Pratite nas

Intervju

Marija Selak: Kad razbijete obitelj, čovjeka je lakše poslovno iskoristiti!

Objavljeno

na

Marija Selak prometnula se u filozofsku i medijsku zvijezdu. Šira javnost zapazila ju je u HRT-ovoj emisiji “Peti dan”. Lijeve udruge etiketiraju je desničarkom, naravno, u negativnoj konotaciji.

Ona ima 36 godina, jasna je i britka u svojim stavovima, ne podilazi “poželjnim” stavovima i odgovorima. Docentica je humanističkih znanosti, polje njezina rada je filozofija, a uža specijalizacija ontologija, piše Večernji list

Mlada, pametna, obrazovana i žena. Možda je banalan poredak, ali doista poboljšavate prosjek žena koje se uopće poziva u javnu (medijsku) raspravu. Nije li dominacija “muške misli” i dalje preizražena?

Nisam sigurna da je utapanje u blatu političkog i medijskog prostora ostvarenje punine i smisla ljudske egzistencije. Na tom tragu moglo bi se reći da većina žena možda ima pametnijeg posla od javnog ponižavanja koje se pogrešno forsira kao mjerilo životnog uspjeha.

Također, sudeći prema rezultatima novijih istraživanja u sferi obrazovanja koja pokazuju da dječaci u odnosu na djevojčice postižu sve lošije rezultate u školi, čini se da se više trebamo brinuti o opstanku “muške misli”.

Zašto medijski prostor nazivate blatom, pa i sami ste njegov dio, i to dobrovoljno?

Medijsko bi djelovanje trebalo biti posljedica nečijeg kvalitetnog rada, a ne njegov cilj. U tom smislu ono zadobiva negativno obličje kada je svrha samome sebi. Također, svatko tko se u medijima izlaže proći će put od obožavanja do prijezira. I jedno i drugo može nam samo naškoditi.

Obožavanje zato jer se s njime čovjek kao nesavršeno biće ne može nositi, niti mu ono priliči, a prijezir jer smo konstitutivno krhka i ranjiva bića. No daleko od toga da to mene ili neku drugu javnu osobu čini patetičnom žrtvom. To je i privilegirana i odgovorna pozicija, ali njezina se vrijednost u današnjem društvu preuveličava.

Da budem još banalnija, dodat ću i zgodna. Koliko je žena definirana i svojim izgledom? 

Koliko često takva pitanja postavljate muškarcima?

Točno, ne postavljam ih. Ali ženska je ljepota opjevana u književnosti, umjetnosti, ona je nešto pozitivno, ne negativno. Problem je kada se temeljem izgleda stvaraju predrasude. S time se mnoge žene suočavaju.

Jednako tako i muška je stražnjica obrađena u mramoru od Mirona do Meštrovića. Svi su ljudi u nekoj mjeri definirani svojim izgledom, ali on nije samo matematička struktura koja odgovara pravilima zlatnog reza, nego se oblikuje našom interakcijom, dakle mimikom, osmijehom i svime ostalim što proizlazi iz naše unutrašnjosti. Stoga predrasude zbog nečijeg izgleda ne bih mistificirala, one opravdano nastaju ili nestaju već s prvom rečenicom.

Svoj seksepil i ne skrivate, barem sudeći prema izdanjima u emisiji “Peti dan”?

Odjeću ne shvaćam toliko ozbiljno da bih pomoću nje demonstrirala sebe ili svoj stav o životu. Ona je više prostor igre i trenutačnog raspoloženja, a donekle i moje stilske pogubljenosti.

Simone de Beauvoir je prije više od 70 godina napisala “Drugi spol”, no žene su i danas manje plaćene u odnosu na muškarce, teže napreduju na poslu… Slažete li se s time, odnosno je li razlog u tome što su žene ili sve počiva na sposobnostima pojedinca?

Dok padamo u nesvijest zbog nedovoljnog zaklinjanja u pojam roda, previđamo da isti oni Vodiči za obiteljsku odgovornost i rodnu ravnopravnost koji, kako kaže projekt Europske unije koji ih financira, služe da bi se ostvarila “stvarna ravnopravnost muškaraca i žena”, odnosno omogućilo “usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života”, promiču shvaćanje žena kao resursa, dakle objekta iskorištavanja, čija je (jedina) svrha “optimizacija poslovanja” i ostvarivanje punine “njihovog tržišnog potencijala kao kupaca”.

U tom smislu nama u prvom redu treba biti u fokusu zajednička, ljudska, borba za radnička prava jer dijelimo problem nestalnosti radnih mjesta, neprijateljskog, umjesto suradničkog, radnog okruženja stvorenog forsiranjem kompetitivnosti i izvrsnosti pod svaku cijenu i erozije intimnih odnosa zbog zamućivanja razlike između privatnog i javnog vođene marketinškim trikom da “radimo ono što volimo” pa to možemo, besplatno, činiti 24 sata dnevno.

Naše društvo voli etiketirati, vas su neki označili kao desničarku. Profesor Sesardić u knjizi “Iz desne perspektive” upravo piše o tome da lijeva ideologija prevladava u medijima, pa i u svijetu, te da ljevičari imaju pogrešne predodžbe o suprotnoj strani? Kako to komentirate?

“Lijevo” i “desno” u našem društvu nema veze s izvornim značenjem tih pojmova, nego onima koji nisu navikli da demokracija podrazumijeva nesuglasje i pluralizam najčešće služi kao sredstvo eliminacije i diskreditacije “sumnjivaca. Najnoviji mit koji je iskonstruiran na tom tragu odnosi se na bauk ultradesničara.

Naime, kada bi se ozbiljno shvatile dominantne lijeve interpretacije, ispalo bi da u Hrvatskoj prevladavaju stidni ultradesničari koji u vlažnim podrumima potiho izmjenjuju svoje prave fundamentalističke stavove. No kako je bivanje radikalom u suprotnosti s bivanjem sramežljivim, takve interpretacije smatram izrazom paničnog nesnalaženja u srazu sa sve aktivnijim političkim neistomišljenicima.

Ako želi prijeći iz salona na ulicu, ljevica će morati prevladati banalnu stigmatizaciju, odustati od civilizacijskog zgražanja s moralno superiornih teorijskih pijedestala i ponuditi razumljive, argumentirane, inkluzivnije okvire s težištem na radničkim pravima.

Imamo i žešće primjere: katotalibani pa i klerofašisti? Kako komentirate te “bauke”?

Kao neki oblik rokokoa. Ne znam što se dogodilo s “običnim” talibanima, fašistima i klericima. Baš kao što je slučaj i sa svim ostalim stvarima u životu, društvo koje je naviklo na intenzivne podražaje i bombardiranje sa svih strana, mora učiniti i spektakl od jezika da bi se probudilo iz dogmatskog drijemeža.

Bliži se obljetnica Bleiburga, pa oporba ponovno aktualizira pitanje povlačenja saborskog pokroviteljstva, vi smatrate da je Sofoklo svojom Antigonom rekao sve i kada je riječ o Bleiburgu?

Nitko nije rekao sve, pa ni Sofoklo, ali on je ukazao na važnu stvar, a to je da svi preminuli trebaju biti časno tretirani na jednak način. Također, njegova Antigona otkriva nam da se borba među živima, još od antičkih vremena, odvija preko leđa mrtvih, onemogućavanjem obrednog pokapanja koje je jedan od temelja civilizacije.

Na tom tragu, klasična, arhetipska, književnost, upozorava da je dostojan pogreb bližnjih egzistencijalna nužda i osnovni zadatak preživjelih članova obitelji.

Na praktičnoj razini vrijedi podsjetiti da istraživanja pokazuju da omogućavanje obrednog odnošenja prema smrti, primjereno i postupno opraštanje s preminulima, utječe i na smanjivanje psihičkih bolesti, pa čak i stope samoubojstava preživjelih.

Kao docentica na Filozofskom fakultetu, bavite se fenomenom smrti. Današnji čovjek poduzima sve da odgodi smrt. Što predviđate, hoće li čovjek u budućnosti biti još radikalniji u očuvanju mladosti, a time i ljepote?

On je već sada dosta radikalan, za one koji si to mogu priuštiti. No, iako se fizička mladost sve lakše može kupiti, unutarnje starenje, “umaranje” od života, koje je posljedica i gomilanja iskustva, ne može se poništiti.

Dakle uzalud nam nenaborano lice ako ga ne prati sjaj u oku kao metaforički izraz životne energije koja, unatoč uglancanoj vanjštini, ipak s godinama kopni.

Bavite se i bioetikom, tehnologija je svakako čovjeku donijela napredak, ali i sve mu više oduzima privatnost, gdje vidite najveće zamke ili prednosti?

Najveće zamke nalaze se u ideji da tehnika može riješiti sve naše nedoumice, čime se onemogućava moralni razvoj čovjeka.

Primjerice, Zuckerberg zaziva umjetnu inteligenciju da odlučuje o govoru mržnje, paralelno razvijajući društvo nadzora. Mi živimo i ispovijedamo se na internetu na kojem privatnost uopće ne postoji.

Takav stil života iz virtualnog polako prelazi i u stvarni svijet u kojem dozvola neprestanog nadzora postaje pitanje bontona pa se od profesora, koji su, naravno, roditeljima na raspolaganju u zajedničkim grupama na društvenim mrežama, očekuje da šalju nebrojene fotografije sa svakog školskog izleta.

Atrofija morala vidljiva je i u tome da se djeca više ne moraju učiti kako priznati da su markirala jer je teror tehnikom omogućene transparentnosti roditelje udaljio na jedan klik od imenika.

Da, i kod e-dnevnika se postavlja pitanje privatnosti djece, ima li roditelj pravo, odnosno je li uputno baš svakog trenutka imati uvid u sve ocjene?

Takav voajerizam ponižava i znatiželjnog roditelja jer podilazi njegovim najnižim strastima i odgovornog profesora jer mu neprestanom provjerom potkopava stečeni autoritet, ali i učenika kojeg čini moralno impotentnim.

Velike polemike u društvu izazvala je ratifikacija Istanbulske konvencije, dio javnosti u njoj vidi rodnu ideologiju jer je rod predstavljen kao društveni konstrukt. Smatrate li da je takva definicija roda problematična?

Sve su društvene uloge djelomično konstruirane, a rod je teorijski pojam koji se bavi njihovom (ne)prirodnom uvjetovanošću. No, načelno govoreći, ideja da se potpuno možemo odvojiti od naše prirodnosti, u ovom slučaju spola, bliska je transhumanističkim obećanjima koja idu prema nadilaženju tjelesnosti i spajanju ljudskih kognitivnih kapaciteta s računalom.

Supstancijalno, riječ je o pitanju odnosa duha i prirode i ljudskom pokušaju ovladavanja prirodom koje je prisutno od pamtivijeka i koje ima emancipacijski, ali i destrukcijski potencijal.

Temelj Istanbulske konvencije je upravo rod, odnosno zaštita žene zbog društvene uloge koja joj je nametnuta rodom, ali i svih rodnih manjina, dakle nitko ne smije biti zlostavljan zato što je drukčiji. Pa zašto onda zagovornici Istanbulske ne kažu da je doista poanta u rodu?

U demokratskom društvu u kojem funkcionira pravni sustav nitko ne smije biti zlostavljan, ni iz kojeg razloga. Poanta nije samo u rodu, niti je ona u nasilju, nego je u pokušaju ovladavanja pozitivnim pojmovima čiji nositelji time stječu veću društvenu moć i šire svoj utjecaj. Naime, oni tako postaju “dobri dečki” zbog čega i drugi dijelovi njihova političkog programa dobivaju na težini i bivaju lakše provedivi.

Naravno, to ne znači da će dijete u vrtiću naučiti da mu je bolje biti djevojčica ako je dječak i obrnuto. Zašto se rasprava svela na tako banalne i glupe argumente?

Zato što i jednoj i drugoj strani odgovara da se suprotnu poziciju shvati radikalno kako bi se time alarmiralo vlastite pristaše. Također, kako je moć primjera velika, a teorija ne postoji bez prakse, zaoštravanje borbe što upečatljivijim primjerima ukazuje na kvalitetu arsenala suprotstavljenih strana, jednostavno rečeno: tko jači, taj kvači.

Konzervativci u Istanbulskoj vide i razbijanje obitelji kao temelja društva i temeljnog čovjekova oslonca?

Obitelj se danas općenito razbija i to nije samo konzervativna, nego i liberalna briga jer se to razbijanje proteže na duh individualizma koji karakterizira raskidanje bilo kakvih čvrstih međuljudskih veza i oslonaca, pri čemu treba imati na umu da je čovjek koji je “oslobođen” od drugih daleko pogodniji za manipulaciju, politički ranjiviji i prikladniji za poslovno iskorištavanje jer mu vrhunac tjedna umjesto nedjeljnog ručka s bliskim ljudima postaje team building na Mrežnici. A tko takvog radnika ne bi volio?

Iz kakve obitelji dolazite? Što su radili vaši roditelji?

Dolazim iz velike obitelji, imam dva brata i sestru. Ja sam sendvič-dijete, što znači ni najmlađa, ni najstarija. Dvoje su arhitekti, jedan je programer, a roditelji su nam profesori.

Koliko odgoj utječe na buduće stavove čovjeka?

Ako kažem da je presudan znači li to da mogu okriviti roditelje za sve svoje pogreške?

Uskoro će pisati novi zakon o pobačaju, kakav je vaš stav po tom pitanju?

Imati pravo i prakticirati ga dvije su različite stvari. U tom smislu nisam za zabrane, ali smatram da treba aktivno raditi na stvaranju, prvenstveno socijalnih, preduvjeta da se pobačaj ne događa.

Banalizacija cijele rasprave o pobačaju, u kojoj se on u javnosti često prezentira kao nekakvo superemancipacijsko žensko pravo poput nošenja minica, izaziva mi nelagodu jer je već i samo razmišljanje o pobačaju jedna od najvećih tragedija koja može zadesiti i ženu i muškarca.

Ali o pobačaju u konačnici ipak odlučuje žena, ni država, ni muškarac, nego žena koja odluči hoće li donijeti novi život na svijet?

Nesporna je biološka činjenica da od trenutka začeća žena ima najveću moć, ali i njoj pripadnu odgovornost koja se proširuje i na nerođeno biće čiji DNK nosi u svome tijelu. Budući da se dijete razvija unutar njezina tijela, njoj se ne samo ne smije nego i ne može nametnuti nikakva odluka. Ali žena ne postoji u vakuumu izvan svijeta koji je okružuje i ljudi s kojima je u interakciji, iz koje u konačnici i nastaje novi život, što ih čini suodgovornima, i u kojima ona treba moći pronaći oslonac.

Što mislite o referendumu za izmjenu izbornog zakona?

Promjena izbornog zakona jedina je promjena koja dugoročno može dovesti do promjene u političkoj oligarhiji. Veća preferencijalnost neće pridonijeti samo demokratizaciji izbornog procesa nego i unutarstranačkoj demokraciji jer će od poslušnosti šefu stranke koja se dosad nagrađivala visokim mjestom na listi, a time i zagarantiranim saborskim zastupništvom, biti važnije mišljenje biračkog tijela za čiju će se naklonost političari morati boriti. Konačno, to će i birače natjerati da prouče tko su ti ljudi koji ih predstavljaju, dakle da aktivnije i kreativnije sudjeluju u cijeloj izbornoj proceduri koja je dosad bila pretežno performativne prirode.

Glasate li redovito na izborima?

Da. To je minimum građanskog angažmana i odgovornosti.

Kako biste opisali Andreja Plenkovića, a kako Davora Bernardića?

Plenković demonstrira višak autoriteta, a Bernardić njegov nedostatak. No, obojici je zajedničko nesnalaženje u komunikaciji s javnošću, što je apsurdno jer je to trebao biti preduvjet njihova izbora na lidersku poziciju. Obojica su daleko od utjelovljenja autentičnih predstavnika vlastita biračkog tijela, ali i karizmatičnih lidera koji mnogošto mogu kompenzirati urođenim magnetizmom.

Sve više raste Živi zid, kako objašnjavate taj fenomen?

Riječ je o kombinaciji opravdanog razočaranja vladajućom partitokracijom, neodoljive privlačnosti njihova utopijskog obećanja mogućnosti otpisivanja dugova onima koji ih imaju, autentične kritike bankarskog sektora, ali i polaganog izdaha demokracije koju izjeda vlastita ideja jednakosti i kraja autoriteta jer je demokracija po svojoj definiciji populizam. A njega utjelovljuje Živi zid.

Trenutačno ste na Oxfordu, kojim povodom?

Pišem knjigu o manifestacijama zla i pokušajima njihova opravdanja te radim na projektu na kojem surađujem sa sveučilištem Oxford i sveučilištem u Varšavi, a koji se bavi odnosom filozofije, znanosti i religije.

Koliko je hrvatsko društvo bolesno od raznih podjela, je li Hrvatska ljepša kad je se gleda iz Engleske?

Sva su društva podijeljena na neki način. Susjedova trava nije zelenija. U Americi, perjanici progresivnosti, na korak od čikaškog sveučilišta, nalazi se crnačka četvrt u koju se ne usudi ući ni policija. Engleska je “civilizirano” društvo s prikrivenim, ali dubokim klasnim podjelama. U tom smislu na Oxfordu ćete susresti vjerojatno sve nacije svijeta kojima je zajednička prvenstveno dubina njihova džepa. Hrvatska je pak, gledano iz Engleske, zemlja u kojoj su prekrasna klima, jeftiniji životni troškovi i, meni, najdraži ljudi na svijetu.

Razgovarala: Iva Puljić-Šego / Večernji list

 

Dr. Marija Selak: Kako funkcionira ‘neutralna’ organizacija koja Hrvatsku optužuje za ustašizaciju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Bošnjaci guraju BiH u propast! Ne žele dogovor!

Objavljeno

na

Objavio

Izaslanik u državnom Domu naroda Mario Karamatić svojim izjavama često izaziva žestoke reakcije javnosti. Tako je bilo u slučaju migranata, pitanju Herceg Bosne, odnosa Hrvata i Bošnjaka. To su samo neke od tema o kojima je  govorio u Intervjuu kojeg je dao Večernjem Listu, a kojeg prenosimo:

Oko pitanja migranata u Hercegovini se podiglo mnogo buke. Hoće li biti razgovora o ovoj temi u Domu naroda?

– Ne, ali je bilo razgovora o toj temi na Zajedničkom povjerenstvu obaju domova Parlamenta BiH. Tu su mišljenja podijeljena. Jedan stav imamo Borjana Krišto, Bariša Čolak i ja, dok drugačiji stav imaju Šemsudin Mehmedović i ostali. Činjenica jest da određeni broj migranata čine ljudi s kriminalnom prošlošću, ovisnici, a Ministarstvo sigurnosti BiH, blago rečeno, ne radi svoj posao. Takve osobe hodaju po BiH bez ikakve evidencije. Odbiju dati otiske prstiju i kao takvi nastavljaju kretanje. Nije normalno da se građanin BiH legitimira ako prijeđe ulicu izvan pješačkog prijelaza i privodi se u policiju da mu se utvrdi identitet, a osobe afroazijskog podrijetla slobodno hodaju po BiH. Određeni koraci se moraju poduzeti da se to zaustavi.

Pljušte optužbe za državni udar. Mislite da će netko odgovarati za slanje migranata u Mostar?

– U BiH nitko ne snosi posljedice za takve postupke. Činjenica jest da je do problema došlo zbog nerada ministra Mektića i Ministarstva sigurnosti. Oni nisu iskoordinirali s HNŽ-om prebacivanje migranata. To su koordinirali s MUP-om SŽ-a i moja prva reakcija bila je da to s njima pokušaju i završiti. Ja im ne bi dopustio da uđu unutra jer ovdje nije riječ o migrantima nego ilegalnim migrantima. Inače, tzv. Mektićevu borbu za pravnu državu i sigurnost građana najbolje opisuje podatak da se on ni jednom nije oglasio kad je pola Predsjedništva SDA bilo uhićeno niti je to ikada spomenuo. Tvrdio je da BiH nema problema s terorizmom, a u njegovom mandatu su se dogodila najmanje dva teroristička napada.

Upravo Mektić najavljuje tužbe protiv hrvatskih dužnosnika. Kako se braniti ako država i njezini predstavnici sami ne poštuju zakone?

– Koliko god smiješno zvučalo, u ovakvoj državi Hrvatima su jedina zaštita zakoni. Mi na županijskoj razini imamo puno veće ovlasti nego što ih koristimo. Bez suglasnosti županijskih vlasti ptica ne može ući u županiju, a kamoli migranti. Prvi članak Ustava svake županije glasi da je to federalna jedinica u sklopu FBiH. Mi imamo pravo donositi zakone u okviru svojih nadležnosti i to je razina kojoj se trebamo puno više posvetiti i tako pružiti jači otpor pokušajima velikobošnjačke dominacije.

Kakvi su hrvatsko-bošnjački odnosi u Domu naroda?

– Hrvatsko-bošnjački odnosi u Domu naroda, blago rečeno, ne postoje. Činjenica je da je Klub Bošnjaka u pola godine počeo provoditi unitarističku politiku kojoj je dolazak Erdogana vrhunac uspjeha. Klub Hrvata ima puno bolju suradnju od Kluba Srba. Pokušali smo sa svojim federalnim partnerima razgovarati, ali to ide jako teško jer tako je kad netko s vama ne želi razgovarati.

S kim onda misle razgovarati?

– Ni s kim. Većina bošnjačkih zastupnika dolazi iz krajeva gdje su Bošnjaci većina i oni misle da su begovi, a mi sitna raja koja bi ih trebala slušati. Nisu svjesni da je BiH malo veća od poteza Kobilja Glava – Švrakino Selo te da BiH postoji i u Širokom Brijegu, Neumu, Prnjavoru… Njihove teze samo žive u granicama tamnog vilajeta Sarajevske županije. Tek kada se riješe tih okova, moći ćemo razgovarati o BiH. U protivnom, BiH bi mogla umrijeti zbog njihove prevelike ljubavi. Guraju je u propast.

Znate da će sada pola države reagirati na ovo što ste upravo rekli?!

– Mene često optužuju za govor mržnje i fašističke teze, ali ja se isključivo pozivam na zakone i pravo. Oni kažu kako je to podjela “Bosne”. Prvo trebaju znati da “Bosna” ne postoji od vremena kralja Stjepana Tomaševića. Drugo, ako je zamišljaju kao dominantno bošnjački prostor, u meni sigurno neće imati sugovornika. BiH može funkcionirati samo kao zemlja triju jednakopravnih naroda i o jednakopravnosti se ne može pregovarati.

Ovdje se pregovara o svemu, počevši od odluka Ustavnog suda pa dalje?

– Oni sebi daju za pravo tumačiti odluku Ustavnog suda kako im odgovara. Presudu kojom se nalaže da Dom naroda popunjavaju legitimni predstavnici Hrvata oni tumače kao potrebu za ukidanjem ovlasti Doma naroda kako bi ga se svelo na farsu kao što je Vijeće naroda u RS-u. To nema uporišta ni u pravu ni pravdi. O tome se ne može pregovarati, nego odluke treba provesti. Nastavak takve politike vodi nas u smjeru disfunkcionalne države koju Hrvati ne žele. U tome slučaju nećemo imati izbora osim vratiti se na ono s čim smo ušli u cijelu priču, a to je Hrvatska Republika Herceg Bosna.

Vi mislite da je to realno?

– Realno jest. Ne da vjerujem u to, nego znam. Činjenica jest da po člancima Bečke konvencije, koja je iznad ustava bilo koje države, jasno stoji da ako je neka strana grubo oštećena ili prevarena u potpisivanju međunarodnog sporazuma, ima se pravo vratiti na početno stanje. U našem slučaju to je Herceg Bosna. A činjenica je isto da su Hrvati u BiH grubo prevareni ili oštećeni. Činjenica je da proces raskida međunarodnog ugovora mogu pokrenuti samo države. HSS je već najavio na posljednjoj sjednici Predsjedništva HNS-a da će u idućih 10-ak dana dostaviti materijale za početak procesa revitalizacije Herceg Bosne. Vjerujem da će biti usvojeni i to ćemo poslati Hrvatskoj koja ima ustavnu obvezu brinuti se o nama. Ili će Hrvatska pokrenuti proces pred Međunarodnim sudom pravde ili će pokazati da to ne želi. Barem će onda bh. Hrvatima biti jasno da u njima nema prijatelja. Osim kada im trebamo za glasove, demografsku obnovu i prodaju njihovih proizvoda u BiH.

Što vam strani diplomati kažu na to?

– Imamo vid komunikacije koji nije baš srdačan. Nisu oduševljeni tom idejom. Ponudio sam im izlaznu opciju. Neka ponište sve odluke kojima je položaj Hrvata u BiH narušen i Hrvati više nemaju problema i nema potrebe za pokretanjem sudskog procesa. Oni su rekli kako je to nemoguće. Znači, ostaje nam samo Međunarodni sud pravde.

Vi najavljujete Herceg Bosnu, a onda Izetbegović najavi rat. Što onda?

– O ratu govore koji ljudi koji nemaju iskustva s njim. Ili su bili u Njemačkoj ili su se krili u nekim trezorima. Izetbegović je imao priliku BiH braniti oružjem. Nije to tada uradio, mislim da neće ni sada.

Mislite li da će biti sukoba?

– Neće. Nemate ni jednog hrvatskog političara koji poziva na oružje. Možda zvučim najradikalnije, ali se isključivo pozivam na zakone BiH. Bošnjaci spominju rat jer nisu ispunili predizborna obećanja, otvorili 100.000 radnih mjesta, a najveći uspjeh im je 10 metara nogostupa kod Predsjedništva BiH. Pokušavaju radikalnom pričom mobilizirati svoje biračko tijelo. Međutim, ljudima je takve retorike preko glave i glasači će ih žestoko kazniti na izborima.

Bošnjački dužnosnici Hrvate i njihove dužnosnike posljednjih mjesec dana otvoreno nazivaju agresorima i fašistima. To ne zvuči miroljubivo?!

– Činjenica jest da nas danas potomci Handžar-divizije prozivaju za fašizam. Oni su kao neki sljedbenici antifašističke borbe, a nikada nisam vidio partizanski film gdje neki Mustafa govori: “Hajmo, za mnom”. Nema ga. Nedavno je bilo obilježavanje Bitke na Sutjesci. Prema službenim podacima, tamo su poginule tisuće Srba na strani partizana, tisuće Hrvata, stotine Crnogoraca i oko 150 Bošnjaka-muslimana. Činjenica je da su oni tijekom II. svjetskog rata većinom bili u ustaškim postrojbama i četničkim odredima. Tek su pred kraj rata prešli u partizane i danas pričaju priču o antifašizmu. Kad su toliki antifašisti, ne bi dolazili u Mostar na Partizansko spomen-obilježje, nego bi ono postojalo i u Sarajevu. A ne postoji. Tu su stvari vrlo jasne, ali netko želi mijenjati povijesne činjenice.

Prijete li vam?

– Da. Primam jako ozbiljne prijetnje. U tijeku je druga istraga koju vode SIPA i FUP. Prvi slučaj su rasvijetlili, ali kada je došlo do Tužiteljstva, dobio sam dopis kako je činjenica da mi je prijećeno te da se radi o visoko radikalnoj osobi s kriminalnim dosjeom koja je bila na psihijatrijskom liječenju, ali je na ispitivanju izjavila da se šalila. I to je to. To je BiH u kojoj živimo. Na moje traženje s pozicije izaslanika u Domu naroda, meni je bilo koji policijski djelatnik dužan pružiti asistenciju. U Sarajevu su mi to odbili. Nisu me željeli ispratiti do granice županije. Rekli su mi kako znaju za mene i da me neće pratiti. Kada sam to rekao Mektiću, on mi je odgovorio kako nije nadležan za to. Očito čovjek nije nadležan ni za što osim za pljuvanje po Hrvatima po nalogu SDA.

Često vas optužuju da ste poslušnik Dragana Čovića. Kakav odnos imate s njim?

– HDZ BiH i HSS imaju korektan partnerski odnos na razini BiH i FBiH. Oko nekih stvari postoje mimoilaženja, ali mislim da to nisu nacionalno bitna pitanja. Odnosi nisu dobri na nižim razinama, ali se tu radi o lošim međuljudskim odnosima pojedinaca. Neki mediji me pokušavaju predstaviti kao Čovićeva poslušnika, ali ću reći samo kako smo nasamo kavu popili prije više od godinu dana. I tada smo pričali o politici.

Gdje ćete biti nakon izbora?

– Gdje ću biti nakon skorih izbora, odluka je birača. Sve ovisi o njima. Nisam slučajno tu gdje sam sada.

Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found