Pratite nas

Komentar

Marijan Knezović: Jesu li parazitske udruge štetnije od parazitskih stranaka?

Objavljeno

na

Kako je moguće da isti koji su zagovarali skidanje parazitskih udruga s proračuna Ministarstva kulture (što je sjajno) neumoljivo zagovaraju financiranje stranaka iz državnog proračuna? Gdje je uopće razlika?

Jesu li parazitske udruge štetnije od parazitskih stranaka? I ako se udruga treba financirati svojim aktivnostima kroz tržište, zašto stranka ne bi trebala?

Pogotovo su zanimljivi “politički Hrvati” koji kao ne žele financirati Vedranu Rudan, Markovinu i slične kroz udruge, ali se zato otimaju da ostanu u sustavu u kojem su prisiljeni plaćati Nenada Stazića, Vesnu Pusić ili Milorada Pupovca kroz njihove stranke. Genijalno.

 

Marijan Knezović: O nekim se stvarima očito ne smije pričati na većim razinama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kad su nevini fratri ‘legitiman vojni cilj’

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Josipović ne prestaje nizati bisere na ogrlici kojom se resio dok je bio predsjednik. Još traju reakcije na njegovu tvrdnju o pokolju fratara na Širokom Brijegu: “Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.

Voditelj vicepostulature u Širokom Brijegu Miljenko Stojić kaže kako su partizani ušli u samostan oko 10, a svećenike, koji nisu pružali nikakav otpor, počeli ubijati oko 16 sati, što “Ivo Josipović može pronaći ili u arhivu ili u dijelu jugokomunističke literature, pa i u njemačkim izvorima”.

Neven Sesardić piše da je njegov otac, koji je 1971. godine bio predsjednik Vrhovnog suda, zabilježio da su fratri ubijeni nevini, to jest bez suđenja, koje se nigdje ne spominje.

Kad je o Josipoviću riječ, ništa se drugo nije moglo ni očekivati od čovjeka koji je u sarajevskom Parlamentu optužio Hrvatsku za ratna stradanja u BiH, a u izraelskom Knessetu ustvrdio da je “ustaška zmija” u Hrvatskoj “sad oslabljena, ali je još uvijek tu”.

Njegove su izjave na tragu komunističkih potvora vlastite domovine i naroda, pa kad kaže da su fratri bili “legitiman cilj vojnih djelovanja” on je legitiman vojnik koji bi to djelovanje nastavio, komentirao je Milan Ivkošić/VL.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hrvati u BiH između islamskog i srpskog ekstremizma

Objavljeno

na

Objavio

Dana 9. ožujka 2019. godine, u Višegradu se okupilo nekoliko stotina četnika iz Srbije i Bosne i Hercegovine kako bi odali počast svome idolu, vođi, koljaču i zločincu iz Drugoga svjetskog rata, Draži Mihailoviću, a povodom obljetnice njegovog uhićenja (što ga je izvela komunistička OZN-a 12. ožujka 1946. godine).

U odorama nalik na one što su ih nosili njihovi prethodnici (1941-’45.), te četničko znakovlje i zastave, oko 200 pripadnika “Ravnogorskog četničkog pokreta” postrojilo se u središtu Višegrada, bosansko-hercegovačkog grada u kojemu su tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i u posljednjim ratnim sukobima 90-ih godina XX stoljeća pobijene tisuće muslimana i gdje je jedan od najvećih srpskih ratnih zločinaca Milan Lukić (vođa četničke paravojne formacije “Osvetnici”) na dvije lokacije u gradu počinio monstruozno nedjelo spalivši najmanje 119 živih civila (muškaraca, žena, djece, staraca).  Lukić je osuđen pred MKSJ na doživotni zatvor, ali se među Srbima i danas slavi kako jedan od najvećih nacionalnih junaka.

O svome idolu Draži Mihailoviću, Dušan Sladojević, koji se predstavio kao “predsjednik ‘Ravnogorskog pokreta otadžbine Republike Srpske'”, tog je dana u Višegradu rekao:

“On je čovjek koji je svoj život posvetio slobodi srpskog naroda, razvoju demokracije i obrani domovine od fašističkih agresora i komunista”.

Dakle, to je percepcija što ju prema dokazanom zločincu i notornom koljaču Draži koji je sa svojim četnicima nesmiljeno klao, palio sela i silovao, ubijajući ne samo Hrvate, muslimane i druge koji nisu bili Srbi, nego i pripadnike svoga naroda po samoj Šumadiji (u Drugovcu, Boleču, Vraniću, Čačku, Ćupriji, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu i mnogim drugim mjestima) imaju današnji srpski “patrioti” koji još uvijek sanjaju stari san o “zapadnim srpskim granicama” na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag. Genocidna tvorevina “Republika Srpska” njihov je “Pijemont” i oslonac za nastavak teritorijalne ekspanzije na račun svih drugih naroda na prostorima BiH i Republike Hrvatske.

Prema procjenama demografa i viktimologa, oko 30.000 četnika je u vrijeme Drugoga svjetskog rata pobilo oko 15.000 Hrvata i 29.000 muslimana.

U ratu na području bivše SFRJ (1991-1999.) njihovi sljedbenici – velikosrpski fašisti – pobili su oko 120.000 ljudi, protjerali između 2 i 3 milijuna, desetke tisuća ljudi otjerali u logore, silovali tisuće žena i djevojčica, srušili na desetke gradova i stotine sela i etnički očistili četvrtinu Hrvatske i preko 50% BiH.

I ta ideologija se danas u “Republici Srpskoj” slavi i doživljava ponovnu afirmaciju pod pokrićem Milorada Dodika i njegovog SNSD-a i uz blagoslov službene Srbije u kojoj isti takvi ekstremisti sjede u državnom vrhu.

Snimka okupljanja četnika u Višegradu, 9. ožujka 2019.: https://www.youtube.com/watch?v=fypT5Td0la8

Nije dugo trebalo čekati na odgovor radikalnih islamista, sljedbenika selefija i mudžahedina u BiH, koji su u vrijeme velikosrpske agresije bili manji od makovog zrna, ali su se zato poslije rata “dosjetili” kako su “jedini zaslužni za obranu države” koju svojataju i žele učiniti prvom islamskom zemljom na europskom tlu.

Na šehidskom mezarju “Kovači” u Sarajevu, uoči dana “Armije BiH” (14. travnja 2019. godine) islamska udruga “Iskorak” organizirala je skup na kojemu je uz počast “šehidima” odaslana i jasna poruka drugim narodima i građanima koji žive u BiH, o tomu kako oni (radikalni islamisti) shvaćaju zajedničku državu i zamišljaju njezinu budućnost u zajednici s drugim narodima koji imaju jednako pravo na BiH koliko i muslimani.

“Za vjeru, narod i državu” – bio je osnovni moto kojega je u više navrata naglasio samozvani “dahia” Sanin Musa.

“Mi smo graničari, mi čuvamo zapadnu granicu islama. Graničari ako zaspu, sve će pasti, kad god smo zaspali sužavaju nas. Jest Bosna i Hercegovina i u Laktašima i u Širokom Brijegu, ali Bosna i Hercegovina je tamo gdje je naša čizma došla i stala”, rekao je među ostalim Musa, a nije zaboravio niti iznijeti kratku “etnogenezu” svoga “bošnjaštva” ustvrdivši kako su današnji “bošnjaci” – muslimani potomci “Dobrih Bošnjana” koji su se kroz tisuću godina “borili za vjeru, narod i državu, napadani od Ugara i Vatikana, a s odlaskom Turaka s ovih prostora od strane Austrougarske.” U svojim tragikomičnim opservacijama, Musa je jedino zaboravio spomenuti osmanlijska osvajanja koja su za njega očito dio pozitivne tradicije BiH.

Nije zaboravio izjednačiti “Republiku Srpsku” s projektom Herceg Bosne, te zaprijetiti kako dogovora može biti dok je mir – “kad oružje progovori, bit će kasno”.

Dogovor je, dakako, moguć jedino ako Srbi i Hrvati prihvate diktat i ultimatume “dahie” Muse Sanina i njegove bratije. To je shvaćanje njihove “slobode” i “ravnopravnosti”.

U islamskom ozračju, uz citiranje ajeta iz Kur’ana i povike “Tekbir – Allahu Akbar”, oni koji sebe nazivaju “graničarima islama”, najavili su nastavak borbe za BiH onako kako je oni zamišljaju – pretvorenu u kalifat sa šerijatskim zakonima, pod geslom: “Bosna i Hercegovine je tamo gdje naša čizma stane”.

Snimka okupljanja islamista u Sarajevu (groblje “Kovači”), 14. travnja 2019. godine: https://youtu.be/ipzHK5g0RPM

Eto, u takvom ozračju i takvoj političkoj klimi, između dvije krajnosti i dva ekstremizma – srpskog koji teži “zapadnim granicama Srbije” i islamskom koji “brani zapadne granice islama), Hrvati se kao treći (i brojčano najmanji) konstitutivni narod trebaju izboriti za svoju opstojnost.

Od svršetka rata prošlo je već gotovo 24 godine i o tom se razdoblju sve zna; točnije, znaju oni koji žele pogledati činjenicama u oči.

Hrvati su kao najmalobrojniji narod prvi ustali u obranu zemlje od velikosrpske agresije koja je započela 1. listopada 1991. godine razaranjem sela Ravno i progonom njegovih žitelja. Tada je Alija Izetbegović u obraćanju građanima i javnosti (6.10.1991.) proglašavao “neutralnost” BiH i poručio: “Zapamtite, to nije naš rat”. Dakle, bio je to po njemu problem Hrvata i oni su prepušteni sami sebi, u situaciji raspada središnje vlasti i posvemašnjeg kaosa primorani organizirati se za obranu.

Svoju konstruktivnost u obrani i uspostavi države Bosne i Hercegovine hrvatski je narod (kako onaj u BiH, tako i onaj u Republici Hrvatskoj) pokazao nebrojeno puta:

  1. a) Svojim samoorganiziranjem za obranu (od 1. listopada 1991. godine nadalje), Hrvati iz BiH su braneći područja na kojima je većina branili i Bosnu i Hercegovinu;
  2. b) Izjašnjavanjem na referendumu o samostalnosti BiH u prilog neovisne države – bez čega ona ne bi bila moguća, budući da su Srbi bojkotirali referendum, a u čemu je veliku ulogu odigrala i vlast u Republici Hrvatskoj, koja je svomu narodu u ovoj zemlji savjetovala izjašnjavanje u prilog koncepciji samostalne, slobodne i demokratske BiH u kojoj će svi narodi uživati jednaka prava;
  3. c) Prihvaćanjem svih međunarodnih sporazuma i rješenja što ih je donosila međunarodna zajednica u cilju razrješavanja krize i svršetka rata u BiH – u čemu su Hrvati bili izuzetak u odnosu na druge dvije strane: Srbe i muslimane;
  4. d) Krajnje požrtvovnom borbom protiv velikosrpske agresije u čemu su uz pomoć Hrvatske vojske (a na temelju dva međudržavna sporazuma Tuđman – Izetbegović od 21. srpnja 1992. i 22. srpnja 1995. godine) i u posljednjoj fazi rata u suradnji s muslimanskim oružanim snagama, sa svojim HVO-om oslobodili velika područja BiH i stvorili uvjete za poraz srpskog agresora i potpisivanje mirovnog sporazuma u Daytonu;
  5. e) Nesebičnom pomoći Republike Hrvatske kroz cijelo vrijeme rata (kako u oružju, opremi, hrani, ratnom materijalu, tako i u političkom i diplomatskom smislu, u zajedničkim ratnim operacijama oslobađanja od srpskog agresora okupiranih područja s “Armijom BiH”, pa i zbrinjavanja stotina tisuća izbjeglica iz BiH, čak i u vrijeme kad su muslimani napadali hrvatska područja i etnički ih čistili;

Hrvati iz BiH podnijeli su pored svega i bjesomučnu, krvavu i okrutnu agresiju muslimanskih snaga (od listopada 1992. do ožujka 1994. godine) koje su nastojale kompenzirati svoje teritorijalne gubitke na njihov račun. Nesposobni upustiti se u rat sa Srbima koji su ih potisnuli iz istočne Bosne i Posavine, muslimani se upuštaju u opkoljavanje hrvatskih enklava (pogotovu u srednjoj Bosni) i njihovo osvajanje, surovo se obračunavajući sa zarobljenicima HVO-a i hrvatskim civilima. Pripadnici “Armije BiH”, njihove paravojne postrojbe i mudžahedini (čiji su elitni odredi u sastavu muslimanske vojske) čine niz nezapamćenih krvavih zločina diljem hrvatskih prostora (onih koji su po svim dotadašnjim međunarodnim sporazumima pripadali hrvatskome narodu). Ti smišljeni masakri u kojima se s lica zemlje brišu čitava hrvatska sela, civili i zarobljenici HVO-a okrutno ubijaju, gdje se pali, pljačka siluje, uništavaju i oskvrnjuju katoličke crkve i groblja, bili su očit dokaz kako Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Sefer Halilović, Rasim Delić, Atif Dudaković i drugi odgovorni iz vojnog i političkog vrha žele “urediti BiH”.

Islamska, ili točnije, velikomuslimanska unitaristička koncepcija bila je na djelu od početka. Alija Izetbegović i njegovi suradnici su od početka rata u BiH sklopili tijesne veze s islamskim zemljama i radikalnim islamističkim organizacijama (u kojima su glavnu riječ vodili međunarodni kriminalci i teroristi) i oslanjajući se na njih (u financijskom, diplomatskom, političkom i logističkom smislu) nastojali ostvariti davnašnju ideju Alije Izetbegovića o islamskoj Bosni i Hercegovini koja će biti ustrojena po uzoru na kalifat i utemeljena na šerijatskim zakonima. Onu što ju je on jasno iznio u svojoj “Islamskoj deklaraciji” iz 1970. godine kao “politički i vjerski program”.

Što se Herceg Bosne tiče, dokazana je činjenica kako je to bila legalna i legitimna tvorba u situaciji kad središnja vlast u bivšoj SR BiH nije funkcionirala. Ona je uspostavljena iz prijeke potrebe i slijedom nametnutih okolnosti i ni jednoga trenutka nije dovodila u pitanje opstojnost i cjelovitost BiH kao države. Čak što više, u njezinom je Statutu bilo predviđeno samoukidanje onoga trenutka kad tri konstitutivna naroda na demokratski način postignu dogovor o ustrojstvu BiH.

Do tog samoukidanja je i došlo, kad su nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (u prosincu 1995. godine) u Federaciju BiH inkorporirani Hrvatska Republika Herceg Bosna kao politička i Hrvatsko vijeće obrane kao vojna komponenta.

Nakon svega toga govoriti o nekoj “zločinačkoj tvorevini Herceg Bosni” mogu samo potpune neznalice ili zlonamjerni unitaristi koji nastoje od Bosne i Hercegovine stvoriti kalifat, islamsku državu sa šerijatskim zakonima.

Ako je Hrvatska Zajednica ili Hrvatska Republika Herceg Bosna bila “zločinačka tvorevina”, onda je i Federacija BiH u jednakoj mjeri zločinačka i najbolje je hrvatska područja izdvojiti iz te zajednice, pa neka onda Bakir, Mektić, Komšić i društvo organiziraju državnu zajednicu po svojoj volji – samo bez Hrvata i njihove zemlje na kojoj žive od stoljeća sedmog.

Uz takve susjede i “prijatelje” ne trebaju ti neprijatelji.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Uz poklič Tekbir poručili: Mi Bošnjaci čuvamo zapadnu granicu islama

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari