Pratite nas

Kolumne

MARIJAČIĆ: Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba

Objavljeno

na

Već dulje traje nesmiljena promidžba kojom se želi dokazati kako je Hrvatska problematična članica Europske unije. U toj agendi prednjače, od bivših republika, nastavljajući komunističku tradiciju, ponajprije Srbija i Slovenija, koje preko svojih diplomatskih i obavještajnih služba ‘kupuju’ takvu percepciju, po raznim stranama svijeta. Srbija to čini kako bi skrenula pozornost i oprala krvavu savjest, na putu u EU, od agresije na Hrvatsku, a Slovenija kako bi ostvarila teritorijalno proširenje na račun Hrvatske, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.

Do neba je smiješno na koje sve načine slovenski političari pokušavaju uvjeriti svjetsku javnost da je prijevara i muljanje, koju su prakticirali tijekom arbitražnoga postupka, nešto posve lege artis. Za postignuće tih ciljeva jednima i drugima potrebna je slaba Hrvatska koja će biti stalno na optuženičkoj klupi, kao što je bila u vrijeme socijalizma, kad su njome vladali jugounitaristi. Sve te melodije o nacionalizmu, fašizmu i ustaštvu već smo odslušali. Bili smo od 1945. nebrojeno puta nacionalisti i fašisti. To su postajali čak i oni koji su se aktivno borili protiv fašizma i nacizma, kad bi se suprotstavili gaženju Hrvatske. Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba, koji su sačuvali mnoge poluge preko kojih pokušavaju usmjeravati javno mnijenje u smjeru stvaranja dojma kako u Hrvatskoj jačaju proustaške snage, kako je hrvatska država promašaj, ogrezla u nacionalizmu itd. Kolo spasa, međutim, ne traže u jačanju demokratskih procesa, nego u povratku u jugosferu. Ivana Sajko, književnica koja živi u Berlinu, koja se ne tako davno razmetala da nema veze s politikom, u autorskome tekstu ‘Strah i neugodnost’, 24. kolovoza, u njemačkome listu Die Zeit, ocijenila je da rastući nacionalizam u Hrvatskoj srpsku manjinu čini nesigurnom.

Tvrdi kako više od 20 godina nakon bosanskoga rata (kao da na Hrvatsku nije izvršena vojna agresija, op. a.), opet se sve vrti oko krive i ispravne nacionalnosti. Njezin nešto radikalniji kolega Oliver Frljić za srbijansku inačicu svjetskoga magazina Vice, 14. rujna, izjavio da je Svjetsko prvenstvo samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica – tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Istoga nadnevka Denis Romac u Novome listu u tekstu naslovljenom Hrvatska u obranu diktatora i fašista zaključno piše: ‘Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović guraju Hrvatsku u društvo diktatora i fašista’. U međuvremenu čitav tjedan trajalo je iživljavanje dijela medija zbog intervjua hrvatske predsjednice austrijskome listu Kleine Zeitung. Uzeta je na nišan zbog izjave kako se u vrijeme Jugoslavije nije moglo reći da si Hrvat, da nije bilo u trgovinama izbora jogurta, zbog njezinih gledišta o bliskoistočnim migracijama itd.

Predsjedničin pojednostavljen diskurs o tim temama, međutim ne umanjuje, težinu problema o kojemu je govorila, a počeo se jasno očitovati početkom šezdesetih godina, kada je gotovo 60 posto Hrvata bilo praćeno od jugoslavenskih tajnih služba, kada je u zgradi Centralnog komiteta u Zagrebu postojala topografska karta (po pričanju povjesničara Ivana Jelića, op. a.) na kojoj je bila ucrtana svaka ustaška kuća, kada je nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. došlo do progona hrvatskih književnika i intelektualaca, da bi sve kulminiralo 1971., kada je Tito napunio zatvore hrvatskim nacionalistima i prepustio vlast tajnim službama i vojnoj hunti. Hrvati su nakon udara u Karađorđevu pred pendrekom i čizmom spustili glave, masovno odlazili u inozemstvo.

To što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove jugoslavenskim vlastima

To što se moglo u razne dokumente upisivati nacionalnost, kako navodi Aleksandra Kolarić, nije bilo ništa više ni manje od obične statističke činjenice, jer to što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove vlastima. Zar se nije bilo poželjno predstavljati kao Slavonac, Ličanin, Dalmatinac, Istrijanin, Zagorac. Hrvatska je uglavnom bila ponovno disciplinirana i duboko zakopana u genitivu, iz kojega je nakratko izišla krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Drugi hrvatski preporod, kako ga je nazivala poznata publicistica Smiljana Rendić, brutalno je skršen. Hrvatski pravopis koji je bio otisnut uništen je, zatim prokrijumčaren i tiskan u Londonu, po čemu ga se kolokvijalno zvalo londonac. Oko pravopisa opet se zametnula igra prije nekoliko godina, kad je ministar Jovanović, koji je proteklog tjedna u Hrvatskome saboru premijeru dobacio da ništa ne radi nego provodi ‘ustašizaciju zemlje’, raspustio Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika i dao izraditi pravopis koji će nas približiti ‘zajedničkome jeziku’.

Jednome od vođa hrvatskoga proljeća 1972. predlagano je da osnuje hrvatsku vladu u izbjeglištvu, ali za to nije bio spreman. Zapravo, znao je što ga čeka. Metak u glavu! Hrvatska je, uz Kosovo, bila na razne načine političko-policijski mrcvarena, ni o čemu nije mogla suvereno odlučivati, čak ni o imenu svojega jezika, iako je u Ustavu SRH iz 74′ stajala odrednica o hrvatskome književnom jeziku. U tome olovnom vremenu, osim šutnje koja je bila karakteristična za politički život, događala su se gnjusna ubojstva hrvatskih emigranata i njihove djece, koja još nisu istražena i rasvijetljena.

Takav ponižavajući položaj krajem 80-ih godina prekinuo je dr. Franjo Tuđman. Pad berlinskoga zida ubrzao je pokušaj redefiniranja jugoslavenske centralističke zajednice u konfederalni savez, na što su JNA i Milošević odgovorili agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Svoj krvavi pir završio na Kosovu, odakle je i krenuo, s Gazimestana, u korekciju granica, zapravo stvaranje Velike Srbije. I sada taj projekt ponovno oživljava srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pokušajem tzv. korekcije granica. Osim toga, zar u Kosovskoj Mitrovici nije spomenuto Sarajevo, u kojemu tobože više nema Srba, i Knin u kojem se vije šahovnica, a ondje se navodno nikada nije vijala, kao da je Knin od ranoga srednjeg vijeka bio u sastavu Srbije, a ne Hrvatske. Sva ta larma i glazba oko buđenja ‘ustaštva i fašizma’ u Hrvatskoj bila bi komična, kad se ne bi uzeo u obzir širi kontekst. Jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska preko Agrokora trebala biti ekonomski bačena na koljena. Ruski kapital jednom nogom ‘ugazio’ je u hrvatsko Podunavlje, a ono je srbijanski strateški interes. Sada pokušava drugom nogom ugaziti na Istru, preko pulskoga Uljanika i strateškoga partnera, koji po pisanju medija, ispada da je također eksponent ruskoga kapitala. Taj strateški partner već se usidrio na sredini hrvatske obale, u Trogiru.

Što je sljedeće? Do odgovora trebali bismo se zapitati: tko smo i gdje smo? Jesmo li i dalje u NATO-savezu i EU, ili smo zapravo postali ovisni o oligarsima. Čovjek kad čita novinske uvodnike mogao bi se rasplakati nad tim strateškim partnerom i velikim hrvatskim dobrotvorom koji je nakon svih pozajmica pulskome brodogradilištu, ali i nogometnome klubu, praktički otjeran i demoniziran. Geostrateški je cilj Moskve i Beograde dokopati se jadranske obale, kao odskočne daske prema Sredozemlju i Africi, najvećem ljudskom i prirodnom potencijalu idućih stoljeća. Prethodno treba ispuniti zavjet Dobrice Ćosića iz njegova romana ‘Vreme smrti’: ‘Ne treba zaboraviti da smo se mi Srbi u velikim seobama konačno uputili prema severu i prema zapadu. Uveren sam da se u tom smeru, i to zauvek, nalazi naš put i naš nacionalni cilj.’

Virtualni teatar mržnje i ponižavanja hrvatskih žrtava

No vratimo se Ivani Sajko s početka teksta. Kao dokaz da nacionalni konflikt u Hrvatskoj još traje, u svojemu članku uzima Frljićevo kazališno uprizorenje Aleksandre Zec i dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Srbenka. Sajko se pita: ‘Kako je moguće, da 2001. rođeno dijete, koje živi u jednoj demokratskoj državi Europske unije, plače jer pripada ‘krivoj’ nacionalnosti? Pokazuje li to da za Ninu i ostalu srpsku djecu u Hrvatskoj ratni sukob, koji je službeno završio prije njihovog rođenja, još traje?”. Sajko završava tekst: “Zaključni gorki komentar je posljednja scena iz dokumentarnog filma Srbenka, koja simbolično označava oproštaj. Nina odlazi, ubrzavajući svoje korake kao da želi pobjeći. Posljednjih godina 350.000 hrvatskih građana otišlo je samo u Njemačku. Ja sam jedna od njih’.

Može li se prihvatiti teza da je toliki broj hrvatskih građana otišao iz Hrvatske zbog toga što navodno još traje ‘ratni sukob’ i međunacionalno trvenje, ili su otišli uglavnom zbog zaposlenja i boljeg standarda? Ne amnestirajući hrvatske Vlade i predsjednike od 2000., što nisu vodili brigu o demografskim, materijalnim i inim problemima svojih građana, može li književnica Sajko pretpostaviti da su na broj onih koji su otišli iz Hrvatske znatan utjecaj imale posljedice ratnoga razaranja, ne samo gradova već i gospodarstva, koje je srpski agresor ostavio za sobom u Hrvatskoj? I još nije platio ratnu štetu, nego notorni Savo Štrbac na mrežnim stranicama svoga Veritasa donosi kako su ‘ustaški razbojnici’ Srbima oteli 40 milijarda eura imovine, od čega 38 milijarda privatne.

Hrvatska za obnovu porušenih gradova, mjesta i gospodarstva nije dobila nikakvu značajniju potporu iz svijeta, sama je morala obnavljati razrušeno i uništeno. Priča o maloj Nini koliko je za književnicu i redatelja filma Nebojšu Slijepčevića velika neobičnost, nije za one koji znaju političku praksu prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata. Poznajem uglednoga Puležanina, samosvjesnoga Hrvata, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća, djecu s gorčinom upućivao da se deklariraju kao Jugoslaveni, kako ne bi imali problema u školi i gradu, koji je bio pun srpskih oficira i jugoslavenskih aktivista jer su svako isticanje hrvatstva poistovjećivali s nacionalizmom, drugim riječima ustaštvom. Ili drugi slučaj: kakvi su osjećaji roditelja, čije dijete usred Splita početkom osamdesetih, odjednom, kad je krenulo u školu postalo žestoki navijač Crvene zvezde, a kad bi mu se reklo da je Hrvat, odgovarao bi – Hrvati su ustaše. Filmovi o učiteljima koji su na taj način indoktrinirali prvašiće nisu se snimali, o tome se javno šutjelo. Ovim ne opravdavam Ninine traume, ali u situaciji kad su mnoga djeca ostala bez roditelja, ili se vratili s ratišta kao invalidi u spaljene domove, može se shvatiti njezine roditelje koji su zatajili djevojčici njezinu nacionalnost.

Djeca u svojim osvetama, bez obzira na svu volju učitelja i roditelja da ih uče snošljivosti i opraštanju, znaju biti vrlo okrutna. S kojom je svrhom snimljen taj dokumentarni film? Je li to pokušaj afirmiranja teze kako pripadnici srpske nacionalne manjine ne smiju očitovati svoju pripadnost, da su nacionalno ugroženi, ili vrlo opaka manipulacija djetetom u neke druge svrhe? Mnogo bi se jezivijih dokumentarnih filmova iz Domovinskog rata moglo snimiti. Jesu li u tome zakazali hrvatski redatelji i hrvatska filmska industrija, hrvatska kulturna politika, zasebno je pitanje.

Rashrvaćivanje jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju

Kod toga, međutim, moramo spomenuti Ministarstvo kulture koje ima sredstava za financiranje knjige ‘Jezik i nacionalizam’, Snježane Kordić, jer to je jasno bilo na tragu rashrvaćivanja jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju. Iz toga se rodila Deklaracija o zajedničkome jeziku, koja je lani potpisivana i od strane profesora s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. I sad se čudimo nastupu srbijanskoga ministra pred sudionicima međunarodnoga slavističkoga kongresa u Beogradu, koji nas vraća stotinu godina natrag na pozicije Aleksandra Belića i njegove programske brošure Srbi i jugoslovensko pitanje (1915.). Sve to ide kako ide, a tri gracije hrvatske politike – ministrica kulture, znanosti i vanjskih poslova – šute, umjesto da politički štite hrvatski jezik, šute ili se smiju. Sve je postalo smiješno. Ministrica znanosti od uha do uha smije se po televizijskim ekranima, stranicama novina, baš u vrijeme kad je počela školska godina, a učenici nemaju knjige. Smiju se i silovatelji po ulicama Vukovara, a Frljić svojim igrokazima duboko vrijeđa vjerske osjećaje katolika i muslimana. No on ne dira, kako kaže poznata teatrologinja Sanja Nikčević u ‘pravi centar moći, nego samo u emociju, ranu onih koji su slabi i nemaju previše prava glasa’.

Do kada će Hrvatska trpjeti ovo sramoćenje i sva moguća iživljavanja kako bi se skrila bit problema, nije jasno. Ali sve kao da je na Marxovu tragu: ‘Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje!’ Upravo tako je počela srbijanska agresija na Hrvatsku, kada su 9. srpnja 1991., pripadnici JNA i četnici spalili selo Ćelije. Bio je to početak etničkoga čišćenja i pakla koji će sljedećih godina pogoditi Hrvatsku, a Srbi ga prakticiraju od početka raspadanja Turskoga Carstva. Je li taj događaj zaslužio dokumentarac? No o tome se šuti, kao što emancipirane feministice šute o silovanim ženama Vukovara. Šuti i hrvatsko pravosuđe. O gnjusnome zločinu počinjenom nad Aleksandrom Zec piše se i govori na različite načine, više od dva desetljeća, bez obzira na to što ono nije bilo pravilo u hrvatskoj obrani, već eksces koji je doživio opću osudu hrvatskih građana, bez obzira na nacionalnost. Aleksandru Zec preko Frljićeva kazališnoga uprizorenja spominje u svojemu tekstu i dovodi u vezu s Ninom iz spomenutoga dokumentarnog filma Ivana Sajko u listu Die Zeit, ljeta 2018., nastojeći afirmirati tezu ‘o ratu poslije rata’.

Ubijana djeca tako ostaju u sjeni toga ubojstva, bezimena, često i bez pijeteta, bez obzir na to što su na jednako ili čak okrutniji način ubijena. Treba podsjetiti da je na hrvatskoj strani u Domovinskome ratu ranjeno 1.184 djece, što je 12 posto ukupno ranjenih civila te da ubijeno 345 djece ili 4,8 posto ubijenih (A. Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb-Zadar, 2013.). Je li to malo ili previše? Za nas je i jedno dijete i jedan ubijeni čovjek grozan zločin.

Olako etiketiranje Orbana kao fašista

Na krilima rezolucije koja poziva na pokretanje kaznenoga članka 7. europskog ugovora protiv Madžarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja sloboda koju je prihvatio Europski parlament (448 glasova za, 197 protiv i 48 suzdržanih) u nekim medijima madžarski premijer Viktor Orban dobio je etiketu diktatora i fašista. Ali nije samo označen madžarski premijer, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer optuženi su da guraju Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’. To olako etiketiranje karakteristika je prošlih vremena. Prije negoli se počnu dijeliti takve etikete, bilo bi dobro utvrditi razloge po kojima se može nekoga smatrati fašistom. Kad su nakon 1971. poznatoga radio reportera Ivana Tomića optuživali da svojim jezičnim izričajem pravi nacionalističke udare u programu Radio-Zagreba, odgovorio im je: ‘Popišite riječi koje se ne smiju koristiti u radijskim programima!’ Naravno, popis nisu napravili, ne zato što nisu znali koje su to ‘nacionalističke riječi’ nego su bili lijeni. Nisu se bojali ni većih nepodopština koje su činili.

Ne želimo biti odvjetnici madžarskome premijeru, ne želimo ulaziti u to koliko su u Madžarskoj ugrožena ljudska prava, a koliki je deficit vladavine prava. To pitanje moraju raščistiti madžarski građani. Jer, inače na što podsjeća i na koje političke prakse situacija da Europski parlament stavlja na dnevni red jednu takvu rezoluciju? Možda bi ovdje trebalo podsjetiti na misao Gadamera koji je apelirao na političare da se u odgovornosti spram budućnosti okrenu onome što je zajedničko, onome što nas povezuje, a problematika ljudskih prava, kako je tvrdio, temelji se na jednakosti pred zakonom. U pitanju migracija, koje je Orban zaustavio na svojim vratima, sud će dati madžarski birači. Migrantski valovi koji se prostiru diljem Europe, dijelom su izazvani potrebom za svježom radnom snagom u bogatim zemljama Zapada.

Mnogi se pitaju zašto političari tih zemlja nisu pokrenuli kruzere, zrakoplove te na dostojanstven način doveli populaciju koja joj treba za industriju. Osim toga, mogla se EU aktivnije založiti za zaustavljanje sukoba, pomoći zemljama opustošenim ratom, a ne stajati skrštenih ruku. Pustiti te jadnike, koji su bježali pred ratom, da propješače jedan čitav kontinent nije nimalo bilo humano. Ima mnogo onih koji bi otvorili vrata migrantima u Hrvatskoj i pritom ne pitaju bi li to hrvatska država sa svojim socijalnim fondovima mogla izdržati. Mnogi hrvatski umirovljenici bili bi u situaciji sličnoj tih jadnika da ih ne potpomažu djeca. Nitko od tih modernih filantropa ne bi uzeo nekoliko migranata ili čitavu obitelj, udomio ju i hranio, da dijele isti krevet, istu sobu, pomogao im da se integriraju u društvo. Lakše je optuživati predsjednicu da gura Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’, proglašavati madžarskoga premijera fašistom…

Problem migracija za male države EU nije tako jednostavan. Za jednu Njemačku, s razvijenom industrijom, to je možda kao ljetni pljusak, ali za jednu Madžarsku ili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu to je gotovo jednako uraganu. No vratimo se rezoluciji Europskoga parlamenta. Protiv nje nisu glasovali samo HDZ-ovi europarlamentarci. Protiv takve rezolucije glasovalo je čak 197 eurozastupnika, a 48 bilo ih je suzdržano. Guraju li svi oni svoje zemlje u društvo fašista, ili su na putu da postanu fašisti? Francuski pjesnik Paul Valery tvrdio je kako svijetu neprekidno prijete dvije opasnosti – red i nered. Je li se slična opasnost nadvila i nad Europom treba se stalno pitati.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Ivica Marijačić/ Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari