Pratite nas

Kolumne

MARIJAČIĆ: Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba

Objavljeno

na

Već dulje traje nesmiljena promidžba kojom se želi dokazati kako je Hrvatska problematična članica Europske unije. U toj agendi prednjače, od bivših republika, nastavljajući komunističku tradiciju, ponajprije Srbija i Slovenija, koje preko svojih diplomatskih i obavještajnih služba ‘kupuju’ takvu percepciju, po raznim stranama svijeta. Srbija to čini kako bi skrenula pozornost i oprala krvavu savjest, na putu u EU, od agresije na Hrvatsku, a Slovenija kako bi ostvarila teritorijalno proširenje na račun Hrvatske, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.

Do neba je smiješno na koje sve načine slovenski političari pokušavaju uvjeriti svjetsku javnost da je prijevara i muljanje, koju su prakticirali tijekom arbitražnoga postupka, nešto posve lege artis. Za postignuće tih ciljeva jednima i drugima potrebna je slaba Hrvatska koja će biti stalno na optuženičkoj klupi, kao što je bila u vrijeme socijalizma, kad su njome vladali jugounitaristi. Sve te melodije o nacionalizmu, fašizmu i ustaštvu već smo odslušali. Bili smo od 1945. nebrojeno puta nacionalisti i fašisti. To su postajali čak i oni koji su se aktivno borili protiv fašizma i nacizma, kad bi se suprotstavili gaženju Hrvatske. Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba, koji su sačuvali mnoge poluge preko kojih pokušavaju usmjeravati javno mnijenje u smjeru stvaranja dojma kako u Hrvatskoj jačaju proustaške snage, kako je hrvatska država promašaj, ogrezla u nacionalizmu itd. Kolo spasa, međutim, ne traže u jačanju demokratskih procesa, nego u povratku u jugosferu. Ivana Sajko, književnica koja živi u Berlinu, koja se ne tako davno razmetala da nema veze s politikom, u autorskome tekstu ‘Strah i neugodnost’, 24. kolovoza, u njemačkome listu Die Zeit, ocijenila je da rastući nacionalizam u Hrvatskoj srpsku manjinu čini nesigurnom.

Tvrdi kako više od 20 godina nakon bosanskoga rata (kao da na Hrvatsku nije izvršena vojna agresija, op. a.), opet se sve vrti oko krive i ispravne nacionalnosti. Njezin nešto radikalniji kolega Oliver Frljić za srbijansku inačicu svjetskoga magazina Vice, 14. rujna, izjavio da je Svjetsko prvenstvo samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica – tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Istoga nadnevka Denis Romac u Novome listu u tekstu naslovljenom Hrvatska u obranu diktatora i fašista zaključno piše: ‘Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović guraju Hrvatsku u društvo diktatora i fašista’. U međuvremenu čitav tjedan trajalo je iživljavanje dijela medija zbog intervjua hrvatske predsjednice austrijskome listu Kleine Zeitung. Uzeta je na nišan zbog izjave kako se u vrijeme Jugoslavije nije moglo reći da si Hrvat, da nije bilo u trgovinama izbora jogurta, zbog njezinih gledišta o bliskoistočnim migracijama itd.

Predsjedničin pojednostavljen diskurs o tim temama, međutim ne umanjuje, težinu problema o kojemu je govorila, a počeo se jasno očitovati početkom šezdesetih godina, kada je gotovo 60 posto Hrvata bilo praćeno od jugoslavenskih tajnih služba, kada je u zgradi Centralnog komiteta u Zagrebu postojala topografska karta (po pričanju povjesničara Ivana Jelića, op. a.) na kojoj je bila ucrtana svaka ustaška kuća, kada je nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. došlo do progona hrvatskih književnika i intelektualaca, da bi sve kulminiralo 1971., kada je Tito napunio zatvore hrvatskim nacionalistima i prepustio vlast tajnim službama i vojnoj hunti. Hrvati su nakon udara u Karađorđevu pred pendrekom i čizmom spustili glave, masovno odlazili u inozemstvo.

To što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove jugoslavenskim vlastima

To što se moglo u razne dokumente upisivati nacionalnost, kako navodi Aleksandra Kolarić, nije bilo ništa više ni manje od obične statističke činjenice, jer to što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove vlastima. Zar se nije bilo poželjno predstavljati kao Slavonac, Ličanin, Dalmatinac, Istrijanin, Zagorac. Hrvatska je uglavnom bila ponovno disciplinirana i duboko zakopana u genitivu, iz kojega je nakratko izišla krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Drugi hrvatski preporod, kako ga je nazivala poznata publicistica Smiljana Rendić, brutalno je skršen. Hrvatski pravopis koji je bio otisnut uništen je, zatim prokrijumčaren i tiskan u Londonu, po čemu ga se kolokvijalno zvalo londonac. Oko pravopisa opet se zametnula igra prije nekoliko godina, kad je ministar Jovanović, koji je proteklog tjedna u Hrvatskome saboru premijeru dobacio da ništa ne radi nego provodi ‘ustašizaciju zemlje’, raspustio Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika i dao izraditi pravopis koji će nas približiti ‘zajedničkome jeziku’.

Jednome od vođa hrvatskoga proljeća 1972. predlagano je da osnuje hrvatsku vladu u izbjeglištvu, ali za to nije bio spreman. Zapravo, znao je što ga čeka. Metak u glavu! Hrvatska je, uz Kosovo, bila na razne načine političko-policijski mrcvarena, ni o čemu nije mogla suvereno odlučivati, čak ni o imenu svojega jezika, iako je u Ustavu SRH iz 74′ stajala odrednica o hrvatskome književnom jeziku. U tome olovnom vremenu, osim šutnje koja je bila karakteristična za politički život, događala su se gnjusna ubojstva hrvatskih emigranata i njihove djece, koja još nisu istražena i rasvijetljena.

Takav ponižavajući položaj krajem 80-ih godina prekinuo je dr. Franjo Tuđman. Pad berlinskoga zida ubrzao je pokušaj redefiniranja jugoslavenske centralističke zajednice u konfederalni savez, na što su JNA i Milošević odgovorili agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Svoj krvavi pir završio na Kosovu, odakle je i krenuo, s Gazimestana, u korekciju granica, zapravo stvaranje Velike Srbije. I sada taj projekt ponovno oživljava srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pokušajem tzv. korekcije granica. Osim toga, zar u Kosovskoj Mitrovici nije spomenuto Sarajevo, u kojemu tobože više nema Srba, i Knin u kojem se vije šahovnica, a ondje se navodno nikada nije vijala, kao da je Knin od ranoga srednjeg vijeka bio u sastavu Srbije, a ne Hrvatske. Sva ta larma i glazba oko buđenja ‘ustaštva i fašizma’ u Hrvatskoj bila bi komična, kad se ne bi uzeo u obzir širi kontekst. Jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska preko Agrokora trebala biti ekonomski bačena na koljena. Ruski kapital jednom nogom ‘ugazio’ je u hrvatsko Podunavlje, a ono je srbijanski strateški interes. Sada pokušava drugom nogom ugaziti na Istru, preko pulskoga Uljanika i strateškoga partnera, koji po pisanju medija, ispada da je također eksponent ruskoga kapitala. Taj strateški partner već se usidrio na sredini hrvatske obale, u Trogiru.

Što je sljedeće? Do odgovora trebali bismo se zapitati: tko smo i gdje smo? Jesmo li i dalje u NATO-savezu i EU, ili smo zapravo postali ovisni o oligarsima. Čovjek kad čita novinske uvodnike mogao bi se rasplakati nad tim strateškim partnerom i velikim hrvatskim dobrotvorom koji je nakon svih pozajmica pulskome brodogradilištu, ali i nogometnome klubu, praktički otjeran i demoniziran. Geostrateški je cilj Moskve i Beograde dokopati se jadranske obale, kao odskočne daske prema Sredozemlju i Africi, najvećem ljudskom i prirodnom potencijalu idućih stoljeća. Prethodno treba ispuniti zavjet Dobrice Ćosića iz njegova romana ‘Vreme smrti’: ‘Ne treba zaboraviti da smo se mi Srbi u velikim seobama konačno uputili prema severu i prema zapadu. Uveren sam da se u tom smeru, i to zauvek, nalazi naš put i naš nacionalni cilj.’

Virtualni teatar mržnje i ponižavanja hrvatskih žrtava

No vratimo se Ivani Sajko s početka teksta. Kao dokaz da nacionalni konflikt u Hrvatskoj još traje, u svojemu članku uzima Frljićevo kazališno uprizorenje Aleksandre Zec i dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Srbenka. Sajko se pita: ‘Kako je moguće, da 2001. rođeno dijete, koje živi u jednoj demokratskoj državi Europske unije, plače jer pripada ‘krivoj’ nacionalnosti? Pokazuje li to da za Ninu i ostalu srpsku djecu u Hrvatskoj ratni sukob, koji je službeno završio prije njihovog rođenja, još traje?”. Sajko završava tekst: “Zaključni gorki komentar je posljednja scena iz dokumentarnog filma Srbenka, koja simbolično označava oproštaj. Nina odlazi, ubrzavajući svoje korake kao da želi pobjeći. Posljednjih godina 350.000 hrvatskih građana otišlo je samo u Njemačku. Ja sam jedna od njih’.

Može li se prihvatiti teza da je toliki broj hrvatskih građana otišao iz Hrvatske zbog toga što navodno još traje ‘ratni sukob’ i međunacionalno trvenje, ili su otišli uglavnom zbog zaposlenja i boljeg standarda? Ne amnestirajući hrvatske Vlade i predsjednike od 2000., što nisu vodili brigu o demografskim, materijalnim i inim problemima svojih građana, može li književnica Sajko pretpostaviti da su na broj onih koji su otišli iz Hrvatske znatan utjecaj imale posljedice ratnoga razaranja, ne samo gradova već i gospodarstva, koje je srpski agresor ostavio za sobom u Hrvatskoj? I još nije platio ratnu štetu, nego notorni Savo Štrbac na mrežnim stranicama svoga Veritasa donosi kako su ‘ustaški razbojnici’ Srbima oteli 40 milijarda eura imovine, od čega 38 milijarda privatne.

Hrvatska za obnovu porušenih gradova, mjesta i gospodarstva nije dobila nikakvu značajniju potporu iz svijeta, sama je morala obnavljati razrušeno i uništeno. Priča o maloj Nini koliko je za književnicu i redatelja filma Nebojšu Slijepčevića velika neobičnost, nije za one koji znaju političku praksu prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata. Poznajem uglednoga Puležanina, samosvjesnoga Hrvata, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća, djecu s gorčinom upućivao da se deklariraju kao Jugoslaveni, kako ne bi imali problema u školi i gradu, koji je bio pun srpskih oficira i jugoslavenskih aktivista jer su svako isticanje hrvatstva poistovjećivali s nacionalizmom, drugim riječima ustaštvom. Ili drugi slučaj: kakvi su osjećaji roditelja, čije dijete usred Splita početkom osamdesetih, odjednom, kad je krenulo u školu postalo žestoki navijač Crvene zvezde, a kad bi mu se reklo da je Hrvat, odgovarao bi – Hrvati su ustaše. Filmovi o učiteljima koji su na taj način indoktrinirali prvašiće nisu se snimali, o tome se javno šutjelo. Ovim ne opravdavam Ninine traume, ali u situaciji kad su mnoga djeca ostala bez roditelja, ili se vratili s ratišta kao invalidi u spaljene domove, može se shvatiti njezine roditelje koji su zatajili djevojčici njezinu nacionalnost.

Djeca u svojim osvetama, bez obzira na svu volju učitelja i roditelja da ih uče snošljivosti i opraštanju, znaju biti vrlo okrutna. S kojom je svrhom snimljen taj dokumentarni film? Je li to pokušaj afirmiranja teze kako pripadnici srpske nacionalne manjine ne smiju očitovati svoju pripadnost, da su nacionalno ugroženi, ili vrlo opaka manipulacija djetetom u neke druge svrhe? Mnogo bi se jezivijih dokumentarnih filmova iz Domovinskog rata moglo snimiti. Jesu li u tome zakazali hrvatski redatelji i hrvatska filmska industrija, hrvatska kulturna politika, zasebno je pitanje.

Rashrvaćivanje jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju

Kod toga, međutim, moramo spomenuti Ministarstvo kulture koje ima sredstava za financiranje knjige ‘Jezik i nacionalizam’, Snježane Kordić, jer to je jasno bilo na tragu rashrvaćivanja jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju. Iz toga se rodila Deklaracija o zajedničkome jeziku, koja je lani potpisivana i od strane profesora s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. I sad se čudimo nastupu srbijanskoga ministra pred sudionicima međunarodnoga slavističkoga kongresa u Beogradu, koji nas vraća stotinu godina natrag na pozicije Aleksandra Belića i njegove programske brošure Srbi i jugoslovensko pitanje (1915.). Sve to ide kako ide, a tri gracije hrvatske politike – ministrica kulture, znanosti i vanjskih poslova – šute, umjesto da politički štite hrvatski jezik, šute ili se smiju. Sve je postalo smiješno. Ministrica znanosti od uha do uha smije se po televizijskim ekranima, stranicama novina, baš u vrijeme kad je počela školska godina, a učenici nemaju knjige. Smiju se i silovatelji po ulicama Vukovara, a Frljić svojim igrokazima duboko vrijeđa vjerske osjećaje katolika i muslimana. No on ne dira, kako kaže poznata teatrologinja Sanja Nikčević u ‘pravi centar moći, nego samo u emociju, ranu onih koji su slabi i nemaju previše prava glasa’.

Do kada će Hrvatska trpjeti ovo sramoćenje i sva moguća iživljavanja kako bi se skrila bit problema, nije jasno. Ali sve kao da je na Marxovu tragu: ‘Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje!’ Upravo tako je počela srbijanska agresija na Hrvatsku, kada su 9. srpnja 1991., pripadnici JNA i četnici spalili selo Ćelije. Bio je to početak etničkoga čišćenja i pakla koji će sljedećih godina pogoditi Hrvatsku, a Srbi ga prakticiraju od početka raspadanja Turskoga Carstva. Je li taj događaj zaslužio dokumentarac? No o tome se šuti, kao što emancipirane feministice šute o silovanim ženama Vukovara. Šuti i hrvatsko pravosuđe. O gnjusnome zločinu počinjenom nad Aleksandrom Zec piše se i govori na različite načine, više od dva desetljeća, bez obzira na to što ono nije bilo pravilo u hrvatskoj obrani, već eksces koji je doživio opću osudu hrvatskih građana, bez obzira na nacionalnost. Aleksandru Zec preko Frljićeva kazališnoga uprizorenja spominje u svojemu tekstu i dovodi u vezu s Ninom iz spomenutoga dokumentarnog filma Ivana Sajko u listu Die Zeit, ljeta 2018., nastojeći afirmirati tezu ‘o ratu poslije rata’.

Ubijana djeca tako ostaju u sjeni toga ubojstva, bezimena, često i bez pijeteta, bez obzir na to što su na jednako ili čak okrutniji način ubijena. Treba podsjetiti da je na hrvatskoj strani u Domovinskome ratu ranjeno 1.184 djece, što je 12 posto ukupno ranjenih civila te da ubijeno 345 djece ili 4,8 posto ubijenih (A. Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb-Zadar, 2013.). Je li to malo ili previše? Za nas je i jedno dijete i jedan ubijeni čovjek grozan zločin.

Olako etiketiranje Orbana kao fašista

Na krilima rezolucije koja poziva na pokretanje kaznenoga članka 7. europskog ugovora protiv Madžarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja sloboda koju je prihvatio Europski parlament (448 glasova za, 197 protiv i 48 suzdržanih) u nekim medijima madžarski premijer Viktor Orban dobio je etiketu diktatora i fašista. Ali nije samo označen madžarski premijer, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer optuženi su da guraju Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’. To olako etiketiranje karakteristika je prošlih vremena. Prije negoli se počnu dijeliti takve etikete, bilo bi dobro utvrditi razloge po kojima se može nekoga smatrati fašistom. Kad su nakon 1971. poznatoga radio reportera Ivana Tomića optuživali da svojim jezičnim izričajem pravi nacionalističke udare u programu Radio-Zagreba, odgovorio im je: ‘Popišite riječi koje se ne smiju koristiti u radijskim programima!’ Naravno, popis nisu napravili, ne zato što nisu znali koje su to ‘nacionalističke riječi’ nego su bili lijeni. Nisu se bojali ni većih nepodopština koje su činili.

Ne želimo biti odvjetnici madžarskome premijeru, ne želimo ulaziti u to koliko su u Madžarskoj ugrožena ljudska prava, a koliki je deficit vladavine prava. To pitanje moraju raščistiti madžarski građani. Jer, inače na što podsjeća i na koje političke prakse situacija da Europski parlament stavlja na dnevni red jednu takvu rezoluciju? Možda bi ovdje trebalo podsjetiti na misao Gadamera koji je apelirao na političare da se u odgovornosti spram budućnosti okrenu onome što je zajedničko, onome što nas povezuje, a problematika ljudskih prava, kako je tvrdio, temelji se na jednakosti pred zakonom. U pitanju migracija, koje je Orban zaustavio na svojim vratima, sud će dati madžarski birači. Migrantski valovi koji se prostiru diljem Europe, dijelom su izazvani potrebom za svježom radnom snagom u bogatim zemljama Zapada.

Mnogi se pitaju zašto političari tih zemlja nisu pokrenuli kruzere, zrakoplove te na dostojanstven način doveli populaciju koja joj treba za industriju. Osim toga, mogla se EU aktivnije založiti za zaustavljanje sukoba, pomoći zemljama opustošenim ratom, a ne stajati skrštenih ruku. Pustiti te jadnike, koji su bježali pred ratom, da propješače jedan čitav kontinent nije nimalo bilo humano. Ima mnogo onih koji bi otvorili vrata migrantima u Hrvatskoj i pritom ne pitaju bi li to hrvatska država sa svojim socijalnim fondovima mogla izdržati. Mnogi hrvatski umirovljenici bili bi u situaciji sličnoj tih jadnika da ih ne potpomažu djeca. Nitko od tih modernih filantropa ne bi uzeo nekoliko migranata ili čitavu obitelj, udomio ju i hranio, da dijele isti krevet, istu sobu, pomogao im da se integriraju u društvo. Lakše je optuživati predsjednicu da gura Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’, proglašavati madžarskoga premijera fašistom…

Problem migracija za male države EU nije tako jednostavan. Za jednu Njemačku, s razvijenom industrijom, to je možda kao ljetni pljusak, ali za jednu Madžarsku ili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu to je gotovo jednako uraganu. No vratimo se rezoluciji Europskoga parlamenta. Protiv nje nisu glasovali samo HDZ-ovi europarlamentarci. Protiv takve rezolucije glasovalo je čak 197 eurozastupnika, a 48 bilo ih je suzdržano. Guraju li svi oni svoje zemlje u društvo fašista, ili su na putu da postanu fašisti? Francuski pjesnik Paul Valery tvrdio je kako svijetu neprekidno prijete dvije opasnosti – red i nered. Je li se slična opasnost nadvila i nad Europom treba se stalno pitati.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Ivica Marijačić/ Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Plenković je sam sebe pozicionirao kao protivnika vukovarskom prosvjedu

Objavljeno

na

Objavio

Mirni prosvjed u Vukovaru protiv šutnje institucija hrvatskog društva završio je točno onako kako je i bilo planirano. Dostojanstveno i bez politikantstva ali s jasnom porukom o tome kako se neće tolerirati sramotno nečinjenje institucija koje su trebale ratne zločince kazniti.

Međutim ostalo je pitanje zašto se uopće stvorila fama i drama oko najavljenog prosvjeda? Što je sporno u tome i kome smeta to da se nakon 27 godina traži procesuiranje najgnjusnijih ratnih zločina i kažnjavanje ubojica i silovatelja koji se i dan danas smiju svojim žrtvama i žive kao da ih se strahote koje su počinili nimalo ne tiču.

Zašto bi ikome normalnom smetala težnja majke najmlađe žrtve Ovčare, šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, da se kazni krivac za njegovu smrt? Zločinac koji, unatoč živim svjedocima i dokazima koji ga terete, i dan danas bezbrižno živi i radi u Vukovaru u jednoj gradskoj službi.

Zašto je prosvjed smetao predsjedniku HDZ-a koji je svojim članovima i biračima slao poruke iz kojih se dalo naslutiti da će biti sankcionirani ako se odazovu Penavinom pozivu?!

Zbog čega su njegove izjave prije prosvjeda išle u smjeru da je prosvjed obračun s Vladom iako nitko od organizatora nigdje takvo što nije komunicirao, a što je potvrdilo i sve ono što se događalo tijekom prosvjeda!?

Kao i izjave koje su se mogle čuti od dobro upućenih izvora s vrha HDZ-a, da Plenkovićevi stranački oponenti stoje iza prosvjeda? Ili, da su ljudi koji mu se odazovu zapravo instrumentalizirani, te da s njima manipulira neka snažna sila ili pojedinac?! Smiješno! Znači li to da je netko tim ljudima manipulirao i kad su išli u rat ginuti?!

Plenković je svojim izjavama i stavom prema jednom, prije svega civilizacijskom, a onda i humanitarnom pitanju kao što je sankcioniranje ratnih zločina i pronalazak nestalih osoba – sam sebe pozicionirao kao svojevrsnu oporbu vukovarskom prosvjedu, a onda i svima onima koji su podržali taj prosvjed. To što je sličan stav zauzeo i njegov koalicijski partner Pupovac, koji otvoreno i bez ikakvih sankcija sustavno zagovara velikosrpsku politiku, još više podgrijava tezu da je to napravio zbog održavanja na vlasti.

A Pupovcu i njegovoj ekipi je, kao što znamo, dozvoljeno sve. Recimo, medijski istup aktualnog vukovarsko- srijemskog dožupana Đure Ćurčića iz Pupovčeve kvote koji je javno, bez imalo srama na opravdane prozivke da je, u najmanju ruku nazočio, strašnim zločinima na Ovčari ustvrdio slijedeće: da je tog ljeta 1991., nakon što je završila žetva, otišao na godišnji odmor u Bosnu, a s godišnjeg se vratio baš sredinom studenog zbog „skidanja jesenskog uroda i spašavanja strojeva“.

Jesenji urod sredinom studenog bio bi vic sam po sebi da nije riječ o poljima u ratnoj zoni, spaljenoj zemlji, uništenom gradu, žrtvama na svakom koraku. A on bere jesenji urod?! Kako je spasio strojeve i gdje su završili, nije teško pretpostaviti.

Taj isti lik, godinama je dožupan koji bez imalo srama javno govori kako je na za vrijeme najbrutalnijih zločina na Ovčari samo brao jesenje plodove. I nitko na to nije reagirao niti je ikome sporno da takva osoba ne samo da radi u lokalnoj upravi već da se pričama o jesenskoj berbi ured ratnih razaranja ruga žrtvama i institucijama Republike Hrvatske. Pa ako hoćete ruga se i samom premijeru. Koji takvu bahatost u redovima koalicijskih partnera dopušta zbog tri saborske ruke.

a usporedbu, istodobno sa zahtjevom da se procesuiraju krivci za ratne zločine, hrvatska se politička i medijska javnost ovih dana zgražavala i zabavljala izborom suca Vrhovnog suda u SAD-u.

Izbor kontroverznog Bretta Kavanaugha za kojeg su iznesene ozbiljne optužbe da je silovatelj i nasilnik, a kojeg je predložio američki predsjednik Trump, u hrvatskom mainstreamu izazvao je sablazan. To što Hrvatskoj hrpa ratnih zločinaca radi u javnom prostoru taj isti mainstream sastavljen od lažnih moralista i puritanaca uopće ne zabrinjava.

Kako bilo, to da se vukovarskom prosvjedu nije odazvao nitko od viđenijih dužnosnika HDZ-a može se tumačiti kao svojevrsna Plenkovićeva dobivena bitka.

No, dugoročno ono o čemu bi trebao povesti računa jest činjenica da je u Vukovaru bio najveći broj HDZ-ovog biračkog tijela i veliki broj „običnih“ članova stranke, kao i veliki broj potencijalnih birača HDZ-a koji su drugačijom retorikom stranačkog vodstva mogli to – i ostati i postati.

Odricati se tog potencijala i ne solidarizirati se (ne samo riječju, nego i djelima) s opravdanim zahtjevima da se nakon toliko godina sankcioniraju zločinci – nije mudra već politika samouništenja. Politika koju će HDZ vrlo vjerojatno skupo platiti već na skorim izborima za Europski parlament, a onda i na (prijevremenim?) parlamentarnim.

Umjesto da smiri stvari, predsjednik HDZ – a i Vlade javno se čudi i kao da traži urotu u činjenici da se prosvjedi događaju baš sada, krajem 2018., u mandatu njegove Vlade? A urote jednostavno nema. Svi znamo da ni Plenković, ni sadašnja Vlada nimalo nisu krivi što se zločinci do sada nisu procesuirali, što nestali nisu nađeni. Uostalom, to nitko nikad nije ni rekao.

Međutim, oni isti birači koji su glasovali protiv Milanovićeve Vlade – pa tako i protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru, nazivanja Domovinskog rata građanskim i nerješavanjem ratnih zločina nad Hrvatima – imaju pravo tražiti od onih koje su izabrali da ne čine iste ili slične greške.

Ako je šator pred Ministarstvom branitelja za vrijeme Milanovića imao podršku HDZ-a, a imao je, onda je vukovarski prosvjed ne može ne imati samo zato što je sad Plenković premijer! I zato što to šteti njegovom željenom javnom imidžu.

Upravo suprotno, demokratski i proeuropski imidž se treba graditi na tome da se ne sankcioniraju ili na bilo koji način ne osujećuju legitimni i u demokratskim društvima apsolutno poželjni načini izražavanja volje naroda. Kao na primjer prosvjed ili referendum. Bez obzira dijeliš li ili ne iste vrijednosne stavove.

U tom kontekstu potpuno su nerazumljive i nepotrebne izjave predsjednika HDZ-a da su neki govornici na prosvjedu pokazali „nerazumijevanje procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja“, a za što se zalagao predsjednik Tuđman.

Štoviše, Plenković je kazao slijedeće: „Tuđman je tu investirao u budućnost, morao je naći mehanizme, a jedna od mjera bila je zakon o oprostu, koji se naravno ne odnosi na ratne zločine. Mislim da je njegova investicija u dijalog, u izgrađivanje povjerenje, i u konačnici u pomirbu poruka koju HDZ mora baštiniti, njegovati je, raditi na njoj pogotovo toliko godina nakon Miloševićeve agresije na Hrvatsku.“

S obzirom da je predsjednik HDZ-a vrstan pravnik teško bi bilo tvrditi da je u ovoj izjavi riječ o njegovom nerazumijevanju Zakona o oprostu, pa onda bi bilo vjerojatnije pretpostaviti da je u pitanju svojevrsna politička manipulacija.

Naime, Tuđmanov Zakon o oprostu na koje se Plenković poziva, u svom članku 3, jasno, nedvosmisleno i precizno nabraja kaznena djela za čije počinitelje abolicija nije moguća.

Nabrojat ću samo neke navedenih: počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, kaznenog djela genocida, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina, protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu, upotrebe nedopuštenih sredstava, surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika, uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika, poticanja na agresivni rat, utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu, međunarodnog terorizma, ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanja talaca, kaznenog djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava.

A upravo su to kaznena djela koje su srpski okupatori činili u Hrvatskoj i Vukovaru u koji su ušli s gazeći po mrtvima i s pjesmom ‘klat ćemo Hrvate’. Vrijeme je da svi odgovaraju! Pa i berači jesenskih plodova s Ovčare!

Silvana Oruč Ivoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Vino piju age Sarajlije’

Objavljeno

na

Objavio

U Al Jazeeri trebaju ´letjeti glave´, zbog njihove svinjarije koju su napravili Hrvatima mogao je izbiti rat

Prošlog četvrtka u Mostaru su održane mirne demonstracije zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.

Prošlog četvrtka u Mostaru su održane mirne demonstracije zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Po dejtonskom Ustavu, u Federaciji BiH biraju se dva člana, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, ali cijeli je mješoviti entitet jedna izborna jedinica, što znači da i Bošnjaci mogu glasati za ”svog” Hrvata, što su ovom prilikom i učinili, pa su osim Šefika Džaferovića (61), predratnog policajca i suca Okružnog suda u Zenici, poslije rata nižeg ‘funkcionera’ i jednog od šefova Obavještajne službe (AID), izabrali i Željka Komšića (54), pravnika i profesionalnog političara, koji je karijeru počeo u bosanskohercegovačkom SDP-u. Komšić je dobio oko 219 tisuća glasova, Džaferović 206 tisuća, a Dragan Čović, hadezeovac koji je pridobio 80 posto Hrvata, samo 140.000.

I Komšić se deklarira kao Hrvat, ali teško bi se uklopio u neku nacionalnu stranku. Otac mu je Hrvat, a majka Srpkinja koju je srpski snajperist ustrijelio 1992. dok je u kuhinji pila kavu. Komšić je tada stupio u Armiju BiH, pošao u rat i dobio Zlatni ljiljan, najviše odlikovanje za hrabrost.

Politička karijera nije mu bila tako pravocrtna kao ratna – on ima ozbiljan problem jer ga proždiru ambicije. To u malenoj sarajevskoj čaršiji odmah stvara zazor, djeluje patetično, jer se odvojiš od ‘raje’, a nisi aristokrat, kao malobrojni pripadnici starih, begovskih obitelji, koje se i dalje uvažava.

U socijalizmu, postojala je u glavnom gradu te Socijalističke Republike politička kasta koja se identificirala s Jugoslavijom i ljudi koji su joj pripadali, deklarirali su se kao Jugoslaveni. Srbi su im bili primitivni, Hrvati seljaci, a muslimani još najgori, kao ”sjenke zaboravljenih predaka”, neka bliskoistočna rezidua. Sve se srušilo na početku rata koji je prerastao u međukomunalni, etnički sukob, no kad je u Bosni intervenirala međunarodna zajednica i u Sarajevu potom uspostavljen balkanski guverneman, ova komunistička ”zlatna mladež” dobila je novu šansu.

Zlatko Lagumdžija, najtipičniji predstavnik toga soja, u zgradi komiteta Partije uspostavio je opet tvrtku, pod lažnom egidom ”SDP”, koju su kopirali od Hrvata, da sakriju kako su se postkomunisti proglasili socijaldemokratima. Za razliku od hrvatskih, kojima je Tuđman oduzeo sve nekretnine, u Bosni su se dokopali imovine, i pod okriljem veleposlanstava, za novih ”konzulskih vremena”, dobili potporu kao ”najmanje zlo” u polunacionaliziranoj Dejtoniji. Osim toga, kako su bili najobrazovaniji i najprilagodljiviji, počeli su servisirati diplomaciju i cijelo NVO-carstvo koje je u Bosni stvoreno umjesto da se novac uloži u industriju. Zato je danas BiH sa 5.561 dolara bruto domaćeg proizvoda siromašnija od Namibije sa 5.855 dolara, s tim što se ekonomska aktivnost pretežno odvija u hrvatskim područjima, dok se u ”nevladinom sektoru” (raznim udrugama, u mirotvornim i konferencijskim aktivnostima) vrti veći novac nego u industriji… Ona praktično i ne postoji, ostala je samo trgovina nekretninama, prodaja zemljišta developerima s Dalekog istoka, koji grade muslimanske resorte, dok sve vrijednije objekte u centru Sarajeva drži pod hipotekom Zagrebačka banka.

Lagumdžijin zlatni dečko postao je Željko Komšić i s esdepeovskim glasovima, Zlatko ga je lako plasirao za člana Predsjedništva BiH 2006. godine kad su mu Hercegovci suprotstavili četiri kandidata, od kojih je jedan radio za Sarajevo, jedan za Zagreb, a jedan je naprosto bio haespeovac što znači Hrvat koji će uvijek učiniti sve da ostane u manjini i na margini.

Čim je izabran za vođu, Željko se počeo ponašati kao pravi balkanski lider i kad se šišao u brijačnici na Korzu, njegov bi tjelohranitelj s federom u uhu zaustavljao mušterije pred vratima s objašnjenjem da se ”Predsjednik šiša”. U građanskoj sredini i među neprijateljima oglašen je za ”sarajevskog jalijaša”, što je teško prevesti. ”Jali” je stara, drvena turska kuća, kakvih je još pun Carigrad, pa je to nešto kao ”get” u našim dalmatinskim gradovima – najtješnji sokaci u kasabi, gdje su kasablije najzaguljeniji.

No, osim što se odvojio od naroda, Komšić se ubrzo odvojio i od ostatka rukovodstva. Došlo je do ”sukoba na čaršijskoj ljevici”. Odcijepio se od SDP-a i osnovao svoj Demokratski front (DF). To je, naravno, najviše išlo u prilog konkurentskoj bošnjačkoj centrali Bakira Izetbegovića, bliskog kućnog prijatelja turskog predsjednika Erdogana. I njegov SDA je morao dijeliti glasove sa svojim otpadnikom, tajkunom Fahrudinom Radončićem koji je mnoge čaršijske muslimane i Sandžaklije (oni su u Sarajevu ono što su Hercegovci u Zagrebu) privukao u svoj Savez za bolju budućnost BiH (SBB). Odvojio se od ”džamijske matice” u kojoj je neprikosnoven sin pokojnog predsjednika Alije Izetbegovića, i to jedino po porijeklu, jer su neke druge njegove kvalitete nevidljive čak i najbližim suradnicima.

To su dramatis personae, protagonisti koji su se trebali sukobiti i na izborima 2018. godine. Mjesecima unaprijed, oni su gradili svoje strategije i planirali svoje planove.

Najlakše je, ali istodobno i najteže bilo Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, koji se više nije mogao natjecati za taj položaj, a nije se mogao vratiti u Vladu, jer bi to značilo istaći kandidaturu za Parlament RS u samo jednoj izbornoj jedinici pa oduzeti izbornom procesu ”plebiscitarni karakter”, što mu je u ovom času jedino moglo pomoći. Dosadašnji član Predsjedništva iz konkurentske stranke, Mladen Ivanić, lako bi pobijedio svakog Miletovog teledirigiranog kandidata.

Dodikov je problem što ima samo sebe, a tri su funkcije bitne, pa mora ići na onu koja mu omogućava najveću mobilizaciju birača. To ostvaruje na uvijek istoj temi – obrani opstojnosti entiteta, Republike Srpske, kojoj Bošnjaci verbalno prijete. U očima međunarodne zajednice, Mile je opasan remetilački faktor – okorjeli nacionalist koji sve radi po svojoj glavi. S njim se, doduše, sve može ispregovarati, ali ne pristaje na goli pritisak i ucjene što je svojstveno ostalim bosanskohercegovačkim političkim supkulturama. No, činilo se da je Dodikovoj vlasti došao kraj. Ekonomski, Republika Srpska stoji još lošije od Federacije (nema Hrvata, protjerani su), ali što je najgore, mrtvilo političkog života gdje postoji samo vlast i beznačajna opozicija stranke kojoj je Radovan Karadžić počasni predsjednik, na koncu je eruptiralo prosvjedima zbog ubojstva jednog mladića, istaknutog ”influencera” na društvenim mrežama, u koje je, kako se čini, bio upletena entitetska policija.

Svakog tjedna, u središtu Banja Luke održavale su se zbog toga masovne demonstracije i opozicionari su stali misliti da će sve ići lako. Nisu se puno pomučili, održali su dvadesetak zborova, dok je Dodikova vladajuća stranka odradila 105 skupova na terenu, okupljajući one koji od nje ovise i one koje vjeruju u Mileta.

Rezultat je bio frapantan – Dodik je osvojio 350.000 glasova, više od bilo kojeg kandidata u Bosni u ovom stoljeću. Njegova stranka SNSD osvojila je više glasova nego bošnjački SDA u dvostruko brojnijem biračkom tijelu. Imat će oko 40% glasova u Parlamentu RS, s tim da su mu stalni koalicijski partneri osvojili oko 25%, što znači da će moći formirati vlast kakvu želi. Na izborima za Predsjednika RS pobijedila je njegova (blijeda) predsjednica vlade, birokratkinja Željka Cvijanović. Što bi se reklo grafiterskim jezikom ulice – Mile rulz! Ali kakav je to uspjeh, može se shvatiti tek kad se razaberu potezi i neuspjesi svih ostalih političkih aktera u Bosni.

Hrvati su u Federaciji petina biračkog tijela, i na svim izborima osim na lokalnim i onima gdje se biraju pripadnici (gornjeg) Doma naroda (iz hrvatskih kantona), uvijek moraju biti preglasani. Budući da nisu uspjele političke inicijative za promjenu biračkog zakona – i neće, jer se tome protive njemačka Vlada i američki Senat, budući da ne žele poticati daljnju etničku fragmentaciju u dejtonski ”konsocijacijski” aranžman, nego ga zamijeniti modernom demokracijom (što bi, međutim, zahtijevalo federalizam), Čoviću i onima koji su eventualno promišljali hrvatsku strategiju, preostala su dva puta.

Jedan, da zaoštre ”hrvatsko pitanje” i maksimalno homogeniziraju biračko tijelo, ili, drugi, da vode neku inkluzivnu, pomirljivu politiku, ufaju se u Boga i priželjkuju da Bosni i vrag nije rekao laku noć. Čović je odabrao prvu. Nije on glup, nego jako pametan i lukav. Prvo je razglasio da stupa u koaliciju s Miletom Dodikom – što je bilo jako čudno, jer ako sklapaš takve saveze, nastojiš da se zakuju diskretno. Time je, naravno, mobilizirao Bošnjake, koji najviše mrze Srbe, a prema Hrvatima imaju ”kulturni kompleks inferiornosti”, ako se to tako može reći u okvirima političke korektnosti – riječ je zapravo o tome da se njihovi konzervativci tajno dive hrvatskom ”građanskom klerikalizmu”, što spaja nacionalizam i biznis, ali jedini muslimanski beg odgovarajućeg profila živi u Zagrebu – to je dr. Zlatko Hasanbegović. No, i on je Hrvat, a ne čaršijski salafija.

Kad su dočuli da se Čović udružio s Dodikom, svi su se Bošnjaci digli na noge, a u vodstvu SDA održan je ”divan na konjima” i stvoren plan za sofisticirani politički inženjering, koji nije mogao zamisliti Bakir, ali su mogli ljudi koji ga okružuju, osobito ako im je pomagao bivši ”komesar za otomanske zemlje”, dr. Hakan Fidan, koji je u međuvremenu avanzirao za šefa Milli Istihbarat Teškilat (MIT), Erdoganove obavještajne službe.

Ona u Njemačkoj, u turskoj zajednici, drži oko 6.000 agenata, nedavno je u Prištini izvršila otmicu nastavnika iz gulenističke škole koju su pohađala djeca vodećih kosovskih političara i biznismena, a koliko je prisutna u Bosni, ne treba nagađati, jer je dobro poznato. Pritom, ne treba na to gledati naivno i jednostrano, jer turska diplomacija i državne strukture, osim što podupiru Bakira, imaju stratešku suradnju s Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom.

Čini se, dakle, da je mobilizacijom Hrvata i narativom o ”žrtvovanom narodu”, preuzetom od Bošnjaka, koji su ga prepisali od Srba, Čović napravio autodestrukciju. Ali to je sasvim pogrešan dojam. Nije. Njegov cilj nije bio da uđe u Predsjedništvo. Obnarodovanim savezom on se već stavio pod Dodikovo okrilje – Dodika je pretvorio u zaštitnika hrvatskih interesa u Sarajevu, što je puno jači mandat od onoga što su ga dobili Džaferović i Komšić, Bakirovi privjesci, jer uključuje stvarnu moć i politički legitimitet unutar dvije nacionalne zajednice, pola korpusa državnoga stanovništva.

Zašto Čoviću odgovara da izgubi? Prvo, zato što nije mogao dobiti, drugo, zato što će na temelju toga poraza dobiti mnogo više u entitetskoj vladi Federacije BiH, mjesta s kojih se disponiraju državni novci za infrastrukturu i svekolike javne potrebe… Još će dobiti platformu za buduće političko djelovanje. Moći će posvuda nastupati kao glavna politička žrtva bošnjačkog nesumnjivog presizanja i pretvaranja Bosne u sarajevsku džamahiriju. Već su se i Hrvati, dakle, naučili, da u Bosni politički najviše vrijedi status žrtve – kad ga imaš, nitko te ne pita zašto ulice nisu pometene i zašto su pokradene milijarde od međunarodne ekonomske i humanitarne pomoći.

Što je pak bio bošnjački plan za izbore, zamisao za, nazovimo to kao da je film Hajrudina Krvavca – ”Operaciju Baščaršija”?

Bio je vrlo sofisticiran. Za klerikalno-islamistički SDA smrtni neprijatelj nisu ni Srbi (s Miletom se uvijek dogovore koncesije) ni Hrvati (oni su zadovoljni onim što dobiju u institucijama). Pravi je neprijatelj, srećom, razjedinjeni SDP koji sačinjavaju ”stari” SDP, novi Komšićev DF, a osim toga i novi, urbani i tolerantni sarajevski građanski pokret, najbliži liberalizmu – ”Naša stranka”. Osnovao ju je prije deset godina redatelj Danis Tanović, a sad je kao kandidata za Predsjedništvo istakla Borišu Falataru (tata Hrvat, mama iz roda Bijedić/Pozderac), nevjerojatno karizmatičnog lika, mladog ‘funkcionera’ UNESCO-a, koji je završio Američko sveučilište u Parizu, LSE u Londonu i Kennedy School of Government na Harvardu.

Te tri stranke na ovim su izborima skupa imale toliko glasača da su mogle izabrati oba člana Predsjedništva BiH da su ušli u koaliciju. Ali, ta je opasnost na vrijeme otklonjena…

Komšić i njegov DF išli su samostalno. On je krenuo s antihrvatskom platformom, prijeteći da će ukinuti manjinsku naciju i pretvoriti je u nacionalnu manjinu – ali to, vidjeli smo, ne ide bez rata. Privukao je mnoštvo bošnjačkih glasova, toliko da je prestigao i blijedog ”državotvornog” Bakirova ”starog udbaša”, kako u čaršiji krste Džaferovića, pa su istisnuli Čovića i, što je još važnije, satrli kandidata SDP-a Denisa Bećirovića, jednog bezveznog aparatčika iz Tuzle, srednjoškolskog profesora, te naposljetku srušili i ”odmetnika” Fahrudina Radončića. Ne samo da je pukao Fahro, nego i njegova stranka, dok je SDA ostao neokrznut, jer smiješni DF kojemu je SDA ”posudio” svoje najbjesnije glasače, nije ništa osvojio, i bošnjački klerikalni begovat, ostao je na svome. Fronta naime ne kontrolira teren, budući da je to ”frontmenska” stranka, a Izetbegovići uvijek mogu računati na ”džamijske golubove”. Zaista, ”Operacija Baščaršija” izvedena je superiorno, kao da ju je izvodila CIA, agencija koja je ranije obučavala ljude iz MIT-a.

Je li transfer bošnjačkih glasova ”neprijateljskom” kandidatu – koji se po učinku pokazao veoma prijateljskim – išao spontano, ili su u tome doista pomagali stranački i ostali specijalisti zaduženi za terenski inženjering? U politici i ne postoji drugo, osim u prijelomnim trenucima, kad se glasačko tijelo pokrene kao lavina. Bilo je potrebno vrlo pažljivo dozirati, tako da propadne Bećirović, a Komšić ne pokopa slabašnog Džaferovića.

Kad je sve bilo gotovo, Hrvati u Mostaru osjetili su se poniženima. Tko to u Bosni ne razumije, taj Hrvate ”mrzi više nego što bi bilo normalno”, kako se kod nas govorilo za Srbe u doba nenarodnog režima kad su se takve obijesne šale zbijale na Radiju 101, budući da nije bio pod striktnom kontrolom političkih instancija.

Svoje frustracije Hrvati su u Mostaru iskazali mirno, kulturno, a ne kao Bošnjaci u doba ”Bosanskog proljeća” 2014. godine kad su navijačke skupine pristigle iz Sarajeva s lokalnim huliganima spalili zgradu Županije, Gradsku vijećnicu, sjedište HDZ-a i mnoge privatne kuće. Mostarski Hrvati nisu toliko frustrirani. Zapadni Mostar je za razliku od Istočnog, napredno, civilizirano i moderno urbano središte, a osim toga, svi koje ”tamni vilajet” suviše nervira, sjednu na autobus koji preko Širokog i Posušja futurističkom Dalmatinom vodi u Zagreb, te okrene leđa bosanskim prilikama i neprilikama, idiotskoj politici koju ondje uglavnom vode idioti ili sebični ali jako vješti ljudi, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja za sad nema neku bolju ideju za Bosnu.

Prosvjedna šetnja nekoliko tisuća ljudi – po bošnjačkim medijima ”oko tisuću”, po hrvatskim ”oko deset tisuća” – završila je u četvrtak bez ikakva incidenta. Incident se dogodio nešto kasnije. Sarajevska televizija ”Al Jazeera” emitirala je alarmantnu vijest o okupljanjima u Mostaru, te poslije nekoliko sekundi autentičnog snimka kojim je ”ovjerovljeno” mjesto zbivanja, umontirali su demonstracije crnogorskih navijača u Podgorici. Uniformirani u crvene majice, kratko ošišani i izbrijani ti bilmezi mahali su ”bengalkama”. Prikazana je masa nabrijana i ratoborna, koja traži s kim će zametnuti svađu. U Istočnom Mostaru među Bošnjacima, nastala je lagana panika, i odmah zatim dvije zajednice hermetizirale su se i grad nakratko podijelio kao Belfast. Nedostajala je iskra da dođe do nekog incidenta, koji bi onda hrvatske reakcije na legitimni – zakonit, ali ne i politički vjerodostojan izbor Željka Komšića – pretvorile u još jedan dokaz da se ”s agresivnim hrvatskim nacionalistima ne da živjeti…”

Režim pokazuje prve znakove panike: Huškački prilog Al Jazeere Balkans o prosvjedima u Mostaru (VIDEO)

Kad se pažljivo pregledaju fotografije mostarskog prosvjeda, vidiš da je tu bila okupljena obiteljska publika, a s jedinim transparentom (na engleskom) hodali su neki lokalni hipsteri ishemičnih fizionomija. Potencijal za nasilje bio je – nula. Da se napravi ozbiljan belaj, nedostajalo je dva-tri autobusa honorarnih navijačkih mudžahedina. Ali, to bi bilo opasno – sve bi službe to smjesta registrirale. Dakle, završilo je na medijskoj diverziji. Al Jazeera se ispričala – sutradan ujutro, a na provokaciju nasjeo je jedino bubnjar pjevača Dina Merlina, koji je izjavio da bi na te bildere-Hrvate trebalo poslati tenkove! Dino mu je smjesta dao kopito iz benda, jer je on uspješni pop-muzičar koji koncertira po cijeloj Jugosferi i dijaspori pa ne želi antagonizirati hrvatsku publiku.

No, kako je uopće došlo do toga da Al Jazeera napravi onakvu, što bi se uličnim rječnikom najbolje okrstilo – svinjariju?

Al Jazeera kojoj Hrvati tepaju da je ”džihadistička dalekovidnica” zapravo je vrlo mekano sredstvo muslimanske propagande, koju emitira Katar, najliberalnija zaljevska država (u kojoj su osim američkih, doduše, prisutni iranski interesi). Al Jazeera se sastoji od tri mreže – jedna vrti program na arapskom, druga na engleskom, a treća na ”BHS”, iz Sarajeva, kao Al Jazeera Balkans. Opća joj je misija da otklanja predrasude prema muslimanima na Zapadu, da prikazuje i ”drugu stranu”, tragične bliskoistočne zemlje iznutra, kao i manjinske zajednice po svijetu koje su nerijetko izložene pritiscima.

No, tu se ne naglašava politički aspekt, nego se prikazuje život, žrtve ekonomske i društvene neravnopravnosti. Glavno ”izražajno sredstvo” nije vijest, nego reportaža. U tome je internacionalna novinarsko-produkcijska ekipa katarske Al Jazeere najbolja na svijetu, puno bolja od CNN-a. Riječ je, dakle, o projektu širenja kulturalnog, a ne političkog utjecaja, a kad se postaja osnivala u Sarajevu za Balkan, glavni su ljudi uredništva regrutirani u Zagrebu. Za razliku od sarajevskog N1 koji je u većinskom vlasništvu američkog i britanskog kapitala, ali se uređuje kao da je glasilo onih antisrpskih i antihrvatskih krugova u bošnjačkom SDP-u i DF-u, program Al Jazeere je istinski inkluzivan i socijalno osjetljiv, pa tim više začuđuje što je upravo odatle potekla ova ”fake news” storija, očito precizno plasirana u ključnom trenutku, kao da su je skuhali Rusi na svojoj Russia Today (RT) televiziji na engleskom…

Možemo spekulirati da je bila riječ o specijalnoj operaciji ”ubacivanja” u uređivački proces Al Jazeere u Sarajevu, a stvar bi sigurno trebalo pomno istražiti, ali to mogu samo njeni vlasnici, urednička i upravljačka struktura u centrali. Kako bi to svakako trebalo učiniti te doći do vinovnika i naručitelja, možda bi se mogla poslati peticija uglednih Mostaraca, ali to bi opet izgledalo kao neka hrvatska žalopojka – vjerojatno bi ipak trebalo poduzeti jednu inteligentnu akciju s odgovarajućim predumišljajem te s boljim izgledima na uspjeh u ovom specijalnom ratu…

Program Al Jazeere u Hrvatskoj emitira – Sportska Televizija (SPTV). Kako je do toga došlo? SPTV je u vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora (HHO) koji je tri sata svojih dnevnih termina prepustio Katarcima. Zašto? Za lovu, naravno, za što se sve i radi u toj čuvenoj svjetskoj organizaciji koja, kako se nedavno pokazalo u nizu afera, nije posve otporna na korupciju. Predsjednik HHO je dr. Zlatko Mateša, a počasni predsjednik i (doživotni) predstavnik u Međunarodnom olimpijskom izboru sam legendarni Antun ”Tonči” Vrdoljak. Još ranije, hahaoovci su pokušali utrapiti SPTV državnoj televiziji, čemu su ondje uspješno izmicali. Dosta im je što moraju financirati Josipovićev ZAMP pa ne žele na grbaču natovariti i sportske uhljebe. Za program SPTV vuče se od države ozbiljan novac, a postoji i sponzorstvo, ali to je sve izgubilo smisao otkako je na tržište ušao Sport klub (SK) i pokupovao sve prijenose, tako da ništa nije ostalo ni za HRT. HHO se malo pokrpao Al Jazeerom, ali vjerojatno nisu jako našpanani da tu nacionalnu frekvenciju održe pod svaku cijenu…

Hrvatske političke stranke iz BiH, a i ove domoljubne hrvatske, koje uvijek traže neku popularnu inicijativu s kojom bi mogli pokazati da brinu za Hrvate u Bosni, iako ih u stvarnosti nije briga (a možda je i bolje da je tako s obzirom na njihove kompetencije) trebali bi svi kolektivno nasrnuti na Vijeće za elektroničke medije da pritisne SPTV i ponovo razmotri taj prilično nečuven dogovor s televizijom iz Sarajeva koja, pokazalo se, ne može spriječiti antihrvatske provokacije.

Ukratko, pred Vijeće za elektroničke medije treba iznijeti ovaj slučaj jer se on dogodio u suverenom hrvatskom medijskom prostoru – na području Hrvatske, gdje Al Jazeera Balkans emitira, iako nema koncesiju.

Vijeće će se obratiti Al Jazeeri, a ondje će onda ozbiljno razmotriti počinjenu štetu i – letjet će glave. Po žrtvama bit će lako identificirati o kakvoj je intruziji bila riječ. Ta svinjarija ondje sigurno neće proći.

Uopće, vrijeme je da Hrvati zasnuju svoju inteligentnu strategiju za djelovanje u bosanskohercegovačkom političkom prostoru. On njih neće biti političkog naroda dok se ne riješe patronata HDZ-a, Crkve i Mileta Dodika. A sve kazuje da idu baš u suprotnom pravcu.

Politička rezultanta ovih izbora i ukupni rezultat ”Operacije Baščaršija” bit će porazan za Bošnjake. Oni su računali da će pored dva njihova semideponentna predstavnika u Predsjedništvo ući Ivanić, koji nema nikakvu realnu moć u Republici Srpskoj. Time bi Predsjedništvo spalo na trećerazrednu, agitacijsku platformu s dva antidodikovska člana iz FBiH i jednim njegovim protivnikom iz RS. Dogodilo se suprotno. Dodik je u Predsjedništvu zadobio ključnu funkciju zaštitnika srpskih i hrvatskih interesa u Bosni. Neće dozvoliti, rekao je, da se diže tužba protiv Pelješkog mosta i prave slične ujdurme. I dalje će se s njim moći pregovarati o neposrednim (ekonomskim) interesima i projektima, ali sad će sve biti dvostruko skuplje.

Kao zaštitnik hrvatske zajednice koji traži interkomunalni dijalog, Dodik će postići bolju recepciju u Europi i u Americi. On je i sad jedini bosanskohercegovački lider koji samostalno razvija odnose s Rusijom, Turskom i Austrijom. Osobno je blizak s Putinom i Hansom-Christianom Stracheom, desničarskim potkancelarom vlade u Beču te Vučićev partner, s kojim zajednički nastupa kod Turaka i Kineza. S Turcima dogovaraju brzu cestu Beograd – Doboj, s odvojkom za Sarajevo, a kineska firma iz Banja Luke već je kupila neke balkanske burze. U Doboju Kinezi pak grade veliku termoelektranu te autocestu do Prijedora, što će je dovesti na oko 76 kilometara od spoja s hrvatskom kod Siska. Naravno da su se, s obzirom na Čovićevu gestu, i odnosi sa Zagrebom popravili – nakon nekoliko godina opstrukcije, napokon je počela gradnja mosta u Gradiški, koji je na europskom koridoru, pravcu koji financira EBRD, zadnja karika koja nedostaje u povezivanju zapadnih dijelova Republike Srpske s metropolama EU.

Zaista, po besmrtnoj frazi nezaboravnog hrvatskog premijera Zorana Milanovića, darovitog zabavljača masa, koji na žalost nema svoju TV-emisiju (što čeka N1?) Bošnjaci su ”tjerali mečku, a istjerali King Konga”. Cijeli izborni inženjering bio je sračunat, ne toliko na to da se ponizi Hrvate (to je bio usputni poželjan cilj), koliko da se onemogući i postupno uništi Mile Dodik, jer su ti maheri nasjeli na njegovu propagandu i zaključili kako je on jedini zaštitnik Republike Srpske. RS zapravo štiti Dayton, a Mileta su instalirali Amerikanci. BiH je u Daytonu komponirana tako da se vječito održava balans, i tko god pokrene akciju da nešto silom promijeni, izazove podjednako jaku reakciju. Zato se Hrvati ne smiju uznemiravati zbog izbornog poraza Dragan Čovića. On je rezultatom nesumnjivo jako zadovoljan, a svi problemi koji ostaju, dugoročni su i ne mogu se ni razriješiti ni zakomplicirati manevrima gulamfera koji po čaršijskim kavanama razvijaju strategije i taktike u duhu i na način vječne turske provincije davno opisan divnom starom baladom – ”Vino piju age Sarajlije”.

Piše: Deniš Kuljiš, Dnevno.hr

 

Režim pokazuje prve znakove panike: Huškački prilog Al Jazeere Balkans o prosvjedima u Mostaru (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari