Pratite nas

Kolumne

MARIJAČIĆ: Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba

Objavljeno

na

Već dulje traje nesmiljena promidžba kojom se želi dokazati kako je Hrvatska problematična članica Europske unije. U toj agendi prednjače, od bivših republika, nastavljajući komunističku tradiciju, ponajprije Srbija i Slovenija, koje preko svojih diplomatskih i obavještajnih služba ‘kupuju’ takvu percepciju, po raznim stranama svijeta. Srbija to čini kako bi skrenula pozornost i oprala krvavu savjest, na putu u EU, od agresije na Hrvatsku, a Slovenija kako bi ostvarila teritorijalno proširenje na račun Hrvatske, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.

Do neba je smiješno na koje sve načine slovenski političari pokušavaju uvjeriti svjetsku javnost da je prijevara i muljanje, koju su prakticirali tijekom arbitražnoga postupka, nešto posve lege artis. Za postignuće tih ciljeva jednima i drugima potrebna je slaba Hrvatska koja će biti stalno na optuženičkoj klupi, kao što je bila u vrijeme socijalizma, kad su njome vladali jugounitaristi. Sve te melodije o nacionalizmu, fašizmu i ustaštvu već smo odslušali. Bili smo od 1945. nebrojeno puta nacionalisti i fašisti. To su postajali čak i oni koji su se aktivno borili protiv fašizma i nacizma, kad bi se suprotstavili gaženju Hrvatske. Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba, koji su sačuvali mnoge poluge preko kojih pokušavaju usmjeravati javno mnijenje u smjeru stvaranja dojma kako u Hrvatskoj jačaju proustaške snage, kako je hrvatska država promašaj, ogrezla u nacionalizmu itd. Kolo spasa, međutim, ne traže u jačanju demokratskih procesa, nego u povratku u jugosferu. Ivana Sajko, književnica koja živi u Berlinu, koja se ne tako davno razmetala da nema veze s politikom, u autorskome tekstu ‘Strah i neugodnost’, 24. kolovoza, u njemačkome listu Die Zeit, ocijenila je da rastući nacionalizam u Hrvatskoj srpsku manjinu čini nesigurnom.

Tvrdi kako više od 20 godina nakon bosanskoga rata (kao da na Hrvatsku nije izvršena vojna agresija, op. a.), opet se sve vrti oko krive i ispravne nacionalnosti. Njezin nešto radikalniji kolega Oliver Frljić za srbijansku inačicu svjetskoga magazina Vice, 14. rujna, izjavio da je Svjetsko prvenstvo samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica – tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Istoga nadnevka Denis Romac u Novome listu u tekstu naslovljenom Hrvatska u obranu diktatora i fašista zaključno piše: ‘Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović guraju Hrvatsku u društvo diktatora i fašista’. U međuvremenu čitav tjedan trajalo je iživljavanje dijela medija zbog intervjua hrvatske predsjednice austrijskome listu Kleine Zeitung. Uzeta je na nišan zbog izjave kako se u vrijeme Jugoslavije nije moglo reći da si Hrvat, da nije bilo u trgovinama izbora jogurta, zbog njezinih gledišta o bliskoistočnim migracijama itd.

Predsjedničin pojednostavljen diskurs o tim temama, međutim ne umanjuje, težinu problema o kojemu je govorila, a počeo se jasno očitovati početkom šezdesetih godina, kada je gotovo 60 posto Hrvata bilo praćeno od jugoslavenskih tajnih služba, kada je u zgradi Centralnog komiteta u Zagrebu postojala topografska karta (po pričanju povjesničara Ivana Jelića, op. a.) na kojoj je bila ucrtana svaka ustaška kuća, kada je nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. došlo do progona hrvatskih književnika i intelektualaca, da bi sve kulminiralo 1971., kada je Tito napunio zatvore hrvatskim nacionalistima i prepustio vlast tajnim službama i vojnoj hunti. Hrvati su nakon udara u Karađorđevu pred pendrekom i čizmom spustili glave, masovno odlazili u inozemstvo.

To što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove jugoslavenskim vlastima

To što se moglo u razne dokumente upisivati nacionalnost, kako navodi Aleksandra Kolarić, nije bilo ništa više ni manje od obične statističke činjenice, jer to što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove vlastima. Zar se nije bilo poželjno predstavljati kao Slavonac, Ličanin, Dalmatinac, Istrijanin, Zagorac. Hrvatska je uglavnom bila ponovno disciplinirana i duboko zakopana u genitivu, iz kojega je nakratko izišla krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Drugi hrvatski preporod, kako ga je nazivala poznata publicistica Smiljana Rendić, brutalno je skršen. Hrvatski pravopis koji je bio otisnut uništen je, zatim prokrijumčaren i tiskan u Londonu, po čemu ga se kolokvijalno zvalo londonac. Oko pravopisa opet se zametnula igra prije nekoliko godina, kad je ministar Jovanović, koji je proteklog tjedna u Hrvatskome saboru premijeru dobacio da ništa ne radi nego provodi ‘ustašizaciju zemlje’, raspustio Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika i dao izraditi pravopis koji će nas približiti ‘zajedničkome jeziku’.

Jednome od vođa hrvatskoga proljeća 1972. predlagano je da osnuje hrvatsku vladu u izbjeglištvu, ali za to nije bio spreman. Zapravo, znao je što ga čeka. Metak u glavu! Hrvatska je, uz Kosovo, bila na razne načine političko-policijski mrcvarena, ni o čemu nije mogla suvereno odlučivati, čak ni o imenu svojega jezika, iako je u Ustavu SRH iz 74′ stajala odrednica o hrvatskome književnom jeziku. U tome olovnom vremenu, osim šutnje koja je bila karakteristična za politički život, događala su se gnjusna ubojstva hrvatskih emigranata i njihove djece, koja još nisu istražena i rasvijetljena.

Takav ponižavajući položaj krajem 80-ih godina prekinuo je dr. Franjo Tuđman. Pad berlinskoga zida ubrzao je pokušaj redefiniranja jugoslavenske centralističke zajednice u konfederalni savez, na što su JNA i Milošević odgovorili agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Svoj krvavi pir završio na Kosovu, odakle je i krenuo, s Gazimestana, u korekciju granica, zapravo stvaranje Velike Srbije. I sada taj projekt ponovno oživljava srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pokušajem tzv. korekcije granica. Osim toga, zar u Kosovskoj Mitrovici nije spomenuto Sarajevo, u kojemu tobože više nema Srba, i Knin u kojem se vije šahovnica, a ondje se navodno nikada nije vijala, kao da je Knin od ranoga srednjeg vijeka bio u sastavu Srbije, a ne Hrvatske. Sva ta larma i glazba oko buđenja ‘ustaštva i fašizma’ u Hrvatskoj bila bi komična, kad se ne bi uzeo u obzir širi kontekst. Jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska preko Agrokora trebala biti ekonomski bačena na koljena. Ruski kapital jednom nogom ‘ugazio’ je u hrvatsko Podunavlje, a ono je srbijanski strateški interes. Sada pokušava drugom nogom ugaziti na Istru, preko pulskoga Uljanika i strateškoga partnera, koji po pisanju medija, ispada da je također eksponent ruskoga kapitala. Taj strateški partner već se usidrio na sredini hrvatske obale, u Trogiru.

Što je sljedeće? Do odgovora trebali bismo se zapitati: tko smo i gdje smo? Jesmo li i dalje u NATO-savezu i EU, ili smo zapravo postali ovisni o oligarsima. Čovjek kad čita novinske uvodnike mogao bi se rasplakati nad tim strateškim partnerom i velikim hrvatskim dobrotvorom koji je nakon svih pozajmica pulskome brodogradilištu, ali i nogometnome klubu, praktički otjeran i demoniziran. Geostrateški je cilj Moskve i Beograde dokopati se jadranske obale, kao odskočne daske prema Sredozemlju i Africi, najvećem ljudskom i prirodnom potencijalu idućih stoljeća. Prethodno treba ispuniti zavjet Dobrice Ćosića iz njegova romana ‘Vreme smrti’: ‘Ne treba zaboraviti da smo se mi Srbi u velikim seobama konačno uputili prema severu i prema zapadu. Uveren sam da se u tom smeru, i to zauvek, nalazi naš put i naš nacionalni cilj.’

Virtualni teatar mržnje i ponižavanja hrvatskih žrtava

No vratimo se Ivani Sajko s početka teksta. Kao dokaz da nacionalni konflikt u Hrvatskoj još traje, u svojemu članku uzima Frljićevo kazališno uprizorenje Aleksandre Zec i dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Srbenka. Sajko se pita: ‘Kako je moguće, da 2001. rođeno dijete, koje živi u jednoj demokratskoj državi Europske unije, plače jer pripada ‘krivoj’ nacionalnosti? Pokazuje li to da za Ninu i ostalu srpsku djecu u Hrvatskoj ratni sukob, koji je službeno završio prije njihovog rođenja, još traje?”. Sajko završava tekst: “Zaključni gorki komentar je posljednja scena iz dokumentarnog filma Srbenka, koja simbolično označava oproštaj. Nina odlazi, ubrzavajući svoje korake kao da želi pobjeći. Posljednjih godina 350.000 hrvatskih građana otišlo je samo u Njemačku. Ja sam jedna od njih’.

Može li se prihvatiti teza da je toliki broj hrvatskih građana otišao iz Hrvatske zbog toga što navodno još traje ‘ratni sukob’ i međunacionalno trvenje, ili su otišli uglavnom zbog zaposlenja i boljeg standarda? Ne amnestirajući hrvatske Vlade i predsjednike od 2000., što nisu vodili brigu o demografskim, materijalnim i inim problemima svojih građana, može li književnica Sajko pretpostaviti da su na broj onih koji su otišli iz Hrvatske znatan utjecaj imale posljedice ratnoga razaranja, ne samo gradova već i gospodarstva, koje je srpski agresor ostavio za sobom u Hrvatskoj? I još nije platio ratnu štetu, nego notorni Savo Štrbac na mrežnim stranicama svoga Veritasa donosi kako su ‘ustaški razbojnici’ Srbima oteli 40 milijarda eura imovine, od čega 38 milijarda privatne.

Hrvatska za obnovu porušenih gradova, mjesta i gospodarstva nije dobila nikakvu značajniju potporu iz svijeta, sama je morala obnavljati razrušeno i uništeno. Priča o maloj Nini koliko je za književnicu i redatelja filma Nebojšu Slijepčevića velika neobičnost, nije za one koji znaju političku praksu prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata. Poznajem uglednoga Puležanina, samosvjesnoga Hrvata, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća, djecu s gorčinom upućivao da se deklariraju kao Jugoslaveni, kako ne bi imali problema u školi i gradu, koji je bio pun srpskih oficira i jugoslavenskih aktivista jer su svako isticanje hrvatstva poistovjećivali s nacionalizmom, drugim riječima ustaštvom. Ili drugi slučaj: kakvi su osjećaji roditelja, čije dijete usred Splita početkom osamdesetih, odjednom, kad je krenulo u školu postalo žestoki navijač Crvene zvezde, a kad bi mu se reklo da je Hrvat, odgovarao bi – Hrvati su ustaše. Filmovi o učiteljima koji su na taj način indoktrinirali prvašiće nisu se snimali, o tome se javno šutjelo. Ovim ne opravdavam Ninine traume, ali u situaciji kad su mnoga djeca ostala bez roditelja, ili se vratili s ratišta kao invalidi u spaljene domove, može se shvatiti njezine roditelje koji su zatajili djevojčici njezinu nacionalnost.

Djeca u svojim osvetama, bez obzira na svu volju učitelja i roditelja da ih uče snošljivosti i opraštanju, znaju biti vrlo okrutna. S kojom je svrhom snimljen taj dokumentarni film? Je li to pokušaj afirmiranja teze kako pripadnici srpske nacionalne manjine ne smiju očitovati svoju pripadnost, da su nacionalno ugroženi, ili vrlo opaka manipulacija djetetom u neke druge svrhe? Mnogo bi se jezivijih dokumentarnih filmova iz Domovinskog rata moglo snimiti. Jesu li u tome zakazali hrvatski redatelji i hrvatska filmska industrija, hrvatska kulturna politika, zasebno je pitanje.

Rashrvaćivanje jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju

Kod toga, međutim, moramo spomenuti Ministarstvo kulture koje ima sredstava za financiranje knjige ‘Jezik i nacionalizam’, Snježane Kordić, jer to je jasno bilo na tragu rashrvaćivanja jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju. Iz toga se rodila Deklaracija o zajedničkome jeziku, koja je lani potpisivana i od strane profesora s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. I sad se čudimo nastupu srbijanskoga ministra pred sudionicima međunarodnoga slavističkoga kongresa u Beogradu, koji nas vraća stotinu godina natrag na pozicije Aleksandra Belića i njegove programske brošure Srbi i jugoslovensko pitanje (1915.). Sve to ide kako ide, a tri gracije hrvatske politike – ministrica kulture, znanosti i vanjskih poslova – šute, umjesto da politički štite hrvatski jezik, šute ili se smiju. Sve je postalo smiješno. Ministrica znanosti od uha do uha smije se po televizijskim ekranima, stranicama novina, baš u vrijeme kad je počela školska godina, a učenici nemaju knjige. Smiju se i silovatelji po ulicama Vukovara, a Frljić svojim igrokazima duboko vrijeđa vjerske osjećaje katolika i muslimana. No on ne dira, kako kaže poznata teatrologinja Sanja Nikčević u ‘pravi centar moći, nego samo u emociju, ranu onih koji su slabi i nemaju previše prava glasa’.

Do kada će Hrvatska trpjeti ovo sramoćenje i sva moguća iživljavanja kako bi se skrila bit problema, nije jasno. Ali sve kao da je na Marxovu tragu: ‘Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje!’ Upravo tako je počela srbijanska agresija na Hrvatsku, kada su 9. srpnja 1991., pripadnici JNA i četnici spalili selo Ćelije. Bio je to početak etničkoga čišćenja i pakla koji će sljedećih godina pogoditi Hrvatsku, a Srbi ga prakticiraju od početka raspadanja Turskoga Carstva. Je li taj događaj zaslužio dokumentarac? No o tome se šuti, kao što emancipirane feministice šute o silovanim ženama Vukovara. Šuti i hrvatsko pravosuđe. O gnjusnome zločinu počinjenom nad Aleksandrom Zec piše se i govori na različite načine, više od dva desetljeća, bez obzira na to što ono nije bilo pravilo u hrvatskoj obrani, već eksces koji je doživio opću osudu hrvatskih građana, bez obzira na nacionalnost. Aleksandru Zec preko Frljićeva kazališnoga uprizorenja spominje u svojemu tekstu i dovodi u vezu s Ninom iz spomenutoga dokumentarnog filma Ivana Sajko u listu Die Zeit, ljeta 2018., nastojeći afirmirati tezu ‘o ratu poslije rata’.

Ubijana djeca tako ostaju u sjeni toga ubojstva, bezimena, često i bez pijeteta, bez obzir na to što su na jednako ili čak okrutniji način ubijena. Treba podsjetiti da je na hrvatskoj strani u Domovinskome ratu ranjeno 1.184 djece, što je 12 posto ukupno ranjenih civila te da ubijeno 345 djece ili 4,8 posto ubijenih (A. Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb-Zadar, 2013.). Je li to malo ili previše? Za nas je i jedno dijete i jedan ubijeni čovjek grozan zločin.

Olako etiketiranje Orbana kao fašista

Na krilima rezolucije koja poziva na pokretanje kaznenoga članka 7. europskog ugovora protiv Madžarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja sloboda koju je prihvatio Europski parlament (448 glasova za, 197 protiv i 48 suzdržanih) u nekim medijima madžarski premijer Viktor Orban dobio je etiketu diktatora i fašista. Ali nije samo označen madžarski premijer, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer optuženi su da guraju Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’. To olako etiketiranje karakteristika je prošlih vremena. Prije negoli se počnu dijeliti takve etikete, bilo bi dobro utvrditi razloge po kojima se može nekoga smatrati fašistom. Kad su nakon 1971. poznatoga radio reportera Ivana Tomića optuživali da svojim jezičnim izričajem pravi nacionalističke udare u programu Radio-Zagreba, odgovorio im je: ‘Popišite riječi koje se ne smiju koristiti u radijskim programima!’ Naravno, popis nisu napravili, ne zato što nisu znali koje su to ‘nacionalističke riječi’ nego su bili lijeni. Nisu se bojali ni većih nepodopština koje su činili.

Ne želimo biti odvjetnici madžarskome premijeru, ne želimo ulaziti u to koliko su u Madžarskoj ugrožena ljudska prava, a koliki je deficit vladavine prava. To pitanje moraju raščistiti madžarski građani. Jer, inače na što podsjeća i na koje političke prakse situacija da Europski parlament stavlja na dnevni red jednu takvu rezoluciju? Možda bi ovdje trebalo podsjetiti na misao Gadamera koji je apelirao na političare da se u odgovornosti spram budućnosti okrenu onome što je zajedničko, onome što nas povezuje, a problematika ljudskih prava, kako je tvrdio, temelji se na jednakosti pred zakonom. U pitanju migracija, koje je Orban zaustavio na svojim vratima, sud će dati madžarski birači. Migrantski valovi koji se prostiru diljem Europe, dijelom su izazvani potrebom za svježom radnom snagom u bogatim zemljama Zapada.

Mnogi se pitaju zašto političari tih zemlja nisu pokrenuli kruzere, zrakoplove te na dostojanstven način doveli populaciju koja joj treba za industriju. Osim toga, mogla se EU aktivnije založiti za zaustavljanje sukoba, pomoći zemljama opustošenim ratom, a ne stajati skrštenih ruku. Pustiti te jadnike, koji su bježali pred ratom, da propješače jedan čitav kontinent nije nimalo bilo humano. Ima mnogo onih koji bi otvorili vrata migrantima u Hrvatskoj i pritom ne pitaju bi li to hrvatska država sa svojim socijalnim fondovima mogla izdržati. Mnogi hrvatski umirovljenici bili bi u situaciji sličnoj tih jadnika da ih ne potpomažu djeca. Nitko od tih modernih filantropa ne bi uzeo nekoliko migranata ili čitavu obitelj, udomio ju i hranio, da dijele isti krevet, istu sobu, pomogao im da se integriraju u društvo. Lakše je optuživati predsjednicu da gura Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’, proglašavati madžarskoga premijera fašistom…

Problem migracija za male države EU nije tako jednostavan. Za jednu Njemačku, s razvijenom industrijom, to je možda kao ljetni pljusak, ali za jednu Madžarsku ili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu to je gotovo jednako uraganu. No vratimo se rezoluciji Europskoga parlamenta. Protiv nje nisu glasovali samo HDZ-ovi europarlamentarci. Protiv takve rezolucije glasovalo je čak 197 eurozastupnika, a 48 bilo ih je suzdržano. Guraju li svi oni svoje zemlje u društvo fašista, ili su na putu da postanu fašisti? Francuski pjesnik Paul Valery tvrdio je kako svijetu neprekidno prijete dvije opasnosti – red i nered. Je li se slična opasnost nadvila i nad Europom treba se stalno pitati.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Ivica Marijačić/ Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari