Pratite nas

Intervju

Marija Selak: Kad razbijete obitelj, čovjeka je lakše poslovno iskoristiti!

Objavljeno

na

Marija Selak prometnula se u filozofsku i medijsku zvijezdu. Šira javnost zapazila ju je u HRT-ovoj emisiji “Peti dan”. Lijeve udruge etiketiraju je desničarkom, naravno, u negativnoj konotaciji.

Ona ima 36 godina, jasna je i britka u svojim stavovima, ne podilazi “poželjnim” stavovima i odgovorima. Docentica je humanističkih znanosti, polje njezina rada je filozofija, a uža specijalizacija ontologija, piše Večernji list

Mlada, pametna, obrazovana i žena. Možda je banalan poredak, ali doista poboljšavate prosjek žena koje se uopće poziva u javnu (medijsku) raspravu. Nije li dominacija “muške misli” i dalje preizražena?

Nisam sigurna da je utapanje u blatu političkog i medijskog prostora ostvarenje punine i smisla ljudske egzistencije. Na tom tragu moglo bi se reći da većina žena možda ima pametnijeg posla od javnog ponižavanja koje se pogrešno forsira kao mjerilo životnog uspjeha.

Također, sudeći prema rezultatima novijih istraživanja u sferi obrazovanja koja pokazuju da dječaci u odnosu na djevojčice postižu sve lošije rezultate u školi, čini se da se više trebamo brinuti o opstanku “muške misli”.

Zašto medijski prostor nazivate blatom, pa i sami ste njegov dio, i to dobrovoljno?

Medijsko bi djelovanje trebalo biti posljedica nečijeg kvalitetnog rada, a ne njegov cilj. U tom smislu ono zadobiva negativno obličje kada je svrha samome sebi. Također, svatko tko se u medijima izlaže proći će put od obožavanja do prijezira. I jedno i drugo može nam samo naškoditi.

Obožavanje zato jer se s njime čovjek kao nesavršeno biće ne može nositi, niti mu ono priliči, a prijezir jer smo konstitutivno krhka i ranjiva bića. No daleko od toga da to mene ili neku drugu javnu osobu čini patetičnom žrtvom. To je i privilegirana i odgovorna pozicija, ali njezina se vrijednost u današnjem društvu preuveličava.

Da budem još banalnija, dodat ću i zgodna. Koliko je žena definirana i svojim izgledom? 

Koliko često takva pitanja postavljate muškarcima?

Točno, ne postavljam ih. Ali ženska je ljepota opjevana u književnosti, umjetnosti, ona je nešto pozitivno, ne negativno. Problem je kada se temeljem izgleda stvaraju predrasude. S time se mnoge žene suočavaju.

Jednako tako i muška je stražnjica obrađena u mramoru od Mirona do Meštrovića. Svi su ljudi u nekoj mjeri definirani svojim izgledom, ali on nije samo matematička struktura koja odgovara pravilima zlatnog reza, nego se oblikuje našom interakcijom, dakle mimikom, osmijehom i svime ostalim što proizlazi iz naše unutrašnjosti. Stoga predrasude zbog nečijeg izgleda ne bih mistificirala, one opravdano nastaju ili nestaju već s prvom rečenicom.

Svoj seksepil i ne skrivate, barem sudeći prema izdanjima u emisiji “Peti dan”?

Odjeću ne shvaćam toliko ozbiljno da bih pomoću nje demonstrirala sebe ili svoj stav o životu. Ona je više prostor igre i trenutačnog raspoloženja, a donekle i moje stilske pogubljenosti.

Simone de Beauvoir je prije više od 70 godina napisala “Drugi spol”, no žene su i danas manje plaćene u odnosu na muškarce, teže napreduju na poslu… Slažete li se s time, odnosno je li razlog u tome što su žene ili sve počiva na sposobnostima pojedinca?

Dok padamo u nesvijest zbog nedovoljnog zaklinjanja u pojam roda, previđamo da isti oni Vodiči za obiteljsku odgovornost i rodnu ravnopravnost koji, kako kaže projekt Europske unije koji ih financira, služe da bi se ostvarila “stvarna ravnopravnost muškaraca i žena”, odnosno omogućilo “usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života”, promiču shvaćanje žena kao resursa, dakle objekta iskorištavanja, čija je (jedina) svrha “optimizacija poslovanja” i ostvarivanje punine “njihovog tržišnog potencijala kao kupaca”.

U tom smislu nama u prvom redu treba biti u fokusu zajednička, ljudska, borba za radnička prava jer dijelimo problem nestalnosti radnih mjesta, neprijateljskog, umjesto suradničkog, radnog okruženja stvorenog forsiranjem kompetitivnosti i izvrsnosti pod svaku cijenu i erozije intimnih odnosa zbog zamućivanja razlike između privatnog i javnog vođene marketinškim trikom da “radimo ono što volimo” pa to možemo, besplatno, činiti 24 sata dnevno.

Naše društvo voli etiketirati, vas su neki označili kao desničarku. Profesor Sesardić u knjizi “Iz desne perspektive” upravo piše o tome da lijeva ideologija prevladava u medijima, pa i u svijetu, te da ljevičari imaju pogrešne predodžbe o suprotnoj strani? Kako to komentirate?

“Lijevo” i “desno” u našem društvu nema veze s izvornim značenjem tih pojmova, nego onima koji nisu navikli da demokracija podrazumijeva nesuglasje i pluralizam najčešće služi kao sredstvo eliminacije i diskreditacije “sumnjivaca. Najnoviji mit koji je iskonstruiran na tom tragu odnosi se na bauk ultradesničara.

Naime, kada bi se ozbiljno shvatile dominantne lijeve interpretacije, ispalo bi da u Hrvatskoj prevladavaju stidni ultradesničari koji u vlažnim podrumima potiho izmjenjuju svoje prave fundamentalističke stavove. No kako je bivanje radikalom u suprotnosti s bivanjem sramežljivim, takve interpretacije smatram izrazom paničnog nesnalaženja u srazu sa sve aktivnijim političkim neistomišljenicima.

Ako želi prijeći iz salona na ulicu, ljevica će morati prevladati banalnu stigmatizaciju, odustati od civilizacijskog zgražanja s moralno superiornih teorijskih pijedestala i ponuditi razumljive, argumentirane, inkluzivnije okvire s težištem na radničkim pravima.

Imamo i žešće primjere: katotalibani pa i klerofašisti? Kako komentirate te “bauke”?

Kao neki oblik rokokoa. Ne znam što se dogodilo s “običnim” talibanima, fašistima i klericima. Baš kao što je slučaj i sa svim ostalim stvarima u životu, društvo koje je naviklo na intenzivne podražaje i bombardiranje sa svih strana, mora učiniti i spektakl od jezika da bi se probudilo iz dogmatskog drijemeža.

Bliži se obljetnica Bleiburga, pa oporba ponovno aktualizira pitanje povlačenja saborskog pokroviteljstva, vi smatrate da je Sofoklo svojom Antigonom rekao sve i kada je riječ o Bleiburgu?

Nitko nije rekao sve, pa ni Sofoklo, ali on je ukazao na važnu stvar, a to je da svi preminuli trebaju biti časno tretirani na jednak način. Također, njegova Antigona otkriva nam da se borba među živima, još od antičkih vremena, odvija preko leđa mrtvih, onemogućavanjem obrednog pokapanja koje je jedan od temelja civilizacije.

Na tom tragu, klasična, arhetipska, književnost, upozorava da je dostojan pogreb bližnjih egzistencijalna nužda i osnovni zadatak preživjelih članova obitelji.

Na praktičnoj razini vrijedi podsjetiti da istraživanja pokazuju da omogućavanje obrednog odnošenja prema smrti, primjereno i postupno opraštanje s preminulima, utječe i na smanjivanje psihičkih bolesti, pa čak i stope samoubojstava preživjelih.

Kao docentica na Filozofskom fakultetu, bavite se fenomenom smrti. Današnji čovjek poduzima sve da odgodi smrt. Što predviđate, hoće li čovjek u budućnosti biti još radikalniji u očuvanju mladosti, a time i ljepote?

On je već sada dosta radikalan, za one koji si to mogu priuštiti. No, iako se fizička mladost sve lakše može kupiti, unutarnje starenje, “umaranje” od života, koje je posljedica i gomilanja iskustva, ne može se poništiti.

Dakle uzalud nam nenaborano lice ako ga ne prati sjaj u oku kao metaforički izraz životne energije koja, unatoč uglancanoj vanjštini, ipak s godinama kopni.

Bavite se i bioetikom, tehnologija je svakako čovjeku donijela napredak, ali i sve mu više oduzima privatnost, gdje vidite najveće zamke ili prednosti?

Najveće zamke nalaze se u ideji da tehnika može riješiti sve naše nedoumice, čime se onemogućava moralni razvoj čovjeka.

Primjerice, Zuckerberg zaziva umjetnu inteligenciju da odlučuje o govoru mržnje, paralelno razvijajući društvo nadzora. Mi živimo i ispovijedamo se na internetu na kojem privatnost uopće ne postoji.

Takav stil života iz virtualnog polako prelazi i u stvarni svijet u kojem dozvola neprestanog nadzora postaje pitanje bontona pa se od profesora, koji su, naravno, roditeljima na raspolaganju u zajedničkim grupama na društvenim mrežama, očekuje da šalju nebrojene fotografije sa svakog školskog izleta.

Atrofija morala vidljiva je i u tome da se djeca više ne moraju učiti kako priznati da su markirala jer je teror tehnikom omogućene transparentnosti roditelje udaljio na jedan klik od imenika.

Da, i kod e-dnevnika se postavlja pitanje privatnosti djece, ima li roditelj pravo, odnosno je li uputno baš svakog trenutka imati uvid u sve ocjene?

Takav voajerizam ponižava i znatiželjnog roditelja jer podilazi njegovim najnižim strastima i odgovornog profesora jer mu neprestanom provjerom potkopava stečeni autoritet, ali i učenika kojeg čini moralno impotentnim.

Velike polemike u društvu izazvala je ratifikacija Istanbulske konvencije, dio javnosti u njoj vidi rodnu ideologiju jer je rod predstavljen kao društveni konstrukt. Smatrate li da je takva definicija roda problematična?

Sve su društvene uloge djelomično konstruirane, a rod je teorijski pojam koji se bavi njihovom (ne)prirodnom uvjetovanošću. No, načelno govoreći, ideja da se potpuno možemo odvojiti od naše prirodnosti, u ovom slučaju spola, bliska je transhumanističkim obećanjima koja idu prema nadilaženju tjelesnosti i spajanju ljudskih kognitivnih kapaciteta s računalom.

Supstancijalno, riječ je o pitanju odnosa duha i prirode i ljudskom pokušaju ovladavanja prirodom koje je prisutno od pamtivijeka i koje ima emancipacijski, ali i destrukcijski potencijal.

Temelj Istanbulske konvencije je upravo rod, odnosno zaštita žene zbog društvene uloge koja joj je nametnuta rodom, ali i svih rodnih manjina, dakle nitko ne smije biti zlostavljan zato što je drukčiji. Pa zašto onda zagovornici Istanbulske ne kažu da je doista poanta u rodu?

U demokratskom društvu u kojem funkcionira pravni sustav nitko ne smije biti zlostavljan, ni iz kojeg razloga. Poanta nije samo u rodu, niti je ona u nasilju, nego je u pokušaju ovladavanja pozitivnim pojmovima čiji nositelji time stječu veću društvenu moć i šire svoj utjecaj. Naime, oni tako postaju “dobri dečki” zbog čega i drugi dijelovi njihova političkog programa dobivaju na težini i bivaju lakše provedivi.

Naravno, to ne znači da će dijete u vrtiću naučiti da mu je bolje biti djevojčica ako je dječak i obrnuto. Zašto se rasprava svela na tako banalne i glupe argumente?

Zato što i jednoj i drugoj strani odgovara da se suprotnu poziciju shvati radikalno kako bi se time alarmiralo vlastite pristaše. Također, kako je moć primjera velika, a teorija ne postoji bez prakse, zaoštravanje borbe što upečatljivijim primjerima ukazuje na kvalitetu arsenala suprotstavljenih strana, jednostavno rečeno: tko jači, taj kvači.

Konzervativci u Istanbulskoj vide i razbijanje obitelji kao temelja društva i temeljnog čovjekova oslonca?

Obitelj se danas općenito razbija i to nije samo konzervativna, nego i liberalna briga jer se to razbijanje proteže na duh individualizma koji karakterizira raskidanje bilo kakvih čvrstih međuljudskih veza i oslonaca, pri čemu treba imati na umu da je čovjek koji je “oslobođen” od drugih daleko pogodniji za manipulaciju, politički ranjiviji i prikladniji za poslovno iskorištavanje jer mu vrhunac tjedna umjesto nedjeljnog ručka s bliskim ljudima postaje team building na Mrežnici. A tko takvog radnika ne bi volio?

Iz kakve obitelji dolazite? Što su radili vaši roditelji?

Dolazim iz velike obitelji, imam dva brata i sestru. Ja sam sendvič-dijete, što znači ni najmlađa, ni najstarija. Dvoje su arhitekti, jedan je programer, a roditelji su nam profesori.

Koliko odgoj utječe na buduće stavove čovjeka?

Ako kažem da je presudan znači li to da mogu okriviti roditelje za sve svoje pogreške?

Uskoro će pisati novi zakon o pobačaju, kakav je vaš stav po tom pitanju?

Imati pravo i prakticirati ga dvije su različite stvari. U tom smislu nisam za zabrane, ali smatram da treba aktivno raditi na stvaranju, prvenstveno socijalnih, preduvjeta da se pobačaj ne događa.

Banalizacija cijele rasprave o pobačaju, u kojoj se on u javnosti često prezentira kao nekakvo superemancipacijsko žensko pravo poput nošenja minica, izaziva mi nelagodu jer je već i samo razmišljanje o pobačaju jedna od najvećih tragedija koja može zadesiti i ženu i muškarca.

Ali o pobačaju u konačnici ipak odlučuje žena, ni država, ni muškarac, nego žena koja odluči hoće li donijeti novi život na svijet?

Nesporna je biološka činjenica da od trenutka začeća žena ima najveću moć, ali i njoj pripadnu odgovornost koja se proširuje i na nerođeno biće čiji DNK nosi u svome tijelu. Budući da se dijete razvija unutar njezina tijela, njoj se ne samo ne smije nego i ne može nametnuti nikakva odluka. Ali žena ne postoji u vakuumu izvan svijeta koji je okružuje i ljudi s kojima je u interakciji, iz koje u konačnici i nastaje novi život, što ih čini suodgovornima, i u kojima ona treba moći pronaći oslonac.

Što mislite o referendumu za izmjenu izbornog zakona?

Promjena izbornog zakona jedina je promjena koja dugoročno može dovesti do promjene u političkoj oligarhiji. Veća preferencijalnost neće pridonijeti samo demokratizaciji izbornog procesa nego i unutarstranačkoj demokraciji jer će od poslušnosti šefu stranke koja se dosad nagrađivala visokim mjestom na listi, a time i zagarantiranim saborskim zastupništvom, biti važnije mišljenje biračkog tijela za čiju će se naklonost političari morati boriti. Konačno, to će i birače natjerati da prouče tko su ti ljudi koji ih predstavljaju, dakle da aktivnije i kreativnije sudjeluju u cijeloj izbornoj proceduri koja je dosad bila pretežno performativne prirode.

Glasate li redovito na izborima?

Da. To je minimum građanskog angažmana i odgovornosti.

Kako biste opisali Andreja Plenkovića, a kako Davora Bernardića?

Plenković demonstrira višak autoriteta, a Bernardić njegov nedostatak. No, obojici je zajedničko nesnalaženje u komunikaciji s javnošću, što je apsurdno jer je to trebao biti preduvjet njihova izbora na lidersku poziciju. Obojica su daleko od utjelovljenja autentičnih predstavnika vlastita biračkog tijela, ali i karizmatičnih lidera koji mnogošto mogu kompenzirati urođenim magnetizmom.

Sve više raste Živi zid, kako objašnjavate taj fenomen?

Riječ je o kombinaciji opravdanog razočaranja vladajućom partitokracijom, neodoljive privlačnosti njihova utopijskog obećanja mogućnosti otpisivanja dugova onima koji ih imaju, autentične kritike bankarskog sektora, ali i polaganog izdaha demokracije koju izjeda vlastita ideja jednakosti i kraja autoriteta jer je demokracija po svojoj definiciji populizam. A njega utjelovljuje Živi zid.

Trenutačno ste na Oxfordu, kojim povodom?

Pišem knjigu o manifestacijama zla i pokušajima njihova opravdanja te radim na projektu na kojem surađujem sa sveučilištem Oxford i sveučilištem u Varšavi, a koji se bavi odnosom filozofije, znanosti i religije.

Koliko je hrvatsko društvo bolesno od raznih podjela, je li Hrvatska ljepša kad je se gleda iz Engleske?

Sva su društva podijeljena na neki način. Susjedova trava nije zelenija. U Americi, perjanici progresivnosti, na korak od čikaškog sveučilišta, nalazi se crnačka četvrt u koju se ne usudi ući ni policija. Engleska je “civilizirano” društvo s prikrivenim, ali dubokim klasnim podjelama. U tom smislu na Oxfordu ćete susresti vjerojatno sve nacije svijeta kojima je zajednička prvenstveno dubina njihova džepa. Hrvatska je pak, gledano iz Engleske, zemlja u kojoj su prekrasna klima, jeftiniji životni troškovi i, meni, najdraži ljudi na svijetu.

Razgovarala: Iva Puljić-Šego / Večernji list

 

Dr. Marija Selak: Kako funkcionira ‘neutralna’ organizacija koja Hrvatsku optužuje za ustašizaciju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari