome sinu jedinome, učiteljica je bila i zato je Isus

postao Božja milina. Uvijek tiho u ljubavi i miru stanimo pored Nje i svoje boli prinesimo Njoj. Nikada nitko, rekao nije, da se Nebeskoj Majci utekao a da nije blagoslov dobio.

Marija Majka naša, posrednica naša, bez koje mnoge Duše izgubljene bi bile, da nije njene miline kojoj nas predaje Isusu svome. Zna Isus, koliko ljubavi Njegova majka ima i zato nas u svoje srce uvijek prima.

Marijo draga, Majko naša mila, čuvaj nas, štiti i brani od svakoga zla, gorčine, razočaranja i propasti života i ne daj, da skrenemo s puta koji vodi tvome sinu. Budi nam u pomoći i čuvaj nas svakog dana i noći. Čuvaj našu Domovinu milu, nad koju su se teški oblaci nadvili. I sama vidiš Majko naša mila, koliko ljudi pati, jer se izgubila Božja milina. Izgubila se samo zato, jer su srca otvrdnjela a zemaljski užici tijelom zavladali. Sve to, ne bi se moglo zbiti, da se nije udaljilo od Boga. Svaki nas grijeh udaljuje od Boga i tako se poput Adama i Eve, nakon što sagriješiše od Bog skriše. Tako i mi činimo danas, jer ni jedan grijeh ne može gledati Boga i zato kreće putem Zloga.

Svrni zato, zagovornice naša mila, svoj mili pogled na nas, blagoslov nam svoj daj i svome Sinu nas predaj. Molimo te Kraljice mira i ljubavi, vječni spomenu dobrote, pomoćnice naša,

vodi nas putem svjetla, gdje nas Tvoj Sin za vječnost čeka. I nikada ti ništa odbio nije, pa neće ni tvoje molbe, da nas u svoje srce zauvijek skrije. I zato ti Majko naša, predajemo svoje suze, muke, trpljenja, boli, patnje i gorčine svakidašnjeg života. Ti vidiš Kraljice mira, Majko Isusova i majko svih ljudi, da je jedini put obraćenje i zato nas blagim majčinskim pozivom pozivaš, kako bi svi ljudi dobre volje, shvatili da smo braća u ovome svijetu i da mora nestati mržnje,  nasilja, nepravde, laži, prevare i zla svake vrste. I zato Marijo, Kraljice mira, Majko Božja i Majko naša, isprosi blagoslov i mir Božji na tvoju djecu i na cijelo čovječanstvo.

U ovom danu, blagdana tvojega Uznesenja, želimo ti po stoti puta reći, da se svom silinom svoje ljubavi, želimo tebi uteći. Volimo te, Majko naša mila i potrebna nam je tvoja milina, zbog koje si na Nebu okrunjena bila.

 HAZUD Slavica Vučko  

 ČUDO GOSPE SINJSKE

(Što ne može ruka stvora, može Gospa odozgora)

(Što ne može ruka stvora, može Gospa odozgora)

 Dalmatinske sred Zagore, Jadranskome moru bliže,

Sinj ubavi, starac častan, Zvonimira barjak diže.

Tu niknuo prije Krista, odhrvo se mnogoj sili,

Zvijezda slavom roda blista, s nje mu pređi krvcu lili.

Na kamenu vjekovječnom upisala povijest znamen,

Kako prije, tako sada, domoljublja bukti plamen.

Kamešnica i Dinara sa Svilajom krase tvore,

Cetina i rodno polje o uskocim’ priče zbore.

 

Lijepog grada, ljepšeg svijeta, vjere svete ‘tvrde stine’,

Ko masline da su rodne, vile – kćeri materine;

Gle, sinovi – sokolovi, nadvisuju kršnog bora,

Loza roda plemenita, biser – dragulj sinjeg mora.

Za Dom spremni žive, bdiju, junaštvo ih oca jača,

Ljubeć grudu Kroaciju ne boje se osvajača.

Il’ ih biti il’ ne biti, kad navali pakla sila,

”Sinjanina hrabrost kiti!” – pjesma zapis ostavila.

 

U prošlost se brate vrni, tristo ljeta žića prođe

Kad no turčin, Arap crni, u rat ljuti k Sinju pođe.

Šezdes’t tisuć’ Osmanlija! Zemlja drhti, sablje zveče…

Nek upamti Dalmacija – ”Sinj će pasti!”, sultan reče.

Bolno cvile žene, djeve, zaprijetio danak crni,

Stiže nekrst tuđe vjere da im grijehom tijelo skvrni.

Tužne pale na koljena, suza kvasi blijeda lica,

Teško se je, Bože, zvati katolkinja Hrvatica.

 

Sedam stotin’ sokolova iznad Sinja krila šire,

Junaštvo im Bogom dano u srcima ne umire;

Al’ im razum kaže zdravi –  savjet sinci zlata vrijedi.

Uzalud ste hrabri lavi, slab moćnika ne pobijedi.

Sokolovi k Nebu klikću: ”Pogledaj nam, Gospe, muku,

Družbi maloj spasa nema ak’ ne pružiš svetu ruku.

Turadi ko morskog pijeska, nas Sinjana samo šaka.

Štit jedini – lice tvoje – na krstašu sred barjaka.

 

Ne daj, Majko, da nastrada onaj što te vijekom časti,

Bez milosti srca tvoga, društvo će nam šaptom pasti.

Tko će štitit žene, djecu, kad nam kuće padnu vrata?

Zar da svene sinjsko cvijeće, uzdanica u Hrvata?

Smiluj se, o moćna Djevo, ime će ti narod slavit,

Obećanja časnog evo – zlatnu će ti krunu spravit.

Pomogla si naše pređe, nagradila vjernost njinu,

Čuvaj, pazi, svete međe praunuku, Sinjaninu.”

 

Tjedan dana bitka plamti, vatra topa suklja, žeže,

Gospa svetom rukom ma’nu… Alah! Alah! – Turci bježe.

Deset tisuć’ turskih čalmi međ’ kršćanskim osta grobom –

Dobra Djeva svijet očuva da ne bude turskim robom.

U zahvalu, Sinj okruni Majku Božju krunom zlata,

Vjekovima sjaji, blista dar zavjetni, kras Hrvata.

Još u spomen Božje moći, da upamte ‘pokolinja’,

Ljubav zače ‘Alkar-društvo’ – ponos, slavu grada Sinja.

 

Predivne li, oj, miline! Ko iz bajke remek slika –

U nošnjama vitezovi, sinjski momci, roda dika.

Ne znaš kud bi okom gledno, da l’ u šare skupog ruha,

U kubure, jatagane, čilu mladost zdravog duha

Što no jaši konje vrane srebren-uzdom nakićene,

Uskrisujuć davne dane čudom bitke proslavljene?

Oj divi se, rode, divi, trostoljetnoj uspomeni,

Zapis neka traje, živi, u duši ti, ko na stijeni.

 

Čvrsta vjera brda ruši, Nebo čuje djecu svoju,

Dok u čistoj nose duši, crven, bijelu, plavu boju.

K drevnom Sinju ti pohrli gdje no borci Gospu zvali,

Vitezovi gdje joj vrli, časni zavjet obećali.

Nek se molbe opet vinu Božjoj Majci ‘zori zlata’,

Nek nam spasi Domovinu – krasni dragulj u Hrvata.

 

In perpetuum coronata triumphat – Anno MDCCXV

(Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.)

 

Marija Dubravac Brisbane

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari