Pratite nas

Kultura

Marijanu Živkoviću dodijeljeno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskoga rata

Objavljeno

na

Branitelji ne zaboravljaju žrtve srpske agresije

Marijanu Živkoviću dodijeljeno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskoga rata

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) i Udruga policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata dodijelila je sedamdeset i šestogodišnjem Marijanu Živkoviću iz Vukovara, dragovoljcu Domovinskoga rata, čovjeku koji je u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu izgubio dva sina Marka ( (r. 1959.) i Nikolu (r. 1965.) priznanje – Junak hrvatskog Domovinskoga rata.

Njegov sin Marko, legendarni hrvatski branitelj, nakon izbivanja srpske agresije na Republiku Hrvatsku, početkom listopada 1991. odlučio je kao pilot borbenog zrakoplova MIG-29 u vojnoj zračnoj luci u Beogradu prebjeći u Zbor narodne garde, gdje je odmah po dolasku osnovao i Samostalni zrakoplovni vod u operativnoj zoni Osijek. Najčešće je letio u poljoprivrednim zrakoplovima te u prvo vrijeme zajedno sa svojim suborcem Mirkom Vukušićem prevozio ranjenike i dostavljao oružje i hranu opkoljenom Vukovaru. Proslavili su se i tzv. „bojler bombama“ koje su neprijatelju nanijele puno žrtava. Marko je zajedno sa Vukošićem te dva iznimno hrabra padobranca Ante Plazibatom i i Rade Grivom poginuo na ratnom zadatku kod Otoka (gdje im je podignut i spomenik) prigodom rušenja jednog mosta kako bi se spriječilo daljnje nadiranje neprijateljske vojske prema Vukovaru. Do tada su obavili više od tridesetak borbenih letova te u dva mjeseca izbacili 68 tzv. „bojler bombi“ i 17 sanduka, sa oko dvije tone pomoći, opkoljenom Vukovaru. Oni su prvi hrvatski zrakoplovci poginuli u Domovinskome ratu.

Pokušavajući oboriti hrvatske zrakoplovce, koje je predvodio Marko Živković, srpski su četnici ispalili 16 raketa, od kojih su neke pale čak i u susjednu Madžarsku. Ipak, jedna raketa pogodila je cilj – u noći 2. prosinca 1991. iznad Otoka pokraj Vinkovaca. Tada su pored Živkovića smrtno stradali također hrvatski junaci: Vukušić, Plazibat i Griva. Marko Živković i Mirko Vukušić sahranjeni su istoga dana 6. prosinca 1991. na zagrebačkom groblju Mirogoj. To je bilo junaštvo kakvo se može gledati samo i isključivo u najboljim američkim ratnim filmovima.

Obitelj Živković, Marta i Marijan Živković, živi u Vukovaru. Imali su četvero djece: jednu kćer i tri sina. Kćerka je umrla, a sada im je na životu samo još jedan sin (živi u Zagrebu). Nikola, koje je bio vukovarski branitelj, poginuo je 17. rujna 1991. na Mitnici u Vukovaru. Njegovi posmrtni ostatci još se uvijek traže, tako da otac i majka ni danas ništa ne znaju o njemu.

Hrvatski obrambeni rat odnio im je sve što su imali, za što su živjeli.

Koliko još ima očeva, osim majki, koji u Hrvatskoj plaću i tuguju za svojim neprežaljenim sinovima i kćerkama? Nisu niti očevi od čelika.

Žalosno je tužno i jadno što se o jednom Marijanu Živkoviću zna samo po tome što je prije nekoliko godina, u revoltu, čekićem razbio postavljenu dvojezičnu ploču na zgradi PP Vukovar, za što je (uvjetno) osuđen. A ubojice njegovih sinova i danas se slobodno šeću. Nitko ih ne goni ni optužuje. Živković kaže da ako su mu već ubili dva sina, da su onda trebali ubiti i njega, pa bi im onda možda savjest bila čista. Njegova žrtva i njegove patnje uzdižu se do neba. On ne mrzi, ali i ne oprašta.

Za sve koji smo bili na braniku hrvatske Domovine on je Junak Domovinskoga rata. A to priznanje koje će uskoro primiti u svom Vukovaru od hrvatskih branitelja, kaže, više mu znači nego sva državna i ina odličja.

Kad primi ovo priznanje posvetit će ih svojim sinova, ali i svim njihovim suborcima koji su dali živote i krv za hrvatsku Domovinu.

Ali, dodao je na kraju, da više nikada i nigdje nitko ne će kriminalizirati Domovinski rat, a samim time i žrtva koje su pale od strane srpskog i inog agresora.

Inače, branitelji su ovo priznanje svojedobno već dodijelili majci Kati Šoljić, a ovo je prvi puta da će ga primiti i jedan otac nevino stradalih hrvatskih ratnih junaka.

Da se ne zaboravi!

[ad id=”68099″]

Mladen Pavković,

predsjednik UHBDR91, Koprivnica

Vlado Iljkić,

predsjednik Udruge policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata, Vukovar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

‘Vltava’ – čarobna glazba satkana od uzvišene ljubavi prema naciji, domovini i zavičaju

Objavljeno

na

Objavio

Bedřich Smetana (1824-1884.) otac češke glazbe, utemeljitelj nacionalne opere, skladatelj i dirigent bio je u svojoj 50-oj godini života gluh, tako da na premijeri nije mogao čuti svoje remek-djelo, “Vltavu”, jedinstvenu, čarobnu simfonijsku pjesmu iz ciklusa “Moja Domovina” (“Má Vlast”).

Nije rođen u Pragu (iako se njegovo ime obično veže uz glavni grad Češke), nego u Litomyšlu, malom gradiću istočno od Praga na samoj granici Češke i Moravske, na području na kojemu je službeni jezik bio njemački. Češki je naučio tek kasnije, ali možda je upravo ta odvojenost od materinjeg jezika, pisma i češke kulture u mladom skladatelju i probudila još veću i gorljiviju ljubav prema Rodu i Domovini.

Bila mu je namijenjena sudbina pivara (jer time se bavio njegov otac), ali život ga je odveo na drugu stranu, jer se Bedřich već sa šest godina pokazao vrhunskim glazbenim talentom i nastupio pred publikom na koncertu kao pijanist. Osim klavira, učio je svirati violinu, ali je ipak ostao najpoznatiji po svojim sjajnim skladbama što ih je stvarao najprije zanesen ljubavlju prema ženama koje je volio, a potom i opusom u kojemu je slavio Domovinu, češku povijest i svoju ljubav prema zavičaju.

Ovaj glazbeni virtuoz, dirigent, pedagog i skladatelj, svjetskoj je baštini ostavi dragocjena djela među kojima su najznačajnija:

  • opere “Prodana nevjesta”, “Libuša”, “Dalibor”
  • grandiozni ciklus od 6 simfonijskih pjesama (“Moja domovina”)
  • slavna i čarobna simfonijska pjesma “Vltava”

Uzor Smetani bio je Franz Liszt s kojim je bio i veliki prijatelj, a posvetio mu je i skladbu Šest karakterističnih komada. Na nagovor Liszta Smetana je utemeljio Klavirski institut u Pragu koji ubrzo postaje važno središte glazbenog života. U to vrijeme (do 1856. godine) u Češkoj njegova djela i nisu bila tako poznata. Velike uspjehe postiže tek u Švedskoj (kuda odlazi nakon uvođenja Bachovog apsolutizma). U Göteborgu provodi 5 godina. Postaje poznati i priznati zborski dirigent, pijanist, a utemeljio je i glazbenu školu. Pored svega toga sklada i svoja prva važnija djela (simfonijske pjesme Richard III., Wallensteinov logor i Hakon Jarl).

U Prag se vraća poslije pada Bachovog apsolutizma i radi na utemeljenju nacionalne opere (jer do tada su u Češkoj operna djela izvođena na njemačkom jeziku).

Godine 1866. sklada svoju prvu operu – Braniboři v Čechách /Brandenburžani u Češkoj, a njezina je praizvedba upriličena u Privremenom kazalištu. Ovo je djelo postiglo sjajan uspjeh.

Grandiozni ciklus “Moja domovina” predstavlja jedinstvenu i neponovljivu i snažnu tonsku apoteozu mita i povijesti češke nacije, a cjelokupno djelo Bedřicha Smetane skladna je sinteza nacionalnih i aktualnih europskih glazbenih elemenata upotpunjena savršenim umjetničkim izrazom.

Čovjek ne mora biti Čeh pa da mu srce zaigra kad čuje ove harmonične zvuke koji se tako ljupko upotpunjuju, sljubljuju i stapaju u cjelinu u zadivljujućem, sjajnom i očaravajućem glazbenom remek-djelu što ga može stvoriti samo biće ispunjeno Božjim nadahnućem i žarkom ljubavlju prema Domovini koja se ne da niti može mjeriti nikakvim ovozemaljskim mjerilima.

U svome je Dnevniku na jednom mjestu ovaj veliki skladatelj zapisao: “Ja sam oruđe više sile…jedanput ću u tehnici postati Liszt, a u skladanju Mozart.”

Zaplovimo Vltavom…i uživajmo u krajoliku zavičaja neponovljivog Smetane…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

NEMOJ ME ZABORAVITI!

Objavljeno

na

Objavio

Napisat ću dio priče,
samo kraj će sretan biti
i sad čujem kako viče:
NEMOJ ME ZABORAVITI!

Heroj Domovinskog rata,
kojeg crna zemlja krije,
čekala je sestra brata,
vratio se nikad nije!

Čekala je majka sina
i brisala suze s lica,
uze joj ga Domovina,
pokri sveta trobojnica!

I otac ga ček’o dugo
al morao je jedno znati:
slomit ćeš mu srce tugo
pa ga neće dočekati.

Ali će ga zagrliti
u kraljevstvu Božje sreće,
tek će oni sretni biti
tu gdje tuga ući neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari