Pratite nas

Herceg Bosna

Marijan Knezović: Neće nama par birokrata određivati povijesne istine!

Objavljeno

na

Razgovor s Marijanom Knezovićem povodom nadolazeće pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu

Poštovani gosp. Knezoviću, 29. studenog o. g. – „slučajno“ baš na nekadašnji „Dan Republike“ – očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja?

Uvijek je teško postaviti se u situaciju očekivanja nečeg kad se radi o Haaškom sudu. Jednostavno, pokazali su inkonzistentnost i političku motiviranost te danas malo tko, bilo među Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima, drži taj sud kao relevantnu instituciju. Ipak, svakako ne očekujem potvrđivanje prvostupanjske presude te se nadam kako će se vojni i politički vrh Herceg Bosne vratiti u svoju Domovinu.

Kako komentirate prvostupanjsku presude u dijelu koji govori o „udruženom zločinačkom pothvatu“? Na čemu se uopće temelji ta teza?

Ta teza se temelji na budalaštinama i to je najpristojniji izraz koji mogu pronaći. Tužiteljstvo se toliko zakopalo u zemlju konstantnim paradoksima na kojma je inzistiralo, da bi na kraju dva od tri suca to dijelom i legitimirala, dok je jedini stalni sudac bio za oslobađanje. Haaški sud već u pravomoćnim presudama ima kontrukcije kao što su dijeljenje Bosne koje nikad nitko nije dokazao ili kvalifikacije kao što su međunarodni sukob itd. Udruženi zločinački poduhvat je sintagma koju će Haaški sud moći koristiti za opisivanje samog sebe, ukoliko se šest heroja ne vrati svojima kućama do kraja godine.

U Hrvatskoj je dugo od raznih vlada vođena antihrvatska politika

Koliko su za konstruiranje teza tužiteljstva su(odgovorni) pojedini hrvatski političari i novinari koji su legitimirali tezu da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH?

Itekako su odgovorni. U Hrvatskoj je nažalost dugo godina od raznih hrvatskih vlada vođena upravo antihrvatska politika što je nedobronamjernim susjedima ostavilo veliku domenu za inzistiranje na zločinačkoj naravi HVO-a i HV-a. Ipak, takva blamiranja se više ne događaju te je i ljevica zauzela logičniju poziciju glede Hrvata u BiH.

Opće je mjesto kako Haaški sud nije osnovan radi ostvarivanja pravde, nego radi postizanja političkih ciljeva velikih sila. No, kako objasniti posve indiferetno ponašanje hrvatskih političkih elita (neovisno o njihovu predznaku) svih ovih godina? Jesu li hrvatski političari nesposobni, je li riječ o sluganskom mentalitetu ili je riječ o nečemu mnogo gorem?

Držim kako se rad o kombinaciji više faktora. Pregovori s EU zatekli su nespremne i neodlučne elite u Hrvatskoj, a oni kojima nije u interesu prosperitet Hrvatske su to iskoristili. S druge strane, možda je teško upotrijebiti izraz nesposobni, ali je činjenica kako velik broj ljudi u sustavu nije dorastao ovakvim izazovima. Ovakvo lažno demoniziranje vlastite prošlosti se ne može dogoditi niti u jednoj zemlji u Europi, osim u Hrvatskoj.

Neznanje je izvor svakog zla

Medijska šutnja (osim kad treba promicati teze tužiteljstva) odlika je hrvatske medijske scene u ovome predmetu, a posebno se je šutilo o završnome govoru Slobodana Praljka. Naime, nisam siguran da prosječan Hrvat znade nabrojiti i dva od šestorice optuženih… Kako to komentirate?

Nezainteresiranost je velika, iz nje proizilazi neznanje, a neznanje je opet izvor svakoga zla. U tom svjetlu možemo promatrati i ovaj proces, koji je stavljen po strani kao da je irelevantan, a zapravo sadrži najteže moguće inkriminacije za jednu državu, a to je vojna agresija izvan svojih granica. O završnom govoru generala Praljka se šutilo jer je na žalost mnogih on rekao istine koje se desetljećima prešućuju.

Neovisno o tome kakva će biti presuda, kako bi se po Vama nakon presude trebali postaviti Hrvati u BiH, a kako hrvatska država?

Suvereno. Jedini način za ostvarivanje srednjoročnih ili dugoročnih političkih ciljeva je izgradnja vlastite samosvijesti. Ako jedan narod prihvati monstruozno inzistiranje na kolektivnoj krivnji za individualne zločine, izgubio je potencijal. Presuda za Hrvate u BiH neće promijeniti puno toga, jer nama ne može i neće par birokrata određivati povijesne istine.

General Praljak kao i ostalih pet dužnosnika će uvijek biti zlatnim slovima upisani u povijest hrvatskog naroda u BiH. Nijedan sud na svijetu, a pogotovo Haaški, nema kredibilitet za subjektivno određivanje temeljnih povijesnih istina jednog naroda.

BiH će doći do trenutka kada će morati birati – ili ravnopravnost svih ili raspad

Jeste li unatoč svemu optimist kad su u pitanju položaj Hrvara u BiH i formiranje trećeg entiteta kao okvira opstanka hrvatskog naroda u toj zemlji?

Optimist sam uvijek. Stvari su već danas znatno bolje nego prije nekoliko godina, mada je nevjerojatno kakvi se propusti potkradaju i dan danas. Držim kako hrvatsko pitanje u BiH ima tendenciju prema rješenju. Nažalost, ne vidim da je bilo tko od vladajućih hrvatskih političara u BiH voljan i sposoban ubrzati procese prema formiranju treće federalne jedinice. Bez obzira na to, ne sumnjam kako će treći entitet kroz nekoliko godina postati realnost, jednostavno, BiH će doći do trenutka kada će morati birati – ili ravnopravnost svih ili raspad.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Herceg Bosna

Pogledajte video: Zagrljeni Plenković i Čović pjevaju hit ‘Moja Hercegovina’

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Andrej Plenković otpjevao je u petak u Mostaru hit Mate Bulića “Moja Hercegovina”.

Premijer Andrej Plenković posjetio je u petak Mostar, a domaćin mu je bio predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

Položili su kamen temeljac za izgradnju prve Podravkine tvornice za preradu voća i povrća između Mostara i Čitluka.

Nakon toga zapjevali su hit Mate Bulića “Moja Hercegovina”, a pridružila im se i Željana Zovko, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu.

Čović i Plenković položili kamen temeljac za buduću tvornicu Podravke kod Mostara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Objavljeno

na

Objavio

U mnoštvu objavljenih tekstova o prvoj većoj oslobodilačkoj operaciji „Čagalj“ Hrvatskog Vijeća Obrane, često se radi o kopiji već napisanih s nažalost dosta pogrješaka. Stoga ponovo donosimo govor Generala Stanka Sopte za 25 jubilarnu obljetnicu u kojemu je precizno i točno opisao operaciju “Čagalj”. Svi oni koji žele punu i pravu istinu neka pročitaju i/ili poslušaju i ostale priloge koje smo ovdje objedinili:

LIPANJSKE ZORE – SVEČANOST OBILJEŽAVANJA 25. OBLJETNICE OSLOBODILAČKE OPERACIJE „ČAGALJ“ HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte:

Dragi prijatelji, dragi suborci, evo nas ovdje u ovo lijepo lipanjsko jutro, ponovno, okupljenih nakon 25 godina. Pozdravljamo se, pitamo jedni druge za zdravlje, gledamo tko nedostaje, no i pored briga današnjih što nas pritišću osjećamo onaj duh kojim bijasmo prožeti, onaj duh koji nam davaše snagu za boj koji se ovdje od rane zore 11. lipnja 1992. vodio s velikosrpskim okupatorom.

Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga! Zemlju Hrvatsku smo oslobodili.

Taj dan Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovolaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna, ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Nikada se boj bez žrtve nije dobio, nikada se sloboda nije rodila a da u nju nisu utkani životi vitezova!

Na spomenik pred kojim stojimo, na kojemu su uklesana imena dvojice naših prijatelja iz Kažnjeničke bojne, dvojice naših vitezova Stanislava Baje Kraljevića i Mije Babića, položili smo vijenac i upalili svijeću za pokoj njihovih duša i duša svih Vitezova koji nam donesoše svijetlost slobode u lipanjskim zorama 1992.

Prijatelji, sjećamo li se Baje prije 25. godina, sjećamo li se Mije na današnji dan prije 25 godina, sjećamo li se Tihomira Mišića, Marija Hrkaća Ćikote, Božana Šimovića, Tvrtka Miloša, sjećamo li se sebe, o čemu smo onih lipanjskih zora i noći razmišljali prije 25 godina?

Jesmo li molili Boga i sv.Antu da nam osnaži duh, da ne pokleknemo, da nas ne obuzme ljudska slabost kukavičluka?

Jesmo li se pitali „Kako sam baš ja odabran, kako je baš ova pogibelj stavljena pred mene?“

Pitali smo se, i te kako smo se pitali, no znali smo, nema nam slobode, nema nam opstanka, ako ne budemo odlučni i spremni žrtvu podnijeti, život dati!

Moramo se stoga prisjetiti tih presudnih bitaka za našu opstojnost.

Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve. JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.

Snage HVO do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović, i grupacija HOS-a.

Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.

U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.

U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:

  1. snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
  2. napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
  3. ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
  4. ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
  5. osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.

Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.

Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.

Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih bih posebno istakao:

– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;

– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;

– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;

– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.

Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.

Danas nakon 25 godina, još jednom potvrđujemo, Hrvatski branitelji dobili su ovu slavnu bitku, ovaj dio Hercegovine smo oslobodili od srpskog agresora. No 25 godina neki uporno pokušavaju krivotvoriti povijest i zasluge pripisati sebi. Rade oni to koristeći se obmanama i lažima, podižući montirane optužnice. Njihove namjere postale su očite. Oni nas odavde, s naše zemlje, žele protjerati!

Mnogi su ljudi iz tih vremena vrijedni našeg spomena, no danas posebno pozdravljamo i zahvaljujemo na svemu učinjenom za slobodu svog naroda: pok. Mati Bobanu, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Jadranku Prliću, Berislavu Pušiću, Mladenu Naletiliću, Zlatanu Miji Jeliću, Nedjeljku Obradoviću, Miljenku Lasiću, Marku Radiću, Željku Šiljegu.

Hrvatskom stolnom Mostaru Herceg-Bosne, svim Vitezovima HVO grada i Herceg-Bosne neka je slava u vječnosti, laka im sveta zemlja Hrvatska, a tebi vječni grade i svima nama čestita i blagoslovljena svetkovina Slobode LIPANJSKIH ZORA!

Svim sudionicima Lipanjskih zora diljem cijele Herceg-Bosne, svim časnicima, dočasnicima, vojnicima, svima ranjenima, svima koji ste danas tu ili niste iskreno i vječno hvala!

Svi naši poginuli Lipanjski zora i Domovinskog rata „ S NAMA SU“, a mi smo trajno s vašim obiteljima, zahvalni na vašoj Žrtvi!

Živjeli!


Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Mostar, 11. lipnja 2018.

Poštovani prijatelji, dragi suborci, djeco, roditelji, supruge naših pokojnih vitezova, pozdravljam Vas od srca. Vi me obvezujete i nadahnjujete da žrtva koju su prinijela naša braća za slobodu svog doma, svoje obitelji, svog Hrvatskog naroda ne bude zaboravljena i da na njoj nađemo novu snagu i nadahnuće kako bi njihov san o slobodi, napokon postao kolijevka za dostojanstven život hrvatskog čovjeka.

Današnja obljetnica, kada smo u operaciji Čagalj 1992. godine oslobodili Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, veliko je i slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Ta iznimna energija, ta stoljetna želja za slobodom hrvatskog čovjeka, ta jednostavna ljudska potreba da zbacimo sve okove, pa i okove komunizama pod kojima smo skoro kao narod nestali, bila je utkana u nama. Nije bilo dvojbe sedmog lipnja 1992. kad smo, od Čapljine preko Dubrava, Stoca, Bune, Mostara, Bijelog Polja, pa do vrha Veleža krenuli oslobađati našu stoljetnu grudu ove slavne Hercegovačke zemlje da ćemo u tome uspjeti. Ponavljam, nije bilo dvojbe u pobjedu, a nije je bilo, jer su vitezovi cijenu slobode bili spremni platiti i plaćali su je, svojim životima.

Ovdje su, 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, dali njih dvojica: Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote! Sa zahvalnošću i divljenjem spominjemo se naših ranjenih, spominjemo se sviju koji dadoše svoj obol za bližnjega svoga!

Prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali. S gnušanjem je dodvorice i laži odbacivao cijeli život. Ljubav prema istini, ljubav prema ljudima u njemu je bila neiscrpna. Ljudsko dostojanstvo bilo mu je iznad svih blaga ovog svijeta i to je potvrdio žrtvom života! Hvala ti Generale!

Danas su nam misli pune košmara i strepnje, i naviru bolna pitanja.

Jeli sve bilo uzalud?

Jesu li neki žrtvu obeščastili?

Jeli misle samo na sebe, a narod zaboravljaju?

Gdje je dostojanstvo čovjeka?

Tko ga gazi?

Zašto hrvatski čovjek danas odlazi u tuđi svijet?

Sigurni smo i znamo! Nije bilo uzalud, no isto tako smo sigurni da su mnogi našu žrtvu zlorabili. Odlazak sa stoljetnih ognjišta je posljednja opomena današnjim odgovornim, da se okrenu narodu i da rade za njegovo dobro!

Dragi prijatelji, dragi suborci, vojnici, dočasnici i časnici, puče hrvatski, čestitam Vam ovu slavnu pobjedu iz tih Lipanjskih zora 1992.! Neka nam je ova pobjeda na čast i diku, kako danas tako i u sva vremena dok hrvatsko srce bije!

Poginulim našim Vitezovima, neka je pokoj vječni i laka gruda zemlje Hrvatske, a nama svima, njihova žrtva neka bude svetinjom i opomenom! ŽIVJELI!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari