Connect with us

Komentar

Marija Selak Raspudić – Društvene mreže imaju pravo ‘izbaciti iz svoje kuće’ koga žele, no jesu li u pravu kada to čine?

Published

on

Naravno da društvene mreže imaju pravo „izbaciti iz svoje kuće“ koga žele, no jesu li u pravu kada to čine?

Zbog velikog interesa za ovu temu i dobrodošlih kritika, navest ću nekoliko argumenata zašto smatram da teza „to je privatna kompanija koja ima pravo na svoje uvjete korištenja i može raditi što je god volja, a vi je ne morate koristiti ako vam se ne sviđa“ ne drži vodu kao argument u prilog cenzuriranja Trumpa.

Facebook, Twitter itd. društvene su mreže u privatnom vlasništvu. No njihovo zakonsko pravo da čine što ih je volja ne znači da njihovo postupanje ne smijemo i ne trebamo kritizirati.

Bez obzira što sitnim slovima piše u uvjetima korištenja (koje, ruku na srce, nitko ne čita) pitanje je što je „brendirana“ funkcija društvenih mreža. Ljudi ih koriste jer traže platformu za razgovor – virtualni kafić u koji će sjesti bez da ih ometa konobar. Očekujete li da A1, T-COM itd. ulaze u sadržaj vaših razgovora ili da paze da vam veza ne puca?

Facebook je već bio predmetom ne samo kritike, nego i propitivanja američkog kongresa, povodom slučaja „Cambridge Analytica“. Primjer nije identičan ovom slučaju, ali je doveo u pitanje i iskorištavanje društvenih mreža u političke svrhe i moć koju Facebook ima.

Korištenje tih društvenih mreža tako je masovno da je postalo nepisana obaveza svih aktivnih pojedinaca, a političko je djelovanje bez njega nezamislivo. Stoga bi necenzurirani pristup njima trebalo omogućiti svima. Ovo možda ne može biti zakonski, ali trebao bi biti demokratski imperativ njihovim vlasnicima ako pretendiraju biti društvene „mreže“, a ne klasični medij. Kada bi pak neskriveno postale klasični medij koji bi forsirao vlastitu uređivačku politiku, vidjeli bismo koliko bi aktivnih profila nastavilo koristiti njihove usluge.

Navedeni argument bio bi prihvatljiv kada bi postojala alternativa tim društvenim mrežama. Međutim, nedavna događanja oko Parlera (vidi npr. https://www.nytimes.com/2021/01/09/technology/apple-google-parler.html) pokazuju da ona nije moguća.

„Poticanje na nasilje“, „govor mržnje“ itd. sintagme su čije je značenje zamućeno, zbog čega mogu služiti, i prečesto služe, ne samo kao poticaj na ćudoredno ponašanje, nego i kao izlika za cenzuru. Tko, osim nadležnih sudova, može odrediti što jest, a što nije „poticanje na nasilje“, osim kada je riječ o direktnom pozivu na oružanu pobunu?

Communications Decency Act (članak 230) navedenim servisima daje dvije jako bitne privilegije:
a) ne tretira ih se kao izdavače, zbog čega nisu pravno odgovorni za sadržaj kojeg korisnici plasiraju putem njihovih servisa (obvezuje ih se jedino da moraju maknuti ono što je kažnjivo na federalnom nivou),
b) imaju imunitet od pravne odgovornosti za micanje sadržaja kojeg smatraju „obscene, lewd, lascivious, filthy, excessively violent, harassing, or otherwise objectionable, whether or not such material is constitutionally protected“, „as long as they act ‘in good faith’ in this action“. Potonje je osobit problem jer je jako „rastezljivo“ i time se često bavi umjetna inteligencija ili pristrani aktivisti.

Upravo to im je pomoglo da postanu „monopolisti“ usluga bez kojih moderan čovjek teško može funkcionirati. A da su na njih primjenjivani kriteriji koji se sada primjenjuju primjerice na Parler, čiji je slučaj sada u fokusu, nikada ne bi postali tako jaki kao što trenutno jesu.

Nedosljednost i nemogućnost dosljednosti primjene jednakih kriterija za gašenje profila diljem svijeta opravdano otvara pitanje političke pristranosti vlasnika kompanija. Oni na to imaju pravo, no njihovi korisnici o tome nisu obaviješteni, a trebali bi biti.

Navedeno ne ističem da bih branila Trumpa. U tom smislu u fokusu ovog konkretnog istupa nije djelovanje pojedinca, nego opće vrijednosti, „tekovine demokracije“, za koje se trebamo boriti, a koje su ovakvim postupanjem narušene. Borba protiv njih ne podrazumijeva nužno državni intervencionizam, nego osvještavanje samog problema jer tek masovni odgovor na ovakve oblike cenzure može „resetirati“ tržište u smjeru u kojem on više neće biti moguć.

To nije nužno samo zato da bismo bili zrelo demokratsko društvo, nego zato što vjerujem da će ovakvo postupanje dovesti do porasta radikalizma i nasilja, a ne njihovog dokidanja, što će rezultirati polarizacijom na dva odvojena društva istomišljenika među kojima dijalog uopće neće biti moguć. Za očekivati je da će njihova međusobna netrpeljivost eskalirati u fizičko nasilje, a možda čak i nove ratove s nesagledivim posljedicama.

U konačnici, ovo nije tek vanjskopolitička tema koja nas se samo posljedično dotiče. U Hrvatskoj su najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima koje će de facto, drakonskim kaznama, u ime fluidnog „sprječavanja govora mržnje“ onemogućiti komentiranje čanaka tako da ova kratka rasprava može biti shvaćena i kao preludij u obranu slobode govora koja će uskoro biti na dnevnom redu Hrvatskog sabora.

Marija Selak Raspudić

Marija Selak Raspudić – ‘Kako te ‘kadija i tuži i sudi’ u virtualnoj ‘demokraciji”

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari