Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Gori od izvješća State Departmenta su hrvatski beskičmenjaci

Objavljeno

na

Neprijatelji i mrzitelji Hrvatske

Saborski zastupnik Željko Glasnović prošle je subote na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, sudjelujući na prosvjedu ekoloških udruga iz cetinske krajine, uz ostalo rekao ‘Bog i Hrvati, svi moramo biti za dom spremni i svi recimo u jednome glasu – ne ekocidu u Cetinskoj krajini’.

Nevažne bi njegove riječi bile da nisu uslijedile reakcije koje govore o potpuno sumanutome ozračju u kojemu se ljudi sada već prokazuju i progone ne samo zbog nekih “suspektnih” povijesnih pozdrava, nego i zbog uporabe riječi, pa čak i slova.

Hrvatima i svim razumnim ljudima nikada nije bilo ništa sporno oko pozdrava “Za dom spremni”, kao uostalom ni oko naziva hrvatske novčane jedinice.

Što ako je to bio pozdrav u NDH! Po čemu bi to NDH bila vlasnik leksika.

General Glasnović te tri riječi uopće nije koristio izolirano kao pozdrav, a niti u dikcijskome obliku kao nešto posebno. On je u jednostavnoj rečenici samo istaknuo da svi moramo biti za dom spremni i samo luđacima može biti nešto sporno u tomu.

Pozdrav Za dom spremni i sve inačice njegove uporabe užasno smetaju nekim političkim strankama ljevice koje su redovitona stajalištu jugosrpske historiografije, smetaju pseudonevladinome obavještajnome sektoru plaćenome da iskrivljuje povijest, ignorira kontekst, prešućuje činjenice i tako demonizira Hrvatsku, smetaju mnogim novinarima i medijima koji se nikad nisu pomirili s raspdom Jugoslavije i brojnim ljevičarskim intelektualcima koji se ni nakon 26 godina ne mogu identificirati, iz hereditarnih ili nekih drugih razloga, sa samostalnom hrvatskom državom, a najviše smetaju militantnoj i iznimno neprijateljski raspoloženoj prema Hrvatskoj šovinističkoj skupini na čelu s Pupovcem.

Sve te skupine i pojedinici mogu se međusobno razlikovati u tisuću stvari, ali jedno im je zajedničko: svi su 90-ih bili protiv samostalne hrvatske države i svi su navijali za JNA i Srbiju u agresiji na Hrvatsku.

Pitanje je dana kad će to i javno priznati. Primordijalno su to, dakle, neprijatelji i mrzitelji Hrvatske i tu im ne pomažu različite aktivističke pseudopacifističke krinke koje su nabacili na svoja lica.

U Hrvatskoj mrtvi junaci izvrgnuti su poruzi i zaboravu

Američki predsjednik Donald Trump deset minuta se u američkome Kongresu klanjao udovici poginuloga američkoga vojnika.

Svi članovi Kongresa ustali su i pljeskali, a i najžešći Trumpovi politički protivnici izjavili su da je te večeri Trump pokazao da je veliki predsjednik. Tako je u zemlji u kojoj se zna što je sveto i veliko. U Hrvatskoj, u kojoj ništa više nije ni sveto ni veliko, mrtvi junaci izvrgnuti su poruzi i zaboravu.

Nitko se nije sjetio Kate Šoljić koja je umrla prije devet godina. Bila je najveća hrvatska žrtva ikada. Četiri su joj brata kao pripadnici NDH vojske pala za Hrvatku u Drugome sv. ratu, a četiri sina kao pripadnici Hrvatske vojske u obrani Vukovara. Još dok je bila živa, na njezinu žrtvu pljunuo je novinar Ferala. Taj novinar, to ljudsko i profesionalno smeće, dobio je u Hrvatskoj i svijetu i zbog te pljuvačke sve moguće nagrade.

U svakoj civiliziranoj državi bio bi s pravom ekskomuniciran i diskreditiran za sva vremena. Nedugo poslije, starica je umrla. Jedan park u Zagrebu dobio je lani njezino ime. Četničke, Pupovčeve Novosti vrijeđaju je i posthumno pišući da ona to nije zaslužila. Kamo to ide Hrvatska? Nastavlja klizati prema dnu.

U Hrvatskome saboru razni pupovci, pernari, stazići, glavaševići, bauci, marasi i slični nastavljaju svojim demonskim plesom, a nema državnika koji bi zaustavio svođenje države i Hrvatskoga sabora na razinu njihova primitivizma, neodgoja i mržnje.

Beskičmenjaci udaljeni od naroda

Izvješće američkoga State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj koliko god je porazno za našu državu, toliko je i lažno, ali gore od toga izvješća samo su reakcije naših političara.

Kao što Vlada prihvaća velikosrpske laži o Drugome svjetskome ratu i o Domovinskome ratu, tako sada pristaje i na laži State Departmenta o stanju ljudskih prava. Političari na vlasti ne razlikuju se po reakcijama od onih u oporbi.

Sva ta hrpa beskičmenjaka toliko je udaljena od naroda, od stvarnosti i od političkih imperativa suverene države, da se oni odavno danas objektivno ne bore ni za koga osim za sebe pazeći da se dodvore europskim moćnicima i da ne naljute svoje srpske partnere.

Jer ako nekadašnja suradnica KOS-a Mirjana Rakić, na čelu nadležne Agencije, zabrani na tri dana emitiranje televizije Z1 zato što je voditelj emisije emitirao i upozorio na pravoslavnoga popa u Zagrebu koji pjeva četničke pjesme, a State Department to ne vidi kao nasilje nad medijima, nego, štoviše, prosvjed zbog te zabrane ocjenjuje fašizmom, ili kad neki anonimni građanin, a ne država, prospe kantu fekalija na glavu novinara Ante Tomića, onda je to čin nasilja prema medijima – onda sve to, zapravo, znači da su američki izvjestitelji promatrali stvari ne onakvima kakve one jesu, nego po ideološkome i velikosrpskome ključu.

Kada bi Hrvatska imala istinske državnike, ne bi bilo ni ovoga izvješća, ni presude Joeu Šimunića, ni srpskih poziva na linč zbog uporabe pozdrava Za dom spremni koji, inače, nitko nikada ne će zabraniti ni spriječiti, sviđalo se to jugosrpskoj šovinističkoj manjini u Hrvatskoj ili ne. Uzalud policija saslušava generala Glasnovića.

Uzlaud će biti i ako Plenkovićevo Vijeće donese odluku o zabrani. Već dogodine će, hvala Bogu, biti na stotine spomen-ploča poginulim HOS-ovcima posvuda po Hrvatskoj.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Izigrani hrvatski interesi

Objavljeno

na

Objavio

Višnja Starešina:

„Hrvati pod KOS-ovim krilom – Završni račun Haaškoga suda“,
(Avid media i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2017.)

Gospođa Višnja Starešina, diplomirana politologinja, diplomatska pa stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, pa posebna izvjestiteljica VL iz Haaga, nezavisna novinarka, djeluje od 2012. do ukinuća i kroz Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2. sv. rata, hrvatska je novinarka, publicistkinja i auktorica zapaženih dokumentarnih filmova, rodom iz Općine Ozalj…

Tako u najkraćem teče njezina biografija, kao Kupa njezinim rodnim mjestom. Uz naslove: „Vježbe u laboratoriju Balkan“ (2004. i 2018.), „Haaška formula“ (2005. i 2018.), „Croatian generals are not guilty“ (2011.), „EU u sto koraka“ (2013.), „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“ (2013.) te najnovijeg: „Hrvati pod KOS-ovim krilom“ (2017.), ova je zanimljiva auktorica, snimila i dokumentarac „Treći pohod“ (2008.) o infiltraciji Al Kaide u BiH te „Zaustavljeni glas“ (2010.) o kolegi, ali legendarnom, Siniši Glavaševiću (i nagrađena na Danima hrvatskoga filma)…

Nešto više od tristotinjak stranica i sedamdesetak izvora koje je auktorica navela, ne mogu stvoriti okvir za predodžbu o ovoj gusto tiskanoj, ali gusto i pisanoj, a bez dvojbe, krucijalnoj povijesno-analitičkoj knjizi.

Svojim zapaženim i učestalo pretiskivanim kolumnama po raznim medijima te svakako svojim prethodnim knjigama gđa Višnja Starešina odavno je akvarelirala i uokvirila svoj neprijeporni status ne samo prve dame hrvatske publicistike već i ponajboljeg hrvatskog publicista.

U knjizi Hrvati pod KOS-ovim krilom pišući o Haagu, auktorica već s početka donosi istinitu i time jetku konstataciju: „Pravni znalci već iz osnivačkih dokumenata toga suda, mogli su iščitati da je posrijedi politički i obavještajno upravljana međunarodna institucija.“

Kroz jedanaest poglavlja i brojne izvore, sudske zapisnike i knjige, gđa Starešina nam uvjerljivo pokazuje kako su na sudištu izigrani ne samo hrvatski interesi i nacionalna stvar (kako joj se tako rado pjeva) već kako su prije svega krivotvoreni povijesni događaji u Hrvatskoj i naročito u BiH pa su tako i konačni (za povijest) negativni pravorijek/ci poguban/ni po Hrvate s obje strane granice.

Korak po korak, ističući prvenstveno sklonost agresoru i porazno djelovanje Velike Britanije na sud, a zatim i prefriganu pokvarenost obavještajnog vodstva propale Jugoslavije (na čelu s A. Vasiljevićem) agilna nam auktorica slaže mozaik podataka i predočuje etapne podvale Udbe.

Stare Jugoslavenske kontrašpijunaže, koja je odgovornost za ratove u dvije države, s Beograda i JNA, uspjela prebaciti na lokalne općinske čelnike, sporedne a žrtvovane svoje ljude i tako izbjeći korpus odgovornosti za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Armija BiH, beogradska je Udba u malom, pa su nasilno supremativni Bošnjaci/Muslimani zločine u BiH i sudili i sude po dvojnim zakonodavstvima/kriterijima. Naravno, na trajnu štetu Hrvata.

Pristup tom ogromnom materijalu, koji auktorica analizira, elaborira i koncentrira u tri knjige (već predstavljene na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trilogijom: Formula… Vježbe i Hrvati pod…) je sustavan, uporan i marljiv uradak iza kojeg bismo rekli da stoji cijeli tim od barem deset suradnika – istraživača, a ne sama i jedina auktorica.

Koncizna u izričaju, logična u slijedu, Višnja Starešina našla se ne samo u pravo vrijeme na pravome mjestu već je osjetila i centripetalno vezivo dokumenata, činjenica, povijesnih izvora i argumentiranih tvrdnji više auktora u cijeloj jednoj korištenoj biblioteci izvora.

Još je jedna važna karakteristika auktoričina rukopisa: mirnim tonom, bez suvišnih metafora, bez gorčine ili pejorativa, bez aluzija ili parabola, bez suvišnih duhovitosti i koketiranja s publikom, ostvaruje jednostavnu i otvorenu, a impozantnu i zaokruženu cjelinu. Predstavlja nam životopise ključnih likova, njihove tamne biografije, poznavanje kojih je fundamentalno po razumijevanje svih Haaških (samo prividnih) apsurda.

Kao što uvjerljivo javno istupa tako i piše: glatko, jednostavno utemeljeno i uvjerljivo, uz talent odmatanja priče bez programiranog krešenda. Intenzitet mozaika isti je na početku i kraju, s time da nas kraj (najčešće, osim u slučaju oslobođena tri hrvatska generala) duboko vrijeđa i pogađa.

Hrvatska vlast, svih ovih godina, ne da nije učinila ništa već je radila u korist hrvatske štete. To djelomično, u godinama poslije nasilne predsjednikove smrti, možemo pokušati razumjeti kao zluradost novopridošlih gipsanih političkih kopija (Mesić, Josipović) koje su očekivale rušenje cjelokupnog djela dr. Tuđmana, punu detuđmanizaciju Hrvatske a zatim i povrat u regionalne integracije no svakako: pod beogradsko krilo.

Haaska formula2

Otvoreni nerad državnog odvjetnika Mladena Bajića i čak rad u korist podle univerzalne jurisdikcije Beograda trivijalno je protu-hrvatsko lukavstvo. Dopuštenje Bošnjačko/Muslimanskim sudovima i njihovim tužiteljima da posljednjih godina slobodno vršljaju po svim hrvatskim državnim i ratnim dokumentima i u Sarajevu grade mini Haag u kojem redovito stradavaju doslovno svi čelni ljudi Herceg Bosne, HVO-a i HV-a, i to po različitim zakonodavstvima, strašna je hrvatska veleizdaja, jeziva javno politička šutnja i mučna stvarnost. Diktatura gluha čišćenja palube od svih najzaslužnijih ljudi koji su obranili Hrvatsku i Herceg Bosnu se nastavlja.

Knjiga koja je pred nama materijalni je dokaz auktoričine erudicije garnirane prirođenom ljubopitljivošću i lucidnošću uz pravi osjećaj za kontekstualizaciju. Nizom fakata i pravih pitanja čitatelju je ostavljeno da sam sebi otvori oči i suoči se s pogubnom istinom. Auktorica je ispekla novinarski zanat (i) kroz niz važnih intervjua, koji su također znakoviti i zanimljivi kao i auktoričine kolumne, javni nastupi, dokumentarni filmovi i vrhunske publicističke knjige.

Gospođa Višnja Starešina svojim samopouzdanjem i uvjerljivošću secira svjetske geopolitičke silnice, nacionalne strategije, ustroj, školovanje i djelovanje udbina kadra u totalu blamaže međunarodnoga Tribunala.

Sučeljuje i pokazuje punu nekompatibilnost hrvatskih nacionalnih interesa s onim što je politika u Hrvatskoj odradila i još petokolonaški odrađuje, prema svojim vlastitim ljudima u Haagu ili Sarajevu. Svejedno…

Auktoričino pismo je izvan-literarno, kauzalno, pismohranski postavljeno i jako. Knjiga je s toga prohodna, dodao bih i probodna. Ništa više od potkrijepljenoga, ništa manje od uvjerljivoga, auktoričin je nepisani moto. Kronika je to u konačnici, kad sagledamo velike hrvatske žrtve, hrvatskoga dobrovoljnog političkog ali i moralnog sužanjstva. Pobjednici u ratu, gubitnici u miru. I obojem se vesele…

Kako službena Hrvatska godinama nije reagirala i ne reagira, tu i takvu služinčad, a navodno vlast, sasvim su nadigrali iskusni udbini krojači nastav(a)ka memorandumske agresije. Kako to obično biva, pitanje je što bi u ovom kontekstu u Hrvatskoj pokazao jedan objektivno istražen a banalan trag novca.

Auktorica nadalje pokazuje metode kako je Aleksandar Aca Vasiljević, kao glavni kontra-obavještajac i glavni odgovoran za pokolj iz Vukovarske bolnice (večer prije osvanuo je u srpskim Negoslavcima) postao umjesto prvooptuženog – cijenjen i privilegiran a učestali svjedok Tribunala! Najtragičnije od svega jest to što ta KOS-ova mreža, kako je (s međunarodnim saveznicima i hrvatskim trabantima) izigrala svjetsku pravdu, tako jednako danas drži u pokornosti i (nazovi) hrvatsku politiku. Jesu li ključni dosjei u Beogradu?

Vjezbe u labo2

Na drugoj strani, eksponencijalno juri gospodarsko rastakanje Hrvatske, vijesti su zatrpane trivijalijama, upaljačima i splitskim navijačkim (ili narkomanskim) nasiljem kao kupljenim svastikama za sto kuna. Danima. I na tu medijsko-obavještajnu udicu lijepi se cijeli državni vrh. I osuđuje. Za to vrijeme nitko nije odgovoran za mega-propast Uljanika i Titova Trećeg Maja a država (kako su zgodni) plaća ogromne iznose. A ne svi mi. I hrvatsko školstvo i zdravstvo, primjerice.

Sanader će pasti u zastaru kao Manolić, kao Boljkovac, kao što je zatvoreno iskapanje Titove mnoštvene jame kod Pedagoške akademije u Zagrebu, tako je isto „zastarjela“ pljačka INE prije Sanadera, pljačka pa prodaja Plive, pljačka Rijeke i pogodovanje luci Kopar, tako se ne piše (osim Hrvatskoga tjednika) o pljački Jakovčić-Končar ne samo u Puli… Migovi iz Ukrajine izgleda nisu doletjeli natrag u kamionima. Todorić je izgleda još u Londonu pa ga nemamo. Otkako su svi namireni… Ma ima li negdje neka zloguka ploča HOS-a?

Istovremeno teče ubrzano zatiranje hrvatske kulture kroz prijezir spram Šegedinovih dana, otkupa Matoševe kuće, prijezir uz inzistiranje na performativnoj suvremenoj umjetnosti kao jedinoj relevantnoj, prijezir spram tradicije Društva hrvatskih književnika koje treba baciti na cestu, prijezir spram hrvatskoga filma (osim ako ne kriminalizira hrvatske branitelje), pa do najnovijega slučaja dragoga mi hrvatskog poetskog klasika Dobriše Cesarića. Brisanje je to memorije cijelog jednog naroda… „U katedralu kad su teške noći…“

Naša braća u radnim prostorijama ne trebaju danje svjetlo… na svih šest staklenih krila. Fotografija je ovo uličnih prozora bivšeg Dobrišina stana.

Svemu tome dodajte ministricu od zabrana, inspektoricu Blaženku Divjak i njezino razaranje hrvatskog obrazovnog sustava čije mjere toliko vrijede da ih donese pa povlači (lektira). Odreže napamet, pa se pozove na autonomiju u obrazovnom sustavu i predloži anketne listiće.

Ili pogledajmo HRT-ovo ukidanje emisije ugledne Branke Kamenski i progon nepodobna sveučilišna profesora dr. sc. Slobodana Prosperova Novaka i dobit ćete zrcalnu sliku, punu formu i sadržaj metoda rada odnaroditeljskih hrvatskih ekipa s rezultatima u punoj devastaciji vrijednosti i istine… baš kao iz Haaških procesa. Drugovi su na liniji…

Vraćajući se knjizi, autorica Višnja Starešina pokazuje nam svu snagu ekscerpiranja suštine iz brojnih dokumenata koji su joj godinama prolazili kroz ruke. Ta je kombinacija (srećom) ubitačna po hrvatožderske srbijanske tradicionalne laži.

No, svaka bi normalna država već odavno pozvala auktoricu u red sveučilišnih profesora (barem gostujućih) s posebnim pozivom da osnuje analitiku kroz strateško-geopolitički ured Republike Hrvatske. Kažem, normalna država, ovu koju sada trpimo jest diktatura ne činjenja u svim važnim područjima gdje bi trebalo odmah činiti. Štoviše, od ove je vlasti katastrofalno kad išta čini.

Utješno, ali nedovoljno, auktorica tako kao pojedinac, a vrhunski istraživalački publicist, ispisuje najvažnije stranice toga roda u hrvatskome novinstvu. Stvar je tu sasvim jasna… kao iz one anegdote… kad su poznatog hrvatskog slikara pitali koliko mu vremena treba da naslika jednu sliku. Odgovor je glasio, odgovor i ovdje glasi: „Cijeli moj život!“

Knjiga je ovo povijesna i jaka, kamen lakmus, ugljen koji stubokom bistri vodu. Onu koju desetljećima već u Hrvatskoj muti njihzi cijela stotina (ako ne i više) po svim medijima, Nevladinim i vladinim komesarijatima, po manjinskim, obilato plaćenim isljedništvima i ucjenjivačkim postajama, po veleposlaničkim imperijalnim bunkerima i forumima regioona te po brojnim drugim ležištima i ložištima… Po Markovim i Europskim trgovima, po bruxelleskim hodnicima, po neformalnim druženjima i službenim posjetama britanske kraljice primjerice Sloveniji.

Knjiga je ovo, auktorica je to… koja stavlja stvari na svoje mjesto. Toplo preporučujem nabavku preko weba ove najtraženije trilogije auktorice: Formula… Vježbe… i Hrvati pod… izdanja iz 2017. i ponovljenih i dopunjenih iz 2018.

Javor Novak / HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari