Pratite nas

Kolumne

MARIJAČIĆ: Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba

Objavljeno

na

Već dulje traje nesmiljena promidžba kojom se želi dokazati kako je Hrvatska problematična članica Europske unije. U toj agendi prednjače, od bivših republika, nastavljajući komunističku tradiciju, ponajprije Srbija i Slovenija, koje preko svojih diplomatskih i obavještajnih služba ‘kupuju’ takvu percepciju, po raznim stranama svijeta. Srbija to čini kako bi skrenula pozornost i oprala krvavu savjest, na putu u EU, od agresije na Hrvatsku, a Slovenija kako bi ostvarila teritorijalno proširenje na račun Hrvatske, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.

Do neba je smiješno na koje sve načine slovenski političari pokušavaju uvjeriti svjetsku javnost da je prijevara i muljanje, koju su prakticirali tijekom arbitražnoga postupka, nešto posve lege artis. Za postignuće tih ciljeva jednima i drugima potrebna je slaba Hrvatska koja će biti stalno na optuženičkoj klupi, kao što je bila u vrijeme socijalizma, kad su njome vladali jugounitaristi. Sve te melodije o nacionalizmu, fašizmu i ustaštvu već smo odslušali. Bili smo od 1945. nebrojeno puta nacionalisti i fašisti. To su postajali čak i oni koji su se aktivno borili protiv fašizma i nacizma, kad bi se suprotstavili gaženju Hrvatske. Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba, koji su sačuvali mnoge poluge preko kojih pokušavaju usmjeravati javno mnijenje u smjeru stvaranja dojma kako u Hrvatskoj jačaju proustaške snage, kako je hrvatska država promašaj, ogrezla u nacionalizmu itd. Kolo spasa, međutim, ne traže u jačanju demokratskih procesa, nego u povratku u jugosferu. Ivana Sajko, književnica koja živi u Berlinu, koja se ne tako davno razmetala da nema veze s politikom, u autorskome tekstu ‘Strah i neugodnost’, 24. kolovoza, u njemačkome listu Die Zeit, ocijenila je da rastući nacionalizam u Hrvatskoj srpsku manjinu čini nesigurnom.

Tvrdi kako više od 20 godina nakon bosanskoga rata (kao da na Hrvatsku nije izvršena vojna agresija, op. a.), opet se sve vrti oko krive i ispravne nacionalnosti. Njezin nešto radikalniji kolega Oliver Frljić za srbijansku inačicu svjetskoga magazina Vice, 14. rujna, izjavio da je Svjetsko prvenstvo samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica – tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Istoga nadnevka Denis Romac u Novome listu u tekstu naslovljenom Hrvatska u obranu diktatora i fašista zaključno piše: ‘Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović guraju Hrvatsku u društvo diktatora i fašista’. U međuvremenu čitav tjedan trajalo je iživljavanje dijela medija zbog intervjua hrvatske predsjednice austrijskome listu Kleine Zeitung. Uzeta je na nišan zbog izjave kako se u vrijeme Jugoslavije nije moglo reći da si Hrvat, da nije bilo u trgovinama izbora jogurta, zbog njezinih gledišta o bliskoistočnim migracijama itd.

Predsjedničin pojednostavljen diskurs o tim temama, međutim ne umanjuje, težinu problema o kojemu je govorila, a počeo se jasno očitovati početkom šezdesetih godina, kada je gotovo 60 posto Hrvata bilo praćeno od jugoslavenskih tajnih služba, kada je u zgradi Centralnog komiteta u Zagrebu postojala topografska karta (po pričanju povjesničara Ivana Jelića, op. a.) na kojoj je bila ucrtana svaka ustaška kuća, kada je nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. došlo do progona hrvatskih književnika i intelektualaca, da bi sve kulminiralo 1971., kada je Tito napunio zatvore hrvatskim nacionalistima i prepustio vlast tajnim službama i vojnoj hunti. Hrvati su nakon udara u Karađorđevu pred pendrekom i čizmom spustili glave, masovno odlazili u inozemstvo.

To što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove jugoslavenskim vlastima

To što se moglo u razne dokumente upisivati nacionalnost, kako navodi Aleksandra Kolarić, nije bilo ništa više ni manje od obične statističke činjenice, jer to što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove vlastima. Zar se nije bilo poželjno predstavljati kao Slavonac, Ličanin, Dalmatinac, Istrijanin, Zagorac. Hrvatska je uglavnom bila ponovno disciplinirana i duboko zakopana u genitivu, iz kojega je nakratko izišla krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Drugi hrvatski preporod, kako ga je nazivala poznata publicistica Smiljana Rendić, brutalno je skršen. Hrvatski pravopis koji je bio otisnut uništen je, zatim prokrijumčaren i tiskan u Londonu, po čemu ga se kolokvijalno zvalo londonac. Oko pravopisa opet se zametnula igra prije nekoliko godina, kad je ministar Jovanović, koji je proteklog tjedna u Hrvatskome saboru premijeru dobacio da ništa ne radi nego provodi ‘ustašizaciju zemlje’, raspustio Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika i dao izraditi pravopis koji će nas približiti ‘zajedničkome jeziku’.

Jednome od vođa hrvatskoga proljeća 1972. predlagano je da osnuje hrvatsku vladu u izbjeglištvu, ali za to nije bio spreman. Zapravo, znao je što ga čeka. Metak u glavu! Hrvatska je, uz Kosovo, bila na razne načine političko-policijski mrcvarena, ni o čemu nije mogla suvereno odlučivati, čak ni o imenu svojega jezika, iako je u Ustavu SRH iz 74′ stajala odrednica o hrvatskome književnom jeziku. U tome olovnom vremenu, osim šutnje koja je bila karakteristična za politički život, događala su se gnjusna ubojstva hrvatskih emigranata i njihove djece, koja još nisu istražena i rasvijetljena.

Takav ponižavajući položaj krajem 80-ih godina prekinuo je dr. Franjo Tuđman. Pad berlinskoga zida ubrzao je pokušaj redefiniranja jugoslavenske centralističke zajednice u konfederalni savez, na što su JNA i Milošević odgovorili agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Svoj krvavi pir završio na Kosovu, odakle je i krenuo, s Gazimestana, u korekciju granica, zapravo stvaranje Velike Srbije. I sada taj projekt ponovno oživljava srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pokušajem tzv. korekcije granica. Osim toga, zar u Kosovskoj Mitrovici nije spomenuto Sarajevo, u kojemu tobože više nema Srba, i Knin u kojem se vije šahovnica, a ondje se navodno nikada nije vijala, kao da je Knin od ranoga srednjeg vijeka bio u sastavu Srbije, a ne Hrvatske. Sva ta larma i glazba oko buđenja ‘ustaštva i fašizma’ u Hrvatskoj bila bi komična, kad se ne bi uzeo u obzir širi kontekst. Jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska preko Agrokora trebala biti ekonomski bačena na koljena. Ruski kapital jednom nogom ‘ugazio’ je u hrvatsko Podunavlje, a ono je srbijanski strateški interes. Sada pokušava drugom nogom ugaziti na Istru, preko pulskoga Uljanika i strateškoga partnera, koji po pisanju medija, ispada da je također eksponent ruskoga kapitala. Taj strateški partner već se usidrio na sredini hrvatske obale, u Trogiru.

Što je sljedeće? Do odgovora trebali bismo se zapitati: tko smo i gdje smo? Jesmo li i dalje u NATO-savezu i EU, ili smo zapravo postali ovisni o oligarsima. Čovjek kad čita novinske uvodnike mogao bi se rasplakati nad tim strateškim partnerom i velikim hrvatskim dobrotvorom koji je nakon svih pozajmica pulskome brodogradilištu, ali i nogometnome klubu, praktički otjeran i demoniziran. Geostrateški je cilj Moskve i Beograde dokopati se jadranske obale, kao odskočne daske prema Sredozemlju i Africi, najvećem ljudskom i prirodnom potencijalu idućih stoljeća. Prethodno treba ispuniti zavjet Dobrice Ćosića iz njegova romana ‘Vreme smrti’: ‘Ne treba zaboraviti da smo se mi Srbi u velikim seobama konačno uputili prema severu i prema zapadu. Uveren sam da se u tom smeru, i to zauvek, nalazi naš put i naš nacionalni cilj.’

Virtualni teatar mržnje i ponižavanja hrvatskih žrtava

No vratimo se Ivani Sajko s početka teksta. Kao dokaz da nacionalni konflikt u Hrvatskoj još traje, u svojemu članku uzima Frljićevo kazališno uprizorenje Aleksandre Zec i dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Srbenka. Sajko se pita: ‘Kako je moguće, da 2001. rođeno dijete, koje živi u jednoj demokratskoj državi Europske unije, plače jer pripada ‘krivoj’ nacionalnosti? Pokazuje li to da za Ninu i ostalu srpsku djecu u Hrvatskoj ratni sukob, koji je službeno završio prije njihovog rođenja, još traje?”. Sajko završava tekst: “Zaključni gorki komentar je posljednja scena iz dokumentarnog filma Srbenka, koja simbolično označava oproštaj. Nina odlazi, ubrzavajući svoje korake kao da želi pobjeći. Posljednjih godina 350.000 hrvatskih građana otišlo je samo u Njemačku. Ja sam jedna od njih’.

Može li se prihvatiti teza da je toliki broj hrvatskih građana otišao iz Hrvatske zbog toga što navodno još traje ‘ratni sukob’ i međunacionalno trvenje, ili su otišli uglavnom zbog zaposlenja i boljeg standarda? Ne amnestirajući hrvatske Vlade i predsjednike od 2000., što nisu vodili brigu o demografskim, materijalnim i inim problemima svojih građana, može li književnica Sajko pretpostaviti da su na broj onih koji su otišli iz Hrvatske znatan utjecaj imale posljedice ratnoga razaranja, ne samo gradova već i gospodarstva, koje je srpski agresor ostavio za sobom u Hrvatskoj? I još nije platio ratnu štetu, nego notorni Savo Štrbac na mrežnim stranicama svoga Veritasa donosi kako su ‘ustaški razbojnici’ Srbima oteli 40 milijarda eura imovine, od čega 38 milijarda privatne.

Hrvatska za obnovu porušenih gradova, mjesta i gospodarstva nije dobila nikakvu značajniju potporu iz svijeta, sama je morala obnavljati razrušeno i uništeno. Priča o maloj Nini koliko je za književnicu i redatelja filma Nebojšu Slijepčevića velika neobičnost, nije za one koji znaju političku praksu prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata. Poznajem uglednoga Puležanina, samosvjesnoga Hrvata, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća, djecu s gorčinom upućivao da se deklariraju kao Jugoslaveni, kako ne bi imali problema u školi i gradu, koji je bio pun srpskih oficira i jugoslavenskih aktivista jer su svako isticanje hrvatstva poistovjećivali s nacionalizmom, drugim riječima ustaštvom. Ili drugi slučaj: kakvi su osjećaji roditelja, čije dijete usred Splita početkom osamdesetih, odjednom, kad je krenulo u školu postalo žestoki navijač Crvene zvezde, a kad bi mu se reklo da je Hrvat, odgovarao bi – Hrvati su ustaše. Filmovi o učiteljima koji su na taj način indoktrinirali prvašiće nisu se snimali, o tome se javno šutjelo. Ovim ne opravdavam Ninine traume, ali u situaciji kad su mnoga djeca ostala bez roditelja, ili se vratili s ratišta kao invalidi u spaljene domove, može se shvatiti njezine roditelje koji su zatajili djevojčici njezinu nacionalnost.

Djeca u svojim osvetama, bez obzira na svu volju učitelja i roditelja da ih uče snošljivosti i opraštanju, znaju biti vrlo okrutna. S kojom je svrhom snimljen taj dokumentarni film? Je li to pokušaj afirmiranja teze kako pripadnici srpske nacionalne manjine ne smiju očitovati svoju pripadnost, da su nacionalno ugroženi, ili vrlo opaka manipulacija djetetom u neke druge svrhe? Mnogo bi se jezivijih dokumentarnih filmova iz Domovinskog rata moglo snimiti. Jesu li u tome zakazali hrvatski redatelji i hrvatska filmska industrija, hrvatska kulturna politika, zasebno je pitanje.

Rashrvaćivanje jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju

Kod toga, međutim, moramo spomenuti Ministarstvo kulture koje ima sredstava za financiranje knjige ‘Jezik i nacionalizam’, Snježane Kordić, jer to je jasno bilo na tragu rashrvaćivanja jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju. Iz toga se rodila Deklaracija o zajedničkome jeziku, koja je lani potpisivana i od strane profesora s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. I sad se čudimo nastupu srbijanskoga ministra pred sudionicima međunarodnoga slavističkoga kongresa u Beogradu, koji nas vraća stotinu godina natrag na pozicije Aleksandra Belića i njegove programske brošure Srbi i jugoslovensko pitanje (1915.). Sve to ide kako ide, a tri gracije hrvatske politike – ministrica kulture, znanosti i vanjskih poslova – šute, umjesto da politički štite hrvatski jezik, šute ili se smiju. Sve je postalo smiješno. Ministrica znanosti od uha do uha smije se po televizijskim ekranima, stranicama novina, baš u vrijeme kad je počela školska godina, a učenici nemaju knjige. Smiju se i silovatelji po ulicama Vukovara, a Frljić svojim igrokazima duboko vrijeđa vjerske osjećaje katolika i muslimana. No on ne dira, kako kaže poznata teatrologinja Sanja Nikčević u ‘pravi centar moći, nego samo u emociju, ranu onih koji su slabi i nemaju previše prava glasa’.

Do kada će Hrvatska trpjeti ovo sramoćenje i sva moguća iživljavanja kako bi se skrila bit problema, nije jasno. Ali sve kao da je na Marxovu tragu: ‘Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje!’ Upravo tako je počela srbijanska agresija na Hrvatsku, kada su 9. srpnja 1991., pripadnici JNA i četnici spalili selo Ćelije. Bio je to početak etničkoga čišćenja i pakla koji će sljedećih godina pogoditi Hrvatsku, a Srbi ga prakticiraju od početka raspadanja Turskoga Carstva. Je li taj događaj zaslužio dokumentarac? No o tome se šuti, kao što emancipirane feministice šute o silovanim ženama Vukovara. Šuti i hrvatsko pravosuđe. O gnjusnome zločinu počinjenom nad Aleksandrom Zec piše se i govori na različite načine, više od dva desetljeća, bez obzira na to što ono nije bilo pravilo u hrvatskoj obrani, već eksces koji je doživio opću osudu hrvatskih građana, bez obzira na nacionalnost. Aleksandru Zec preko Frljićeva kazališnoga uprizorenja spominje u svojemu tekstu i dovodi u vezu s Ninom iz spomenutoga dokumentarnog filma Ivana Sajko u listu Die Zeit, ljeta 2018., nastojeći afirmirati tezu ‘o ratu poslije rata’.

Ubijana djeca tako ostaju u sjeni toga ubojstva, bezimena, često i bez pijeteta, bez obzir na to što su na jednako ili čak okrutniji način ubijena. Treba podsjetiti da je na hrvatskoj strani u Domovinskome ratu ranjeno 1.184 djece, što je 12 posto ukupno ranjenih civila te da ubijeno 345 djece ili 4,8 posto ubijenih (A. Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb-Zadar, 2013.). Je li to malo ili previše? Za nas je i jedno dijete i jedan ubijeni čovjek grozan zločin.

Olako etiketiranje Orbana kao fašista

Na krilima rezolucije koja poziva na pokretanje kaznenoga članka 7. europskog ugovora protiv Madžarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja sloboda koju je prihvatio Europski parlament (448 glasova za, 197 protiv i 48 suzdržanih) u nekim medijima madžarski premijer Viktor Orban dobio je etiketu diktatora i fašista. Ali nije samo označen madžarski premijer, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer optuženi su da guraju Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’. To olako etiketiranje karakteristika je prošlih vremena. Prije negoli se počnu dijeliti takve etikete, bilo bi dobro utvrditi razloge po kojima se može nekoga smatrati fašistom. Kad su nakon 1971. poznatoga radio reportera Ivana Tomića optuživali da svojim jezičnim izričajem pravi nacionalističke udare u programu Radio-Zagreba, odgovorio im je: ‘Popišite riječi koje se ne smiju koristiti u radijskim programima!’ Naravno, popis nisu napravili, ne zato što nisu znali koje su to ‘nacionalističke riječi’ nego su bili lijeni. Nisu se bojali ni većih nepodopština koje su činili.

Ne želimo biti odvjetnici madžarskome premijeru, ne želimo ulaziti u to koliko su u Madžarskoj ugrožena ljudska prava, a koliki je deficit vladavine prava. To pitanje moraju raščistiti madžarski građani. Jer, inače na što podsjeća i na koje političke prakse situacija da Europski parlament stavlja na dnevni red jednu takvu rezoluciju? Možda bi ovdje trebalo podsjetiti na misao Gadamera koji je apelirao na političare da se u odgovornosti spram budućnosti okrenu onome što je zajedničko, onome što nas povezuje, a problematika ljudskih prava, kako je tvrdio, temelji se na jednakosti pred zakonom. U pitanju migracija, koje je Orban zaustavio na svojim vratima, sud će dati madžarski birači. Migrantski valovi koji se prostiru diljem Europe, dijelom su izazvani potrebom za svježom radnom snagom u bogatim zemljama Zapada.

Mnogi se pitaju zašto političari tih zemlja nisu pokrenuli kruzere, zrakoplove te na dostojanstven način doveli populaciju koja joj treba za industriju. Osim toga, mogla se EU aktivnije založiti za zaustavljanje sukoba, pomoći zemljama opustošenim ratom, a ne stajati skrštenih ruku. Pustiti te jadnike, koji su bježali pred ratom, da propješače jedan čitav kontinent nije nimalo bilo humano. Ima mnogo onih koji bi otvorili vrata migrantima u Hrvatskoj i pritom ne pitaju bi li to hrvatska država sa svojim socijalnim fondovima mogla izdržati. Mnogi hrvatski umirovljenici bili bi u situaciji sličnoj tih jadnika da ih ne potpomažu djeca. Nitko od tih modernih filantropa ne bi uzeo nekoliko migranata ili čitavu obitelj, udomio ju i hranio, da dijele isti krevet, istu sobu, pomogao im da se integriraju u društvo. Lakše je optuživati predsjednicu da gura Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’, proglašavati madžarskoga premijera fašistom…

Problem migracija za male države EU nije tako jednostavan. Za jednu Njemačku, s razvijenom industrijom, to je možda kao ljetni pljusak, ali za jednu Madžarsku ili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu to je gotovo jednako uraganu. No vratimo se rezoluciji Europskoga parlamenta. Protiv nje nisu glasovali samo HDZ-ovi europarlamentarci. Protiv takve rezolucije glasovalo je čak 197 eurozastupnika, a 48 bilo ih je suzdržano. Guraju li svi oni svoje zemlje u društvo fašista, ili su na putu da postanu fašisti? Francuski pjesnik Paul Valery tvrdio je kako svijetu neprekidno prijete dvije opasnosti – red i nered. Je li se slična opasnost nadvila i nad Europom treba se stalno pitati.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Ivica Marijačić/ Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari