Pratite nas

Kolumne

I. Marijačić: Jesu li žrtve okrutnoga Titova režima zaslužile da ih iznova ubija moralni monstrum Hrvoje Klasić?

Objavljeno

na

Zamislite idiotizam Mesića i Klasića: Partizani su imali pravo ubijati ustaše, ustaše nisu imale pravo ubijati partizane!

U žučnim polemikama oko karaktera jugoslavenskoga apsolutista Josipa Broza Tita, čije ime će uskoro biti maknuto sa zagrebačkoga trga, netko je u televizijskoj emisiji spomenuo kako je on, uz ostale, dao pogubiti i 660 svećenika te kako je po odnosu prema Katoličkoj Crkvi Titov režim bio među najokrutnijima u istočnoj Europi. Da, ali oni su bili u ustašama, brzo je replicirao povjesničar Hrvoje Klasić.

Tu je, na žalost, polemika stala. U balkanskoj krči zastor uvijek pada i spušta se najcrnji mrak kada netko iza zločina nad jednom nacijom briše točku i stavlja zarez. Tito je ubio 660 svećenika, ali oni su bili u ustašama, kaže Klasić. Na tu izopačenu svijest nitko nije reagirao da nije istina da su svi pobijeni svećenici bili u ustašama i dovoljno je prolistati knjigu pokojnoga don Ante Bakovića te se rasplakati nad gotovo dječjim licima i mladosti pogubljenoj na pravdi Boga, samo zato što su bili Hrvati i katolici. Drugo, čak i da jest istina i da su doista svi i bili u ustašama, zar time nisu imali temeljna ljudska prava, dakle pravo na život ili, eventualno, pravo na pošteno i pravično suđenje.

Sva tragika i bijeda službene Hrvatske spozna se kada se u medijima sluša ili čita nečuveni rezon povjesničara Hrvoja Klasića, Brozova usmenoga hagiografa. Ubojstva 660 svećenika tek su manji dio ukupnoga martirija hrvatskoga naroda pod Titovim režimom. Ubojstva nakon Drugoga svjetskoga rata, o čemu svjedoče zastrašujući prizori iz slovenskih rudnika i drugih masovnih jama po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne mogu ravnodušnim ostaviti niti jedno normalno ljudsko biće. Ali način na koji na te činjenice reagira Klasić, navodi nas na pomisao o pomračenju uma homo sapiensa. Ne postoji alibi za nepoštovanje bilo čije žrtve tolikih razmjera, za bešćutnost i nedostatak empatije, no kad netko s takvom hladnoćom i uz nevjerojatna opravdanja govori o masovnima pogubljenjima vlastitoga naroda, kao što to čini Hrvoje Klasić, onda je to znak njegove potpune moralne regresije, znak njegovih zastrašujućih intelektualnih i emocionalnih hendikepa.

Klasić nije rodonačelnik sotonističke interpretacije povijesti. Nakon 2000. godine, izvrnutu povijest u javni prostor opet je, nakon desetogodišnjega predaha, uveo Stjepan Mesić, prvo kako bi idealizirao sramnu prošlost sebe i svoga oca, i drugo da se osveti Tuđmanu koji nije htio trpjeti njegov kretenizam i udbašku vezu u vrhu vlasti pa ga je maknuo na marginu, a ovaj s istomišljenicima uzvratio pokušajem državnog udara, o čemu je knjigu upravo objavio Vladimir Šeks.

U osnovi nakaradne inverzije povijesti dijela anacionalnih povjesničara stoji upravo Mesićeva ta barbarska svijest i mentalni obrazac najvećih masovnih ubojica na svijetu: mi smo imali pravo ubijati njih, oni nisu imali pravo ubijati nas! Tako misli on, tako misle Klasić, Jakovina i oni koji su se nedavno u središtu Zagreba okupili kako bi zaustavili promjenu imena Trga maršala Tita. Hrvatska 21. stoljeća mora se nositi i ne zna kako izaći na kraj s predatorima i nametnicima, ostacima Titova režima i pokreta koji se u zločinu rodio, u zločinu opstajao pola stoljeća i u zločinu se raspao.

Razgovarao sam ovih dana s nekoliko uglednih hrvatskih povjesničara. Priznaju da ih je sram što pripadaju istoj znanstvenoj disciplini kao i Klasić te dodaju kako je pojava toga „znanstvenika“ u javnome prostoru najveća sramota hrvatske sveučilišne zajednice. Klasićeva mržnja Hrvatske i hrvatskoga naroda te veličanje i apologija masovnoga zlikovca Josipa Broza Tita nije stvar njegove mrtve nacionalne duše.

To je tragedija fakulteta na kojemu predaje studentima. To je tragedija hrvatske sveučilišne zajednice u Hrvatskoj. To je tragedija onih na državnim televizijama koji ga pozivaju u emisije dopuštajući mu da svojom bešćutnošću spram pokolja i diviniziranjem njihova ubojice ubija hrvatske žrtve po drugi put. Zar su nevine hrvatske djevojke od kojih su ostale pletenice u Barbarinome rovu zaslužile da ih jedan moralni monstrum Hrvoje Klasić po drugi put ubija, sada u neovisnoj Hrvatskoj.

Hrvoje Klasić jedan je od ovodobnih neokomunističkih terminatora kakvima su preplavljena ljevičarska glasila. Pogledajte novinska izdanja Hanza grupe. Vlasnik im je tobožnji Hrvat, Marijan Hanžeković, jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj. Desetak njegovih lovaca na glave ustaša, sličnih kao jaje jajetu, svakodnevno, kao da su u 1945. godini, sotoniziraju i dehumaniziraju hrvatski narod. Luđaka uvijek ima u svim sferama, ali ja se uvijek pitam tko je taj čovjek, njihov gazda, Marijan Hanžeković? Je li imao oca, je li imao majku, ima li djecu, je li ga ikad itko volio, voli li on ikoga, ili mu je emocionalna insuficijencija pojela svaki smisao za dobrotu, ljubav i pravednost pa ne priznaje ništa osim prokletoga novca?

Obraćajući se milijunima sunarodnjaka u Jasnoj Gori, davne 1983. papa Karol Wojtila Poljacima je rekao: „Sami odabirete oblik ljubavi koja će odrediti vaš život… Recite mi što volite pa ću vam reći kakav ste čovjek…“ Kakvu to ljubav ima u sebi Hanžeković, ako već nema nimalo nacionalnu, kad dopušta nitkovima bez identiteta da se nabacuju svojim blatom i pljuvačkom na svu nevino prolivenu hrvatsku krv. Njegovi lovci na glave ustaša uporno žele u javnost instalirati grubu laž da su Titovi partizani stvorili Hrvatsku, a hrvatski branitelji 90-ih imali sporednu ulogu njezina očuvanja.

Time žele postići dvije velike koristi: prva je potisnuti zločinačku narav komunističko-partizanskog pokreta, a druga je da bez njih Hrvatske ne bi bilo. Ali u podlozi te podvale je još opskurnije njihovo osporavanje pravo Hrvatskoj na bilo kakvu slobodu i samostalnost, nešto što jugokomunistički baštinici, kao zalog Titove slavne prošlosti, hereditarno prenose s koljena na koljeno nadajući se da će opet kucnuti čas za obračun s ustašama, odnosno Hrvatima.

franjevci

Ustaškome pokretu i NDH ne priznaju niti jednu olakšavajuću okolnost, čak ni onoliko koliko su im priznavali Franjo Tuđman i kardinal Alojzije Stepinca, a teška srca i bez ikakvih emocija spomenu se Domovinskoga rata, vrlom kurtoazno ako ga već ne mogu izbjeći. Njima su jednaki fašisti i pripadnici i simpatizeri ustaša i NDH kao i pripadnici i simpatizeri Domovinskoga rata.

U svojoj izvrnutoj inačici povijesti, na svijetloj strani povijesti vide samo i jedino sebe pa tako danas u Hrvatskoj umjesto lustriranih društvenih relikata, koji bi u zreloj demokraciji i pravnoj državi do kraja života okajavali svoje služenje zlu, imamo još sumanutije aveti i njihove epigone s kojih se cijedi krv i koji bi danas s još većom strašću ubijali iste „fašiste“, hrvatske žene, djecu, djevojke…

Tako je danas u Hrvatskoj kriminalizirana ustaška ideja i san o samostalnoj hrvatskoj državi, a legalizirana partizansko-komunistička ideja da će Sava prije poteći uzvodno nego što Hrvati dobiju svoju državu, zato se danas u Hrvatskoj progoni pozdrav „Za dom spremni“ pod kojim se branio Vukovar, a slavi se zvijezda petokraka po kojom je Vukovar rušen i ubijan.

Zato je danas moguće da profesori poput Klasića nema potrebu zašutjeti na spomen djevojačkih pletenica iz Barbarina rova ili na surovu smrt 660 svećenika, nego opravdavaju zločin riječima da su bili u ustašama, dakle da su to i zaslužile žrtve. Takvim alibijem Klasić zapravo, metaforički gledano, oblizuje krvavu oštricu noža s kojom su njegovi ideološki preci klali te djevojke i mlade svećenike prije 70 godina.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari