Pratite nas

Komentar

Marijana Petir: Vladin prijedlog zakona o trgovini smatram pozitivnim korakom – nedjelja je dan za obitelj

Objavljeno

na

Bivša hrvatska eurozastupnica Marijana Petir, komentirala je Vladinu najavu prijedloga zakona po kojemu će trgovine moći biti otvorene samo 14 nedjelja u godini.

Za uvođenje slobodne nedjelje i dostojanstvenog radnog vremena, posebno za one koji rade u trgovini, zalagala sam se još kao zastupnica u Hrvatskom saboru kada sam predlagala izmjene Zakona o trgovini (2003. i 2009. godine) kako bi se radnicama/ima osigurala slobodna nedjelja i dostojanstveno radno vrijeme. Izmjene su prihvaćene, no odredbe toga zakona zbog prigovora trgovačkih lanaca Ustavni je sud oba puta stavio van snage.

Povod toj mojoj inicijativi bila je činjenica da žene koje rade u trgovinama često rade i po tri tjedna bez prekida za minimalnu plaću. U rijetkim slučajevima kada u zamjenu za rad nedjeljom dobiju neki drugi slobodni dan u tjednu, to ne može biti adekvatna zamjena jer drugi članovi obitelji taj dan nemaju slobodan.

Prijedlog Zakona o trgovini koji je ovih dana najavila Vlada Republike Hrvatske po kojem će poslodavci moći birati određeni broj nedjelja kada će raditi dok će većina nedjelja biti slobodna, smatram pozitivnim korakom prema pronalaženju trajnog rješenja ovog pitanja koje je između ostalog i civilizacijsko.

Zakonodavstvo i praksa, kako u Europskoj uniji, tako i državama članicama trebaju pružiti veću zaštitu zdravlja, sigurnosti i dostojanstva zaposlenih te se mora aktivnije promovirati ravnoteža između obitelji i privatnog života s jedne strane i posla s druge. Europa pa sukladno tome i Hrvatska se danas nalaze pred nekoliko bitnih izazova koji će u velikoj mjeri utjecati na našu budućnost, a jedan od tih izazova svakako je i demografski izazov u kojemu nesigurnost posla i teški i neprimjereni radni uvjeti imaju negativan utjecaj na postizanje ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života.

Ako se izuzmu dani tjednog odmora i dani godišnjeg odmora, svaki radnik u trgovini preostalih 282 dana u godini odradi 141 sat više od redovnog radnog vremena. To pokazuje da radnik i država izgube na godišnjoj razini gotovo jednu mjesečnu satnicu, radnik plaću, država doprinose i poreze.

Nasuprot tvrdnji da će se kroz rad trgovina nedjeljom povećati broj zaposlenih u uslužnom sektoru, dolazi do suprotne pojave. Nespecijalizirane maloprodajne trgovine ne mogu se boriti s rastućom konkurencijom velikih lanaca te su mali trgovci prisiljeni zatvarati svoje trgovine. Očigledno je da rad trgovina nedjeljom prvenstveno pogoduje velikim trgovačkim lancima, često u stranom vlasništvu, a na štetu malih, domaćih trgovaca u specijaliziranim trgovinama koji su i najugroženija skupina trgovaca.

Unatoč tvrdnji pojedinih trgovaca i trgovačkih lanaca kako im je promet nedjeljom najveći i ukoliko se ukine radna nedjelja da će bilježiti značajne gubitke te da će morati otpuštati radnike, demantiraju ih podaci Porezne uprave koja je zabilježila da je promet ako gledamo sve pravne osobe ukupno najveći petkom te da je nedjeljom gotovo 50% manji promet u odnosu na petak.

Nedjelja je dan za obitelj – upravo to su kao najčešći razlog za uvođenje slobodne nedjelje navodili hrvatski građani koji su sudjelovali u istraživanju kojega sam provela u veljači 2019. godine kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu, a koje je pokazalo da se više od 80% hrvatskih građana zalaže za uvođenje neradne nedjelje. Istraživanje koje sam provela 2018. godine, pokazalo je da 50% zaposlenih u Hrvatskoj radi prekovremeno, a najveći problem uočen je upravo u sektoru trgovine.

Brojna istraživanja potvrdila su da rad nedjeljom negativno utječe na zdravlje radnika: uzrokuje emocionalnu iscrpljenost, konstantan stres i psihosomatske smetnje. Sve se to negativno održava na obiteljske i međuljudske odnose, stoga treba potaknuti sve poslodavce da poštuju ljudsko dostojanstvo svojih radnika, ne prisiljavaju ih da rade prekovremeno te im osiguraju slobodnu nedjelju koju će provesti sa svojim obiteljima i prijateljima, komentirala je Marijana Petir na facebooku
#freesunday #slobodnanedjelja

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Ante Gugo – Vlada o smanjenju poreza, oporba o manjincima u Vladi

Objavljeno

na

Objavio

Vlada RH

Kako vrijeme odmiče i kako u Domovinskom pokretu i Mostu shvaćaju što im se dogodilo na ovim izborima, tako je i sve glasnije javno ispoljavanje bijesa njihovih pristaša, piše Ante Gugo na Faceboku:

Osim što se pristaše Domovinskog pokreta bude iz sna u kojem su snivali da će preko noći narod njih prihvatiti umjesto HDZ-a, samo zato što znaju napamet nekoliko lijepih domoljubnih parola, oni proživljavaju pravu noćnu moru zbog činjenice da bi nakon ovih izbora na beznačajnu mjeru mogle biti svedene rasprave o ustašama i partizanima u javnom prostoru. O čemu će onda oni pričati?

Most je na drugoj strani doveo nekoliko novih lica umjesto starih potrošenih kadrova koji su uglavnom otišli iz politike ili u Domovinski pokret, što se svodi na isto samo s određenom vremnskom odgodom. Odluka vodstva Mosta pokazala se dobrom. Odgodili su nestajanje s političke scene i vratili se u Sabor čak i snažniji nego što su bili 2016. godine. Nemaju veći broj zastupnika, ali sad su homogeniji. HDZ će u njima i dalje imati jaku oporbu.

Možda i jedinu pravu ako konačno naprave kvalitetan program i prepuste Domovinskom pokretu težnju da budu HDZ umjesto HDZ-a. Naime, za sve koji su do sad to pokušali to je bio siguran recept za tiho političko odumiranje. Sudeći po bijesu kojim su dočekali najavu da će manjine imati predstavnika u Vladi, nisam siguran da se u Mostu nisu nadali kako će ih HDZ doći na koljenima moliti za koaliciju. Jer da nije tako, zašto bi ih bilo briga koga će HDZ uzeti sebi u Vladu. Ionako je dobar običaj da se i nakon formiranja Vlade istoj dade 100 dana mira. Međutim, u Hrvatskoj je baš Most srušio to pravilo. Oni niti jednoj Vladi do sad nisu dali 100 dana mira. Obje u kojima su bili rušili su od prvog dana, a kako neće ovu u kojoj neće biti?!

Što je toliki problem u predstavniku manjina u Vladi da je čak i Jadranka Kosor digla svoj glas protiv toga. Da, ista ona Jadranka Kosor kojoj je potpredsjednik Vlade bio predstavnik SDSS-a Slobodan Uzelac. Baš ovaj primjer govori o nedosljednosti onih koji dižu svoj glas protiv manjinaca u Vladi. Oni samo traže razlog za sapunanje daske Plenkoviću. Budući da ne mogu pronaći ništa bolje to samo govori koliko su slabi naspram njega koji je Hrvatsku proveo kroz nekoliko najvećih kriza u povijesti države, ako izuzmemo Domovinski rat.

U vremenima kad je Jadranka Kosor vodila Vladu bilo je važno u kabinetu imati predstavnika manjinaca zbog slike koju Hrvatska ostavlja pred svijetom. Tada smo se borili za ulazak u EU. Danas vrijede ista politička pravila, samo što se više ne borimo za ulazak u EU nego za što bolje pozicioniranje unutar europskih redova kako bismo mogli dobiti što više sredstava, što snažnije utjecati na zakone koji se tamo donose, a da bismo to mogli moramo imati što bolje pozicionirane svoje predstavnike… Zapitajmo se kome bi odgovarala loša slika Hrvatske u Europi. Tko ovih dana Hrvatsku treba u vlastitom blatu kaosa i demonstracija koje mu se valjaju po glavnom gradu. Nažalost, tobožnji veliki domoljubi koji će na sreću ipak biti politička oporba, rado bi nas izvukli iz Europe i gurnuli u tu blakansku krčmetinu. Oni se jedino u tim pričama dobro snalaze i mogu izmamiti poneki pljesak koji im je važniji od dobrobiti naroda. Izbori su pokazali da se to narodu više ne može tako lako podvaljivati. Došli su neki novi klinci kojima je važnije ući u Šengen nego ići nazad prema Balkanu.

Plenković smanjuje broj ministarstava. Njegovi kritičari već sad pitaju za koliko će to smanjiti broj zaposlenih i ministarstvima i tvrde da je sve samo kozmetika ako do toga ne dođe. To je još jedna činjenica koja govori u prilog tezi da premijerovi kritičari baš ništa ne razumiju. Kako je to poručio Davor Božinović, državne poslove netko mora obavljati. Broj ministarstava se smanjuje kako bi se povećaka operativnost Vlade. Nije isto ako Plenković mora nešto raspraviti s 20 ili s 12 ljudi za stolom. To znači da će skoro upola manje njih neke stvari već ranije raspraviti u svojim resorima i doći pred njega s prijedlozima. Ako posao spajanja nekih resora bude dobro funkcionalno odrađan to će stvari ubrzati i po horizontalnim i po vertikalnim linijama odlučivanja. To je pravi razlog za reorganizaciju Vlade, a ne otpuštanje ljudi.

Ta priča o nekim astronomskim plaćama u državnoj upravi i o prevelikom broju ljudi u administraciji prilično je dobro ukorijenjena populistička floskula. Ona će i dalje ostati oporbi kao batina s kojom će udarati po Vladi. Jednako neuspješno kao i protekle četiri godine. Treba li zato očekivati da će oporba biti pametnija? Kako to očekivati od nekoga tko nije znao prepoznati da građani od vlasti očekuju kakvu takvu garanciju sigurnosti u danima koji dolaze pa su kroz izborne poruke nudili nam nove ideološke sukobe i podjele. Kako išta dobro očekivati od nekoga tko na prijedlog o smanjenju poreza na dobit ne odgovara prijedlozima kako poslodavce prisiliti da to pretoče u povećanje plaća nego se ponašaju kao da prijedloga te zakonske mjere nema pa i dalje tamburaju o predstavniku manjinaca u Vladi. Od takve oporbe ne treba očekivati ništa osim da vječno ostane oporba, komentirao je Ante Gugo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Bruna Esih: Što je NHR i jesmo li pogriješili?

Objavljeno

na

Objavio

Iza nedjeljnih izbora i za nas, nedvojbeno, iznimno loših rezultata, nema minute koju nisam posvetila traženju odgovora na pitanje: u čemu smo moguće pogriješili? Svaka misao završi novim pitanjem. Svoja pitanja i odgovore na njih podijelit ću s vama, dragi članovi NHR-a, malobrojni birači i višebrojni simpatizeri, ali i ostali, očito najbrojniji.

1. Ako želiš ostati čovjek, jesi li manje političar?

Otkako sam ušla u politiku (na temelju prijateljstva i zajedničke vizije Hrvatske), slušam (i od prijatelja) kako u njoj prijateljstva nema. Slušam kako se udarci moraju zadavati i primati, jer to „nije ništa osobno“ već uobičajeno, čak priželjkivano, političko ponašanje. Slušam kako nije nužno odabirati ono u što vjeruješ, već ono što ti donosi osobni politički profit, kao i da nije oportuno krčiti trnovit put s onima koji vjeruju u to isto, već s onima s kojima ćeš već dobro utabanim putom lakše stići do mandata. Od ljudi koje sam duboko poštivala, vojnika, generala, profesora i doktora, s njima dijelila stavove, kilometre, stol i tadašnji uspjeh, čula sam kako sam ispravna, ali da su u nevremenu odlučili „politički preživjeti“. Gledala sam čak i suze kad su se pokoji opraštali od nas, slušala isprike koje se teško mogu prepričati, sve do toga da će neki to riješiti sa sobom tako da se „zbog mene ispovjede Bogu“.

Ja ne znam razdvojiti ljudsko od političkog u sebi i molim se da to nikad ne naučim. Ne želim biti bolji političar tako da budem manje čovjek. Ne želim to Hrvatskoj, svojoj djeci ni svom narodu. Naravno, ne želim ni da ih vode ili se grebu za vlast oni koji jesu manje ljudi, a više uspješni političari.
Ipak, na nekom drugom je da vidi i vrednuje tu razliku.

2. Po čemu mjerimo politički uspjeh od neuspjeha?

NHR je na ovim izborima doživio neuspjeh. To je jedini zaključak po svemu što je oku vidljivo i matematičkim izračunom mjerljivo. U politiku jesmo ušli da bismo je pokušali mijenjati, dakako – ne sebe. Za promjenu nečega potrebna je pozicija s koje se to može činiti, pozicija vlasti i moći. Nismo glupi da to ne bismo razumjeli. Dakle, oko cilja se možemo složiti, to je vlast. Problem je u načinu i metodi. Može li se, pitanje je, do vlasti doći tako da ne mijenjaš sebe? Navela sam iznad neke uobičajene metode kojima smo se trebali služiti da bismo joj se približili. Sve ostale iziskuju strpljenje, vrijeme i spremnost na poraze. Logičkog smo i moralnoga stava da uvriježenim metodama za Hrvatsku nećemo postići više od onoga na čemu sada jest. Mnogi su nas pokušali uvjeravati da je nužno odreći se malo moralnog u sebi, biti malo spremniji na kompromis, mora se, kako kažu „zaigrati postojeću igru“, postići cilj, dakle, vlast i s te zauzete pozicije vratiti se svojim uvjerenjima.

Prodati sebe i ono u što vjeruješ i naknadno se vratiti tomu? Ne poznajem nikoga tko je to uspio. Gledam izbliza neke koji su to pokušali, zavedeni dobrom pričom za instant uspjeh, ali su se izgubili po putu uživajući u moći i vlastitome liku. Tako politički uspjeh postaje isključivo uspjeh u službi vlastitoga političkoga dobra, ne dobra za narod, ne dobra za Hrvatsku.

Stoga, nemojte nas žaliti. Daleko smo od cilja, najdalje moguće, matematika to jasno kaže, ali nismo izgubili moralni kompas u sebi. On kaže da smo točno tamo gdje trebamo biti u dugom procesu ozdravljenja Hrvatske. Ne postojimo i ne radimo tek radi uspješnog uroda danas – sjeme je posijano, a žnjeti će ga, ako Bog da, naši mladi članovi, naša djeca i unuci.

3. Što očekuje narod?

Na ovo pitanje još uvijek nemam odgovora. Znam mnoge nemoralne ponuđače koji likuju danas jer smo kažnjeni upravo od onih zbog kojih smo se spremno odrekli spomenutog vlastitog političkog dobra. Istina je, ispada da smo kažnjeni zbog onoga što je narod jednom tražio da budemo – pošteni, nepotkupljivi i beskompromisni.

Sjećam se listopada 2016. kad sam prilikom imenovanja Vlade u kojoj su se kao ministri i ministrice našle osobe koje nije želio ni birao moj narod stala pred kamere i jasno rekla što osjećam. Bilo je to tada uz opće odobravanje naroda, uz pljesak i fanfare, dok sam s druge strane pozivana na razgovore u četiri oka tipa ‘urazumi se i budi pametna’ i na odgovornost od strane najviših institucija. Dvije godine kasnije, kad sam s jednakom odlučnosti i istim uvjerenjima zajedno sa svojim kolegama odbila biti nositeljem nove laži i predstave, isti koji su onomad pljeskali prihvatili su vješto serviranu priču o mom podivljalom i nepopravljivom egu. Taj ego postao je opće mjesto. Govoriti tko smo, što smo, podsjećati ili uvjeravati nije imalo baš nikakvoga smisla, sasvim suprotno – djelovalo je kao krv na morske pse. U frenetičnom ozračju radi stvaranja jedinstva na desnici te istovremene hajke na NHR kao sabotera tog jedinstva, nitko nije želio čuti da su naše odluke donesene zbog pogleda izbliza na mentore i aktere te priče, njihovih stvarnih motiva koje u četiri oka nisu ni najmanje krili, nemoralnih ponuda te ucjena i prijetnji kad se na njih nije pristalo.

Niti u jednom trenutku nismo požalili zbog propuštenog vlastitog političkog dobra, jer nam ta spoznaja pomaže da držimo glavu gore, čak i onda kad prolazimo sva nerazumijevanja i najteže pogrde od onih od kojih to nismo očekivali. Što želi narod možda još ne znamo, ali znamo što mu ne treba, a to je još jedna u nizu lažnih nada. Svjesni svih očitih posljedica, u laži nikada nećemo sudjelovati!

4. Komu smetamo?

Smetamo svima onima koje prema cilju vodi laž i licemjerje. Laž je krotka, prilagodljiva, prihvatljiva svima, ne razlikuje sredstva, ona mami lakoćom postignutog cilja. Porazan je broj onih koji tako funkcioniraju, a svaki se pravda što su i ostali takvi. „Nema mi druge nego biti isti“, otprilike tako zvuči mantra. To tješenje i varanje ide dobro dok se ne pojavi netko tko tako ne želi i ne prihvaća tihi sporazum da bude kao ostali. Taj strši kao jablan među korovom. Treba ga sasjeći na vrijeme, dok većina nije uvidjela da zapravo treba istrijebiti korov.

Smetamo i svima onima koji su nas htjeli kupiti ili prilagoditi svojoj potrebi. Naravno da bismo i mi imali koristi od toga, zadovoljstvo dogovorenim poslom uvijek mora biti obostrano. Kako smo mi tvrdili i osjećali da već imamo sve što nam treba, ponuđači su se redom počeli duriti i opanjkavati nas kao momak kad ga odbije djevojka – em je gadna, em zla, em napuhana.

Spretno su nas zatajili i dojučerašnji istomišljenici stava o pobačaju, koji su preko noći uvidjeli da im je Mostov ili Škorin stav dovoljno prihvatljiv iako je istovjetan HDZ-ovom protiv kojeg su se borili i dijelom na tom stavu za zakonsku zabranu pobačaja (koji otvoreno zagovara samo Desna liga i NHR) izgradili svoj lik, djelo, udruge i medije kojima upravljaju.

Popis likova iz kategorije onih kojima smetamo podugačak je, a kreće se od običnih kukavica i skupljača mrvica do ozbiljnih, opasnih igrača i kreatora političke stvarnosti. Takvima se prilagoditi? Zbog takvih pristati na kompromise? Ako se pod tim misli žrtvovanje vlastitih imena i imena stranke radi tzv. zajedničkog dobra, a jamčim da se misli, to je jedina žrtva na kakvu nismo spremni. Nitko tko se stvarno borio nije se borio za takvu Hrvatsku – tko smo onda mi da izdamo njihove ideale?

5. NHR i Bruna Esih – ‘politički štakori HDZ-a’?

Izbori, kako izgleda, nisu samo za nas prošli loše. Megalomanska očekivanja koja su se izjalovila zbog straha od korone i gospodarske krize, a koji je rezultirao gotovo nezapamćenim brojem glasova za HDZ, (i to od naroda koji četiri godine vodi bitku protiv načina upravljanja istog), kod ponekih su izazvala priličnu frustraciju, pa su naših velebnih 0,5 posto već dan nakon izbora počeli prikazivati kao HDZ-ovu zaslugu. Neki bi rekli da je to više izgledalo kao mlaćenje mrtvog konja, ali oni koji su sudjelovali na čajanki Z1 televizije dobro znaju da nit je konj, nit je mrtav i da istina uvijek nađe svoj put. Toga se i boje. Sjede tako njih trojica i govore kako je Bruna Esih štakorski kandidat, a NHR štakorska stranka na zadatku HDZ-a da odgrize Domovinskom pokretu koji mandat. Zvučalo bi to bijedno i smiješno, kad ne bi bilo tragično i opasno, jer tko prodaje tu priču? Jedan, manje bitan, ali sveprisutan, poznat je po tome da svoju osobu i osobe iz obitelji već desetljećima, po potrebi političkog trenutka, iznajmljuje različitim stranama. Druga dvojica su novinari, kreatori javnog mnijenja nominalne biračke desnice. Oba izravno i transparentno na plaći Pevexa, glavnog financijaša i političkog mentora kampanje DP-a. Tko je onda na zadatku i tko je plaćenik?
HDZ i ostalo demokratsko društvo NHR-u su pomogli otprilike tako da nam u vrijeme ove kampanje gotovo nitko nije otvorio medijski prostor, a ankete nas nisu spominjale niti pod rubrikom ‘ostali’ ili ‘nebitni’. Pisani intervjui bili bi, kao, zatraženi, ali nikad i objavljeni. Nismo pozvani niti na jedno tv sučeljavanje pod izgovorom da nema dovoljno stolica u studiju. Kampanju smo ponijeli vlastitim sredstvima, u iznosu zbog kojeg, da nismo pošteni, bi nas bilo sram. Bilo je nadrealno slušati druge političke opcije kako se baš na televiziji jadaju da ne mogu na televiziju, te kako kampanju vode s vrlo skromnim sredstvima, od svega nekoliko milijuna kuna.

NHR je nastao prije četiri godine koje su bile politički vrlo turbulentne, izazovne i zahtjevne. NHR je stvarao prilike, usmjeravao procese, nije ih čekao servirane. NHR je uvijek imao svoj stav, bez ustezanja, bez straha od posljedica, bez ali. Na početku je bio sam, a pragmatičari su čekali u kojemu će se smjeru situacija odvijati, promatrajući sa sigurne udaljenosti. Kada je prije godinu i pol bilo sasvim jasno da je NHR svojom beskompromisnošću mobilizirao ljude, da je samostalno postao pokret u koji se vjerovalo, započet je ciljani proces njegove dekonstrukcije. Promatrači se aktiviraju, preuzimaju i kormilo i priču i posadu te na brzopoteznom i prokušanom receptu tzv. ujedinjenja desnice, čemu je narod iskreno oduvijek težio, grade nove opcije i pokrete. Neki od njih, hvale se, postoje niti 50 dana. Ali NHR se trebao sam ukloniti i odustati od izborne utrke jer su njegovih trenutnih 0,5 posto opasna sabotaža nečijih izbornih rezultata. „Sad sam ja tu, ukloni se da pobijedim“, je li to smisao demokracije i parlamentarizma?

6. Tko su NHR-ovci, birači NHR-a i jesmo li spremni odustati?

Udari na NHR, izvanjski i unutarnji, nanijeli su nam golemu štetu. Nju trpimo i s njom se nosimo zadnjih godinu i pol dana, ali sada je vrlo mjerljiva u spomenutim izbornim rezultatima. Njih nitko ne može negirati, ignorirati ili bježati od odgovornosti. Ponajmanje ja – moja je odgovornost zapovjedna i stvarna i stavljena je na raspolaganje stranačkim tijelima koja će o njoj odlučivati.

Članovi NHR-a su ljudi kojima sam beskrajno zahvalna i na koje sam iznimno ponosna. To su ljudi od kojih je često svaki, u odnosu na svoju blisku svjetonazorsku okolinu, bio pusti otok, doživljavao nerazumijevanje, osude i verbalne napade. To su ljudi koji su na svojim leđima spremno sa mnom dijelili težinu „golemog ega“. Nisu trebali to činiti, ali jesu… jedni u drugima smo pronalazili snagu, uvijek pred očima imajući isti cilj i iste metode dolaska do njega, bez kompromisa. Biti danas NHR-ovac nije popularno, nije oportuno, gotovo je ilegala, nema za to plaće niti bilo kakve osobne koristi, čisti idealizam. NHR-ovci su ljudi koji su ostajući to što jesu pokazali da imaju kralježnicu, odanost i ratnički duh koji Hrvatskoj treba kao i devedesetih.

Trenutni birači NHR-a su pak ljudi koji se nisu dali omesti niti jednom medijskom i anketnom manipulacijom. Ljudi kojima ne trebaju politički prometnici da bi znali cestu i smjer. To su oni kojima HDZ, nakon svega, nikako nije mogao biti izbor, ali nije im izbor ni bilo kakav generički HDZ – istih stavova, istih metoda, istog biznisa, politike kompromisa i lažnog domoljublja. Bila sam sigurna da takvih ima i naša je dužnost bila staviti se na raspolaganje ljudima koji u suprotnome ne bi imali za koga glasati ili bi svoju građansku dužnost obavili u neskladu sa svojim srcem, razumom i savješću. Pokazalo se da im, u sadašnjim okolnostima, broj nije velik. Ali tim više ti ljudi zaslužuju našu zahvalnost, našu ustrajnost i mukotrpan rad, više i jače nego ikada do sada. Pozivam ih da nam se priključe, jer u njima živi duša pravog NHR-ovca!

Onda, odustajemo li, napisala je Bruna Esih na Facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari