Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Papa Franjo dolazi u rodno mjesto kraljice Katarine

Objavljeno

na

Kad čovjek sluša ovu laganu pop-glazbu, pa i tu se zna naći slučajno neki stih koji je izvanredan.

A tko to može opet uraditi nego genijalni Tonći Huljić i njegova žena Vjekoslava. U pjesmi paradoksalnog naziva Bižuterija koja asocira na kič i nešto trivijalno pojavi se stih „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”.

Sve u jednom, žena, majka, kraljica

Ovaj tjedan su obilježile tri žene o kojima ćemo pisati, i pokušao sam naći neku prigodnu pjesmu ili pjesnika koji o tome piše. Nemoguća misija, jako je teško bilo to naći, možda će čitatelji poslije ove kolumne poslati nešto tome prigodno. Da netko obrađuje suvremenu ženu, a to suvremeno počinje od početka industrijske revolucije, kada je žena morala biti sve u jednom, i žena, i majka, i kraljica. Kad ovo kažem kraljica, mislim da je morala početi raditi izvan kuće, početi zamjenjivati ulogu muža koji je uvijek u toj povijesnoj hijerarhiji bio lovac, onaj koji donosi hranu, ulov ili novac u obitelj. I to je jako teško izdržati, da u istom trenutku budeš žena koja je privlačna, koja je lijepa, koja je predmet pažnje muškaraca, i da budeš majka koja rađa djecu i brine za obitelj, i treće da brine o egzistenciji svoje obitelji. S tim problemom je zapadna civilizacija suočena već skoro 150 godina, a mi Hrvati i naše Hrvatice već više od 500 godina, da ne kažem tisuću godina od pada Hrvatskog Kraljevstva, kad su naše žene ostale majke udovice, same su morale zamjenjivati ulogu muža. Vratimo se u noviju povijest, pa poslije Prvog i Drugog svjetskog rata koliko je hrvatskih udovica ostalo, koje su morale i hraniti djecu i raditi, i biti majke i žene, a i očevi. A isto u onom bivšem komunističkom društvu Hrvati nisu mogli sami zaraditi za svoju obitelj, a i sada je nažalost skoro tako, moralo se ići u inozemstvo i ta odvojenost, gdje je žena ostajala i čekala, a muž je donosio novac, i obrnuto. Ali takva nam je povijest, a mi smo se navikli boriti. Naše žene su uvijek čuvale ognjišta i dostojanstvo obitelji, i nije bez razloga ona narodna poslovica „Žena drži tri kuta kuće”, a ja bih rekao sva četiri.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić rođena Mostarka

E sada prva koja je to bila. I 540 godina nakon njezine smrti, njezino djelo još živi i počinje se polako ostvarivati njen san, to je naša rođena Mostarka, kraljica Katarina Kosača udata Kotromanić, posljednja majka kraljica Bosne koja je nakon pada Bosne i Hercegovine pod Turke izbjegla u Vatikan i pokušala tamo preko raznih diplomacija povratiti svoju otetu djecu Katarinu i Zigmunda. Jedanaest godina je to pokušavala po raznim veleposlanstvima i konzulatima u Rimu i nije uspjela. Na kraju pred smrt, kad je vidjela da za života neće moći vratiti djecu, mač bosanskog kralja njezina muža Stjepana Tomaša je ostavila Vatikanu, tako ako se ikad vrate njihova djeca i ako se vrate na katoličanstvo, da se tek onda mogu vratiti na prijestolje kraljevine Bosne. Franjevci je, jer je ona bila franjevačka trećerednica, slave kao blaženu kraljicu Katarinu. Zanimljiv je podatak, ako je za ikoga važilo ovo, žena, majka, kraljica, onda je to kraljica Katarina, Bila je visoka 178, prelijepa, ima autentičan portret talijanskog umjetnika Belinija. I nju su čuvala četiri Bosanca duge plave kose visoka dva metra. I da bi čitatelj imao usporedbu kakva je to senzacija bila kada se oni pojave na raznim dvorima u Europi, tada je prosječan srednjovjekovni vitez bio visok 165 centimetara. Kad se pojavi ta divota, to dostojanstvo, bila je velika senzacija. Od ljepote i dostojanstva, ali džabe ništa nije pomoglo. Molitve su pomogle i ovih dana smo svjedoci jednog povijesnog susreta, hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s papom Franjom u Rimu, gdje je izgleda ugovoreno da će Papa iduće godine posjetiti Bosnu i Hercegovinu. I kako kaže Božja providnost i zdrav razum da će ovaj put posjetiti one predjele gdje je rođena kraljica Katarina, Mostar i Hercegovinu, preciznije Blagaj, i tamo gdje se udala i odakle je vladala u središnjoj Bosni, odnosno grad Bobovac. Čekali smo 540 godina, ali dođe taj dan, znači nijedna molitva neće biti uskraćena ako to žarko želimo.

Molimo se i živimo za taj dan sljedeće godine. I duboko se nadam da ćemo pjevati pjesmu „Ovo je dan što ga stvori Bog”. Mogu samo reći što me je oduševilo od našeg predsjednika dr. Dragana Čovića koji sve više izrasta u vrsnog državnika. Još da iza njega stoji neka jača država, ja ne znam gdje bi mu kraj bio. Oduševio me potez koji čak po stilu podsjeća na specifičan stil pape Franje. Svakom katoliku kršćaninu, a nas je više od milijardu u svijetu je san rukovati se s papom, i živi se za to. Iako je to bio državnički posjet, a ljudi po političkoj funkciji dolaze tu, ovaj put je u državni protokol uveo dvije jako vrijedne i samozatajne osobe, svog vozača Kiću – Izidora Mikulića i legendarnu tajnicu ureda HDZ-a Miljanu Glamuzina, to dvoje ljudi je faktički 24 sata s predsjednikom Čovićem, ja ne znam da bi on mogao bez njih dvoje normalno funkcionirati. To me stvarno oduševilo. Znači predsjednik ne samo što ima pamet, stil i politiku u malom prstu, nego ima i prekrasnu kršćansku dušu. Molimo se i pripremamo za povijesni događaj da nakon 14 stoljeća jedan papa dođe u svetu Humsku zemlju Hercegovinu.

Rektorica prof. dr. Ljerka Ostojić – lavica s Neretve

U nedjelju sam na HRT-u gledao popularnu emisiju Damin Gambit od Elizabete Gojan i bila je gošća naša rektorica mostarskog Sveučilišta prof. dr. Ljerka Ostojić. Ono što je ona govorila, mi to svi znamo o njoj, ali je dobro da sazna šira hrvatska javnost, tko živi u Mostaru, tko živi u Hercegovini i kakve institucije tu djeluju. Jer ovih proteklih 20-ak godina preko hrvatskih medija od nas su napravili neke rigidne fašiste, kriminalce, i naša lavica, jer kad Ljerka nešto uzme, to je lav s Neretve, jer ona je dijete Mostara rođena na Carini uz rijeku Neretvu i spremna je za svoj grad, za svoj narod, svoju vjeru, a i za dostojanstvo svih ljudi, neovisno o njihovu podrijetlu i identitetu, ako treba i poginuti. I ona je imala ne tako tragičnu sudbinu kao kraljica Katarina, ali je i ona morala bježati iz Banje Luke sa svojim mužem i djecom i vratiti se u Split, pa u Mostar, gdje je jedan od utemeljitelja Medicinskog fakulteta, kasnije i Sveučilišta koje je ključna institucija za Hrvate u BiH, kao suverenog i konstitutivnog naroda koji tu živi 14 stoljeća. To je žena za koju vrijedi ona „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”, uvijek je dostojanstvena, majka dvoje prekrasne djece, vrhunskih intelektualaca i što uzme, od profesorice anatomije, do dekanice, i sada rektorice, ona to radi 24 sata i radi to savršeno. Još da je drugi odnos snaga i da su uređeni zakoni u BiH o visokom obrazovanju, ja bih sada potpisao da bi Ljerka Ostojić naše sveučilište dovela u rang među 100 najboljih u Europi i svijetu. Pored svih podmetanja koja nam dolaze od središnje vlasti u Sarajevu, Sveučilište se drži i Klinička bolnica koja je u sklopu njega i postaju zaštitni znak Mostara i Hercegovine, i BiH, zahvaljujući našoj rektorici „lavici s Neretve”, našoj Ljerki Ostojić. I u cijeloj emisiji najmanje je pričala o sebi, najviše o Sveučilištu, mladima, o ulaganju u mlade, a nemamo mi brige kada Ljerka uzme nešto to će biti savršeno ili nikako.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović

U ponedjeljak nam je gošća ovdje u Mostaru bila kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Kako kaže Ćiro Blažević, „ne samo da je pametna, pa ona je i prelijepa”, a uskoro i naša buduća predsjednica. Bilo je prekrasno, i predstavljanje i sve što se događalo u Kosači. Mene uvijek dojmi, kad zapjevaju žene Cimljanke koje su je prve dočekale, kad one zapjevaju ja odmah zaplačem i ja ih obožavam. Kolinda, prava žena iz naroda, iz Grobnika, malog mjesta kod Rijeke koja je sve u svom životu, za razliku od drugih kandidata postigla svojim trudom, uvijek je imala te sposobnosti pozitivnog vođe koje su joj od Boga date, govori četiri jezika, majka je dvoje djece, ima međunarodno iskustvo, idealna za novu predsjednicu Republike Hrvatske. Ja ne znam jesmo li mi Hrvati zaslužili da imamo takvu predsjednicu. Ali nadamo se uz Božju providnost da će to postati, jer komunisti su prejaki u Hrvatskoj, ta mržnja prema katoličkom i hrvatskom u RH je nevjerojatna. I zato pouzdajmo se u dragog Boga, a i u našu Ameriku da podrži Kolindu na toj političkoj europskoj i svjetskoj sceni. Ponosan je čovjek kad vidi na najvećoj svjetskoj razini s Obamom i Merkel priča tvoja predsjednica, ne znaš je li pametnija, ljepša, to je to žena, majka, kraljica.

kolinda umag

P.S. Umalo da zaboravim. Moja žena, majka kraljica, moja Jelena koja je inače podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske je neki dan nakon 14 godina braka skuhala raštiku. Odmah da razjasnimo nije bilo do nje, ja to nisam volio, a sve što sam stariji sve me ono vuče što je naše iskonsko, hercegovačko, a to je raštika, pored blatine i žilavke, raštika je zaštitni znak nas Hercegovaca. Raštika je izvanredno uspjela i jeli smo je dva dana. A to spominjem zbog dolaska pape Franje i moramo se dobro pripremiti, jer sramota bi velika bila ako na meniju ne bi bila raštika, jer prvi papa Franjo bi to pitao. I ne smijemo zaboraviti da je njegov osobni ispovjednik bio fra Berislav Ostojić iz našeg Brotnja. A Hercegovci su rasuti po cijelom planetu Zemlji, od Australije, Južne i Sjeverne Amerike, Europe, a u svakom vrtu svakog Hercegovca je raštika, tako je Papa to probao i vidio da je to najbolje jelo na svijetu, i zato raštika, kod svakog pravog Hercegovca ako nije u bašti, onda je u zamrzivaču, i čekajte Papu, jer nikada se ne zna u koji će čas banuti.

I sada za kraj našao sam pjesmu koja je približno našoj tematici, još jednog Hercegovca Antuna Branka Šimića koja piše o počecima te lažne emancipacije žena, a pjesma se zove „Žene pred uredima”.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: ŽENE PRED UREDIMA
O Bože,ako jesi,vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom k* o u snu obaziru se
k* o na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se na smrt prepadne i smete
kad prozovnu je i pred njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
iI ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
-što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se,posumnjavši i u te i u pravdu
i da će itko ikad odatle ih spasti-
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih,ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde?I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena,u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisiti među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

Piše: Marin Topić/pogled.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Utakmica u Moskvi je završena – vrijeme je za šutnju

Objavljeno

na

Objavio

Sve utakmice jednom završe i dođe vrijeme poslije njih. U fokusu je doček hrvatskih nogometaša u Zagrebu. Planira se izražavanje zahvalnosti veličanstvenim mladićima. Ne znam koliko će oni sami odlučivati o tome, je li im preostale snage za to i imaju li volje za to, konačno, oni su ispričali svoju priču, vrijeme je za druge, za one koji imaju moć pokazati to što oni vide i to kako razumiju ispričanu priču.

Ne znam hoće li doček i iskazivanje počasti pobjednicima biti ista priča, na istim valovima i s istim tonovima mladića, koji su milijardama ljudi na Zemlji pričali o svojoj Hrvatskoj. Meni se čini da je nabolja priča, vjerojatno i napribližniji ton onome što su naši momci govorili uoči i nakon utakmica, a ovo je vrijeme nakon utakmice – poniznost i šutnja.

Šutnja svih koji smo svjedočili njihovom govoru na športskom terenu, ali i kroz njihove živote kojima su se probijali na završnu utakmicu u Moskvi. Ima trenutaka kad je šutnja najsnažniji govor.

Pogotovo kad svoju počast trebaju i žele iskazati svi oni kojima je Moskva bila daleko i nedostupna, kojima će i Zagreb biti nedostupan zbog posve zemnih razloga. A duhom su mjesec dana, pa i cijeli život s hrvatskim mladićima, ovim ili nekim prijašnjim.

Ja se sjećam nekoliko takvih trenutaka i želim ih se upravo sad prisjetiti.

Nazad nekoliko godina, kad je papa Benedikt XVI. pohodio Zagreb, fascinantna je bila višeminutna šutnja u molitvi zahvalnosti desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Desetci tisuća ljudi su klečali i molili u tišini. Nije bilo snažnijega i glasnijega govora u novijoj povijesti Zagreba i Hrvatske.

Ja sam siguran da nema prikladnijega načina iskazivanja zahvalnosti, s jedne strane Daliću, Modriću Rakitiću, Mandžukiću, Ćorluki, Kramariću, Lovrenu i njihovim kolegama iz reprezentacije, a s druge strane Onome tko ih je vodio cijelim životom do ovih trenutaka i bdio nad njima, upravo po njihovim riječima u trenutcima najvećega slavlja, od dočeka i višeminutne šutnje s molitvom zahvalnosti. Puno je prikladniji za ispravno iskazivanje zahvalnosti od rukopisa hrvatske države i institucija, eventualni poziv Katoličke Crkve hrvatskom narodu na molitvu zahvalnosti, i to na jednome zbornom mjestu, s prikazom veličine i dubine osjećaja svoga naroda. Da se šutnja udruži u glas do nebesa. Molim se da bude takvoga dočeka i zahvalnosti. To nije ograničeno vremenom, vjerujem da bi takvo iskazivanje zahvalnosti s oduševljenjem prihvatili svi Dalićevi mladići.

Zašutjeti pred veličanstvenim

Pred velikim događajima najrječitija je šutnja.

Najviše govori o stvarnoj poniznosti čovjeka pred veličanstvenim.

Tako dođe u životu kolumnista trenutak kad je najbolja kolumna ona koju se ne usudi napisati. Kad je najbolja riječ ona koju se ne izrekne, jer ne postoji još uvijek, a ipak je živa i tu negdje, kad je najbolji komentar onaj koga ostavi čitateljima na slobodan izbor po svome duhu, jer svi sve vidimo, čujemo i doživljavamo. Zato je vrijeme za šutnju.

Događalo mi se zašutjeti pred veličanstvenim.

Prvi put u lipnju 1992. godine, kad sam zajedno s Ivanom Bagarićem i njegovim kolegom Kolakom, te s pokojnim velikim hrvatskim književnikom i novinarom Petrom Milošom i prijateljem Predragom Barbarićem Gagom jutro nakon završetka borbi za oslobođenje doline Neretve, nakon završetka operacije „Lipanjske zore“ ušao u Mostar s namjerom napisati priču o doživljenom i viđenom.

Zastao sam pred kataklizmom koju sam doživio i odustao od pisanja, jer riječi nisu bile dostojne viđenoga.

Te slike je trebalo ostaviti na miru, prepustiti šutnji.

Davnašnja mostarska priča naizgled nema nikakve veze s ovim trenutkom, trenutkom neposredno poslije utakmice finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad naša Hrvatska stoji pred cijelim svijetom, ponosna i velika, istinski nepobjediva i nadmoćna svim silama, silama koje su i gradile ovaj svijet u kojemu živimo, ali ga i razarale, kao one slike iz Mostara toga lipanjskog jutra.

Stoji naša Hrvatska.

Stoji, a ne kleči, jer kleči samo pred Bogom kome je ponizna i kome se jedino klanja. Dvojici se ne može klanjati, zato ti mladići stoje pred svijetom. I mi svi s njima, bez obzira gdje se nalazili.

Stoje ti mladići predočima cijeloga svijeta, pred milijardama ljudi, u najgledanijem televizijskom prijenosu svih vremena. I zato su pobjednici, nema nikakve sumnje, jer su tu došli isključivo svojim radom, mukom, željom, voljom, svojom radošću i izborom, svojom odlučnošću i vjerom i posve sigurno rukopisom Svevišnjega, koji je to sve vidio i odlučio im je pružiti ruku. Nevidljivu kao i riječ, koja ne postoji za ovakvu kolumnu, ali je tu, i živa je. I to svatko tko vjeruje, zna i osjeća tu ruku.

Svijetu i narodima, svome narodu, ti mladići su prenijeli, važnu poruku.

Upravo tu poruku, ja mislim da kolumnist ne smije komentirati.

To je najviši izraz poštovanja.

Svi već znademo kako je završila utakmica.

I svi ćemo tražiti poruku u tome čemu smo svjedočili.

I svačija je ispravna i točna.

Ljepota slike

Kako je god završila rezultatski utkamica, to je s razlogom i to neće utjecati na poruku, niti može umanjiti veličanstvenu ljepotu slike, kojoj smo svjedočili. Tu sliku valja pamtiti, taj trenutak i sve što mu je prethodilo nositi u srcu, o tom nizu događaja, jer ova slika nije nastala u trenutku niti slučajno, slika je to nastajala kroz stoljeća s milijunima nevidljivih poteza kistom. Ovome čudesnom događaju kojemu svjedočimo mjesec dana neprekinuto valja kad se ushit utiša posvetiti najviše domete ljudskoga znanja, istraživanja, promišljanja i konačno – naći u tim događajima razloge i smisao svoga svakodnevnoga djelovanja i ponašanja. Nikada ne ostati ležati, uvijek ustati i uvijek stajati. I samo pred jednom veličinom klečati, a nije od ovoga svijeta, iako je tu i živa, među nama. To je hrvatski narod oduvijek znao pronaći, tu istinu, a kad je lutao u svome traženju, nestajalo ga je. Ali, uvijek je postojalo svjetlo, koje je negdje bliže ili dalje odbijalo nestati u mraku i pred mrakom, i uvijek su ga izabrani u hrvatskom narodu vidjeli i raznosili od čovjeka do čovjeka, od doma do doma. Vatre su uvijek gorjele, baš kao i Lipanjske zore s početka ovoga zapisa ili kao šutnja tisuća na Trgu sa Svetim Ocem.

Ili kao tisuće na kiši s Markom Perkovićem Thompsonom na istom Trgu, satima se ne razilaze i prkose vremenu, koji s njim pjevaju pjesme iz svlačionice naših mladića nakon njihovih športskih pobjeda.

Neće večerašnji športski rezultat trenutno iznaći riječ koju treba reći.

Zato ju se ne smije izmišljati,niti pokušati nuditi, svi ju mi osjećamo.

I upravo tom riječju koje nema, a postoji, klanjajmo se veličini svoga naroda.

Mislim da je to poruka, koju je nevidljivi, a živi izbornik, koji je izabrao Zlatka Dalića i njegove mladiće već davno, te poslao preko njih poruku za sve nas, kad ih je od djetinjstva u različitim okolnostima redom izabrao i obilježio za ovaj trenutak. Naši mladići su svoju priču prenijeli, ispričali su je na veličanstven način, a nama ostaje potraga za njenim razumijevanjem.

I šutnja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Sinovi Oluje protiv djece komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.
Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori