Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Papa Franjo dolazi u rodno mjesto kraljice Katarine

Objavljeno

na

Kad čovjek sluša ovu laganu pop-glazbu, pa i tu se zna naći slučajno neki stih koji je izvanredan.

A tko to može opet uraditi nego genijalni Tonći Huljić i njegova žena Vjekoslava. U pjesmi paradoksalnog naziva Bižuterija koja asocira na kič i nešto trivijalno pojavi se stih „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”.

Sve u jednom, žena, majka, kraljica

Ovaj tjedan su obilježile tri žene o kojima ćemo pisati, i pokušao sam naći neku prigodnu pjesmu ili pjesnika koji o tome piše. Nemoguća misija, jako je teško bilo to naći, možda će čitatelji poslije ove kolumne poslati nešto tome prigodno. Da netko obrađuje suvremenu ženu, a to suvremeno počinje od početka industrijske revolucije, kada je žena morala biti sve u jednom, i žena, i majka, i kraljica. Kad ovo kažem kraljica, mislim da je morala početi raditi izvan kuće, početi zamjenjivati ulogu muža koji je uvijek u toj povijesnoj hijerarhiji bio lovac, onaj koji donosi hranu, ulov ili novac u obitelj. I to je jako teško izdržati, da u istom trenutku budeš žena koja je privlačna, koja je lijepa, koja je predmet pažnje muškaraca, i da budeš majka koja rađa djecu i brine za obitelj, i treće da brine o egzistenciji svoje obitelji. S tim problemom je zapadna civilizacija suočena već skoro 150 godina, a mi Hrvati i naše Hrvatice već više od 500 godina, da ne kažem tisuću godina od pada Hrvatskog Kraljevstva, kad su naše žene ostale majke udovice, same su morale zamjenjivati ulogu muža. Vratimo se u noviju povijest, pa poslije Prvog i Drugog svjetskog rata koliko je hrvatskih udovica ostalo, koje su morale i hraniti djecu i raditi, i biti majke i žene, a i očevi. A isto u onom bivšem komunističkom društvu Hrvati nisu mogli sami zaraditi za svoju obitelj, a i sada je nažalost skoro tako, moralo se ići u inozemstvo i ta odvojenost, gdje je žena ostajala i čekala, a muž je donosio novac, i obrnuto. Ali takva nam je povijest, a mi smo se navikli boriti. Naše žene su uvijek čuvale ognjišta i dostojanstvo obitelji, i nije bez razloga ona narodna poslovica „Žena drži tri kuta kuće”, a ja bih rekao sva četiri.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić rođena Mostarka

E sada prva koja je to bila. I 540 godina nakon njezine smrti, njezino djelo još živi i počinje se polako ostvarivati njen san, to je naša rođena Mostarka, kraljica Katarina Kosača udata Kotromanić, posljednja majka kraljica Bosne koja je nakon pada Bosne i Hercegovine pod Turke izbjegla u Vatikan i pokušala tamo preko raznih diplomacija povratiti svoju otetu djecu Katarinu i Zigmunda. Jedanaest godina je to pokušavala po raznim veleposlanstvima i konzulatima u Rimu i nije uspjela. Na kraju pred smrt, kad je vidjela da za života neće moći vratiti djecu, mač bosanskog kralja njezina muža Stjepana Tomaša je ostavila Vatikanu, tako ako se ikad vrate njihova djeca i ako se vrate na katoličanstvo, da se tek onda mogu vratiti na prijestolje kraljevine Bosne. Franjevci je, jer je ona bila franjevačka trećerednica, slave kao blaženu kraljicu Katarinu. Zanimljiv je podatak, ako je za ikoga važilo ovo, žena, majka, kraljica, onda je to kraljica Katarina, Bila je visoka 178, prelijepa, ima autentičan portret talijanskog umjetnika Belinija. I nju su čuvala četiri Bosanca duge plave kose visoka dva metra. I da bi čitatelj imao usporedbu kakva je to senzacija bila kada se oni pojave na raznim dvorima u Europi, tada je prosječan srednjovjekovni vitez bio visok 165 centimetara. Kad se pojavi ta divota, to dostojanstvo, bila je velika senzacija. Od ljepote i dostojanstva, ali džabe ništa nije pomoglo. Molitve su pomogle i ovih dana smo svjedoci jednog povijesnog susreta, hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s papom Franjom u Rimu, gdje je izgleda ugovoreno da će Papa iduće godine posjetiti Bosnu i Hercegovinu. I kako kaže Božja providnost i zdrav razum da će ovaj put posjetiti one predjele gdje je rođena kraljica Katarina, Mostar i Hercegovinu, preciznije Blagaj, i tamo gdje se udala i odakle je vladala u središnjoj Bosni, odnosno grad Bobovac. Čekali smo 540 godina, ali dođe taj dan, znači nijedna molitva neće biti uskraćena ako to žarko želimo.

Molimo se i živimo za taj dan sljedeće godine. I duboko se nadam da ćemo pjevati pjesmu „Ovo je dan što ga stvori Bog”. Mogu samo reći što me je oduševilo od našeg predsjednika dr. Dragana Čovića koji sve više izrasta u vrsnog državnika. Još da iza njega stoji neka jača država, ja ne znam gdje bi mu kraj bio. Oduševio me potez koji čak po stilu podsjeća na specifičan stil pape Franje. Svakom katoliku kršćaninu, a nas je više od milijardu u svijetu je san rukovati se s papom, i živi se za to. Iako je to bio državnički posjet, a ljudi po političkoj funkciji dolaze tu, ovaj put je u državni protokol uveo dvije jako vrijedne i samozatajne osobe, svog vozača Kiću – Izidora Mikulića i legendarnu tajnicu ureda HDZ-a Miljanu Glamuzina, to dvoje ljudi je faktički 24 sata s predsjednikom Čovićem, ja ne znam da bi on mogao bez njih dvoje normalno funkcionirati. To me stvarno oduševilo. Znači predsjednik ne samo što ima pamet, stil i politiku u malom prstu, nego ima i prekrasnu kršćansku dušu. Molimo se i pripremamo za povijesni događaj da nakon 14 stoljeća jedan papa dođe u svetu Humsku zemlju Hercegovinu.

Rektorica prof. dr. Ljerka Ostojić – lavica s Neretve

U nedjelju sam na HRT-u gledao popularnu emisiju Damin Gambit od Elizabete Gojan i bila je gošća naša rektorica mostarskog Sveučilišta prof. dr. Ljerka Ostojić. Ono što je ona govorila, mi to svi znamo o njoj, ali je dobro da sazna šira hrvatska javnost, tko živi u Mostaru, tko živi u Hercegovini i kakve institucije tu djeluju. Jer ovih proteklih 20-ak godina preko hrvatskih medija od nas su napravili neke rigidne fašiste, kriminalce, i naša lavica, jer kad Ljerka nešto uzme, to je lav s Neretve, jer ona je dijete Mostara rođena na Carini uz rijeku Neretvu i spremna je za svoj grad, za svoj narod, svoju vjeru, a i za dostojanstvo svih ljudi, neovisno o njihovu podrijetlu i identitetu, ako treba i poginuti. I ona je imala ne tako tragičnu sudbinu kao kraljica Katarina, ali je i ona morala bježati iz Banje Luke sa svojim mužem i djecom i vratiti se u Split, pa u Mostar, gdje je jedan od utemeljitelja Medicinskog fakulteta, kasnije i Sveučilišta koje je ključna institucija za Hrvate u BiH, kao suverenog i konstitutivnog naroda koji tu živi 14 stoljeća. To je žena za koju vrijedi ona „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”, uvijek je dostojanstvena, majka dvoje prekrasne djece, vrhunskih intelektualaca i što uzme, od profesorice anatomije, do dekanice, i sada rektorice, ona to radi 24 sata i radi to savršeno. Još da je drugi odnos snaga i da su uređeni zakoni u BiH o visokom obrazovanju, ja bih sada potpisao da bi Ljerka Ostojić naše sveučilište dovela u rang među 100 najboljih u Europi i svijetu. Pored svih podmetanja koja nam dolaze od središnje vlasti u Sarajevu, Sveučilište se drži i Klinička bolnica koja je u sklopu njega i postaju zaštitni znak Mostara i Hercegovine, i BiH, zahvaljujući našoj rektorici „lavici s Neretve”, našoj Ljerki Ostojić. I u cijeloj emisiji najmanje je pričala o sebi, najviše o Sveučilištu, mladima, o ulaganju u mlade, a nemamo mi brige kada Ljerka uzme nešto to će biti savršeno ili nikako.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović

U ponedjeljak nam je gošća ovdje u Mostaru bila kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Kako kaže Ćiro Blažević, „ne samo da je pametna, pa ona je i prelijepa”, a uskoro i naša buduća predsjednica. Bilo je prekrasno, i predstavljanje i sve što se događalo u Kosači. Mene uvijek dojmi, kad zapjevaju žene Cimljanke koje su je prve dočekale, kad one zapjevaju ja odmah zaplačem i ja ih obožavam. Kolinda, prava žena iz naroda, iz Grobnika, malog mjesta kod Rijeke koja je sve u svom životu, za razliku od drugih kandidata postigla svojim trudom, uvijek je imala te sposobnosti pozitivnog vođe koje su joj od Boga date, govori četiri jezika, majka je dvoje djece, ima međunarodno iskustvo, idealna za novu predsjednicu Republike Hrvatske. Ja ne znam jesmo li mi Hrvati zaslužili da imamo takvu predsjednicu. Ali nadamo se uz Božju providnost da će to postati, jer komunisti su prejaki u Hrvatskoj, ta mržnja prema katoličkom i hrvatskom u RH je nevjerojatna. I zato pouzdajmo se u dragog Boga, a i u našu Ameriku da podrži Kolindu na toj političkoj europskoj i svjetskoj sceni. Ponosan je čovjek kad vidi na najvećoj svjetskoj razini s Obamom i Merkel priča tvoja predsjednica, ne znaš je li pametnija, ljepša, to je to žena, majka, kraljica.

kolinda umag

P.S. Umalo da zaboravim. Moja žena, majka kraljica, moja Jelena koja je inače podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske je neki dan nakon 14 godina braka skuhala raštiku. Odmah da razjasnimo nije bilo do nje, ja to nisam volio, a sve što sam stariji sve me ono vuče što je naše iskonsko, hercegovačko, a to je raštika, pored blatine i žilavke, raštika je zaštitni znak nas Hercegovaca. Raštika je izvanredno uspjela i jeli smo je dva dana. A to spominjem zbog dolaska pape Franje i moramo se dobro pripremiti, jer sramota bi velika bila ako na meniju ne bi bila raštika, jer prvi papa Franjo bi to pitao. I ne smijemo zaboraviti da je njegov osobni ispovjednik bio fra Berislav Ostojić iz našeg Brotnja. A Hercegovci su rasuti po cijelom planetu Zemlji, od Australije, Južne i Sjeverne Amerike, Europe, a u svakom vrtu svakog Hercegovca je raštika, tako je Papa to probao i vidio da je to najbolje jelo na svijetu, i zato raštika, kod svakog pravog Hercegovca ako nije u bašti, onda je u zamrzivaču, i čekajte Papu, jer nikada se ne zna u koji će čas banuti.

I sada za kraj našao sam pjesmu koja je približno našoj tematici, još jednog Hercegovca Antuna Branka Šimića koja piše o počecima te lažne emancipacije žena, a pjesma se zove „Žene pred uredima”.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: ŽENE PRED UREDIMA
O Bože,ako jesi,vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom k* o u snu obaziru se
k* o na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se na smrt prepadne i smete
kad prozovnu je i pred njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
iI ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
-što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se,posumnjavši i u te i u pravdu
i da će itko ikad odatle ih spasti-
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih,ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde?I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena,u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisiti među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

Piše: Marin Topić/pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kaštelani štite homoseksulace od pedera

Objavljeno

na

Objavio

Kada se izrugujete s hrvatskom himnom u srpskim “Novostima”, onda je to satira. Kada palite hrvatsku zastavu onda je to umjetnost, performans. Kada Ivana Pavla II. prikažete kao pedofila koji siluje dijete, onda je to kazalište. Kada ljudima nataknete svinjske glave i pobijete ih, onda su to umjetničke slobode.

Ali kada u sklopu poklada, gdje se sprda svak sa svakim, gdje nema “povlaštenih”, gdje nema cenzure, gdje se po cijelom svijetu pale kao krnje političari, suci, vjerski službenici… i nitko se ne buni jer su to poklade, koje je kolega sa Filozofskog u Splitu prof. Marko Dragić definirao pučkim, “folklornim kazalištem”, pobunit će se jedino homoseksualci i podnijeti kaznenu prijavu protiv Kaštelana, jer su spalili slikovnicu za djecu koja vrtićkoj djeci nudi brak kao zajednicu dva tate i dvije mame s djetetom.
E to onda nije satira, to nisu umjetničke slobode, to nije, kako definicija kaže, “pučko kazalište”, to nije pučka umjetnost, to je “govor mržnje”.
Možete, dakle, kao krnje spaljivati političare, suce, svećenike, možete spaljivati sve osim – homoseksualne propagande. Teror gay lobija ne odnosi se samo na pučki teatar, oni “s dvije tate i dvije mame” zlostavljaju i same homoseksualce koji to prikazuju kao nerazumno, licemjerno, protuprirodno.

Poruka Dolcea i Gabbane

Podsjećamo. Modni i poslovni duo Domenico Dolce i Stefano Gabbana, inače obojica homoseksualci koji su bili u vezi, izazvali su neviđenu agresiju gay lobija svojim izjavama kada su stali u obranu tradicionalne obitelji protiv dva tate i dvije mame i poručili kako “neke stvari nikada ne treba mijenjati… Obitelj nije nikakav hir.
U njoj postoji osjećaj pripadnosti koji je nadnaravne prirode”, rekao je Gabanna, a Dolce (Slatki) je dodao kako “prokreacija mora biti čin ljubavi… Djeca rođena metodom oplođivanja unajmljenih jajašaca, to su djeca kemije, sintetike. Maternice za iznajmljivanje, sperma odabrana iz kataloga…”, rekao je Dolce i zaključio: “Jedina prava obitelj je tradicionalna. Ona bez kemijskih potomaka i iznajmljenih maternica. Život ima svoj prirodan tijek i neke stvari ne treba mijenjati”.
Slično je u Francuskoj napravio Jean-Pier Delaume-Myard. I on je homoseksualac, aktivist koji se kao gay bori za pravo svakog djeteta da ima oca i majku. On tako preispituje djelovanje LGBT udruga i kaže da one ne predstavljaju ni njegove interese niti interese većine homoseksualaca koje pozna. Jasno kaže kako obiteljski život, kamoli posvajanje djece, nije ideal ogromne većine homoseksualaca.
U Hrvatskoj, jedan od ponajboljih novinara u kulturi, pisac Dražen Ilinčić, također je jasan: “Gay zajednica ne može biti ista kao i heteroseksualna već po svojim biološkim datostima… Nametanje u prvi plan gay brakova i sličnih pitanja, posvajanja djece i sličnoga, mislim da je i nepravedno prema velikom dijelu gay kulture koji uopće ne drži do tih vrijednosti.
Po tome ispada da se najveći broj gay ljudi želi oženiti, kupiti kućicu i imati dvoje posvojene djece. Pa to je glupost!” Dražen je prije svega dobar čovjek, iznimno duhovit i tolerantan, vrstan novinar i pisac. I, da, on je gay. I što s tim?
Draženovoj kolegici Hloverki Novak-Srzić često sam znao reći da je Dražen za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder. Pederi su za mene svi oni, bili homo ili hetero, koji su agresivni, ideološki zagriženi i licemjerni. Peder nije spolna orijentacija već karakterna osobina.
Pederi sve to jesu, agresivni, netolerantni, ideološki zagriženi i licemjerni.

“Bolesna institucija”

A kako su homoseksualci postali pederi? Na ovom mjestu već napisah kako su u vrijeme seksualne revolucije homoseksualci okupljeni oko pokreta ‘Stonewall’, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu su prvenstveno mislili na najodvratniju od svih: obitelj.
Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijki toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.”
Dakle, homoseksualci su postali licemjerni, agresivni i ideološki zadojeni pederi kada su, prezirući moral (heteroseksualne) većine, u zadnje vrijeme sami počeli tražiti da postanu dio njega, pa žele brak, tu “bolesnu instituciju”, kako rekoše, usvajanje djece, pa onda agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće.
Što se dogodilo u Kaštelima? Ništa, ljudi su se počeli sprdati s tom vrstom agresivnosti koja ni djecu u vrtićima ne ostavlja na miru. Kaštelani su zapravo branili homoseksualce od pedera, kao i Dolce i Gabbana, a na karnevalu su pokazali i zavidnu modnu osviještenost.
A što se tiče prijave za “govor mržnje”, valjda će im suditi ovogodišnji krnjo, sutkinja zvana “Sinkopa”. Ona se nije uvrijedila, kao ova LGBTQWSGFD… bića. Ona zna što su to umjetničke slobode i satira. Ona ih primjenjuje u svojoj sudskoj praksi na veselje cijele nacije.

Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Bezočno četnikovo švrljanje po Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Veljača 2018. odmiče

Mala i kratka veljača osvetnica je dugoga siječnja koji nije znao iscijediti iz oblaka ni grudu snijega. Već na svom početku dočekala je omanjom mećavom europskoga četnika Vučića koji samo što nije izgovorio Ich ein Berliner.

Nervozan i uplašen, skrivajući strah bahatošću, dovezen je bezbednom rutom na Pantovčak, gdje je dočekan s Bože pravde i Lijepom našom koja se crvenjela od stida što mora pjevati četniku, predsjednica hrvatska bijaše suzdržano ozbiljna u odjeći koju inače nosi Corto Maltese, u kombinaciji s odorom varaždinske gradske garde.

Predsednik Srbije, mali od palube Vojislava Šešelja, donio je kao dar protokole o sudbini i pomrtnim ostatcima „tri lica“, rugajući se tako Hrvatskoj i žrtvama krovoloka već po dolasku. Donio i neke matične knjige koje će malo poslužiti Hrvatima. Micićeva remek-djela o Hrvatima kao mješavini majmuna i papiga nije donio, jer je taj trik već iskoristio Tadić, pa što da se ponavlja.

Onda je razgovarao s predsjednicom koja se nije mogla sjetiti zašto ga je zvala i u čemu bi se to mogli složiti, pa su pred novinare izišli s izjavom da se nisu ni u čemu složili, što je odavalo dojam da je sastanak u Zagrebu nepripremljen i besmislen, osim u svrhu izazivanja gnjeva hrvatskoga naroda, u čemu se svi slažemo, osim mudraca koji su u tomu vidjeli neki viši smisao.

Zatim je Vučić bio na molitvenom doručku kod Plenkovića koji se vrlo iznenadio što vidi četnika u Zagrebu, ali je diplomatski šutio i brzo otpravio nezvanoga gosta iz sjedišta Vlade, a ni nastavni posjet Saboru koji se smjestio preko puta nije bio srdačan, sve mutno i napeto, baš kao da je došao neki četnik.

Predsjednici Vlade i Hrvatskoga sabora čija se većina drži i održava na srpskim glasovima i ucjenama, u daljnjem tijeku četnikova posjeta nisu sudjelovali, jednostavno su isparili, pa je sve palo na leđa predsjednice države koja je četnika pozvala, a nije se mogla sjetiti zašto, kao što je rečeno.

Malo joj je pomogao nadbiskup zagrebački smjestivši četnika u bivšu Stepinčevu radnu sobu, gdje bijaše i Porfirije koji je stojećki održao govor o ustrašenosti Srba u Hrvatskoj, u prijevodu ugroženosti, o čemu smo se naslušali uoči srpske agresije na Hrvatsku, a znamo kako je dalje išlo.

Do večeri je četnik nekako izdržao, pa i večerao puricu,a zatim gledao vijesti HTV-a koji, na opšte iznenađenje ne samo da nije skrivao znameniti glinski govor nego ga i dao na dar javnosti, baš kao što su taj govor puštale udovice hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića i generala Sačića, uz sekundiranje Đakića. To je četnika mnogo ozlojedilo, pa se sutradan u Gvozdu iskalio na svom malom od palube, nedužnom Pupovcu koji je (u zamjenu za štošta što ćemo još vidjeti) glasovao ili glasao za zakon o hrvatskim braniteljima.

Tako je četnik pokazao još jedan čin hrabrosti, te se usred Hrvatske umiješao u hrvatske nutarnje posle, a usput dao do znanja – što svi znaju – da je Pupovac desna i lijeva ruka beogradska, njemu izravno odgovoran za Hrvatsku, takoreći namjesnik srbijanski. Popodne je bio nazočan – uz hrvatsku predsjednicu koja se nije mogla sjetiti zašto je ondje – Drugom opštem saboru SNS-a u Lisinskom na kojemu su i on i ona dobili aplauze, a Zagrepčani bijesno trubili jer promet bijaše poremećen baš kao i cijela ta poremećena lakrdija s Vučićevim posjetom.

Rezultat u Lisinskom: Preradović je promptno vraćen među srpske spisatelje, nema tu više šta da se kaže. Krajnji rezultat posjeta: nema ga niti ga je moglo biti, samo potrošen novac, potrošeni hrvatski policajci koji su se morali smrzavati i čuvati četnika, potrošen još dio hrvatskoga dostojanstva i povijesnog pamćenja.

Nema čovjeka s kojim sam razgovarao, od sveučilišnih profesora do taksista, koji nije bio ne ću reći ogorčen, nego i više, samo što nisu povraćali od mučnine. Srbima su narasla krila, još ne govore o konstitutivnosti koja im je krajnji cilj, ali među „zahtijevanja naroda“ stavljaju i zajednicu srpskih općina koja nije nego nukleus buduće krajine, za sada na jednom, istočnom mjestu, a poslije i na drugima, na zapadu i jugu.

Te srpske škole (koje je odlučno odbio već Ivan Mažuranić) da se djeca slučajno ne inegriraju u hrvatsko društvo i ne počnu navijati za Dinamo i Hajduk, te srpski radio i televiziju valjda, srpski tisak ne spominju jer ga već imaju (Novosti), ne spominju srpsko kazalište jer ga već imanju (Kerempuh), čiji je ravnatelj na odlasku Ljuština bio u prvim redovima Lisinskog, a kao dar donio predstavu lažnoga Pirandella.

S tim u svezi jedna usporedba. U čuvenom filmu „Cabaret“ podli komičar pjevuši o svojoj ljubavi prema majmunici, vrlo emotivno, publika sluša, a na kraju čuje da je majmunica zapravo Židovka. To je ta“ satira“, a znamo kako je sve završilo, s holokaustom naravno.

Posve je isto s predstavom „Šest osoba traže autora“ gdje je uglednim Hrvatima stavljaju svinjske njuške, a na kraju ih se ubija, znači otvoreni poziv na likvidaciju – ovaj put ne na velikim srpskim skupovima kao svršetkom osamdesetih, nego komorno, u teatru. A znamo kako je sve završilo. I znamo da pupovački Srbi imaju gotove popise, objavljeni su štoviše. Za razliku od registra okupatorskih terorističkih snaga, koji nikada nije objavljen, a mnogi su iz toga nepostojećeg registra bili u Lisinskom, abolirani svojedobno – nakon čega su počeli preuzimati razne političke dužnosti u zemlji hrvatskoj i to ne samo na lokalnim razinama.

Majka Božja od kamenitih vrata

Kao što rekoh u prošlom broju, ja sam bio na Kamenitim vratima jer sam zbog poremećenog prometa zakasnio na prosvjedni skup na Jelačićevu placu, ali sam se ipak našao u kamenitom finalu, gdje su me snimale policijske kamere. Nadam se da sam dobro ispao, vrlo sam tašt.

Preko puta, malo iznad Dore Krupićeve pa do apoteke koju je držao unuk ili praunuk Dantea Alighierija, nagurale se prosvjednice udovice i prosvjednici s gorostasnim Sačićem, preko puta iza ograde vrlo lijepo izgledajući specijalci s ukusnim vunenim kapama (napokon hrvatska policija nije odjevena kao iz second hand shopa), pa vidjevši sve to rekoh onima oko sebe, „idemo otuda, pa ne bumo se valjda tukli s našim, hrvatskim dečkima zbog jednog ljigavog četnika, lažova i bednika.“

Neki me je rastom maleni neoudbaš u civilu cijelo vrijeme mrko gledao, kao da je veljača 1989., a ja idem prekinuti hrvatsku šutnju skupa s Tuđmanom, Šeksom i ostalima u Društvo književnika (kamo sam se zatim doista i uputio, na grijanje, kako već rekoh u prošloj rubrici.) Prije toga sam se prekrižio pred slikom Blažene Djevice Marije, koja se blaženo smješkala Djetetu i s dosta uzdržane tuge gledala što se zbiva s tim Hrvatima, možda se pitala zašto se ja u samostalnoj hrvatskoj državi potucam po prosvjedima već sedamnaest godina, statiram, ali ponekad i govorim na trgovima i vičem s krovova.

Predsjednica Kolinda je i u ostatku tjedna bila očito duboko uvjerena da je obavila hrabar, smion i odvažan čin, dotično državnički, što mi idioti nismo mogli dokučiti našim sirotinjskim mozgovima. Šteta za nju jer je dobar dio mandata djelovala vrlo dobro, pa ponekad i odlično, naime baš kao hrvatska predsjednica za čiji su uspjeh na izborima mnogi učinili puno i previše, u Hrvatskoj i Herceg-Bosni, a ja sam štoviše bio i u stanovitom počasnom odboru – premda i tada s ruba političkoga spektra ili „rubova bilo kakvog razmišljanja“. Pa jest.

vučić

Mi s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada sada razmislim, bili smo doista s ruba tadanjeg političkoga spektra, a još više s ruba bilo kakvog razmišljanja što nas čeka ako stvari pođu po zlu nakon što smo tako zagalamili da se zatresla Jugoslavija i ubrzo potom raspala, što je zgrozilo miloševiće i vučiće pa su krenuli pobiti ne samo nas nekolicinu nego cijeli hrvatski narod koji se trebao valjda uputiti u zbjeg preko Sutle do Dravograda i Bleiburga ili u boljoj varijanti stisnuti zapadno od granice Zadar (ne Karlobag) – Karlovac – Virovitica. Četnik koji se bahatio u Zagrebu 2018. u svemu je rečenom sudjelovao, zazivao veliku Srbiju, a u Zagrebu prošastih dana lagao da nije, jer je lažov i ništa od „obećanja“ ne će ispuniti budući da patološki lažljivac uživa u svojim lažima i njima se hrani.

Najbolnije pitanje, pitanje nestalih na koje je odavno mogao odgovoriti da je htio, razvlačit će kao harmoniku i s vremena na vrijeme vaditi neke papire s podatcima o sljedećih „tri lica“ koje je uspio naći, ucjenjujući njima Hrvatsku oko granica i ratne odštete (koju je Plenković vrlo dobro odigrao kao dijagonalu), kao što Tadić nikada nije donio obećane protokole iz vukovarske bolnice, niti je mislio, a Vučić nije ni pokušao o tome lagati jer mu se nije dalo. I laž s vremenom umara.

Hrvatski novinari svih provenijencija osjetili su se poniženima i uvrijeđenima što moraju slušati laži i dobivati osione odgovore, pa se na kraju pobunili. Čak je i projugoslavensko vodstvo HND-a izgubilo živce. S tim u svezi: mnogi su se Hrvati s ruba bilo kakvog razmišljanja pitali otkud sad to, otkud se jugoljevaci dižu na zadnje noge i protestiraju, otkud i đak mentora Pupovca, mali Glavašević galami protiv Vučića.

Nije to samo da bi se napakostilo autorima posjeta koje drže desnicom, nije samo to. Nego njima ne paše četnik kao srbijanski vožd jer znaju da s iritantnim četnikom i prozirnim lažovom za njih nema sanjane budućnosti koja podosta sliči na prošlost, to jest da je bilo kakva obnova Jugoslavije, u bilo kojem obliku, fatamorgana sve dok se u Srbiji ne pojavi netko posve suprotan Vučiću i lijepo se, polako, inteligentno, sa svim isprikama i sličnim domišljajima uvuče pod kožu blesavim Hrvatima.

Europa nostra ništa od toga ne razumije, premda ima neka povijesna iskustva sa Srbijom, ali se ne osvrće ili zaboravila. Govori neizravno: „Sve za Srbiju, Srbiju ni za što“. Zahtijeva od Hrvatske da se ponaša „državnički“, a ne s ruba bilo kakvoga razmišljanja, u uskom krugu je odlučeno – i s one strane bare – da Srbija mora ući u finale makar i zabije manje golova nego protivnik (kao Crvena zvezda u doba komunizma) i basta.

Hrvatsku tapšaju po leđima, daju joj komplimente. Hrvatska je nosač aviona na kojemu će Srbija doploviti do Europske unije, a ne da bude (kao u komičnom stripu koji je svojedobno tisakan u „Politici“ ili drugdje) ko žirafa, vanevropska zverka.

Naći će se način da Srbija ne plati odštetu, da ne vrati teritorij, da ne ukine regionalnu jurisdikciju, pa i da ne prizna Kosovo, a opet uđe s nekom tamnom formulacijom. Kao što je vanevropskoj žirafi pružena humanitarna pomoć iz Haaga koji je odustao ne samo od bivšeg Vučićeva šefa Šešelja nego i od dvije mračne figure kojima je trebalo biti suđeno, a ne će, jer bi štošta isplivalo i oko Berlinera Vučića.

No, da za sada završim s bezočnim četnikovim švrljanjem po Hrvatskoj i glede rezultata demantiram samoga sebe. Jest, priznajem, bilo je rezultata. Rezultat su podjele među Hrvatima u svezi toga posjeta,čime su srpska posla dala doprinos hrvatskim poslima.

Čak su i neki mudraci s novinarske desnice hvalili „državnički čin“, čak spominjali Tuđmana koji je pregovarao i sa crnim vragom, te taj nalaz dali kao krunski dokaz. A nije tako, naravno, Tuđman je pregovarao – ne u Zagrebu s Miloševićem ni tepihom – u vrijeme kada se rat zahuktavao i grijali tenkovi, pregovarao da dobije na vremenu, da u užasnom naporu pokuša sve kako bi možda i otklonio ratnu opasnost koja se nadvila nad Hrvatskom, nad hrvatskim narodom.

Sada nije rat, hrvatska je vojska pobijedila srpsku i ne postoji nikakav razlog da ratni huškač bude primljen u Zagrebu, makar i suzdržano, da paternalistički obujmi srpski korpus kao nekada Rašković i metodom „Srbi na okup“ u Lisinskom u stvari kaže tko će jedini štititi srpsku manjinu u Hrvatskoj, ne Zagreb, ne hrvatski Ustav, nego Beograd. A kakve se sve manifestacije toga paternalizma mogu očekivati, vidjet ćete čim grane proljeće… Kad sam govorio o novinarima: pamtim neku novinarsku tiskovnu amebu koja se obrusila na Hebranga kada je u televizijskoj emisiji zborio… no, kao „s ruba političkog spektra ili rubova bilo kakvog razmišljanja“. Hebrang koji je u ratu viđao ubijenu djecu, žene i muškarce, njihovu krv koja lipti, nakon zanosnih govora četničkih huškača poput Vučića.

Petnaest tisuća Hrvata i Hrvatice, četiri stotine ubijene djece, najmanje. A Vesna Bosanac i dalje pita što je s protokolima iz vukovarske bolnice. Hrvatski ranjenici pobijeni. Usput, dan ili dva nakon Vučićeva odlaska koji se poklopio s finalom fašnika i nestanka prinčeva karnevala u plamenu, u istom je Lisinskom, ali u maloj dvorani, izvedena monodrama stopostotnog invalida iz Domovinskog rata, Marija Filipija, pod naslovom „Kako glumiti normalnog čovjeka“. A kako, pitam se, glumiti normalnu zemlju u kojoj se četnicima prostiru crveni tepisi, a junak Domovinskoga rata, bolesni Merčep čami u tamnici, premda bi ga već opisana (još ne i otpisana!) predsjednica jednim potezom pera mogla osloboditi.

Crta Vrginmosrt-Karlovac-Krnjak

Dodik

Vidjevši da Hrvatska otvara vrata svakovrsnom smeću, odmah nakon četnika Vučića dokotrljao se u Hrvatsku Dodik, šef eniteta RS nastalog na progonstvima, ubijanju, znači genocidu.

Stigao u Karlovac, doduše ne na crveni tepih nego u „privatni posjet“, nakon što je pokušao ući s oružanom pratnjom i dugim cijevima, valjda onima koje je kupio (2500 komada) za svoju kohortu. Tako su se dvije iste misli spojile u istom vremenu, a Karlovac nije slučajno izabran, ne samo zato što je dio velikosprske crte.

Za sada je misao u tom dijelu Hrvatske usmjerena na skromno pojačavanje crte Vrginmost-Karlovac, gdje se oblikuje nova osovina što bi s vremenom Banovinu, to jest po njihovu Baniju, trebala pretvoriti u omanju, a zatim sve veću krajinu koja bi kordunskim nastavkom uhvatila za vrat Hrvatsku, tamo gdje je najtanja, a misli sežu i do Cetingrada iz kojega se vidi druga jedna opasnost, ne toliko džamije u Kladuši, nego se u njoj okupljaju muslimanski izbjeglice iz Azije i Afrike, čekajući povoljnije meteorološke uvjete. Visok snijeg je zapreka ,pa da ondje kao i u Delnicama koju su neki idioti izbrisali iz popisa brdsko-planinskih područja i valjda još dodali da je ondje bundeva najviša točka.

U sjećanje

A što je s hrvatskom kulturom, sam Bog zna. Prošastih je dana umro Branko Lentić , autor vrlo dobrih dokumentaraca, čovjek kreativan na mnogo načina, televizijski profesionalac. Istodobno su neki portali podsjetili na godišnjicu smrti generala Červenka. Što je spajalo tu dvojicu ljudi? Oba su nakon sloma Hrvatskoga proljeća stradali, a povezuje ih i to što je Červenko nakon izlaska iz zatvora morao zarađivati za kruh kao „vanjski suradnik“ radiotelevizije, to jest kao inkasator, o čemu mi je pričao u Gundulićevoj, gdje smo zajedno bili u istom političkom tijelu. Lentić je početkom devedesetih postao direktor HTV-a (ne HRT-a kako su mnogi ovih dana neznalački pisali), Červenko je postao generalom i šefom Glavnoga stožera u Oluji.

Pitanje što je s hrvatskom kulturom odnosi se i na HRT, koji je dio kulturne scene ili bi trebao biti. Pozornom gledatelju sigurno nije promaknula vijest objavljena tek u titlu (podslovima) Dnevnika, da Programsko vijeće nije prihvatilo prijedlog programa za 2018. Ili sam krivo vidio.

Nevjerojatno, ali poslije nisam o tome ništa pročitao u tisku, a nekmoli čuo s tv-ekrana (dopuštam da mi je promaknulo). No, HRT je pribavio i jedan bonus u mojim očima, otvorio dopisništvo u Mostaru, ukinuto u vrijeme neokomunista.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari