Pratite nas

Kolumne

MARIJAČIĆ: Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba

Objavljeno

na

Već dulje traje nesmiljena promidžba kojom se želi dokazati kako je Hrvatska problematična članica Europske unije. U toj agendi prednjače, od bivših republika, nastavljajući komunističku tradiciju, ponajprije Srbija i Slovenija, koje preko svojih diplomatskih i obavještajnih služba ‘kupuju’ takvu percepciju, po raznim stranama svijeta. Srbija to čini kako bi skrenula pozornost i oprala krvavu savjest, na putu u EU, od agresije na Hrvatsku, a Slovenija kako bi ostvarila teritorijalno proširenje na račun Hrvatske, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.

Do neba je smiješno na koje sve načine slovenski političari pokušavaju uvjeriti svjetsku javnost da je prijevara i muljanje, koju su prakticirali tijekom arbitražnoga postupka, nešto posve lege artis. Za postignuće tih ciljeva jednima i drugima potrebna je slaba Hrvatska koja će biti stalno na optuženičkoj klupi, kao što je bila u vrijeme socijalizma, kad su njome vladali jugounitaristi. Sve te melodije o nacionalizmu, fašizmu i ustaštvu već smo odslušali. Bili smo od 1945. nebrojeno puta nacionalisti i fašisti. To su postajali čak i oni koji su se aktivno borili protiv fašizma i nacizma, kad bi se suprotstavili gaženju Hrvatske. Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba, koji su sačuvali mnoge poluge preko kojih pokušavaju usmjeravati javno mnijenje u smjeru stvaranja dojma kako u Hrvatskoj jačaju proustaške snage, kako je hrvatska država promašaj, ogrezla u nacionalizmu itd. Kolo spasa, međutim, ne traže u jačanju demokratskih procesa, nego u povratku u jugosferu. Ivana Sajko, književnica koja živi u Berlinu, koja se ne tako davno razmetala da nema veze s politikom, u autorskome tekstu ‘Strah i neugodnost’, 24. kolovoza, u njemačkome listu Die Zeit, ocijenila je da rastući nacionalizam u Hrvatskoj srpsku manjinu čini nesigurnom.

Tvrdi kako više od 20 godina nakon bosanskoga rata (kao da na Hrvatsku nije izvršena vojna agresija, op. a.), opet se sve vrti oko krive i ispravne nacionalnosti. Njezin nešto radikalniji kolega Oliver Frljić za srbijansku inačicu svjetskoga magazina Vice, 14. rujna, izjavio da je Svjetsko prvenstvo samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica – tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Istoga nadnevka Denis Romac u Novome listu u tekstu naslovljenom Hrvatska u obranu diktatora i fašista zaključno piše: ‘Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović guraju Hrvatsku u društvo diktatora i fašista’. U međuvremenu čitav tjedan trajalo je iživljavanje dijela medija zbog intervjua hrvatske predsjednice austrijskome listu Kleine Zeitung. Uzeta je na nišan zbog izjave kako se u vrijeme Jugoslavije nije moglo reći da si Hrvat, da nije bilo u trgovinama izbora jogurta, zbog njezinih gledišta o bliskoistočnim migracijama itd.

Predsjedničin pojednostavljen diskurs o tim temama, međutim ne umanjuje, težinu problema o kojemu je govorila, a počeo se jasno očitovati početkom šezdesetih godina, kada je gotovo 60 posto Hrvata bilo praćeno od jugoslavenskih tajnih služba, kada je u zgradi Centralnog komiteta u Zagrebu postojala topografska karta (po pričanju povjesničara Ivana Jelića, op. a.) na kojoj je bila ucrtana svaka ustaška kuća, kada je nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. došlo do progona hrvatskih književnika i intelektualaca, da bi sve kulminiralo 1971., kada je Tito napunio zatvore hrvatskim nacionalistima i prepustio vlast tajnim službama i vojnoj hunti. Hrvati su nakon udara u Karađorđevu pred pendrekom i čizmom spustili glave, masovno odlazili u inozemstvo.

To što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove jugoslavenskim vlastima

To što se moglo u razne dokumente upisivati nacionalnost, kako navodi Aleksandra Kolarić, nije bilo ništa više ni manje od obične statističke činjenice, jer to što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove vlastima. Zar se nije bilo poželjno predstavljati kao Slavonac, Ličanin, Dalmatinac, Istrijanin, Zagorac. Hrvatska je uglavnom bila ponovno disciplinirana i duboko zakopana u genitivu, iz kojega je nakratko izišla krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Drugi hrvatski preporod, kako ga je nazivala poznata publicistica Smiljana Rendić, brutalno je skršen. Hrvatski pravopis koji je bio otisnut uništen je, zatim prokrijumčaren i tiskan u Londonu, po čemu ga se kolokvijalno zvalo londonac. Oko pravopisa opet se zametnula igra prije nekoliko godina, kad je ministar Jovanović, koji je proteklog tjedna u Hrvatskome saboru premijeru dobacio da ništa ne radi nego provodi ‘ustašizaciju zemlje’, raspustio Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika i dao izraditi pravopis koji će nas približiti ‘zajedničkome jeziku’.

Jednome od vođa hrvatskoga proljeća 1972. predlagano je da osnuje hrvatsku vladu u izbjeglištvu, ali za to nije bio spreman. Zapravo, znao je što ga čeka. Metak u glavu! Hrvatska je, uz Kosovo, bila na razne načine političko-policijski mrcvarena, ni o čemu nije mogla suvereno odlučivati, čak ni o imenu svojega jezika, iako je u Ustavu SRH iz 74′ stajala odrednica o hrvatskome književnom jeziku. U tome olovnom vremenu, osim šutnje koja je bila karakteristična za politički život, događala su se gnjusna ubojstva hrvatskih emigranata i njihove djece, koja još nisu istražena i rasvijetljena.

Takav ponižavajući položaj krajem 80-ih godina prekinuo je dr. Franjo Tuđman. Pad berlinskoga zida ubrzao je pokušaj redefiniranja jugoslavenske centralističke zajednice u konfederalni savez, na što su JNA i Milošević odgovorili agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Svoj krvavi pir završio na Kosovu, odakle je i krenuo, s Gazimestana, u korekciju granica, zapravo stvaranje Velike Srbije. I sada taj projekt ponovno oživljava srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pokušajem tzv. korekcije granica. Osim toga, zar u Kosovskoj Mitrovici nije spomenuto Sarajevo, u kojemu tobože više nema Srba, i Knin u kojem se vije šahovnica, a ondje se navodno nikada nije vijala, kao da je Knin od ranoga srednjeg vijeka bio u sastavu Srbije, a ne Hrvatske. Sva ta larma i glazba oko buđenja ‘ustaštva i fašizma’ u Hrvatskoj bila bi komična, kad se ne bi uzeo u obzir širi kontekst. Jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska preko Agrokora trebala biti ekonomski bačena na koljena. Ruski kapital jednom nogom ‘ugazio’ je u hrvatsko Podunavlje, a ono je srbijanski strateški interes. Sada pokušava drugom nogom ugaziti na Istru, preko pulskoga Uljanika i strateškoga partnera, koji po pisanju medija, ispada da je također eksponent ruskoga kapitala. Taj strateški partner već se usidrio na sredini hrvatske obale, u Trogiru.

Što je sljedeće? Do odgovora trebali bismo se zapitati: tko smo i gdje smo? Jesmo li i dalje u NATO-savezu i EU, ili smo zapravo postali ovisni o oligarsima. Čovjek kad čita novinske uvodnike mogao bi se rasplakati nad tim strateškim partnerom i velikim hrvatskim dobrotvorom koji je nakon svih pozajmica pulskome brodogradilištu, ali i nogometnome klubu, praktički otjeran i demoniziran. Geostrateški je cilj Moskve i Beograde dokopati se jadranske obale, kao odskočne daske prema Sredozemlju i Africi, najvećem ljudskom i prirodnom potencijalu idućih stoljeća. Prethodno treba ispuniti zavjet Dobrice Ćosića iz njegova romana ‘Vreme smrti’: ‘Ne treba zaboraviti da smo se mi Srbi u velikim seobama konačno uputili prema severu i prema zapadu. Uveren sam da se u tom smeru, i to zauvek, nalazi naš put i naš nacionalni cilj.’

Virtualni teatar mržnje i ponižavanja hrvatskih žrtava

No vratimo se Ivani Sajko s početka teksta. Kao dokaz da nacionalni konflikt u Hrvatskoj još traje, u svojemu članku uzima Frljićevo kazališno uprizorenje Aleksandre Zec i dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Srbenka. Sajko se pita: ‘Kako je moguće, da 2001. rođeno dijete, koje živi u jednoj demokratskoj državi Europske unije, plače jer pripada ‘krivoj’ nacionalnosti? Pokazuje li to da za Ninu i ostalu srpsku djecu u Hrvatskoj ratni sukob, koji je službeno završio prije njihovog rođenja, još traje?”. Sajko završava tekst: “Zaključni gorki komentar je posljednja scena iz dokumentarnog filma Srbenka, koja simbolično označava oproštaj. Nina odlazi, ubrzavajući svoje korake kao da želi pobjeći. Posljednjih godina 350.000 hrvatskih građana otišlo je samo u Njemačku. Ja sam jedna od njih’.

Može li se prihvatiti teza da je toliki broj hrvatskih građana otišao iz Hrvatske zbog toga što navodno još traje ‘ratni sukob’ i međunacionalno trvenje, ili su otišli uglavnom zbog zaposlenja i boljeg standarda? Ne amnestirajući hrvatske Vlade i predsjednike od 2000., što nisu vodili brigu o demografskim, materijalnim i inim problemima svojih građana, može li književnica Sajko pretpostaviti da su na broj onih koji su otišli iz Hrvatske znatan utjecaj imale posljedice ratnoga razaranja, ne samo gradova već i gospodarstva, koje je srpski agresor ostavio za sobom u Hrvatskoj? I još nije platio ratnu štetu, nego notorni Savo Štrbac na mrežnim stranicama svoga Veritasa donosi kako su ‘ustaški razbojnici’ Srbima oteli 40 milijarda eura imovine, od čega 38 milijarda privatne.

Hrvatska za obnovu porušenih gradova, mjesta i gospodarstva nije dobila nikakvu značajniju potporu iz svijeta, sama je morala obnavljati razrušeno i uništeno. Priča o maloj Nini koliko je za književnicu i redatelja filma Nebojšu Slijepčevića velika neobičnost, nije za one koji znaju političku praksu prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata. Poznajem uglednoga Puležanina, samosvjesnoga Hrvata, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća, djecu s gorčinom upućivao da se deklariraju kao Jugoslaveni, kako ne bi imali problema u školi i gradu, koji je bio pun srpskih oficira i jugoslavenskih aktivista jer su svako isticanje hrvatstva poistovjećivali s nacionalizmom, drugim riječima ustaštvom. Ili drugi slučaj: kakvi su osjećaji roditelja, čije dijete usred Splita početkom osamdesetih, odjednom, kad je krenulo u školu postalo žestoki navijač Crvene zvezde, a kad bi mu se reklo da je Hrvat, odgovarao bi – Hrvati su ustaše. Filmovi o učiteljima koji su na taj način indoktrinirali prvašiće nisu se snimali, o tome se javno šutjelo. Ovim ne opravdavam Ninine traume, ali u situaciji kad su mnoga djeca ostala bez roditelja, ili se vratili s ratišta kao invalidi u spaljene domove, može se shvatiti njezine roditelje koji su zatajili djevojčici njezinu nacionalnost.

Djeca u svojim osvetama, bez obzira na svu volju učitelja i roditelja da ih uče snošljivosti i opraštanju, znaju biti vrlo okrutna. S kojom je svrhom snimljen taj dokumentarni film? Je li to pokušaj afirmiranja teze kako pripadnici srpske nacionalne manjine ne smiju očitovati svoju pripadnost, da su nacionalno ugroženi, ili vrlo opaka manipulacija djetetom u neke druge svrhe? Mnogo bi se jezivijih dokumentarnih filmova iz Domovinskog rata moglo snimiti. Jesu li u tome zakazali hrvatski redatelji i hrvatska filmska industrija, hrvatska kulturna politika, zasebno je pitanje.

Rashrvaćivanje jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju

Kod toga, međutim, moramo spomenuti Ministarstvo kulture koje ima sredstava za financiranje knjige ‘Jezik i nacionalizam’, Snježane Kordić, jer to je jasno bilo na tragu rashrvaćivanja jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju. Iz toga se rodila Deklaracija o zajedničkome jeziku, koja je lani potpisivana i od strane profesora s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. I sad se čudimo nastupu srbijanskoga ministra pred sudionicima međunarodnoga slavističkoga kongresa u Beogradu, koji nas vraća stotinu godina natrag na pozicije Aleksandra Belića i njegove programske brošure Srbi i jugoslovensko pitanje (1915.). Sve to ide kako ide, a tri gracije hrvatske politike – ministrica kulture, znanosti i vanjskih poslova – šute, umjesto da politički štite hrvatski jezik, šute ili se smiju. Sve je postalo smiješno. Ministrica znanosti od uha do uha smije se po televizijskim ekranima, stranicama novina, baš u vrijeme kad je počela školska godina, a učenici nemaju knjige. Smiju se i silovatelji po ulicama Vukovara, a Frljić svojim igrokazima duboko vrijeđa vjerske osjećaje katolika i muslimana. No on ne dira, kako kaže poznata teatrologinja Sanja Nikčević u ‘pravi centar moći, nego samo u emociju, ranu onih koji su slabi i nemaju previše prava glasa’.

Do kada će Hrvatska trpjeti ovo sramoćenje i sva moguća iživljavanja kako bi se skrila bit problema, nije jasno. Ali sve kao da je na Marxovu tragu: ‘Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje!’ Upravo tako je počela srbijanska agresija na Hrvatsku, kada su 9. srpnja 1991., pripadnici JNA i četnici spalili selo Ćelije. Bio je to početak etničkoga čišćenja i pakla koji će sljedećih godina pogoditi Hrvatsku, a Srbi ga prakticiraju od početka raspadanja Turskoga Carstva. Je li taj događaj zaslužio dokumentarac? No o tome se šuti, kao što emancipirane feministice šute o silovanim ženama Vukovara. Šuti i hrvatsko pravosuđe. O gnjusnome zločinu počinjenom nad Aleksandrom Zec piše se i govori na različite načine, više od dva desetljeća, bez obzira na to što ono nije bilo pravilo u hrvatskoj obrani, već eksces koji je doživio opću osudu hrvatskih građana, bez obzira na nacionalnost. Aleksandru Zec preko Frljićeva kazališnoga uprizorenja spominje u svojemu tekstu i dovodi u vezu s Ninom iz spomenutoga dokumentarnog filma Ivana Sajko u listu Die Zeit, ljeta 2018., nastojeći afirmirati tezu ‘o ratu poslije rata’.

Ubijana djeca tako ostaju u sjeni toga ubojstva, bezimena, često i bez pijeteta, bez obzir na to što su na jednako ili čak okrutniji način ubijena. Treba podsjetiti da je na hrvatskoj strani u Domovinskome ratu ranjeno 1.184 djece, što je 12 posto ukupno ranjenih civila te da ubijeno 345 djece ili 4,8 posto ubijenih (A. Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb-Zadar, 2013.). Je li to malo ili previše? Za nas je i jedno dijete i jedan ubijeni čovjek grozan zločin.

Olako etiketiranje Orbana kao fašista

Na krilima rezolucije koja poziva na pokretanje kaznenoga članka 7. europskog ugovora protiv Madžarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja sloboda koju je prihvatio Europski parlament (448 glasova za, 197 protiv i 48 suzdržanih) u nekim medijima madžarski premijer Viktor Orban dobio je etiketu diktatora i fašista. Ali nije samo označen madžarski premijer, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer optuženi su da guraju Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’. To olako etiketiranje karakteristika je prošlih vremena. Prije negoli se počnu dijeliti takve etikete, bilo bi dobro utvrditi razloge po kojima se može nekoga smatrati fašistom. Kad su nakon 1971. poznatoga radio reportera Ivana Tomića optuživali da svojim jezičnim izričajem pravi nacionalističke udare u programu Radio-Zagreba, odgovorio im je: ‘Popišite riječi koje se ne smiju koristiti u radijskim programima!’ Naravno, popis nisu napravili, ne zato što nisu znali koje su to ‘nacionalističke riječi’ nego su bili lijeni. Nisu se bojali ni većih nepodopština koje su činili.

Ne želimo biti odvjetnici madžarskome premijeru, ne želimo ulaziti u to koliko su u Madžarskoj ugrožena ljudska prava, a koliki je deficit vladavine prava. To pitanje moraju raščistiti madžarski građani. Jer, inače na što podsjeća i na koje političke prakse situacija da Europski parlament stavlja na dnevni red jednu takvu rezoluciju? Možda bi ovdje trebalo podsjetiti na misao Gadamera koji je apelirao na političare da se u odgovornosti spram budućnosti okrenu onome što je zajedničko, onome što nas povezuje, a problematika ljudskih prava, kako je tvrdio, temelji se na jednakosti pred zakonom. U pitanju migracija, koje je Orban zaustavio na svojim vratima, sud će dati madžarski birači. Migrantski valovi koji se prostiru diljem Europe, dijelom su izazvani potrebom za svježom radnom snagom u bogatim zemljama Zapada.

Mnogi se pitaju zašto političari tih zemlja nisu pokrenuli kruzere, zrakoplove te na dostojanstven način doveli populaciju koja joj treba za industriju. Osim toga, mogla se EU aktivnije založiti za zaustavljanje sukoba, pomoći zemljama opustošenim ratom, a ne stajati skrštenih ruku. Pustiti te jadnike, koji su bježali pred ratom, da propješače jedan čitav kontinent nije nimalo bilo humano. Ima mnogo onih koji bi otvorili vrata migrantima u Hrvatskoj i pritom ne pitaju bi li to hrvatska država sa svojim socijalnim fondovima mogla izdržati. Mnogi hrvatski umirovljenici bili bi u situaciji sličnoj tih jadnika da ih ne potpomažu djeca. Nitko od tih modernih filantropa ne bi uzeo nekoliko migranata ili čitavu obitelj, udomio ju i hranio, da dijele isti krevet, istu sobu, pomogao im da se integriraju u društvo. Lakše je optuživati predsjednicu da gura Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’, proglašavati madžarskoga premijera fašistom…

Problem migracija za male države EU nije tako jednostavan. Za jednu Njemačku, s razvijenom industrijom, to je možda kao ljetni pljusak, ali za jednu Madžarsku ili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu to je gotovo jednako uraganu. No vratimo se rezoluciji Europskoga parlamenta. Protiv nje nisu glasovali samo HDZ-ovi europarlamentarci. Protiv takve rezolucije glasovalo je čak 197 eurozastupnika, a 48 bilo ih je suzdržano. Guraju li svi oni svoje zemlje u društvo fašista, ili su na putu da postanu fašisti? Francuski pjesnik Paul Valery tvrdio je kako svijetu neprekidno prijete dvije opasnosti – red i nered. Je li se slična opasnost nadvila i nad Europom treba se stalno pitati.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Ivica Marijačić/ Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari