Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Papa Franjo dolazi u rodno mjesto kraljice Katarine

Objavljeno

na

Kad čovjek sluša ovu laganu pop-glazbu, pa i tu se zna naći slučajno neki stih koji je izvanredan.

A tko to može opet uraditi nego genijalni Tonći Huljić i njegova žena Vjekoslava. U pjesmi paradoksalnog naziva Bižuterija koja asocira na kič i nešto trivijalno pojavi se stih „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”.

Sve u jednom, žena, majka, kraljica

Ovaj tjedan su obilježile tri žene o kojima ćemo pisati, i pokušao sam naći neku prigodnu pjesmu ili pjesnika koji o tome piše. Nemoguća misija, jako je teško bilo to naći, možda će čitatelji poslije ove kolumne poslati nešto tome prigodno. Da netko obrađuje suvremenu ženu, a to suvremeno počinje od početka industrijske revolucije, kada je žena morala biti sve u jednom, i žena, i majka, i kraljica. Kad ovo kažem kraljica, mislim da je morala početi raditi izvan kuće, početi zamjenjivati ulogu muža koji je uvijek u toj povijesnoj hijerarhiji bio lovac, onaj koji donosi hranu, ulov ili novac u obitelj. I to je jako teško izdržati, da u istom trenutku budeš žena koja je privlačna, koja je lijepa, koja je predmet pažnje muškaraca, i da budeš majka koja rađa djecu i brine za obitelj, i treće da brine o egzistenciji svoje obitelji. S tim problemom je zapadna civilizacija suočena već skoro 150 godina, a mi Hrvati i naše Hrvatice već više od 500 godina, da ne kažem tisuću godina od pada Hrvatskog Kraljevstva, kad su naše žene ostale majke udovice, same su morale zamjenjivati ulogu muža. Vratimo se u noviju povijest, pa poslije Prvog i Drugog svjetskog rata koliko je hrvatskih udovica ostalo, koje su morale i hraniti djecu i raditi, i biti majke i žene, a i očevi. A isto u onom bivšem komunističkom društvu Hrvati nisu mogli sami zaraditi za svoju obitelj, a i sada je nažalost skoro tako, moralo se ići u inozemstvo i ta odvojenost, gdje je žena ostajala i čekala, a muž je donosio novac, i obrnuto. Ali takva nam je povijest, a mi smo se navikli boriti. Naše žene su uvijek čuvale ognjišta i dostojanstvo obitelji, i nije bez razloga ona narodna poslovica „Žena drži tri kuta kuće”, a ja bih rekao sva četiri.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić rođena Mostarka

E sada prva koja je to bila. I 540 godina nakon njezine smrti, njezino djelo još živi i počinje se polako ostvarivati njen san, to je naša rođena Mostarka, kraljica Katarina Kosača udata Kotromanić, posljednja majka kraljica Bosne koja je nakon pada Bosne i Hercegovine pod Turke izbjegla u Vatikan i pokušala tamo preko raznih diplomacija povratiti svoju otetu djecu Katarinu i Zigmunda. Jedanaest godina je to pokušavala po raznim veleposlanstvima i konzulatima u Rimu i nije uspjela. Na kraju pred smrt, kad je vidjela da za života neće moći vratiti djecu, mač bosanskog kralja njezina muža Stjepana Tomaša je ostavila Vatikanu, tako ako se ikad vrate njihova djeca i ako se vrate na katoličanstvo, da se tek onda mogu vratiti na prijestolje kraljevine Bosne. Franjevci je, jer je ona bila franjevačka trećerednica, slave kao blaženu kraljicu Katarinu. Zanimljiv je podatak, ako je za ikoga važilo ovo, žena, majka, kraljica, onda je to kraljica Katarina, Bila je visoka 178, prelijepa, ima autentičan portret talijanskog umjetnika Belinija. I nju su čuvala četiri Bosanca duge plave kose visoka dva metra. I da bi čitatelj imao usporedbu kakva je to senzacija bila kada se oni pojave na raznim dvorima u Europi, tada je prosječan srednjovjekovni vitez bio visok 165 centimetara. Kad se pojavi ta divota, to dostojanstvo, bila je velika senzacija. Od ljepote i dostojanstva, ali džabe ništa nije pomoglo. Molitve su pomogle i ovih dana smo svjedoci jednog povijesnog susreta, hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s papom Franjom u Rimu, gdje je izgleda ugovoreno da će Papa iduće godine posjetiti Bosnu i Hercegovinu. I kako kaže Božja providnost i zdrav razum da će ovaj put posjetiti one predjele gdje je rođena kraljica Katarina, Mostar i Hercegovinu, preciznije Blagaj, i tamo gdje se udala i odakle je vladala u središnjoj Bosni, odnosno grad Bobovac. Čekali smo 540 godina, ali dođe taj dan, znači nijedna molitva neće biti uskraćena ako to žarko želimo.

Molimo se i živimo za taj dan sljedeće godine. I duboko se nadam da ćemo pjevati pjesmu „Ovo je dan što ga stvori Bog”. Mogu samo reći što me je oduševilo od našeg predsjednika dr. Dragana Čovića koji sve više izrasta u vrsnog državnika. Još da iza njega stoji neka jača država, ja ne znam gdje bi mu kraj bio. Oduševio me potez koji čak po stilu podsjeća na specifičan stil pape Franje. Svakom katoliku kršćaninu, a nas je više od milijardu u svijetu je san rukovati se s papom, i živi se za to. Iako je to bio državnički posjet, a ljudi po političkoj funkciji dolaze tu, ovaj put je u državni protokol uveo dvije jako vrijedne i samozatajne osobe, svog vozača Kiću – Izidora Mikulića i legendarnu tajnicu ureda HDZ-a Miljanu Glamuzina, to dvoje ljudi je faktički 24 sata s predsjednikom Čovićem, ja ne znam da bi on mogao bez njih dvoje normalno funkcionirati. To me stvarno oduševilo. Znači predsjednik ne samo što ima pamet, stil i politiku u malom prstu, nego ima i prekrasnu kršćansku dušu. Molimo se i pripremamo za povijesni događaj da nakon 14 stoljeća jedan papa dođe u svetu Humsku zemlju Hercegovinu.

Rektorica prof. dr. Ljerka Ostojić – lavica s Neretve

U nedjelju sam na HRT-u gledao popularnu emisiju Damin Gambit od Elizabete Gojan i bila je gošća naša rektorica mostarskog Sveučilišta prof. dr. Ljerka Ostojić. Ono što je ona govorila, mi to svi znamo o njoj, ali je dobro da sazna šira hrvatska javnost, tko živi u Mostaru, tko živi u Hercegovini i kakve institucije tu djeluju. Jer ovih proteklih 20-ak godina preko hrvatskih medija od nas su napravili neke rigidne fašiste, kriminalce, i naša lavica, jer kad Ljerka nešto uzme, to je lav s Neretve, jer ona je dijete Mostara rođena na Carini uz rijeku Neretvu i spremna je za svoj grad, za svoj narod, svoju vjeru, a i za dostojanstvo svih ljudi, neovisno o njihovu podrijetlu i identitetu, ako treba i poginuti. I ona je imala ne tako tragičnu sudbinu kao kraljica Katarina, ali je i ona morala bježati iz Banje Luke sa svojim mužem i djecom i vratiti se u Split, pa u Mostar, gdje je jedan od utemeljitelja Medicinskog fakulteta, kasnije i Sveučilišta koje je ključna institucija za Hrvate u BiH, kao suverenog i konstitutivnog naroda koji tu živi 14 stoljeća. To je žena za koju vrijedi ona „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”, uvijek je dostojanstvena, majka dvoje prekrasne djece, vrhunskih intelektualaca i što uzme, od profesorice anatomije, do dekanice, i sada rektorice, ona to radi 24 sata i radi to savršeno. Još da je drugi odnos snaga i da su uređeni zakoni u BiH o visokom obrazovanju, ja bih sada potpisao da bi Ljerka Ostojić naše sveučilište dovela u rang među 100 najboljih u Europi i svijetu. Pored svih podmetanja koja nam dolaze od središnje vlasti u Sarajevu, Sveučilište se drži i Klinička bolnica koja je u sklopu njega i postaju zaštitni znak Mostara i Hercegovine, i BiH, zahvaljujući našoj rektorici „lavici s Neretve”, našoj Ljerki Ostojić. I u cijeloj emisiji najmanje je pričala o sebi, najviše o Sveučilištu, mladima, o ulaganju u mlade, a nemamo mi brige kada Ljerka uzme nešto to će biti savršeno ili nikako.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović

U ponedjeljak nam je gošća ovdje u Mostaru bila kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Kako kaže Ćiro Blažević, „ne samo da je pametna, pa ona je i prelijepa”, a uskoro i naša buduća predsjednica. Bilo je prekrasno, i predstavljanje i sve što se događalo u Kosači. Mene uvijek dojmi, kad zapjevaju žene Cimljanke koje su je prve dočekale, kad one zapjevaju ja odmah zaplačem i ja ih obožavam. Kolinda, prava žena iz naroda, iz Grobnika, malog mjesta kod Rijeke koja je sve u svom životu, za razliku od drugih kandidata postigla svojim trudom, uvijek je imala te sposobnosti pozitivnog vođe koje su joj od Boga date, govori četiri jezika, majka je dvoje djece, ima međunarodno iskustvo, idealna za novu predsjednicu Republike Hrvatske. Ja ne znam jesmo li mi Hrvati zaslužili da imamo takvu predsjednicu. Ali nadamo se uz Božju providnost da će to postati, jer komunisti su prejaki u Hrvatskoj, ta mržnja prema katoličkom i hrvatskom u RH je nevjerojatna. I zato pouzdajmo se u dragog Boga, a i u našu Ameriku da podrži Kolindu na toj političkoj europskoj i svjetskoj sceni. Ponosan je čovjek kad vidi na najvećoj svjetskoj razini s Obamom i Merkel priča tvoja predsjednica, ne znaš je li pametnija, ljepša, to je to žena, majka, kraljica.

kolinda umag

P.S. Umalo da zaboravim. Moja žena, majka kraljica, moja Jelena koja je inače podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske je neki dan nakon 14 godina braka skuhala raštiku. Odmah da razjasnimo nije bilo do nje, ja to nisam volio, a sve što sam stariji sve me ono vuče što je naše iskonsko, hercegovačko, a to je raštika, pored blatine i žilavke, raštika je zaštitni znak nas Hercegovaca. Raštika je izvanredno uspjela i jeli smo je dva dana. A to spominjem zbog dolaska pape Franje i moramo se dobro pripremiti, jer sramota bi velika bila ako na meniju ne bi bila raštika, jer prvi papa Franjo bi to pitao. I ne smijemo zaboraviti da je njegov osobni ispovjednik bio fra Berislav Ostojić iz našeg Brotnja. A Hercegovci su rasuti po cijelom planetu Zemlji, od Australije, Južne i Sjeverne Amerike, Europe, a u svakom vrtu svakog Hercegovca je raštika, tako je Papa to probao i vidio da je to najbolje jelo na svijetu, i zato raštika, kod svakog pravog Hercegovca ako nije u bašti, onda je u zamrzivaču, i čekajte Papu, jer nikada se ne zna u koji će čas banuti.

I sada za kraj našao sam pjesmu koja je približno našoj tematici, još jednog Hercegovca Antuna Branka Šimića koja piše o počecima te lažne emancipacije žena, a pjesma se zove „Žene pred uredima”.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: ŽENE PRED UREDIMA
O Bože,ako jesi,vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom k* o u snu obaziru se
k* o na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se na smrt prepadne i smete
kad prozovnu je i pred njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
iI ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
-što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se,posumnjavši i u te i u pravdu
i da će itko ikad odatle ih spasti-
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih,ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde?I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena,u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisiti među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

Piše: Marin Topić/pogled.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Kažnjenička bojna i preudaje u Saboru

Objavljeno

na

Objavio

U spojenim posudama SDP-u i HDZ-u trenutačno se odvijaju suprotni procesi. Jedni se u Saboru osipaju i žele srušiti vođu, a drugi se podebljavaju otpadnicima sa svih strana i natječu u iskazivanju potpore Najboljem i Najpametnijem.

Neuspjelo pokušavanje rušenja Bernardića već se mjesecima odigrava javno, poput neke reality sapunice, dok se mutni proces Plenkovićeva ostajanja u igri odigrava tajno, zakulisnim igrama o kojima možemo samo nagađati.

SDP je napustio koalicijski partner HNS kojeg su sami uvukli u Sabor pa su ispali naivni rogonje, a HDZ-ovci su sebe uvjerili da su superinteligentni osvajači iako dugoročno nije sigurno tko je takvom preudajom HNS-a dobio, a tko izgubio.

SDP ni milimetra ne odustaje od ideologije, još naklapaju o antifašizmu i ustašizaciji Hrvatske, dok se Plenkovićev HDZ potpuno ispraznio od političkog i vrijednosnog sadržaja, štoviše sve više postaje novi okvir za održanje lijevo-liberalne kulturne hegemonije.

Današnja događanja u SDP-u još jednom potvrđuju tezu kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Na samim počecima te partije u borbi za čelnu poziciju doslovno su padale glave, u zlatna drugarska vremena kad je Broz usred staljinističkih čistki u Moskvi otkucavao tadašnjeg partijskog čelnika Gorkića i ostale drugove šaljući ih time u sigurnu smrt, dok se sam uspinjao na njihovo mjesto.

U usporedbi s tim danima, današnji pokušaj skidanja nepopularnog Bere djeluje kao farsa, a unutarpartijska borba za vlast više podsjeća na antički boj žaba i miševa negoli na kakav tragični obrazac.

Mediji već mjesecima izvještavaju kako Bernardić samo što nije pao, štoviše, prošlog tjedna već su ozbiljno raspravljali o tome hoće li ga naslijediti Komadina ili Borzan, a onda se ništa od toga nije dogodilo.

U medijima bi trebalo uvesti dodatnu rubriku, između vremenske prognoze i sporta, o stanju smjenjivanja Bernardića ili, dok se nešto ne dogodi, držati natpis: Beru još nisu smijenili, a kad će, ne znamo.

Ta čudna situacija rezultat je diskrepancije između formalne moći u stranci koju ima Bernardić koji je kao dobar Bandićev učenik mlad usvojio ključna birokratsko-partijska znanja, ukratko zna kako stranka funkcionira i kako se unutarpartijskim rudarenjem ostaje u sedlu, i lijeve bulumente, od medija i javne scene do saborskih zastupnika koje je naslijedio došavši na čelo stranke nakon izgubljenih izbora, a koji ga iz nekog razloga, premda još nije dobio priliku okušati se na parlamentarnim izborima, žele smijeniti.

Oni bi ga srušili, ali ne uspijevaju, on bi ih počistio, a ne može. Trakavica oko smjenjivanja Bernardića u medijima je postala neka vrsta domaćeg pandana opozivu Trumpa koji, eto, samo što se nije dogodilo.

Naši kukavni prepisivači globalnog fake-newsa uvjeravaju nas već drugu godinu kako predsjednik Trump samo što nije pao. U međuvremenu američka ekonomija cvjeta, Trump održava obećanja, širi biračko tijelo na skupine do sada pretplaćene na glasovanje za demokrate. Ukratko, ako ga zdravlje posluži, bit će još šest godina predsjednik Amerike s dobrim izgledima da još osam godina nakon njega to bude kći Ivanka. Do tada će ovi možda i srušiti Bernardića.

U međuvremenu se SDP-ov saborski klub opasno tanji. Prvi partijski otpadnik bio je Tomislav Saucha koji je lani, u vrijeme kad je od USKOK-a optužen za lažiranje putnih naloga i podizanje fiktivnih dnevnica, svojim čudesnim preletom Plenkoviću spasio HDZ-ovu većinu. Ta akrobacija potaknula me na kreativnu reformulaciju Arhimedova zakona koji bi u Hrvatskoj 2018. zvučao ovako: Tijelo političara uronjeno u probleme s pravosuđem istiskuje onoliku količinu ljubavi prema Plenkoviću i privrženosti njegovoj većini koliko je olakšanje njegovih pravosudnih problema.

Pravosuđe je, bez sumnje, najveći hrvatski problem. Čini se da ladice u DORH-u danas više od bilo čega utječu na politička savezništva i održavanje većine. Plenković okuplja oko sebe svojevrsnu kažnjeničku bojnu koja ga održava u političkom životu. Dirljivo je vidjeti kako oko njega stoje Saucha, Glavaš, Kalmeta, Bandić i niz drugih likova pod pravosudnom sjenom.

Situacija s HDZ-om i partnerima podsjeća na modificirano kozaračko kolo, u kojem ukrštenim rukama svatko svakoga drži za jaja, svi se boje i samo je pitanje dana kada će se ravnoteža straha poremetiti i netko prvi stisnuti, a onda nastaje opći jauk. Saborsku većinu na okupu drži strah. Neke strah od zakona, a neke strah od društvene marginalnosti ako ostanu izvan politike. Za takav politički milje idealni su ljudi s greškom ili ljudi bez svojstava. Prvi jer su ucjenjivi, drugi jer nemaju nikakvih sposobnosti i znanja, dakle nikakvih mogućnosti za ozbiljnu karijeru izvan stranke i politike.

Najsigurniji Plenkovićevi saborski saveznici, ali i najveći protivnici prijevremenih izbora, stoga su oni poput HNS-a, Sauche i sličnih za koje sljedeći izbori znače politički kraj. No postoje i neki racionalni razlozi koji bi Plenkovića mogli nagnati na rizik prijevremenih izbora. Prvi je da ih održi po starom Izbornom zakonu koji mu ide u korist.

Teško će zaustaviti referendum o promjeni izbornog sustava. Eventualnom muljažom oko prebrojavanja potpisa oligarhija riskira ulicu, a nema nikakvog suvislog objašnjenja zašto bi Ustavni sud oborio referendumska pitanja, posebno prvo jer je nezamislivo što bi to moglo, i uz najnategnutije tumačenje, biti neustavno u tri preferencijalna glasa ili elektroničkom i dopisnom glasovanju, čega se oligarhija najviše i boji.

Zatim, plenkistima kao eurofanaticima ne ide na ruku ni razvoj situacije u Europi, što bi se već moglo vidjeti na izborima za Europski parlament na proljeće, a kulminirat će na sljedećim izborima u Francuskoj i Njemačkoj. Jesu li naši euroni čuli za Brexit? Ili za to da je Macron na povijesno najnižoj razini popularnosti nekog predsjednika u ovoj točki mandata, da Nacionalna fronta dijeli prvo mjesto kao najpopularnija stranka u Francuskoj?

Znaju li da je AfD po anketama već sada najjača stranka na istoku Njemačke te da je pretekao SPD i postao druga stranka na razini cijele države? Znaju li da je potpuno potopljen stari euronski lijevi i desni centar u Italiji? Dubinski se mijenjaju stvari u cijeloj Europi i uskoro bi se moglo dogoditi da naši “bruxelleski ćate” više nemaju kome biti ćate. No oni se ponašaju se kao da je to još uvijek jak i neupitan EU od prije petnaestak godina kad su počeli naši pristupni pregovori pa kao glavno obećanje nude Hrvatima uvođenje eura i ulazak u Schengen.

Odlijepili su od stvarnosti, a Plenković podsjeća na tragične duvanjske gangaše ponosne na činjenicu – Berlin pao, Roško Polje nije. Europarlamentarni izbori će im, dakle, dodatno delegitimirati temeljnu vanjskopolitičku priču, i to bi trebali imati na umu. Dodatan razlog za raspisivanje prijevremenih izbora, ako razmišljaju trezveno, jest i mogući neugodan rasplet Agrokora i Uljanika u bliskoj budućnosti, prije čega bi im bilo bolje pokušati dodatno se učvrstiti na vlasti, dok još mogu.

Posebno je zanimljiva pozicija dijela saborskih zastupnika HDZ-a koji se nisu ni u čemu suprotstavljali Plenkovićevoj volji, ali nisu ni “njegovi ljudi” pa se srednjoročno nalaze u bezizlaznoj situaciji. Neće biti na listama za sljedeće izbore, a pristajanjem uz ovakvu većinu kompromitiraju sebi bilo kakvu mogućnost dalje političke karijere u nekom drugom okviru ili u nekom hipotetskom HDZ-u poslije Plenkovića, kojem bi bili balast.

Imaju li oni dovoljno snage da se u zadnji tren suprotstave Plenkoviću i spase vlastite karijere? Za svaku HDZ-ovu, ili partnersku mu ruku koju izgubi – od Hasanbegovića, Esih, Zekanovića, sutra možda Milinovića itd., Plenković dobiva najmanje po jednu iz SDP-ove koalicije. Privukao je HNS, Sauchu, Ronka, a sad navodno i Milanku Opačić, koja na pitanje hoće li se nekome prikloniti zagonetno odgovara: “Ja sam se tek razvela, a vi bi mene već udavali. Strpite se malo.” Za razliku od nje, Ronko se već otvoreno preudao za Plenkovića.

Ako ova Vlada izdrži još dvije godine, ovom dinamikom prelijevanja iz jedne spojene partijske posude u drugu, moguće je zamisliti kako će s vremenom većina zastupnika HDZ-a prestati podupirati Plenkovićevu većinu, ali će je podupirati svi SDP-ovi i HNS-ovi. Time bi on de facto postao vođa ljevice u Hrvatskoj i ispunio Milanovićevu tezu kako “Plenković više pripada u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ“. Ono što je zajedničko HDZ-u i SDP-u protivljenje je bilo kakvim stvarnim promjenama.

Stoga se zajedno grčevito bore protiv promjene Izbornog zakona. Zadržali bi pod svaku cijenu ovu igru spojenih posuda. Razlog više za poželjeti prijevremene izbore koji bi ih natjerali u veliku koaliciju i izveli stvar na čistac. Bolje je da se taj korak ubrza i da se ne gube još dvije godine jer tek kad konačno padnu jedni drugima u veliki koalicijski zagrljaj, počet će prava politička borba za stvarne promjene u Hrvatskoj.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Trenutna situacija u Hrvatskoj je moralno dno političkog trgovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Objavljeno

na

Objavio

Jednako kao i uoči  Drugog svjetskog rata, kad je govorio bl. Alojzije Stepinac, golema neizvjesnost i prijetnje zla su nad europskim narodima, nad hrvatskim narodom zbog svoje polovične slobode pogotovo, a Crkva, bilo riječima Stepinca, riječima Kuharića ili Bozanića, govori – svome živome narodu i ne vidi se izvan naroda. Crkva su hrvatski ljudi.

“Čuj, Izraele” (Pnz 6, 4), uskliknuo je kardinal Josip Bozanić čuvenu uzrečicu biblijskog proroka, izravno aludirajući na današnju gluhoću i nijemost u Hrvatskoj, u svojoj propovjedi prigodom 287. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu. Dogodilo se to nazad desetak dana, 9.rujna

I, čuje li Hrvatska?

Gledajući mainstream medije, gromoglasno šuti. I, tu i tamo reži.

Jeka govora katoličkih medija i novinara je tiha u sveukupnom prostoru, tiša ne može biti, koliko god govorili, jer je Hrvatska nasjela na agendu da izvan crkvene organizacije i organske veze s isntitucijom, ne smije biti i nema kršćanstva. Kao da se vrijeme zamrznulo u osvit devedesetih. A upravo o tome govori Bozanić.

Hrvatska koju vidimo govori, zaglušujeće govori do nerazgovjetnosti.  I, riječi postaju buka, slušatelji gluhi.

Gluho kolo nasuprot poruka zagrebačkih kardinala

Govori Hrvatska koja bi trebala šutjeti, jer nema što reći, i slušati – jer ima što čuti a neće, a ona koja ima što reći, nema gdje govoriti, pa milijuni ostaju izloženi histeričnoj buci, i – gluhoći.

Ona Hrvatska, kojoj se toliko puta obratio upravo Bozanić tjekom zadnjih godina, s gotovo  istim dramatičnim porukama, s istoga mjesta s kojega su se Hrvatskoj i svim njenim, Tuđman bi rekao, stališima, poglavito onima čiji govor utječe na hrvatske živote, bio govor osvajača, bio okupatora, bio njihovih slugu, ili bio govor navodnih ili stvarnih hrvatskih upravljačkih elita, obraćali prije Bozanića, Kuharić, Šeper, ili Stepinac. Govorili su uvijek kroz hrvatsku povijest zagrebački nadbiskupi, kardinali, i u Mariji Bistrici, i u svetištima i katedralama diljem Hrvatske, govorili su nijemima i gluhima, a nikada nije bilo kao danas, više onih koji mogu, i čuti i slušaju, i govoriti i govore.

Zašto bi onda Bozanić uskliknuo “Čuj, Izralele” i ima li to smisla?

Pa pogledajmo umjesto odgovora, one koji govore i ono što govore danas u Hrvatskoj.

“Viteško” i autentično kršćanstvo u politici

Možemo čuti da “nitko neće meni određivati“, zatim da “sam ponosni vitez jeruzalemskog groba i ponosno glasujem za Istanbulsku konvenciju“, zatim da “ulica (narod) neće voditi državnu politiku“, zatim da “će institucije (koje stvaraju probleme) rješavati probleme“, zatim “demokršćanstvo (puno metastaza) je naše obilježje“, zatim da “mi pišu tolike anonimne vjernice (može li se biti anoniman vjernik) i podupiru rodnu ideologiju“, zatim da “su se dogodili nekakvi ratovi nazad 25 godina“, zatim možemo pročitati da je Vlada nešto odlučila, iako vidimo da ministrica Divjak laže,  zatim da je “javni (kineski, ruski, turski?) interes istražiti zločine i kazniti zločince” kao da je žrtva javnost i zločinac javnost, a ne ljudi, a ne hrvatski narod u cjelini, zatim da Hrvatska napreduje (u svemu izuzev u ljudima) i da je vlada uspješna, iako nestaje očigledno i mjerljivo  hrvatskog naroda. Sve to možemo i čuti i vidjeti, i o tome govoriti. I sve to ljudi kojima govori Bozanić – govore.

Zato, zbog ispraznosti, kvarnosti i podmuklosti tih govora i riječi,  Bozanić kaže – Čuj, Izralele, a zapravo vapi – Čuj, Hrvatska!

Zbog sadržaja navedenih riječi i poruka, i uma koji ih stvara.

Jer, svakome se ima i mora određivati ako poštuje temeljne postulate ljudske komunikacije,  morala, humanosti, ako poštuje, bilo darove Duha Svetoga, bilo apstrahirane znanstvene i racionalne temeljnice, jer i jedni i drugi zazivaju mudrost, razum, savjest, znanje, poštovanje. A određivati se pogotovo mora onome i onima, koji to ne poštuju i upravljaju bez savjesti, mudrosti, znanja i poštovanja, prvenstveno –oduzimanjem prava i ovlasti na upravljački govor i riječi koje mogu materijalizirati u ime drugih ljudi.

Karizmatičnost riječi i poruka nasuprot estrade

Kardinal Bozanić, prvenstveno svojim stilom i načinom komunikacije, nikada u Hrvatskoj nije postigao zaslužen karizmatični status, jer su cijelo stoljeće Hrvati usmjeravani u modele slika bez sadržaja, zvuka bez riječi i melodičnosti, navikavani su na umnu lijenost umjesto radoznalosti. Iako mu stil nije tipski i estradno karizmatičan, iako on po svome javnome ponašanju i djelovanju, gotovo u potpunosti samozatajnom i skrivenom od očiju javnosti, očito je ne teži javnoj karizmi,  izuzev na oltarima i za propovjedaonicama kad doslovno doživi transformaciju iz javnog stereotipa o sebi, pa ekslopolidara snagom riječi, njegove poruke su – duboko karizmatične.

I vrlo trajne.

I treba ih, mora ih se čuti.

Kad razbojnici tumače

Nije slučajno to što ga se počelo s gluhe strane Hrvatske svojatati odmah nakon njegovoga dolaska na čelo Nadbiskupije zagrebačke, pogotovo nakon legendarne propovijedi o grijehu struktura.Upravo oni, koje je doslovno prozvao u toj poruci, prisvojili su pravo na njenu interpretaciju, kao neka vrsta razbojnika, evidentnog i vidljivog, čak i nijemima i gluhima, koji urla – dosta je više priče  o tome što je bilo, idemo sada dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Idemo sve iz nova.

Pa ponovo u razbojstvo.

Upravo ti su prisvojili Bozanićeve poruke, zaglušujući one kojima su namjenjene, pokušavajući i djelimično uspijevajući zbog kontrole pozornica, suprotstaviti sliku Bozanića u cjelini onima kojima pripada. A ne dopustiti to je moralni imperativ hrvatskih kršćana.

I sve tako redom, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I već desetljećima. Razbojnik uvijek tumači grijeh struktura, tumači poruke Svetoga Oca, Bibliju, Isusove i apostolske poruke, a sve zbog toga jer ima monopol, svu vlast nad pozornicom, jer gasi i pali svijetla, isključuje struju i mikrofone, proglašava komunikatore i antikomunikatore, prenosi riječi onoga koga želi i koje želi, gušeći one stvaralačke. Tako se s puno govora zapravo stvara nijemost, s puno slušanja gluhoća, pa zbog toga, po tko zna koji put pogotovo intenzivno zadnjih nekoliko godina, doslovno vrišti – Bozanić.

Vrišti jer mu nestaje naroda.

Crkve.

I, nema sumnje, povjesni udari na čovjeka se ponavljaju, kao u zadatim ciklusima.

Usporedimo vremena nekad i sad.

Kome je i što govorio Stepinac?

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na Staru godinu 1939. godine u Katedrali govori:

Prva činjenica, koja nam upada u oči kroz čitavi minuli decenij jest, da se nije nikada čovječanstvu toliko obećavalo koliko u tom razdoblju. A što mu se obećavalo? Pravi raj na zemlji, samo ako prihvati stanovite ideologije. Što više, oni, koji su uzeli crvene krpe, srp, čekić i stisnutu pesnicu kao simbole pravde i istine, obećavali su, nakon što su Boga skinuli s prijestolja svoje duše, da će biti jedini bogovi na zemlji. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi! (Post 3, 5)….. Svjedoci smo jednog ciničkog upravo gaženja stida i poštenja. Požuda puti! Prezrelo se svaki stid, uzvišena krepost čistoće, napose kod mladeži, izvrgnuta je najtežim iskušenjima. Bračna vjernost izvrgava se dnevno ruglu i mnogi svoje čovječje dostojanstvo gaze u blatu najodurnijih strasti. Svjedoci smo jedne luđačke oholosti. Ne priznaje se više nikakav autoritet“.

Usporedimo ove riječi sa svim što nam se danas nudi u virtualnom svijetu medija, na HRT-u, na svim ostalim “velikim” televizijama, usporedimo ove riječi s pretežitim tipom ljudi koji govore navodno umjesto nas, točno po receptu grijeha struktura, u Saboru, u vladi, usporedimo ove riječi s činjenicom da službeni “vitez” kršćanstva promiče brisanje ljudske antropologije i proizvodi temeljna polazišta za stvaranje novoga čovjeka, istodobno se s “viteških” pozicija promeće u sudruga novih božanstava, iza kojih ne stoji ama baš ništa, ni kršćansko ni znanstveno, proizvodeći novoga boga, umjesto Boga. I nije ovo dramatična razdjelnica samo za vjernike, niti samo za kršćansko društvo. Ovo, baš ova polazišta su univerzalna, da univerzalnija ne mogu biti, jer se na njima razdjeljuje priroda čovjeka od prirode zvjerinjaka.

Točno to je poručivao ukazujući na ponudu moćnih u osvit četrdesetih godina Alojzije Stepinac.

Da ne znamo tko je te riječi izgovorio, i kada, koliko bi umnih ljudi u njima prepoznalo današnje doba?

Bi svi.

Jer sličnost i potpuna podudarnost tegoba vremena je fascinantna.

Iste, načelno posve iste, čak i realno konkretne iste prijetnje i iskušenja danas svojim riječima mora lustrirati Stepinčev naslijednik Bozanić.

Istovjetnost epohalnih opačina i sličnost poruka Stepinca i Bozanića

Pa pogledajmo što govori u današnje doba zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (iz propovjedi 2010. godine u Mariji Bistrici) i vidjet ćemo crtu koja spaja Crkvu i vremena, vrijednosti koje ni u jednom naglasku nisu dvojbene ni različite:

“Već se duže vrijeme na temelju raznih inicijativa, a u zadnje vrijeme i na prilično izravan način, osjeća kako u hrvatskome društvu postoje nastojanja da se u ime sekularnosti ograničuje prostor očitovanja kršćanske vjere u društvu….. Upravo zbog toga treba jasno reći da ne postoji prostor u društvu prema kojemu vjernik može biti ravnodušan. A svatko tko bi sprječavao vjernika da svjedoči svoju vjeru, narušio bi njegovu slobodu i razarao temelje zdravoga društva. U kulturi, gospodarstvu, politici, sportu, vjernik je uvijek vjernik. I baš kao vjernik sudjeluje u životu Crkve, a po njoj i u društvu”.

Zar bi Stepinac i riječi rekao drugačije?

Ne bi, vidi se iz njegovih govora.

Pa kako onda Stepinčeva Hrvatska šuti i ne čuje ovo što govori Bozanić?

Zašto?

Zato, kako ćemo vidjeti na kraju teksta, jer nismo skinuli veo sa Stepinčeva lica.

A Bozanić upravo na to poziva usklikom – Čuj, Hrvatska!

Čuj, Hrvatska – poziv je hrvatskom narodu za savez u dobru

To pitanje ne govori o Crkvi, govori o državi, o društvu, o nama svima, koji o svome kršćanstvu šutimo i ne čujemo ga, jer nas pritišću da je nazadno, da nas vodi u srednji vjek, jer se bojimo simbolike ognjišta, doma. To pitanje doduše upozorava i dio crkvene organizacije, koja pristaje na podvalu da je kršćanstvo i Evanđelje njihova i samo njihova vrijednost,  izvan i oslobođena sveopćega društva, negdje u podrumima ili opasano zidinama, refleksno razvijajući otpor prema stotinama tisuća ljudi izvan tih zidova, prepoznajući u njima prijetnju i razvijajući strah od njih, po modelu opće  nesigurnosti i nepovjerenja koje je totalitarizam razvijao ubijajući ljudski duh. Ni Crkva se ni iz bliza nije oslobodila toga straha i refleksa bijega, pa Bozanić govori i njoj prije svih.

Bozanić dana 25. lipnja 2017. na Misi za domovinu povodom Dana državnosti iznosi deset temeljnih postulata nasuprot već kroničnim javnim, sve službenijim državnim tendencijama i pretežitosti koja guši Hrvatsku. I to je mainstream zagušio jer se navodno ne smije i ne može biti kršćanski interpretator izvan crkvene organizacije i jer se Crkva ne smije mješati u politiku, kao da politika nije sama bit ljudske komunikacije i kao da je politika vlasništvo stranaka i samozvanih stranačkih proroka, pa svaka nova njegova propovijed, iako je organski i sadržajno duboko povezana s prethodnom, ostaje izolirana.

Temeljni kršćanski postulati Josipa Bozanića – platforma su hrvatskog društva

Evo nekih od tih deset postulata (obrazloženja uz postulate su parafrazirani navodi kardinala Bozanića).

Pogubnost je zanemarivanje stvorenosti, što znači urušavanje obitelji ili njezino odvajanje od postulata upisanih u našu stvorenost. Opasnost za naš hrvatski identitet je, ne traženje istine o svojoj povijesti, odnosno ne spominjanje svoga hoda u povijesti i ne razmatranje Božjega plana i svoga puta sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Na to se lako nadovežu ideologije (pogledajmo poruku bl Alojzija Stepinca s početka teksta iz 1939. godine i prisjetimo se procesa rodne ideologizacije Hrvatske danas – MLJ) i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrješnih motrišta. Temeljni postulat je i demografija, koja je pokretana nadom, jer narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade. Postulat je rad koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka.  Obrazlažući taj postulat Bozanić je rekao: “Naš je narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi….Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama pa je nužno otvoriti prostor iseljenim Hrvatima koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva svoga naroda“.

Zatim Bozanić ističe odgoj i obrazovanje. Zato je danas potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. Bozanić temeljno polazište vidi u afirmaciji onih koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi.

Kultura Plenkovića i Obuljen u zrcalu Bozanićevih postulata

Iznimno je znakovita poruka iz obrazloženja ovoga postulata da je pogubno za dušu naroda, kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih.  (Ovo bi svaki dan trebalo ispod prozora Plenkovića i Nine Obuljen korski ponavljati – MLJ)!

Bozanić zaključuje: “Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnost” dodavši “da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet“.

Koliko Bozanić vidi izvorište zala i detektira pravce udara na hrvatski narod, prvenstveno na njegov duh, osobni i nacionalni, na njegov identitet i njegove korjene ponajbolje govore ove riječi iz njegove prošlogodišnje uskršnje poruke, koja se u potpunosti nastavlja na postulat o svjedočenju u kulturi:

U jeziku jednoga naroda sadržana je baština; u jeziku se nalazi jezgra koja ima snagu donositi plodove u susretu s novošću, ali čuvajući svoju prepoznatljivost. Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao…. Jezik je polazište za učenje o tome tko smo, a to je polazište dragocjeno za obnovu obitelji, naroda i društva, za obnovu povjerenja i za sigurnost pouzdanja….. To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik. Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima“.

Bozanićeva snažna kritika neprirodnog eksperimentiranja s ljudima

U tim porukama nevjerojatan je slijed, konzistencija bez premca, koja ukazuje na duboko promišljanje hrvatske stvarnosti s neosporivih teoloških i duhovnih, ali i znanstveno utemeljenih stajališta, kolika god vremanska distanca bila  između njih.

Bozanićeve poruke osvjetljavaju tjek realnih procesa.

Bozanić 9. rujna u Mariji Bistrici kaže:

Živimo u vremenu nevjerojatnih tehničkih mogućnosti povezivanja među ljudima, ali osjećamo i svu dramu osamljenosti i zatvaranja u sebe kod ljudi današnjice. Sve su izrazitije teškoće u izgradnji zajedništva, uzajamnoga poštivanja i dijeljenja dobra. To se osjeća u obiteljima i među rodbinom, među znancima i prijateljima, u poslovnoj suradnji i u društvu“.

Kao da Bozanić piše kritiku eksperimantalne reforme ministrice Divjak i vlade Andreja Plenkovića, koji tehnologiju radi tehnologije i ubijanja radoznalosti čovjeka, uzdižu na neki njihov oltar uzoritosti, u novoga boga, rame uz rame s tržištem koje se predstavlja uzorom, ali bez lica ljudi u masi, kao da tržišna pravila ne stvara, i kao da kategorijalnom aparatu tržišta upravo i samo slobodan čovjek nije otac, a duh čovjeka – mati. Kao da tržište nije ustanovljeno radi uspostavljanja pravednih stvaralačkih odnosa u vrednovanju ljudskoga rada i proizvoda za ljudske potrebe, i kao da to tržište kao i država, kao i sve što je ustanovio čovjek, ne bi moralo biti u funkciji razvoja upravo – čovjeka, a ne njegovo novo božanstvo. Baš zato Bozanić upozorava: “Proroci su upozoravali ljude da im uši ne otvrdnu, jer kako se žali prorok Jeremija narod ‘ima uši a ne čuje’ (Jer 5, 21)“.

Tko dakle govori i tko dakle sluša – android ili čovjek kojemu android služi?

I, može li, i smije li tehnologija nadređena čovjeku, zamijeniti – ideju, riječ, kako propovjedaju reformatori ministrice Divjak i Andreja Plenkovića?

Razotkrivanje lažnih političkih proroka

Preslušajmo poruke reformatora današnje Hrvatske, od Budaka, preko Jokića do ministrice Divjak, od Milanovića do Plenkovića – pa imamo više nego jasan odgovor gdje smo i kome govori Bozanić, kao što imamo i jasan odgovor – čuju li ga ti ljudi?

A zavjetuju se kršćanstvom i u kršćanstvo!

Zato Bozanića mora čuti Stepinčeva Hrvatska!

Meni se čini da je, kao u ondašnjem Jeruzalemu, masi koja očekuje mesiju koji će istjerati Rimljane i osloboditi narod, i danas u Hrvatskoj potrebno reći, da Bozanić nije političar, da nije taj i takav mesija ili kralj, da to nije ni jedan biskup ili svećenik Katoličke Crkve, te da se ne smije gnjev, frustracija i nemoć pred zloćudnim režimom, usmjeravati na Crkvu ili na Bozanića, jer eto – ne smjenjuje Plenkovića, prije toga Milanovića, Josipovića, Kosoricu i ne obračunava se s Pupovcem. Bozanić ne predvodi političku stranku, ali snažno i duboko demistificira politiku i sve društvene događaje na načelnoj i razumljivoj razini. Ne može se on opredjeljivati u ime nas, baš kao što se ni utemeljitelj Crkve, Isusu Krist, nije želio opredjeljivati u ime ni jednoga svoga apostola, a kamo li naroda svijeta. Božanski dar čovjeku je – sloboda opredjeljenja, koju u stopu slijedi odgovornost zbog opredjeljenja i njegovih posljedica.

Kršćanstvo je moralni imperativ suočavanja sa životom naroda

Bozanić u svojim porukama jasno govori što je kršćansko u čovjekovome ponašanju i usmjerava čovjeka u hrabro razlučivanje dobra i zla, ukazuje, osvjetljava put onima koji se žele opredjeljivati po kršćanskim uzorima, ali – ne odlučuje umjesto nas. Svakoga od nas.

Bozanić u svome govoru ne dopušta gluhoću, koliko god ni deset dana nakon toga govora u zemlji koja grca u potrazi i neizvjesnosti, te njegove poruke gluhi htjeli okovati i zatvoriti u gluhe sobe. Ne ide im, iako se čini da su uspješni.

I briljantnim slijedom odgovara na nametnuta pitanja i strahove hrvatskih ljudi.

Dotiče se događaja, beatifikacije Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici i citira riječi Svetog Ivana Pavla II:

Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva“.

Jednako kao i uoči  Drugog svjetskog rata, kad je govorio bl. Alojzije Stepinac, golema neizvjesnost i prijetnje zla su nad europskim narodima, nad hrvatskim narodom zbog svoje polovične slobode pogotovo, a Crkva, bilo riječima Stepinca, riječima Kuharića ili Bozanića, govori – svome živome narodu i ne vidi se izvan naroda. Crkva su hrvatski ljudi.

Sveti Ivan Pavao II. naznačio je Stepinca stupom hrvatskog naroda

I o tome svjedoče riječi Svetog Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici za kojima poseže Bozanić kao svojevrsnim štitom pred nasrtajima, ali i uzoritim povjerenjem nesigurnima.

Da otvorimo raspravu nakon ovih riječi – čiji smo mi to narod, antifašistički i fašistički, dakle mračni i Titov, ili smo kršćanski narod univerzalne ljudske dobrote koju pronosi Stepinac?

Ni slijepima, ni gluhima nije potrebno.

Ovo su riječi ohrabrenja malobrojnome i izranjenome narodu, a velikom po svojim vrjednotama, koje na duhovan način ističu pobjednički duh i ponos kojemu smo svejdočili nakon nogometnoga prvenstva u Rusiji primjerice i toliko puta u pvijesti. Razlike u vrijednostima tu nema.

Bozanić neizravno pita ovim navodima – zašto oni koji upravljaju našom zemljom, prvo, mogu upravljati pokušavajući sami neodgovoriti na njega iako ključa u utrobi nacije, drugo, zanemaruju ovo pitanje i zašto ne dopuštaju hrvatskom narodu odgovoriti na ovu umjetnu dvojbu, koja ga uništava i razdire. I upravo tim pitanjima poručuje hrvatskom čovjeku – ti vrijediš!

Bozanić: Ne smije narod ostati bez glasa!

Točno na tom pravcu Bozanić izgovara videći božansko i uzorito u svome narodu:

“Braćo i sestre, ovo nas Svetište i današnja Božja riječ uče da ne smijemo dopustiti da čovjek ne može čuti riječ spasenja ni izreći svoju muku i radost. Kao kršćani uvijek se trebamo zalagati da i pojedinac i narod ne ostanu bez glasa. I to ne toliko iz nekog političkoga sustava demokracije, nego polazeći od Evanđelja, od istine koju nam je ostavio blaženi Alojzije. Svako gaženje savjesti i slobode, gušenje glasa čovjeka i naroda duboko se protivi Kristu i čovjekovu pozivu. Ustrajmo u nadi i postojano se odupirimo svemu što želi ugušiti nadu u našim srcima. Naime, ako pogledamo prijetnje koje se i danas nadvijaju nad nas, vidjet ćemo da su one usmjerene upravo protiv uporišta naše pripadnosti: protiv kršćanske vjere i Crkve, protiv obitelji i života, protiv naroda i Domovine”.

I s ovom porukom dolazimo na citirane riječi bl Alojzija Stepinca na staru godinu 1939.

Smijemo li kao narod ne uvidjeti sličnost, nuždu, smijemo li ostati gluhi i očekivati od pronositelja zla – darove dobra?

Nikako ne!

Može li biti hrvatske politike bez razumijevanja sudbonosnosti razrješenje umjentih dovjbi?

Ne.

Može biti politike, jednako kao i novinarstva, obrazovanja, znanosti, kulture, ali ne – hrvatske.

Jednako kako ni Crkva u Hrvatskoj ne može biti samo Crkva, bez onoga hrvatskog.

Vrijeme je skinuti veo sa Stepinca

Zatim Bozanić poziva Hrvatsku, poglavito ovu službenu, koja ne čuje, ali poziva prethodnim stavkom i onu koja čuje a nema moć govora kojim se upravlja, da tragom “skidanja vela sa Stepinca” pred svijetom, koji je skinuo upravo u Mariji Bistrici Sveti Ivan Pavao II.,  da ju probudi skidanjem vela u Stepinčevoj Hrvatskoj s njegovoga lika i dijela, ističući taj poziv kao vrhunsku društvenu a ne samo vjersku obavezu, koja se posve oslanja na njegovu Božićnu poruku s pozivom na stvaranje Saveza u dobru:

Osjećamo da nas je sveti Ivan Pavao II. Kristovom snagom zaštitio, jačao glas naših vapaja i pomogao da susretnemo slobodu i radost u velikim iskušenjima. On je došao ovamo da bi, pred očima Bogorodice, skinuo veo s lika kardinala Alojzija Stepinca, da bi svijetu rekao komu pripadamo svojom vjerom i kulturom, da bi pokazao što je sve vrijedno u našemu srcu, a nas same ohrabrio da tu pripadnost ne zaniječemo, nego idemo tragom Svjedoka vjere, koji je zapečaćen mučeništvom“.

Konačno, je li ovo pokušaj i samo pokušaj interpretacije vjerske poruke, visokog svećenika Katoličke Crkve?

Nije.

Nije ni blizu.

Iako Bozanić očito je iz svakoga njegovoga postupka, riječi i poruke, po mnogima čak i više nego je to potrebno, vodi računa o distanciranju institucije Crkve od državnih institucija, kojima se obično pripisuje politika kao fenomen, nema razloga ne reći da su ovo poruke, koje imaju duboko, duboko političko značenje i sadržaj, jednako kao što bih isto tako rekao smještajući u kontekst Isusove poruke u ono vrijeme. Jer Crkva se ne može apstrahirati iz života ljudi, a politika, plementi poziv kreiranja zakonitosti razvoja čovjeka u svoj njegovoj punini tijela i duha, ne može biti preslik tumačenja ondašnjih  židovskih svjetovnih i vjerskih poglavara ili rimskih okupatora, kao monopol vlastodržaca, pri čemu upravo i jedino oni smiju tumačiti sve ljudsko, od dostojanstva, identiteta do biološke egzistencije.

Bozanićeva humanizacija i kristijanizacija politike

Politika je, ili s ljudskim licem, a to u Hrvatskoj nije moguće bez skidanja vela s lica bl. Alojzija Stepinca i bez kršćanskog obzorja na licu čovjeka, ili je prjevara pod tim plemenitim imenom.

To je jasna razdjelnica.

Bozanić koristeći veći autoritet u duhovnom i simboličkom smislu nego je sam, mudro ukazuje zbog toga na integraciju kršćanskih i nacionalnih vrjednota, vjere u Boga i domovine.

Pa, nasuprot histeričnim nastojanjima službene javnosti i društvenoga poretka, duhovnosti, kršćanstvu, Crkvi daje životno uporište i neodvojivi smisao, ukazujući da Crkva zagovara božanske vrjednote na zemlji i njihovo prepoznavanje u realitetu, njihovo nužno stvaranje u realitetu, da je to kršćanstvo, te da ne može nositi božanski biljeg bez zemaljskoga, nacionalnog i domovinskoga uporišta.

Stepinčev zavjet: Govoriti i živjeti na svojoj lijepoj zemlji!

Umjesto zaključka, poslušajmo riječi bl. Alojzija Stepinca kojima završava propovjed iz 1935. godine, na istome mjestu s kojega je govorio Bozanić samo dva mjeseca ranije, koji upravo božansku narav hrvatskoga kršćanskoga naroda zavjetuje Bogorodici:

Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”

Zbog toga pjevamo Lijepa naša domovino ili Lijepa li si.

Ne smije se bojati, mora se čuti.

I govoriti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Kardinal Bozanić: Crkva je sveta, ali to ne znači da je svaki njezin član svet i bezgrješan

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari