Pratite nas

Razgovor

Marija Selak Raspudić: Ovo je trenutak za prevrednovanje svih vrijednosti (VIDEO)

Objavljeno

na

Na Mostovoj televiziji u utorak je gostovala filozofkinja i bioetičarka Marija Selak Raspudić.

“Dobro večer, dragi ljudi, dobrodošli u još jednu emisiju Mostove televizije.
Večeras je s nama jedna od najistaknutijih hrvatskih filozofkinja, bioetičarka, komentatorica Petog dana Marija Selak.

Veseli me što, evo, nakon dugog izbivanja u javnosti, Marija po prvi put javno nastupa u našoj emisiji. Nadam se da ćemo je uskoro gledati na tv ekranima u emisiji Peti dan.” – rekao je uvodno Nikola Grmoja, prenosi narod.hr

Nikola Grmoja: Marija, dobro nam došla u Mostovu televiziju. Hvala ti što si se odazvala našem pozivu, ali evo smatrao sam da je bitno. Znači, govori se o koronavirusu, to je jedina tema zapravo osim ovog potresa koji se dogodio, jedina tema ovih dana u hrvatskoj ali i svjetskoj javnosti, možda se malo govori o zdravstvenim aspektima ove krize. Govori se i o ekonomskim aspektima, kako će to utjecati na gospodarstvo, naši poduzetnici traže nekakve snažnije mjere od hrvatske vlade, malo se govori o utjecaju koronavirusa na hrvatsko društvo i na nas kao zajednicu ali općenito i na svijet. Kako ti vidiš, kako će se, mislim teško je biti prorok, ali kako će se razvijati stvari, kako će koronavirus utjecati na međuljudske odnose, na nas kao zajednicu? Vidimo ima solidarnosti u društvu, ne znam, najpopularniji su ovi pljeskovi u određeno doba s balkona naših prozora… Hoćemo li uistinu postati solidarni ili će se svatko okrenuti sebi?

Marija Selak Raspudić: Ma dobro to, kad mi nekritički uvozimo što rade druge zemlje, vjerojatno sada nije trenutak za pljeskanje, čast naravno našim medicinskim djelatnicima, ali mi, hvala Bogu, još uvijek nismo u takvoj krizi u kakvoj su neke druge zemlje, tako da nadamo se da neće još biti pravih prilika za pljesak.

Što se ostaloga tiče, naravno da ovo što si sam rekao, s jedne strane ovakve epidemije razvijaju osjećaj solidarnosti jer one podsjećaju čovjeka da on zapravo biće roda; da smo mi svi na neki način povezani i da ovdje ne mora doći samo do smrti pojedinca nego i do smrti cijele zajednice, no one imaju jedno svoje mnogo opasnije naličje, a to je da se svako okreće vlastitom biću zato što mu je drugi tada najveća prijetnja.

Naime, svatko tko prolazi gradom je meni potencijalni zarazitelj, onaj tko može tu bolest koja se ovdje doima kao smrtonosnom, unatoč tome što to nije, prenijeti na mene. Dakle, u ovom smislu, premda bi mi trebali jačati kao zajednica, mi počinjemo jedni sve više druge izbjegavati. Mislim da je to zapravo najopasnije, a od ovih nekih zgodnijih, pozitivnih stvari, možemo vidjeti da mladi ljudi kao trubaduri stoje ispred prozora svojih roditelja i pokazuju puno veću brigu za njih nego nekada i onda im pjevaju, pokušavaju razgovarati s njima… Nažalost, nisu u mogućnosti to činiti uživo…

Nikola Grmoja: Malo ću se dotaknuti tog odnosa u društvu prema starijima općenito u cijelom svijetu i sa ovog bioetičkog aspekta, ali ću te sada upitati jednu stvar: jesi li ti gdje u hrvatskim medijima vidjela da izjavu daje netko tko je prebolio koronavirus ili koji je obolio od njega? Ja sam vidio samo jednog čovjeka, našeg Hrvata koji je u Engleskoj, ali nigdje nisam vidio da je netko istupio u javnost kako bi podijelio iskustva kako mu je bilo tijekom te bolesti, tijekom samoizolacije ili to upravo možda zbog ovog straha da gledamo na te ljude kao da su zaraženi nekakvom težom bolešću, ne znam, da imaju nekakvu gubu ili nešto tako?

Marija Selak Raspudić: Gledaj, čini mi se da je nedavno bilo nešto takvo, bilo je nekoliko ljudi koji su preboljeli, ali neovisno o tome, budući da kruže različite informacije medijima, koje se odnose na to da se virus ne preboli do kraja i da se može ponovo zaraziti, ljudi zaista nisu sigurni što bi mislili pa i onoga tko je nositelj bolesti gledaju kao potencijalnu prijetnju, čak i na onoga tko je to prebolio, a sad kako će se to razvijati mi ćemo vidjeti, ali može biti itekako opasno za one koji će biti segregirani zato što su preboljeli bolest, iako bi nam oni trebali biti najbolji prijatelji, budući da su jedini koji je manje-više sigurno nemaju. Lako je tu ljude ucijeniti, mi svi imamo, nije čak stvar brige za zaštitu zdravlja – to nas uči i tome da mi kad govorimo i o smrti uvijek mislimo na smrt bližnjih, ma čak ne na vlastitu jer mi svi imamo – mi koji nismo nužno ugroženi, čak i sada, statistički tom bolešću, imamo bližnje koji su stariji i koje možemo potencijalno ugroziti. Dakle, to je razlog zapravo tolike panike.

Nikola Grmoja: Kako komentiraš to da su se jednostavno većina svjetskih europskih država odlučile da suspendiraju sve ekonomske aktivnosti, život je stao, a sve zbog brige za starije i one koji su, ne znam, kronični bolesnici, jednostavno je žrtvovana i ekonomija zbog toga, s druge strane imamo već dugi niz godina jednu, ja bih rekao tendenciju da je sve više zemalja sklono eutanaziji da ne postoji tolika zabrinutost za ljude koji su starije životne dobi, koji su ugroženi, a sad imamo nekakvu potpunu restrikciju kako bi se upravo njih zaštitilo jer zapravo su oni najpogođeniji time?

Marija Selak Raspudić: Često se kaže da je demokracija treći tip totalitarizma. Sada ćemo imati priliku testirati to i u stvarnosti. Da, ovo je zapravo posljedica nekih mjera koje se već dugo uvode s različitim argumentima. Mi smo imali takozvani preventivni teror, odnosno teror sigurnosti koji zamjenjuje ranije terorizam, a sada i ovaj strah od mogućeg širenja epidemije. Znači, što se događalo, primjerice, s Irakom kada je bio napadnut iz preventivnih razloga s opravdanjem da posjeduju nuklearno oružje koje nije imao? Zašto postoji Guantanamo kao zatvor u kojem se može vršiti nekav preventivni teror nad onima koji su sumnjivi? Jednako tako i sada pod prijetnjom ove epidemije može se uvesti bilo kakva restrikcija koju će narod prihvatiti jer, ne zaboravimo da mi živimo danas u svijetu u kojem vjerujemo da smo mi odgovorni za sve i da mi možemo sve spriječiti. To je svijet koji smo mi kreirali, kao što kaže naš vrli ministar Beroš: “Sva je odgovornost na nama!”. Dakle, nama je nepojmljivo da postoji nešto izvan ljudske moći djelovanja, nekakva priroda koja će doći, koje će odnijeti žrtve, i mislimo da jednostavno sve što mi učinimo ili ne učinimo, će učiniti ili odrediti našu sudbinu, što nije nužno slučaj. I kada tako stvari postavimo, onda naravno da mi možemo kao oni koji upravljaju ovim svijetom, učiniti što god želimo da ovu situaciju dovedemo pod kontrolu. Dakle, ona je zapravo jednostavno opravdanje za nastavak – ne početak nego nastavak – različitih restriktivnih mjera koje se odavno provode u društvu u ime demokracije. Ono što je tu najveći paradoks je da u ime demokracije koja počiva na ideju liberalizma, naše kretanje i naš način života zapravo sve više počinje nalikovati nekakvim fundamentalističkim društvima. Dakle, od ograničenja kretanja do uopće naših vlastitih sloboda.

Nikola Grmoja: Većina političkih lidera i političara se odlučilo za najstrože moguće mjere. To je nekako najlakši put. Ne možete biti odgovorni jer ste sve poduzeli, dali ste sve od sebe opet ako situacija eskalira, uvijek možete sve prebaciti na leđa neodgovornih građana. Stalno se pozivaju ti neodgovorni građani koji krše mjere, iako ja gledam u hrvatskom društvu, mislim da se da je velika većina građana, ako ne i svi, odgovorna, da se drži mjera, jer, ako se, ne daj Bože, dogodi nekakva lošija situacija, uvijek će se moći reći, evo, mi smo sve napravili, uveli smo stroge mjere, sve smo zabranili, ali jednostavno ljudi se toga nisu pridržavali, ljudi su krivi. Znači vi ste odgovorni sami za sebe i za društvo, vi ste zabrljali i vi ste odgovorni, a ne mi kao politička elita.

Marija Selak Raspudić: Da, u demokraciji je teret uvijek na građanima, iako ovo više ni ne nalikuje na demokraciju. Mislim da u svemu treba sačuvati nekakav zdrav razum i sredinu, dakle, treba uzimati i s dozom skepse, ali i sa nekim vlastitim pristupom sve što se događa trenutno. Znači, nije zabranjeno prošetati, nećete prenijeti virus na nekoga ako razgovarate s njima na nekoj razumnoj udaljenosti. Ljudi ne trebaju izbjegavati jedni druge. S druge strane, u medijima mi imamo kontradiktorne informacije cijelo vrijeme. Evo, danas ste mogli pročitati kako ne treba nositi zaštitne maske jer one ničemu ne pomažu, a dva retka dalje čitate o tome kako ih ne treba koristiti zato što ih treba ostaviti za zdravstvene djelatnike kojima su najpotrebnije. Pa sad ako ne pomaže, što će zdravstvenim djelatnicima kojima su potrebne?! Tako ljudi nemaju pojma što činiti i u tom svom moru takvih kontradiktornih informacija, imamo situaciju gdje se javlja strah. Naravno, kada strah postane nekakav dominantan osjećaj, onda se ljudima može manipulirati kako god se želi. I da, ljudi će snositi odgovornost za sve što pođe po zlu.

Nikola Grmoja: Za mogući neuspjeh ovog kriznog stožera… Isto tako mislim, imam osjećaj nekav takav, da se komunicira – ne znam, nisu potrebne ili toliko nisu bitne zaštitne maske, nije potrebno provoditi veći broj testiranja možda upravo zato što mi jednostavno ovom trenutku nismo spremni, nemamo te kapacitete, onda je nekako opravdanje jednostavno: mi smo odabrali ovakvu strategiju, testirat ćemo samo one koji dođu sa simptomima, iako mi u ovom trenutku ne znamo uopće stvarni broj zaraženih u Republici Hrvatskoj.

Marija Selak Raspudić: Ne znamo, vjerojatno nećemo ni znati, iz prve ruke znam iz nekih slučajeva da se ljudi koji su i bili u bliskom kontaktu sa zaraženima zaista ne testiraju. Testiraju se samo oni koji pokažu simptome. Ako su blaži simptomi, onda je preporuka obiteljskog liječnika da ostanu jednostavno u izolaciji. Taj princip može nekom egu donijeti mnogo koristi jer brojke nam idu u prilog u tom smislu. Možemo se kasnije potencijalno hvaliti nekom dobrom strategijom jer sve izgleda dobro, a kada će to ispasti loše, ispast će loše ako se ispostavi da je ovo zapravo Potemkinovo selo, da te brojke ne odgovaraju stvarnosti, što tada nitko ne može reći hoće li zaista biti slučaj, nego ćemo tek vidjeti, a to se ne može reći kao što smo već dosad čuli ni za sve ostale zemlje jer je trenutno vrlo konfuzna situacija oko toga koliko ljudi je zaista umrlo, jesu li umrli s koronavirusom ili od koronavirusa i tako dalje.

Nikola Grmoja: Vidim ovu situaciju u Italiji – tamo je veliko nezadovoljstvo naspram Europske unije, smatraju da Europska Unija nije dovoljno poduzela. To su, naravno, odmah iskoristili Rusi koji su dali nekakvu pomoć. Došli su kubanski liječnici. Ovo će sve, naravno, biti jedna geopolitička igra. Neki kažu da je ova europska solidarnost u toku dana već izgubila ovu bitku i da jednostavno će doći do dezintegracije, da će jačati nacionalne države koje će onda jačati svoju moć, kontrolu građana, a druge strane ima nekih koji kažu da jednostavno će ovo biti prilika za globaliste, za korporacije koji će reći da evo nacionalne države – svaka vodi politiku za sebe i jednostavno nemaju kapaciteta odgovoriti na ovakve izazove i ugroze, i potrebno ići u nekakvu snažniju globalizaciju, integraciju možda, nekakvu svjetsku vladu. Kako ti to vidiš?

Marija Selak Raspudić: Sumnjam da će se ovaj drugi scenarij dogoditi. Vjerujem da ćemo ići prema zatvaranju kao što je Angela Merkel već prije koju godinu rekla: “Multikulturalizam je odavno umro.” Mi smo to mogli vidjeti na primjeru migranata, sada to vidimo i na primjeru ove epidemije. Čak i sama ideja epidemije podrazumijeva karantenu, karantena je ograđivanje određenog prostora, zatvaranje u sve manje zajednice, imate taj obiteljski nukleus, onda imate i tu mikro kada morate sami se zatvoriti, a onda u ovom nekom širem smislu ide ingerencija države – to je taj jedan određeni teritoriji na kojem žive njezini građani. Ne vidim načina na koji bi se to moglo onda krenuti globalno. Znači, ako se želite zaštititi, morat ćete po samoj prirodi stvari izolirati određena područja, a onda se svatko opet vraća na ono da štiti svoje granice kao što je već i bio slučaj s migrantima – da se brine za vlastite stanovnike. Dakle, mislim da ovo je test multikulturalizma koji je na testu već neko vrijeme, odnosno globalizma ako hoćete, i da taj test neće proći.

Nikola Grmoja: Sad treba samo pratiti tko će pokupiti vrhnje možda ćemo znati onda i tko stoji iza cijele priče, ali sigurno ćemo pratiti razvoj situacije, a sad bih malo o ovoj drugoj temi. Znači, dogodio se, evo, ja sam iz Metkovića, ali tu sam bio u Zagrebu – dogodio se taj potres koji je i meni, iako nisam plašljiv, ali sam se šokirao – stvarno nisam nešto tako nikad doživio. Nastradale su zgrade u centru grada, ali i Markuševac i Gornja Dubrava. Imamo poruke gradonačelnika koji kaže: “Ljudi su sami odgovorni, nisu ulagali.” Postavlja se pitanje, ulagali u svoje privatne nekretnine, postavlja se pitanje što je s javnim objektima koji služe za javne svrhe, kako se u to nije ulagalo i, uostalom, kako se upravljalo Zagrebom svih ovih godina, kako ti to vidiš?

Marija Selak Raspudić: Da, ispostavilo se da je naš grad od papira. Strah od potresa je opravdan jer zaista potresi su, uključujući tsunami koji je najrazorniji, ona prirodna katastrofa koja ubija najveći broj ljudi iako nije najučestalija. Ona pogađa možda 3%, najučestalije su zapravo poplave. Sad Zagreb, kao i većina drugih gradova, Zagreb ima Stari Grad koji je građen prije nego što su se donosili novi propisi koji bi onemogućili stradavanja od ovakog tipa potresa. Sada smo mogli otkriti na koliko krhkim nogama on zaista leži i koliko su ljudi bili naivni kada su kupovali te stanove, a onda intervenirali u njih. Oni nisu jedini koji su intervenirali, drugo je što je privatno osoba činila, za što ona može biti odgovorna, to je kad je narušavala statiku primjerice rušenjem nekakvih unutarnjih zidova, a postoje i oni javni ili javno-privatni prostori koji su također narušavali statike mnogih zgrada u centru grada, to, recimo, vidite oni veliki izlozi u centru… Znači ako neka starija zgrada dolje ima velike izloge u kojima su različiti dućani, kafići i tako dalje, to sve ruši tu ionako već krhku statiku i za koju nitko nije do sada odgovarao. Što se tiče politike grada, naravno, nažalost, skeptična sam i pretpostavljam da će ovo biti sjajan prostor za dodatne malverzacije, budući da će iziskivati itekako mnogo građevinskih radova. U ime obnove grada moći će se tim novcem činiti što god se želi. Mi smo već sada imali situaciju u kojoj smo primjerice u ime zbrinjavanja znanstvenih novaka pa i socijalno osjetljivih slučajeva, imali situaciju da nismo davali novce i smanjivali kamate tim novacima kao nekad da bi oni sebi izabrali nekretninu, nego su se gradile velike građevine u nekakvim opskurnijim kvartovima da bi na kraju oni te iste građevine u koje se investirao naš novac završile na licitaciji u medijima. Dakle, poklanjali su se ti stanovi. Eto, toliki je bio interes za njih i što će tek sada biti kada se radi o Donjem gradu, kada se radi o nekretninama koje imaju tako veliku vrijednost na koju svi pikiraju i na kojoj investitor može izgraditi nešto što će mu zaista donijeti profit, to ćemo tek vidjeti. Ali evo, zasad upravljanje gradom u ovim ranim slučajevima koji se mogu povezati s ovim, a što se tiče bilo kakvih građevinskih intervencija pokazalo da će to ići u nečiju korist, a ne u korist samih građana.

Nikola Grmoja: Pitanje kako će teći sada ova obnova, jučer je gost Tomislav Jelić, naš Mostovac rekao da će Gunja biti “kamilica” za obnovu Zagreba, tako da će biti i to zanimljivo pratiti. Marija, vidljiva je i tendencija, i o tome smo pričali, da se jednostavno nauštrb slobode pojedinca jača moć ovih oligarhija državne vlasti. To je vidljivo i u Hrvatskoj. Ove mjere su jako stroge, ali najavljuju nam se i nekakve mjere koje su uopće ne mogu racionalno objasniti niti koje mogu biti nekako sredstvo za borbu protiv ove epidemije poput ovog Vladinog zakona kojim namjeravaju pratiti mobitele svih građana. Kako to komentirati?

Marija Selak Raspudić: To je onaj dio u praksi nadrealan, odnosno čini se da će postati ozakonjena stvarnost ono što je već vjerojatno i onako slučaj u praksi. Dakle, mi smo svi, kako god to okrenuli, nadzirani ili postoji mogućnost da budemo nadzirani, od činjenice da te kompanije koje kontroliraju telekomunikacije nisu u našem vlasništvu pa do toga da se zaista putem njih, putem različitih aplikacija, bilo privatni korisnici, odnosno neke jake firme koje su nam servirale aplikacije, bilo ovakav način putem nekakvih državnih intervencija, naše kretanje može pratiti. Sada dolazimo do stupnja iznad da bi to sve ozakonili. Vrlo je zanimljivo, nije samo nevjerojatno to što je Vlada ponudila i što se to uopće pojavilo kao rješenje nego ono što je tu zastrašujuće, koliko lako ljude možete nagovoriti na bilo što u situaciji kada oni osjete nekakvu egzistencijalnu ugrozu jer to je ona prava prilika za totalitarizam, kada se klanjaju velikom vođi, gdje vrlo brzo imate s ministrom Berošem situaciju obožavanja mladih koji se slikaju s njim. Odmah se zaziva neki veliki vođa koji će uzeti čvrsto žezlo i kontrolu u svoje ruke, i tako ljudi po tom principu, budući da ih epidemija tjera da svoga bližnjega vide kao neprijatelja, vrlo lako će i sami pristati na takve intervencije, zaboraviti na slobode za koje su se i te kako borili i čak pristati na to. Nije problem što Vlada to želi uvesti, nego to što su ljudi u stanju pristati na tako nešto da bi imali u ideji samo očuvanu vlastitu sigurnost. Jer naravno da mi živimo u vremenu u kojem mislimo da ne moramo uopće sumnjati. Dakle, to je naš osnovni problem, naš je cilj nula mrtvih.

Nikola Grmoja: Marija, ja mislim da smo prošli većinu ovih tema. Ja bih te zamolio samo na kraju da ljudima koji nas gledaju pošalješ jednu poruku. Svi im šalju poruke ovih dana – ostanite doma, slušajte upute – ja mislim da im se ima reći nešto pametnije od toga. Naravno, ne govorimo da da se ne poštuju upute nadležnih zdravstvenih službi, ali mislim da im se može poslati jedna drugačija poruka i, evo, ja se u svjetlu onoga što si rekla nadam ipak da će iz ovoga svega profitirati nacija, ne korporacije, a da će u svemu tome građani ipak zadržati, ljudi zadržati dio svojih sloboda mislim da se za te slobode lakše izboriti kroz nacionalne države nego kroz nekakvu prevlast korporacija.

Marija Selak Raspudić: Da, Camus je rekao završavajući svoju Kugu da u doba velikih zala možemo naučiti da u ljudima ima više stvari koje zaslužuju divljenje nego prijezir. Ja se nadam da ćemo to i ovaj puta svjedočiti, a što se malih, mikro-poruka tiče, i našeg stvarnog života, možemo malo razmisliti o onome što mi sami činimo i što nam zaista treba. Znači ovo je trenutak za prevrednovanje svih vrijednosti. Evo vidimo kako smo sada ovako pohrlili stvarati zalihe, a kada se još nedavno govorilo o tome da se ne treba raditi nedjeljom. Svi su se dizali na noge, govoreći da mi ne možemo živjeti praktički u svijetu u kojem sve nije dostupno od 0 do 24h. Vrlo brzo smo postali manje komotni. Možda tako nešto onda možemo iskoristiti, možemo biti prilika u budućnosti da se zaista odreknemo dijela svoje pomoći kako bismo bili solidarniji s ostatkom zajednice.

Nikola Grmoja: Marija, super poruka za kraj. Nadam se da ćemo te uskoro gledati i na ovim televizijama gdje ćeš biti dostupnija većem broju ljudi i tvoje poruke i ono što govoriš i misliš.

Marija Selak Raspudić: Hvala i tebi, a ja se nadam da ćemo se uskoro svi gledati i uživo, da ovo nije početak našeg novog života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marin Sopta: Iseljenici su zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima

Objavljeno

na

Objavio

„U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani.

Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.“

Piše: Anto PRANJKIĆ

Predsjednik Centra za istraživanje  hrvatskog iseljeništva prof. dr. sc. Marin Sopta rodio se 1950. godine na Širokom Brijegu gdje je završio  srednju školu. Kao i većina njegovih sunarodnjaka iz kršne Hercegovine  „trbuhom za kruhom“ preplovio je „veliku rijeku“ i u Kanadi nastavio školovanje i rad. No, uvijek je bio uključen u hrvatska strujanja te se po završetku školovanja uključio u rad hrvatske iseljeničke zajednice.

Ubrzo su sunarodnjaci u Torontu prepoznali njegove kvalitete pa su ga birali za predsjednika Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća u Torontu. Jedan je  od utemeljitelja Hrvatskog državotvornog pokreta, gdje je obnašao niz dužnosti. Od 1990. godine uključio se u HDZ, a 1995. godine, nakon punih 26 godina izbivanja, vratio  u Domovinu i obnašao niz važnih državnih dužnosti.

Obnašao je dužnost državnog tajnika u Ministarstvu razvitka, useljeništva i obnove Republike Hrvatske. Cijeli se život bavi temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo. Danas obnaša dužnost direktora Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu. Jedan je od organizatora Hrvatskih iseljeničkih kongresa i jedna je od najpozvanijih osoba za razgovor o temama koje se tiču hrvatskoga iseljeništva.

Gospodine Sopta, u studenom ove godine će Vaša udruga u suradnji sa drugim institucijama i  ustanovama koje skrbe o hrvatskim iseljenicima, organizirati, Četvrti Hrvatski iseljenički kongres. Zbog čega? Što je cilj takvoga skupa?

-Opće je poznata stvar da u današnje vrijeme dijaspora ili bolje rečeno iseljenici imaju mnogo veći značaj nego prije trideset, četrdeset godina. Svojim novčanim doznakama oni doprinose u značajnom procentu državnom proračunu svojih matičnih država. Hrvatski iseljenici u zadnjih nekoliko godina pošalju preko dvije milijarde eura u domovinu, što doprinosi da Hrvatska od svih članica Europske unije ima najvišu vrijednost osobnih doznaka u odnosu na veličinu ekonomije, 4,7 posto BDP.

Svijesni situacije u kojoj se nalazimo, mi članovi Organizacijskog odbora, da bi ukazali na problem iseljavanja kao i na mogućnost povratka hrvatskih iseljenika,  nakon Prvog Hrvatskog iseljeničkog kongresa održanog 2014. u Zagrebu, Drugog održanog 2016. u Šibeniku, Trećeg održanog 2018. u Osijeku, smo odlučili da organiziramo Četvrti hrvatski iseljenički kongres s temom Povratak –  stvarnost ili utopija.

Za kongres je vladao velik interes i mi smo prije pojave korone imali preko 150 prijava predavača iz preko dvadeset zemalja svijeta. Svakako, korona je uveliko poremitila naše planove i program, no mi smo odlučili da nećemo odustati i kako sada stoje stvari mi ćemo i u novonastaloj situaciji imati preko stotinu predavača. Glavni cilj Četvrtog hrvatskog iseljeničkog kongresa, kao i prethodna tri, je da u prvom redu ukaže na ogromni potencijal hrvatskog iseljeništva koji, nažalost, nije u potpunosti iskorišten.

Važno je da pokažemo njegov stoljetni doprinos u očuvanju hrvatskog nacionalnog, kulturnog i političkog identitata u svijetu, i ono što je najvažnije da kroz diskusije, izlaganja sudionika, razmjene mišljenja dođemo sa nekim novim prijedlozima ili pak programima koji će  doprinjeti da odnosi između domovine i iseljenika budu što kvalitetniji i efikasniji. Iznad svega glavni cilj je potaknuti javnu raspravu na temu povratka hrvatskih iseljenika. Osobno smatram da bi ova tema trebala biti i tema u Saboru.

Koje su teme kongresa?  

Kao što smo u najavi za  Kongres naglasili, glavne teme Kongresa biti :

-Odnos rada i poduzetništva u procesu povratka

-Institucionalna potpora povratku Povratništvo u povijesnoj perspektivi   i povratak mladih

-Kulturna politika i identiteti kao dio povratka

-Demografski aspekti povratka

-Uloga Katoličke crkve u očuvanju identiteta

-Očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta u iseljeništvu kroz crkvu, kulturu, jezik, sport

Kao što sam  već rekao Hrvatska se danas, više nego ikad, suočava s brojnim demografskim i društveno-gospodarskim izazovima u najširem smislu te riječi. Iako se kao zemlja nalazi na imigracijskome kontinentu, dosadašnja iskustva pokazala su da su jedini realni migracijski izvor za ublažavanje negativnih demografskih trendova njezini iseljeni građani i njihovi potomci.

Mi smo  već na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom  2014. u Zagrebu usvojili Rezoluciju  s desetak točaka koju smo poslali na sve relevantne  državne institucije ali nažalost od nikoga nismo dobili odgovor. No, što je interesantno spomenuti je kako je Europsko vijeće 2015. godine  donijelo Rezoluciju  1321 pod imenom Democratic participation  for migrant diasporas  koja sadrži skoro iste točke kao naša Rezolucija. U toj rezoluciji koju Europsko vijeće preporučuje svim  svojim članicama pa tako i Hrvatskoj  da nastoje sprovesti u djelo njihove točke. Između ostalog,  Rezolucija Evropskog vijeće predlaže da svaka država :

  1. Osnuje ministarstvo za iseljeništvo,
  2. Da omogući elektronsko ili dopunsko glasanje,
  3. Da potakne da članovi druge i inih generacija svojih potomaka sudjeluju u osmišljavanju   i planiranju razvojne strategije razvitka države,
  4. Materijalno pomoći iseljeničke udruge koje promoviraju materinji jezik i kulturu,
  5. Poticati lokalne lidere da potaknu povratak i ulaganja hrvatskih iseljenika u lokalne zajednice itd. Postavlja se pitanje zašto se  naša vlada koja je eurofilna  ne drži ovi preporuke Brisela.Iseljenici su generacijama prenosili u druge zemlje svoj biološki, profesionalni i kulturni potencijal obogaćujući time zemlje useljenja. Međutim, kroz dugu iseljeničku povijest Hrvatske uvijek su postojali i povratnički tokovi različitog intenziteta i raznolikih iskustava i uspjeha. Osim emotivnih i nostalgičnih motiva, povratnike mogu uz ekonomske čimbenike, privući određeni elementi kvalitete života (sigurnost, mirniji, opušteniji način života, krajolik, klima i dr.). Povratništvo je složen proces koji objedinjuje emigracijsko i imigracijsko iskustvo, kao i iskustvo povratne migracije, i ne može ga se promatrati izvan hrvatskoga društvenog, političkog i gospodarskog konteksta.

Održivost povratka ovisi o brojnim čimbenicima, poput aktivne uloge državnih institucija, pravnog okvira, postojanja i provedbe usmjerenih javnih politika, ekonomskih prilika, zatim obiteljskih prilika, ali i o uloženim naporima povratnika i potomaka iseljenika u što uspješniju integraciju u hrvatsko društvo. Iskustvo povratnika specijaliziranih znanja može biti snažan impuls za razvoj hrvatskoga gospodarstva, a da bi se iskoristio postojeći potencijal, potrebne su brze i konkretne mjere za njihovo privlačenje.

Kakvo je Vaše viđenje odnosa hrvatske države prema hrvatskom iseljeništvu?

-Nakon one velike euforije i iskrenog zajedništva početkom devedestih godina prošlog stoljeća ogromnog broja Hrvata i Hrvatica postepeno je dolazilo do slabljena tih odnosa  tako da u ovom trenutku po mom mišljenju ti odnosi su, rekao bih, na veoma niskoj razini. Za to postoji nekoliko razloga  od kojih ću spomenuti samo neke koji su po mom mišljenju doprinijeli ovakvom stanju .

U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani. Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.

Zato smatram da je potrebno što hitnije u domovini , tu mislim prvo na institute da sprovedu istraživanja u većim hrvatskim zajednicama u svijetu i doensu neke zaključke i preporuke kako bi suradnja između domovine i iseljenika postala što kvalitetnija i učinkovitija.

Kako iseljenici gledaju na Republiku Hrvatsku i je li se promijenio te u kojoj mjeri onaj zanos iz 90-tih godina 20. stoljeća?

-Mislim da sam vam više manje pružio odgovor u prethodnom pitanju. No, kako je stanje u svakom iseljeništvu pa tako i u hrvatskom odraz unutrašnjeg stanja koje vlada u zemlji, tako su i hrvatski iseljenici u ovom trenutku uglavnom zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima i ono   što je najgore među njima vlada jedna vrsta apatije prema Hrvatskoj.

Oni očekuju da Hrvatska, Zagreb, bude aktivnija, da im otvoreno pošalje poziv za povratak, da osmisli neke programe, ponudi  poticajne mjere za povratak… Osobno smatram da bi se mi trebali ugledati na nedavne primjere Poljske, Portugala i Španjolske koje su osmislile strategiju povratka svojih iseljenika, koje su  u veoma kratkom vremenu pokazale pozitivne rezultate. Da zaključim sa mojim odgovorom, mišljenja sam da glavna inicijativa i programi prema hrvatskim iseljenicima moraju se osmisliti u Zagrebu svakako uz sudjelovanje hrvatskih udruga i istaknutih individualaca u iseljeništvu.

Kao iseljenik u Kanadi ste se zalagali za slobodnu Hrvatsku, kad se stvorila neovisna država za slobodu se zalažete u neovisnoj Hrvatskoj. Gdje je lakše? Koje specifičnosti ima rad za Hrvatsku u iseljeništvu daleko od doma, a koje rad za slobodu i neovisnost na kućnom pragu?

-Svakako tu se radi o dva sasvim različita svijeta, dvije različite države, uvjeti i prilike za djelovanje itd. Naime moj rad kao i rad hrvatskih iseljenika  poput mene  do 90 tih godina prošlog stoljeća bio je baziran u prvom redu promicanju ideje hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti, pravo na slobodu i demokraciju.

Dalje, nastojali smo konstantno u sredinama u kojima smo živjeli, u gradovima i državama prikazati činjenično stanje koje je vladalo u Jugoslaviji, državi koja je po izvještajima međunarodne organizacije za ljudska prava Amnesty International, imala više političkih zatvorenika nego bivši SSSR u odnosu na broj stanovnika.

Nastojali smo uspostaviti različite vrste suradnje s  Hrvatima u domovini. Bila je to svakodnevna rovovska borba, između Davida (HRVATSKI POLIČKI EMIGRANT) s jedne strane, i Golijata ( JUGOSLAVIJA I NJEZINA DIPLOMACIJA I UDBINIH AGENATA) s druge strane. David je morao svaki dan raditi da bi preživio i prehranio svoju obitelj. Morao je  osim svog slobodnog vremena i finacirati , materijalno pomagati svoju organizaciju i njezine projekte.

Glavna karakteristika hrvatskih političkih emigranata iz tog vremena bila je bazirana na idealizmu, osobnom žrtovanju i velikoj i slijepoj ljubavi prema domovini. Dolaskom  u slobodnu i demokratsku Hrvatsku mnogi su se povratnici iz iseljeništva razočarali,  jer nisu očekivali niti su bili spremni prihvatiti maćehinski odnos prema njima.

Uzelo je dosta vremena da shvate  da i u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj koju su sanjali i za koju su se mnogi cijeli život  borili, važe ista pravila kao i u svim demokratskim kapitalističkim državama svijeta. To znači postoje jake interesne skupine koje vežu zajednički poslovni ili politički interesi, jaki i močni takozvani tajkuni koji su preko noći postali milijunaši i vlasnici ogromnih bogastava koje su mnogi od njih stekli na veoma upitan način.

Iznad svega, ogromna večina hrvatskih iseljenika povratnika nije mogla ni zamisliti da sprega i veza između  neokomunista, bivših udabaša i  agenata KOS je toliko jaka i utjecajna u hrvatskom društvu. I kao što su nekada naivno vjerovali da će nas nakon predaje na Bleiburgu, zapadni saveznici ponovo naoružati i pomoći da se borimo protiv komunističke Jugoslavije, ili pak da će nam Amerikanci, Njemci i Englezi  pomoći da srušimo komunističku Jugoslaviju sedamdestih godina prošloga stoljeća, tako je većina hrvatskih iseljenika bila uvjerenja da međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske priča o ustašama i partizanima, o agentima UDBE je završena priča. Kakva politička naivnost. Dolazim do zaključka da smo mi još politički naivni ljudi. Mišljenja sam da je naša država slaba, odnosno da nije još uređena, zato treba raditi da se osnaže državne institucije jer samo jake institucije su garancija da država dobro funkcionira, da ona opstane.

Koliko su iseljenička pitanja zastupljena u sveopćoj hrvatskoj politici?

Odgovorno tvrdim skoro ništa. Na osnovu moje spoznaje iseljeničko pitanje, mislim na tematiku hrvatskog iseljeništva, onda bih rekao da ne  budem totalni pesimista 5%. do 10% . Mišljenja sam kako je iseljenička problematika na državnoj razini i daleko od prioriteta  državne politike, što mislim da je pogrješno. Kao što sam već spomenuo trebali smo se ugledati u primjere Portugala, Španjolske, Poljske koji su osmislili strategiju povratka iseljenika , koja je već pokazala pozitivne rezultate.

Dalje smatram da bi se trebalo ukinuti  dvostruko oporezivanje povratnika, osmisliti i poticati veće investicije hrvatskih iseljenika. Ovaj propust ili bolje reći manjkavost državne politike prema hrvatskim iseljenicima u mnogome zamjenuje Hrvatska katolička Crkva koja kroz svoje katoličke misije i župe širom svijeta nadopunije veliku  prazninu u tim odnosima. No to nije dugorečna solucija. Osjeća se potreba a i u nacionalnom je interesu da iseljeništvo postane jedna od aktualnih tema naše državne politike.

Postoje institucije koje se bave pitanjima iseljeništva: Hrvatska matica iseljenika, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH,… Koliko ste zadovoljni njihovim radom?

-Dobro se zna moj stav u vezi ove dvije institucije. Da budem fer i pošten prema djelatnicima kao i vodećim ljudima koji vode te dvije institucije mislim da oni pod uvjetima u kojima djeluju raed dobar posao. No, ja smatram i to, kao papagaj ponavljam od mog povratka u Hrvatsku, da se njihov program i odnos prema iseljenicima mora prilagoditi  izazovima 21 stoljeća, što nažalost nije istina. Jer kako protumačiti činjenicu da mnogi ravnatelji i ravnateljice, da ne spominjem njihova imena, nakon što završe svoj mandat jednostavno  se izgube u magli i uopće ih ne interesira iseljenička problematika.

Mišljenja sam da Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske bi trebao postati Ministarstvo za useljeništvo jer bi na taj način dobilo na političkoj težini i mogućnosti za efikasnije djelovanje. Na primjer, postavljam pitanje , zar nismo i koliko smo učinili da nastojimo doseliti u Hrvatsku tisuću do dvije tisuće Hrvata iz Venezuele koji žive u paklu?

Uvjeren sam da imamo strategiju u sklopu koje se razmišlja o planiranju i takve mogućnosti te da je to bilo relano sprovesti u djelo. Ili, na primjer, Hrvatska matica iseljenika. Svi znamo koju ju je i zbog čega  osnovao. Zar nebi bilo logično, prihvatljivo i iznad svega poželjno, da između ostaloga u sklopu te institucije postoji jedan odjel koji bi se bavio organiziranjem iseljeničkog turizma i na taj način omogućio veću financijsku neovisnost. Zar nebi bilo poželjno da Hrvatska matica iseljenika bude državni agent, subjekt preko kojega će naša razna ministarstva organizirati u većim hrvatskim zajednicama u svijetu institute poput Gothe institut, British council i slične institucije koje imaju druge države.

Službeni mjesečnik Matica koji je veoma informitivan mislim da nema tisuću pretplatnika u čitavom svijetu. Pitanje je zašto se nije nikada pokušalo uspostaviti poslovna suradnja u Hrvatima na drugim kontinentima, da oni tiskaju Maticu u svojim sredinama  s time da oni umetnu svoj prilog domaćih vijesti i događanja? Zar ne bi bilo dobro i poželjno da Hrvatska matica iseljenika u suradnji s Hrvatima u svijetu na primjer, organizira Tjedan ili mjesec dana Hrvatske u Torontu, New Yorku, Sydneyu, Frankfurtu…  u sklopu kojega će se služiti hrvatska hrana i piće, uz bogat kulturni program. Ovakvi i slični programi su ostvarljivi. Da ovo nije jeftina demagogija s moje strane, navesti ću primjer iz Toronta iz 1994. godine. Te godine na moju inicijativu mi smo u Torontu organizirali mjesec dana Hrvatske.

U sklopu toga projekta mi smo u World Centrar u Torontu organizirali grupnu izložbu tridest hrvatskih akademskih umjetnika, promociju hrvatskih vina… Uz to organizirali smo Prvi hrvatski filmski festival na kojem je u pet dana prikazano osam filmova s engleskim titlovima. Također smo imali gostovanje Hrvatskog kazališta iz Splita, plus dalamtinsku klapu iz Solina, sve u svemu 55 izvođača iz Hrvatske. Sva događanja i predstave odvijale su se u najpoznatijim dvoranama Toronta što je iziskivalo velika materijalna sredstva.

Na kraju mi smo bili u plusu, zahvaljujući prodaji karata i reklamama. Uvjeren sam da i dan danas je tako nešto moguće ostvariti. Međutim, ako to nekome predložite, samo vas čudno pogledaju, daju tisuću i jedan razlog zašto je to neostvarivo, i na kraju možete biti sretni ako vas ne optuže da nekoga rušite.  Zašto ne organizirati Smotru hrvatskog folklora na koju bi se moglo dovesto od 50 do 100 folklornih grupa iz čitavog svijeta. Dvije do pet tisuća mladih iz čitavog svijeta kroz dva tjedna upoznali bi svoju domovinu a plus ostvarilo bi se nekoliko tisuća noćenja, u turističkom smislu.

Hrvatski iseljenički kongres će biti prigoda da se na jednom mjestu otvore sva važna pitanja.

-Da budem iskren, mi ne očekujemo čuda. Iz iskustva prijašnja tri kongresa mi se ne možemo žaliti na hrvatske medije. Uglavnom u više manje svim dnevnim novinama, kao i na radio i TV postajama izašli su veoma opširni izvještaji o radu kongresa, objavljeni  mnogi intervjui s istaknutim sudionicima kongresa.

Imali smo svaki put za pokrovitelja predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora, uzoritog kardinala Josipa Bozanića plus gradonačelnike gradova domaćina kongresa. Kao što sam već spomenuo cilj je da se o tematici odnosa između domovine i iseljeništva javno raspravlja, da se o tim odnosima upozna hrvatska javnost a iznad svega utječe na vladu da pokrene to pitanje na jednoj sjednici Sabora.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hrvoje Hitrec: Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s Hrvojem Hitrecom u “Hrvatskom slovu”

I Vi ste u temeljima tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, od početka, od prvoga broja, u tom miljeu, intelektualnom krugu, pri tom mislimo na Društvo hrvatskih književnika u devedesetima, u čijim su se prostorijama dogodile povijesne promjene, osnivala se stranka, koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, a u tom je krugu bio i želio biti s hrvatskim piscima i intelektualcima dr. Franjo Tuđman. Jesu li to vrijeme ipak donosilo buđenje, osvješćivanje, neovisnost… konačnu realizaciju hrvatske težnje za samostalnošću pa onda i zanos, hrabrost, snagu? Kako sada gledate na ta zbivanja, želite li povući stanovitu paralelu?

Prije svega, čestitke i čast svima koji su u ovih dvadeset i pet godina održavali na životu Hrvatsko slovo, posebno onim suradnicima koji su to činili pro bono u zadnjem duljem razdoblju kada je Slovo bilo (i ostalo) na financijskom respiratoru. A glede Knjige Postanka sve je poznato onima kojima je poznato: znamenita tribina Društva književnika u veljači 1989. imala je na dnevnom redu dvije točke: pobudu pokreta za oslobađanje Hrvatske iz komunističke kaljuže i umjetne tvorevine Jugoslavije, te pokretanje lista za kulturu. Prva je točka iznenađujuće brzo realizirana, druga nešto sporije. Bolje tako nego obratno.

U svakom slučaju, mnogi od oni hkoji su prekinuli hrvatsku šutnju bili su poslije i utemeljitelji Hrvatskoga slova. Hrvatske vlasti stale su iza tjednika, nakon prvih napornih mjeseci Slovo je dobilo dostojnu težinu, vrlo dobre suradnike i odličnog glavnog urednika u liku pokojnoga Dubravka Horvatića, mojega prijatelja koji nije pristajao na kompromise ili diletantizam, čak je i meni jednom zaprijetio da će me baciti kroz prozor, a bili smo vrlo visoko na zadnjem katu zgrade u kojoj je i Društvo hrvatskih književnika.

U to vrijeme već su se nazirale pukotine u hrvatskom književnom svijetu kao i općenito u kulturi, oni koji su u vrijeme rata držali fige u džepu pomalo su izlazili iz mišjih rupa. Jedinstvo umjetnika svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih (Satnija hrvatskih umjetnika!) više se nije ponovilo, klasične hrvatske podjele brzo su oživjele.

A usporedbe s vremenom zanosa, danas? Opet smo na stanovit način u sličnoj situaciji i moramo se pokrenuti ili nas ne će biti. Postupni gubitak suvereniteta Republike Hrvatske na svim područjima vidljiv je i u kulturi. Nagrizanje države počelo je, nastavilo se, i danas uspješno egzistira upravo preuzimanjem nadzora nad kulturnim životom, što i ne treba elaborirati jer je vidljivo i vrapcima na krovu. U svemu tomu polako su rezana krila i Hrvatskom slovu.

Slobodno Vas možemo zvati klasikom hrvatske književnosti, jedan ste od najplodnijih i najznačajnijih naših pisaca. No, zbog Vašega društvenog intelektualnog angažmana, Vašeg slobodnog duha, koji se ne savija i nije prestrašen i slijedom toga podoban, niste dostatno nazočni npr. na televiziji, iako ste istinski „televizijski“ čovjek… Sve to predugo traje i ne utječe na Vaše pisanje, Vaš rad, no to je gubitak za hrvatsku kulturu, za mlade naraštaje… preporučuju se za čitanje i gledanje svjetski bestseleri, manje smo osviješteni o hrvatskim izvrsnim piscima. Kako Vi to objašnjavate i postoji li valjana valorizacija u hrvatskoj kulturi? Na čemu je naglasak, koja su glavna obilježja hrvatske kulture u posljednjih 25 godina?

Hvala na komplimentima, ali ja sam uvijek govorio da je samo mrtav klasik dobar klasik. U mojem slučaju je svakako tako, jer će me klatež prešućivati dok sam živ, kao i sve one koji ne pripadaju ljevičarskom, orjunaškom ili infantilno trendovskom krdu koje se uvuklo u ustanove i medije. Na valorizaciju književnosti naših dana trebat će pričekati neki novi, daleki naraštaj, koji će biti zgranut i tražiti reviziju.

Meni je potpuno jasno da me opisani nitkovi mrze iz dna duše jer sam vrlo aktivno sudjelovao u političkom životu u vrijeme kada su izgubili svoju pravu domovinu, ali im u prilog ide da suvremene vladajuće strukture, plave ili crvene svejedno, njima sada svesrdno pomažu a meni odmažu. Zabrinuti su pomalo što u posljednje vrijeme često objavljujem nove knjige, povijesne romane, što sam još tu. Još više kada se pokušavam pojaviti u filmskim, kazališnim i sličnim poslima, pa i televizijskim.

Tu me je lakše dočekati, očito postoje nenapisane ali svima znane liste po kojima se projekti odbijaju. Slučaj s televizijskom serijom „Kolarovi“ koja bi mogla biti naš Berlin Alexanderplatz krajnje je simptomatičan, a traje već deset godina. Vrhovi HTV-a izbjegavaju me kao da imam korona virus.

Poštovani gospodine Hitrec, Vi ste se već prije dosta godina povukli, fizički, iz zagrebačke vreve, recimo tako. No, niste se povukli iz praćenja dnevnopolitičkih i kulturnih događanja. Dakako da kao čitatelji profitiramo od te djelomične izolacije, jer osim tjednih Vaših kolumni koje se objavljuju na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u našem tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, i sada sigurno pišete i romane, drame, scenarije… hoćete li nam otkriti na čemu sada radite i kako na Vas utječe ovo vrijeme?

Bavim se politikom i sada, na svoj način (Blažen onaj koji daleko od politike svojim volovima obrađuje djedovske njive, reče Horacije), a ostao sam i u novinarstvu stalnom rubrikom, Hrvatskim kronikama. Dio tih napisa je ukoričen i rasprodan, a kada sam htio objaviti i drugu knjigu pod istim naslovom, s kolumnama napisanim u zadnjih pet godina „sredstva mi nisu dodijeljena“. Upozoreni su da je riječ o subverzivnom štivu. A što inače radim?

Kopam, kosim travu, pišem svakoga dana po tri minute do tri sata. Proizvodim. Knjige i povrće. Kada sam obećao samom sebi da ću napisati po jedan roman iz svakoga stoljeća hrvatske povijesti, sumnjao sam da ću uspjeti, ali do sada je već šest knjiga objavljeno i na dobrom sam putu. Nedavno se pojavio „Vladar Bosne“, predstavljanje još nije bilo da se ljudi ne zaraze hrvatskom baštinom.

Dok čekam, bavim se 9. stoljećem i vremenom kneza Branimira. Roman ima radni naslov „Dux Chroatorum“, vjerojatno i konačni naslov. Događa mi se kao i sa svim povijesnim razdobljima u koje sam do sada ušao: mislim da nešto znam, a ne znam gotovo ništa. Ni tko je bio Branimir. No baš to otvara beskrajne mogućnosti romanopiscu. Za ilustraciju: poznata su pisma pape Ivana VIII. ali ne i kneževa pisma papi. Kada dovršim roman, i ta će biti poznata.

Kako Vi doživljavate našu sadašnju manje-više prisilnu izolaciju, kod većine ljudi zbog odgovornosti prema zdravlju i sigurnosti drugih, ali i vlastitih obitelji, što se od nas sada zahtijeva. Što mislite kako će takvo stanje, ako još potraje, djelovati na psihu ljudi?

Književnici su odavno navikli na samoizolaciju, i kada nema pošasti. Čini se da sva ova Ostani doma situacija polako ide nabolje, među prvima otvaraju se knjižare, ali zašto ne i knjižnice? Bilo je i dobrih strana: Hrvati su opet pokazali da imaju smisla za humor koji spašava od depresije, toliku provalu duhovitosti odavno nisam vidio. Duh naroda je neslomljiv. I još nešto: svima je više-manje postalo jasno da se Hrvatska ne samo u nevoljama može osloniti samo na sebe, da se mora vratiti sebi, doći k sebi nakon dugoga razdoblja rasprodaja i ropskog podilaženja svemu i svakom, da treba korak po korak vratiti sve dimenzije svoga suvereniteta, pa i prehrambenog pogotovo, izvući se iz ralja stranih banaka, osoviti se još jednom u povijesti s barjakom svoga originalnog nacionalnog i kulturnog identiteta, a ne klipsati za nametnutim uvoznim „uzorima“ koji ga rastaču.

Preživjeli smo rat, velikosrpsku agresiju, ne tako davno, što je zastrašujuće i teško. Ratovi se ponavljaju u povijesti, ljudi žele oteti teritorij drugima i nemilice ih ubijaju. Jesmo li sada u ratu s neživim bićima? Jer mikroorganizmi pa i virusi su svugdje, u svemu i koliko znamo, ne mogu se izolirati iz biosfere, koje su sastavnim dijelom. Slijedom toga, ovo stanje sada značilo bi da smo u ozbiljnom biološkom poremećaju. Može li čovjek preuzeti vodeću ulogu i poboljšati biosferu? Ili će netko ovladati čovjekom s objašnjenjem da želi pobijediti viruse?

S virusima i bakterijama imamo vrlo solidan suživot, osim kada s vremena ne vrijeme polude i postanu agresivni. Kada bismo tako skladno živjeli s biljkama i životinjama, gdje bi nam bio kraj. Planet smo žrtvovali „razvoju“ i sada nam preko nevidljivih glasnika poručuje da se tornjamo na neki drugi dok se on od nas oporavi. Teškoće su i počele kada je čovjek ovladao planetom. Prije njega Zemlja je doista bila raj zemaljski. A glede opasnosti da tko iskoristi pandemiju za trajnu represiju i zabrane, ukidanje sloboda i prava, ta je prijetnja realna. Stari totalitarci ovih dana uživaju, ispunili im se snovi, a u njima prazne crkve, između ostalog.

Možemo li sada ustvrditi da se u povijesti čovječanstva nikada ništa ne mijenja… odnosno katastrofe se ponavljaju, ljudi umiru… Ponovno čitamo „Kugu“ Alberta Camusa… vjerojatno ne bismo vjerovali da se slično može dogoditi u naše vrijeme, da se mrtva tijela mogu slagati na hrpe i odvoziti u kamionima, kao što je to ovih mjeseci bilo u Italiji…čovječanstvo je opet bilo zatečeno, kao i prije, kao i uvijek… je li ljudskoj prirodi uopće svojstveno da bude tako oprezna i u strahu od ugroza da ih može predvidjeti i da se na njih može pripremiti?

Nema sigurnosti. Jedino je sigurno da ćemo svi umrijeti i bez covida, a kada nema zaraza, onda ljudi smišljaju ratove da malo prorijede naraslo pučanstvo. Ili se dogodi potres, kao nedavno u Zagrebu, pa najednom postanemo svjesni da hodamo po tankom ledu, odnosno kori. A kada nema prirodnih katastrofa, onda smo nesretni pa umjetno izazivamo kataklizme, recimo u obliku klimatskih promjena koje su koronom malo zaustavljene, ne zadugo.

I stanovnici Orana (A. Camus: Kuga) nakon nekoliko mjeseci bolesti, kuge, shvaćaju da ne pate samo oni, da se to odnosi na sve ljude. Jedan od likova iz knjige, Rieux, naglašava kako najsnažniju malodušnost izaziva navikavanje na očaj, koje je zapravo gore od očaja samog. Možemo li se na sve naviknuti i jesmo li se u ovim prilikama već navikli na ovakav način života, te koliko mislite da ljudi mogu izdržati u takvim uvjetima? Je li dostatno sačuvati budnu pozornost, paziti na higijenu i držati distancu od drugih ljudi? Kako trebamo čuvati svoju svijest, svoj duh?

Ne treba biti tako prestravljen i očajavati kao da smo svi stjerani u gulage na dvadeset godina. Mjesec, dva ili tri najveća je izrečena kazna, polovicom svibnja idemo doma, hoću reći idemo van. Bit će i nešto turizma, samo će češki ronioci morati imati maske. Laktovima će se pozdravljati samo oni kojima je laktarenje i inače u naravi. Našim epidemiolozima, liječnicima i sestrama podijelit ćemo državna odličja i preporučiti im da se ne počnu baviti politikom jer je zarazna, a popularnost kratko traje. A kada pitate kako se čuva duh, mislim da nema općenitoga recepta. Duh je sastavni, udarni dio riječi kao što su duhovnost i duhovitost, u mojem slučaju duhan. I ne treba zaboraviti da smo mi Hrvati narod nade, štono reče Ivan Pavao II., pa se uvijek nečemu nadamo i to nas održava.

Jesmo l i spremni za promjenu svijesti? Da ne možemo ići na posao, da ne možemo prehranjivati obitelj, da ne smijemo odnijeti šunkicu i jaja starim roditeljima na Uskrs, da ne smijemo sjediti i razgovarati s prijateljima, da ne možemo provesti koji sat u omiljenom kafiću, da su mladi ljudi zaustavljeni u viđanju djevojaka koje im se sviđaju, da su razdvojeni i neki koji su u vezi… ne smijemo na misu, bojimo se proći pokraj ljudi … sve nas to straši i ugrožava našu svakodnevicu, oduzima nam male navike, male životne radosti… smijeh s lica… Dobro, što Vi mislite kako će se to završiti? Hoćemo li se od sada morati stalno tako ponašati?

Kažem, sve će biti dobro. Čeka nas sedam mršavih krava, ali njih ćemo pojesti (parafraziram, zna se koga) i preživjeti. Neko ćemo vrijeme osjećati nelagodu u autobusnim i tramvajskim gužvama, paziti s kim se družimo. Da smo prije pazili, u bližoj povijesti, ne bi se našli u Jugoslaviji, recimo. Nadonosno je da su se mnogi Hrvati vratili u domovinu i sada ih treba zaposliti s pristojnim plaćama, samo da opet ne odu. Podatak da se u poljoprivredi može zaposliti četrdeset tisuća, točan je podatak, kao i otkriće koje nas je osupnulo – da se možemo sami prehraniti ako baš hoćemo. Najstrašnije bi bilo da dobijemo kolektivni imunitet na razne zabrane i pristajanje na metode Velikoga brata, što je gore od velike Srbije.

Jesmo li kao civilizacija bili isuviše nemarni prema majci prirodi pa nam se to sada osvećuje, dolazi do raznih poremećaja… Vas smatraju i ekološki osviještenim piscem, te se navode Vaše knjige za mladež: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) i Zbogom Smogovci (1989.)… Jesu li navedene knjige kao takve korištene u obrazovanju, nije li to sjajan način da mladi razvijaju ekološku svijest?

Jest, nedavno preminuli povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić napisao je, otprilike, da sam najekološkiji hrvatski pisac. Barem u nečemu sam naj. Sve navedene moje knjige za djecu i mladež napisane su na vrijeme i ja sam se iskreno nadao da će utjecati na tadanji mladi naraštaj. Onda je taj naraštaj sazrio, pa i pomalo ostario, a stvari su se samo pogoršale. Nisu me ozbiljno shvatili, valjda zato što su te knjige pretežito humoristične, pa su mislili da se šalim. Sada te romančiće izbacuju iz lektire, baš kada su najpotrebniji.

Osim odnosa prema prirodi, važan je i odnos prema vlastitomu hrvatskom jeziku, kako to lijepo razmatra Antun Gustav Matoš: „Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što „kolo vode“ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, „lijepi vrti morem plivajući“. S hrvatskim ste jezikom svakodnevno u doticaju, aktivno i profesionalno… je li se naša skrb o jeziku, naša osviještenost koju smo pojačali i naglasili osamostaljivanjem, sada ponovno smanjila, popustila, i u institucijama i na svim razinama, ili ste zadovoljni životom i razvojem hrvatskoga jezika?

Hrvatski je jezik jedinstven i veličanstven, njegovu posebnost nitko više ne dovodi u pitanje osim šačice ništarija koje su za to plaćene. Vidjeli ste kako se provela ona priglupa deklaracija o nepostojećem „zajedničkom jeziku“. Premda nisam jezikoslovac, jezikom se bavim i zato što mi je on, takoreći, sredstvo za rad, kao slikaru kist i boje. Riječi jezik i narod u staro hrvatsko doba značile su jedno te isto, ne slučajno. A da su jezik i domovina također istoznačnice, govore citati koje ste naveli. Znaju to hrvatski iseljenici, a zna i klatež vukovska koja i dalje parazitira, pokušavajući i s katedra filozofskih fakulteta vratiti kotač unatrag. Poseban je slučaj Inistitut za jezik i jezikoslovlje koji se samoproglasio arbitrom nakon podlog „umorstva“ Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Hrvatska povijest, velikani hrvatske povijesti, Vaša su inspiracija i likovi Vaših romana… kada biste sastavljali vremeplov hrvatske povijesti u najkraćim crtama, kako bi izgledao? Imamo li specifičnosti koje se ponavljaju i jesu li Hrvati dobri vojnici, ratnici?

O tome nema spora, i nema toga razdoblja u europskoj povijesti u kojemu hrvatski ratnički genij nije potvrđen. Od Ljudevita i Domagoja do Jelačića pa do Domovinskoga rata. Na takvom smo, lijepom (i opasnom) mjestu da su nas svi susjedi i komšije pokušavali porobiti i svi su na kraju dobili po gubici, od ranoga srednjeg vijeka do danas. Četrnaest stoljeća opstajemo pod svojim imenom, s kojim smo i došli na ove prostore, a toliki su narodi u međuvremenu nestali iz povijesti. I to je ta konstanta dostojna divljenja, kao što je i stalnost da su se u svakom nevremenu pojavljivali ljudi sa svojstvima vođa i vojskovođa. Nisam njima fasciniran, držim ih prirodnim pogodama u povijesnim nepogodama, brončane kipove pretvaram u ljude od krvi i mesa, a više no o njima govorim o suvremenicima koji su im podmetali klipove, to jest o jalu, ne samo hrvatskom.

Jeste li se trudili shvatiti koje su to kulturne vrijednosti koje se promiču u Europskoj uniji, kakvi se programi nude i na koji se način osmišljavaju projekti? Jedan od najsvježijih primjera i način na koji se ta kultura može promovirati i što se u nju može umotati je i nedavno postavljanje petokrake na neboder u Rijeci; klasičnim konzumentima kulture svi ti događaji izgledaju kao zbrka, pomalo kaotično… uglavnom se pozornost posvećuje nekim manjim skupinama u društvu i pazi se na njihova prava, na različitost.. imate li osjećaj da je to važnije od kvalitete djela koja se stvaraju, izvode, nastaju?

Upravo tako. Kao što Unija propisuje veličinu krastavaca, tako se ponaša i kada je kultura u pitanju. Značajnu prednost imaju projekti tematski upravljeni prema tzv. ranjivim skupinama koje odavno nisu ranjive nego nametljive i drske. Njeguje se licemjerna politička korektnost itd., a umjetnički domet nikoga ne zanima. Glavno je da u projektima nema nacionalnog nagnuća, jer je tu onda riječ valjda o populistima u umjetnosti, zaostalim divljacima iz vremena nacionalne romantike. Umijeće pisanja je nevažno – ako je tema „promašena“, projekt ne dolazi u obzir. Takve upute slijede i hrvatske kulturne vlasti. Ilustracija: kada sam nedavno poslao na natječaj za dramski tekst komediju o kazališnom redatelju koji „iz Europe“ dolazi u Zagreb postaviti na daske „Zlatarovo zlato“, pa se sve pretvori u bljutavo smeće, djelo je odbijeno slijedom baš unijatskih uputa jer je postdramsko prenemaganje u trendu, a ja ga, eto, ismijavam…O Rijeci prijestolnici kulture ne želim trošiti riječi, budući da je postala žrtvom korone. Šteta, bilo bi tu za mene materijala.

Kako bi se Vaš barun Trenk u romanu Špilberk, vojnik, kockar i junak, najpopularniji ratnik Europe u 18. stoljeću, tu snašao, s obzirom na to da je u svoje vrijeme preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja?

Dobar primjer. Barun Trenk, koji ima ulicu u središtu Zagreba, nije bio samo šarmantni razbojnik i kondotjer Marije Terezije, nije bio tek ratnik legendarne hrabrosti, nego i učen čovjek, salonski lav, veleposjednik, Prus podrijetlom, Hrvat, dotično Slavonac po osjećaju, muž koji je ostao bez žene i četvero djece u vrijeme epidemije kuge u Požegi. Za njega bi covid bio mačji kašalj. A to što je završio u tamnici Špilberk iznad Brna, zaslužni su uvelike – mediji. To jest novine kojih je tada u Beču već bilo u velikom broju, a Trenkovi su protivnici nahuškali novinare protiv baruna.

Kako bi se sada snašli Vragecovi i moram priznati da smo nostalgični na neki način, jer bi oni uvijek rješavali sve krize pa bi možda i sada izlazak iz gospodarske krize bio sveden na Bucine svinje u dvorištu ili Bongovu naftu u Jadranu?

Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja. A svršetkom godine došla bi i Nobelova nagrada. Bucine svinje bi se razmnožile toliko da bi ih preostalo za izvoz.

Poznat je Vaš humor, kojim osvajate mlade i stare, a Igor Duda je u svom radu objavljenom u Historijskom zborniku, naslovljenom „S Bucom i Bongom protiv krize. Hitrecovi Smogovci, djetinjstvo i svakodnevica kasnog socijalizma“ napisao: „Hitrec pomoću humora ostvaruje važna obilježja dječje književnosti kao što su „spontanost, ležernost i nonsens“, ali humorom nudi i „dublju spoznaju svijeta“. Ispod sveta tako ipak „tinjaju ozbiljna životna pitanja“, što je potvrda stanovite „angažiranosti“ autora…“ Slažemo se da je Vaš humor ponekad ležeran, a ponekad i crn… odiše zagrebački, fakinski i zapravo nam jako nedostaje. Mislim da bi nam sad u vrijeme izolacije dobro došle tri serije Smogovaca na dan. Hoćete li nešto poduzeti u tom smislu?

Na žalost, Smogovci su završena priča, premda me glumci stalno nagovaraju da napišem nastavak. U kojemu bi oni igrali. Kako neki već imaju godina, rekao sam da ću napisati pet epoizoda pod naslovom „Smogovci u staračkom domu“. No, kada su vidjeli što se u domovima događa, prestali su inzistirati. Inače, repriza „Smogovaca“ u ovo doba kada su djeca zatvorena u kuće i stanove, vjerojatno bi dobro došla. Zadnja repriza bila je u doba svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su se igrali produžetci, a stalno je bilo tako, Smogovci su skidani s programa, pa je repriziranje uglavnom prošlo nezapaženo.

Naravno, izvrstan ste poznavatelj i književnosti pisaca hrvatskoga podrijetla u iseljeništvu. Pisali ste o Josephu Georgu Hitrecu, piscu i prevoditelju (Zagreb, 1912. – Buffalo, New York, 1972.) i njegovu pustolovnom životu. Živio je u Indiji i Americi. U SAD-u je bio profesor književnosti i kreativnog pisanja na Kingsborough Collegeu u New Yorku te na Buffalo State Collegeu. U Hrvatskoj malo ljudi zna nešto o njemu, iako su prevedene njegove izabrane novele pod naslovom: „Terorist“. Joseph Georg Hitrec je na engleski preveo Andrićevu „Travničku kroniku“ i „Gospođicu“. Pisao je u tadašnjim vodećim američkim časopisima… iznimno zanimljiva biografija. Voljeli bismo više znati o njemu. Mogu li se nabaviti njegove knjige na engleskom jeziku? Recite nam više o njemu, te jeste li ga upoznali i jeste li u srodstvu?

Moj stric, Josip Juraj Hitrec alias Joseph George Hitrec i danas je nepoznanica za mnoge. Književnim radom počeo se bio baviti u Hrvatskoj, s Vladimirom Jurčićem i Ivanom (Goranom) Kovačićem objavio je prvu zbirku pjesama, a 1933. zauvijek napušta domovinu i do svršetka Drugoga svjetskog rata živi u Indiji. Tada odlazi u New York, piše romane o indijskom društvu, na engleskom jeziku, postaje američkim književnikom, nagrađen je Harperovom nagradom ( kuću Harper Bonifačić uspoređuje s predratnim Kuglijem u hrvatskim relacijama).

Toga pustolova i pisca upoznao sam šezdesetih godina kada je došao u Zagreb na nekoliko tjedana, a u Beogradu dogovarao prijevode Andrićevih djela. O njemu je u Hrvatskoj opširnije pisao samo Branimir Donat u knjizi „Središte na rubu“, pa sam i ja tek tada saznao mnogo više nego što sam znao o ranim zagrebačkim godinama. Zanimljivo je kako Donat objašnjava nezainteresiranost za J.G. Hitreca tih šezdesetih godina kada je posjetio Zagreb: „Bio je to trenutak kada nije vladalo zanimanje za egzotiku, a Trećeg svijeta bilo nam je pun kufer iz dnevne titoističke politike. Stoga ni autor koji je pisao o Indiji na razmeđi kolonijalizma i nacionalne emancipacije, nije mogao postati hit.“ Visok, snažan i elegantan samo je jednom došao u prostorije Društva književnika i poslije mi rekao da je bio iznenađen „ležernom“ atmosferom za šankom, posebno stilom odijevanja.

Dok ne bude izumljen učinkovit lijek protiv koronavirusa, možete li nas obradovati nekom utješnom rečenicom za kraj razgovora, možda da će Hrvatsko slovo preživjeti i ove nevolje, koje su ipak puno opasnije i veće od naše besparice, od ignoriranja nacionalnih projekata, od neshvaćanja izvrsnosti organizacije Svjetskog festivala hrvatske književnosti, koji je prošle godine priređen po prvi puta i na kojemu se pokazalo kako književnici hrvatskoga podrijetla iz različitih država Europe i svijeta, trebaju komunikaciju s matičnom domovinom, trebaju taj osjećaj da pripadaju i hrvatskome jeziku i književnosti… pa ako Vam povjerujemo i uvjerite nas da ima nade za te projekte, značit će to da smo još uvijek idealisti, entuzijasti i da nismo postali skroz dešperatni…

Hrvatsko slovo je fenomen, već i poradi tolikoga trajanja. Radio sam u životu u mnogim novinama, pa i tjednicima, znam kako je krvav taj posao, posebno ako nema dobro zaleđe i potporu, a nekmoli kada mu rade o glavi, kao sada Slovu koje ima pridjev hrvatski, što je skandalozno. I još se Hrvatsko slovo drznulo organizirati Svjetski festival hrvatske književnosti, što mnogi uopće nisu razumjeli, to jest da je riječ o okupljanju pisaca koji ne žive u Hrvatskoj, a pišu hrvatskim jezikom.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari