Pratite nas

Kolumne

Marin Miletić: Mržnja koju velik dio medija širi prema Željki Markić je prestrašna

Objavljeno

na

Riječki teolog, vjeroučitelj, skaut, košarkaš i kolumnist Novog lista, Marin Miletić, također se oglasio na temu napada na dr. Željku Markić na svom blogu Riječanin.com. Marin svakodnevno objavljuje postove na društvenim mrežama i vrlo je omiljen među mladima. Otac je dvije kćeri.

Također sudjeluje u radu medija Riječke nadbiskupije, a okuplja i mlade u udruzi Zdrug katoličkih skauta Hrvatske, sa sjedištem u pastoralnom domu bl. Alojzije Stepinac u Driveniku.

Cijeli tekst “Pas Željke Markić spava mirno” možete pročitati ovdje:

MOŽE LI PAS POSTATI ČOVJEK

Otprilike smo upoznati žalosnom činjenicom paljenja sirotih žena koje su bili optužene od vlasti i uz nažalost slaganje i potporu dijela kršćanske hijerarhije katolika i protestanata završile na lomači. Sa sarkastičnim suđenjem bez prava na pravednu obranu, samo s tužiteljima koji su već unaprijed donijeli presudu, a za javnost su organizirali predstavu ne bi li tu istu javnost uvjerili u ispravnost vlastitih odluka – paljenje žena po javnim trgovima. Danas je sve puno perfidnije, uloge su se promijenile. Kršćani su nanovo proganjani, iza kulisa predstava stoje režiseri linčovanja svih onih koji se drznu javno iskazati vlastito mišljenje, koje se razlikuje od njihova.

Lomače su medijske, vatra je, usuđujem se reći, gotovo jednako opasna. Tamo si izgubio život i došao ispred Gospodina kojeg je jako žalostilo ludilo sumanutih mučitelja. Danas si spaljen na medijskoj lomači, javno difamiran, klevetan, marginaliziran, posut katranom mržnje i obljepljen perjem kvazi katoličkog fundamentalizma. Jer, ti opsjenari ne trpe zdravu nauku, odbacuju Isusa Krista i reže, da dobro ste pročitali, reže na svaki pokušaj medijskog probijanja nečega što donosi ugrozu njihovim obmanama. Možete li zamisliti, u paralernom univerzumu, da se digne medijsko linčovanje na urednika nekog dnevnog lista, a kamoli na vlasnika,  jer, eto, u njegovim novinama je novinar napisao bljuvotine o Crkvi, vjeri, o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima? Naravno da ne možete. Jer, kada ta druga strana jednog jednoumlja iskazuje svoju netrpeljivost prema Isusu i Crkvi, Domovinskom ratu, onda su oni progresivni, moderni, otvoreni. Kada pak neka druga strana misli da ima pravo misliti drugačije – nastupa javno histeriziranje, neartikulirani subjektivni ispadi koji se plaše suočiti s drugačijim mišljenjem. U nedostatku sile argumenta oni koriste argument sile. Žalosno, zar ne?

ŠTO S TIM ŽIVOTINJAMA

Ne mogu ne napisati da se ne slažem s dijelom tekstova koji izlaze na portalu narod.hr. Jednostavno govoreći, pripadam onim ljudima koji drže da i u trenutku isticanja istine, ona se mora moći reći više s ljubavlju. Meni osobno sve je to malo (pre)sirovo. Barem, za moj ukus. No, legitimno pravo svakoga je napisati što misli o temi o kojoj želi misliti što hoće, sve dok ne poziva na ubijanje ili neke druge oblike mržnje. Nedavno je na portalu narod.hr izašao jedan tekst o životinjama i promišljanje novinarke Ane Todorić je li mjesto životinjama u krevetu.

Pustimo sada kvalitetu navedenog teksta, miješanje krušaka i navodnjavanja uzbekistanske visoravni, barem se meni tako čini, u tekstu koji je mogao biti puno kvalitetnije napisan. No, legitimno i demokratski je da bilo tko napiše što god želi. Pa i to da želi u svom krevetu spavati s rozim jednorogom, shvaćate li? Ili da pak misli da su pande najodvratnije životinje na svijetu. To što su pande preslatke meni, tebi, ovima i onima, a toj osobi su najodvratnije, temeljno pravo svakoga je tvrditi što želi pa makar to bila i najveća glupost na svijetu iz našeg kuta gledišta. Da podcrtam: potpuno je legitimno novinarki portala narod.hr napisati da ona drži kako životinjama nema mjesta u kući, a pogotovo ne u krevetu. Potpuno je legitimno pritom na tu temu vezati i istospolne zajednice, iako je meni osobno sve to malo čudno, da se blago izrazim, ali to je njezino pravo. Onemogućiti joj to pravo, pritom je teško diskreditirati, pozivati na odstrel to mogu samo nacisti. A to se danas događa. Dobro, to mogu i komunisti, pa bih skoro napisao i to se danas događa.

Mržnja spram Željke Markić je prestrašna. Ima nešto dijabolično u toj mržnji koja organski izlazi iz svih pukotina našeg društva i ne može se sakriti u javnim ispadima. Histerično tako ima ispade poznata radijska voditeljica na Otvorenom koja se potpuno subjektivno priklonila mrziteljima i mrtva hladna ne reagira, već dopušta mržnju kada  slušatelj u eteru emocionalno rastrojen vrišti huškački da bi se radije valjao u govnima, s galebovima, s muhama u krevetu nego s Željkom Markić. Neki bi stvarno mogli iskoristiti blagodati našeg zdravstvenog sustava i besplatno posjetiti odjel psihijatrije. Čisto da im bude bolje. Pod vodstvom lijevih i isključivih medija opet je Željka kriva za – sve. Pazite, u ovom slučaju navedena nije niti autorica nekima spornog teksta!? No, to ne zanima suce našeg vremena.

Valjaju se oni tako, razni: pretili i atlete, vrhunski borci i propali političari poput Filipovića, svi oni željni pet minuta reflektora slave, razgolićeni mladci i žene… svi se oni valjaju po svojim krevetima radeći selfije s vlastitim ljubimcima šaljući difamacijske poruke Željki Markić. Ako su već svi oni netrpeljivi prema onima koji imaju drugačije razmišljanje, ako već svi oni pokazuju isključivost koja žalosti,  zašto pak đonom u glavu udaraju nekoga tko uopće nije niti autor teksta? Razlog je provizoran: oni, barem se tako čini, mrze sve različite koji se ne uklapaju u njihove kalupe naprednjaštva. Žalosti i taj oblik primitivizma i nezrelosti hrvatskih medijskih djelatnika kojima je fora i kul sprdanje s temom udovica hrvatskih branitelja, ali kada im netko napiše drugačije mišljenje o, kako vidimo, na primjer spavanju životinja u krevetu, odmah krene lavina uvreda, notorne mržnje kakve se ne bi posramili najveći zlikovački sustavi prošlosti. To dovoljno govori o svima: ustvari to govori o jadnosti svih onih koji su demokratični samo u okruženju svojih istomišljenika. Kako površno i nezrelo. Kako jadno. I kako, po demokraciju, opasno.

LJEPOTA ŽIVOTINJA

Životinje su divne. O Bože koliko li ih ja volim. Oduvijek sam okružen životinjama. Psima, mačkama. Katolički skaut sam, uživam u prirodi, u očuvanju prirode i očuvanju životinjskog svijeta. Bog nam je dao životinje da se skrbimo o njima, a kućne ljubimce da nam donose radost u život, da se kroz igru i suživot razvijamo i uveseljavamo. Jesu li životinje jednake čovjeku? Jednake ne, ali vrlo slične. Kako su nam znanosti pokazale čovjek je dio životinjskog svijeta i dijeli neke zajedničke karakteristike poput empatije, ili svijesti o pravednost i s drugim visoko razvijenim životinjama.

Ali čovjek iako zajednički dijeli ove kapacitete s drugim životinjama ipak posjeduje one sposobnosti što mu omogućuju naziv krune stvaranja. Tako je čovjek, muškarac i žena jedino biće na našem planetu sa sposobnošću uspostaviti svjestan i slobodan odnos ljubavi i povjerenja sa Stvoriteljem svemira. Ali ne samo s navedenim već i s voljom ući u taj odnos i u njemu živjeti i živjeti zauvijek, kako svi vjernici prihvaćaju, živjeti kao besmrtnik. Polog je to vjere, svakako, ali nešto što niti jedna životinja za sebe ne može reći. I u tome je nenadmašna veličina čovjeka.

On je homo religiosus. Ta religiozno-moralna svijest o sebi, sposobnost biranja između zla i dobra, odluka u slobodi za dobro unutar perspektive vječnosti te ustrajanja u njemu čak i pod cijenu vlastita života – to je ono što nas razdvaja od životinja ne kao linija razgraničenja i odvojenja već kao posljednja stepenica u razvoju života. Kako kršćani kažu, kruna stvaranja. I zbog tog razloga ne može se izjednačavati čovjeka i životinju. Osobito ne u kvaliteti odnosa kojeg je moguće uspostaviti. Mačka ili pas ili čimpanza ne mogu zamijeniti ljudsko biće, čedo ili ne – ma koliko mi to ponekad htjeli. Jer čovjek uvijek ima svoje „ja“ svoje „ne“ i „da“. I u tome leži problem.

Mačka i pas nam idu niz dlaku, čovjek često ne. Možda je lakše s mačkom i psom, ali nije i kvalitetnije. Nije izazovnije, nije veća nagrada….Ali u tome je veličina i drama ljudska. Učeći se živjeti s drugim čovjekom mi se učimo živjeti s Bogom. I suprotno vrijedi – odbacujući život s čovjekom mi se uskraćujemo u mogućnostima ostvarenja našeg odnosa s Bogom.

Iako su i ljudi dio životinjskog svijeta ipak je čovjek taj koji je besmrtan sposoban uspostaviti odnos ljubavi i povjerenja sa svojim Stvoriteljem.  Za svakoga kršćanina ovo bi trebalo biti jasno, kao što nam je jasno da je sada siječanj, ili pak kao što nam je jasno da letjeti možemo avionom, a nikako bacajući se s vrha Učke i očekivati da ćemo raširenim rukama doletjeti do Londona.

Nama se ovo potonje ne mora sviđati, ali to ne umanjuje činjenicu da je to istina. Dakle, ne smijemo, osim ako nismo fašisti, nacisti i komunisti, braniti drugima pravo na njihovo razmišljanje. Bez obzira koliko nam se navedeno ne sviđa. Osuđivati čovjeka, bilo kojega, poticati mržnju, vrijeđati, jer ne misli poput nas samih je notorna nezrelost kakvu ne bi smjeli imati čak niti sedmogodišnjaci. Ovaj facebook terorizam u kojem ekipa koja ne podnosi slobodu napisane ili izgovorene riječi trči da prijavi i banira svakoga tko ne sjedi s njima u istom loncu je notorno jednumlje i jedan od najvećih oblika ekstremizma. Za sada ne tuku. Vjerojatno zato jer za sada to ne mogu činiti.

Naši branitelji ginuli su u Domovinskom ratu za slobodu. Dopustimo drugima izraziti vlastito mišljenje, bez obzira koliko se mi s tim mišljenjem ne slagali.

Marin Miletić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari