Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Papa Franjo dolazi u rodno mjesto kraljice Katarine

Objavljeno

na

Kad čovjek sluša ovu laganu pop-glazbu, pa i tu se zna naći slučajno neki stih koji je izvanredan.

A tko to može opet uraditi nego genijalni Tonći Huljić i njegova žena Vjekoslava. U pjesmi paradoksalnog naziva Bižuterija koja asocira na kič i nešto trivijalno pojavi se stih „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”.

Sve u jednom, žena, majka, kraljica

Ovaj tjedan su obilježile tri žene o kojima ćemo pisati, i pokušao sam naći neku prigodnu pjesmu ili pjesnika koji o tome piše. Nemoguća misija, jako je teško bilo to naći, možda će čitatelji poslije ove kolumne poslati nešto tome prigodno. Da netko obrađuje suvremenu ženu, a to suvremeno počinje od početka industrijske revolucije, kada je žena morala biti sve u jednom, i žena, i majka, i kraljica. Kad ovo kažem kraljica, mislim da je morala početi raditi izvan kuće, početi zamjenjivati ulogu muža koji je uvijek u toj povijesnoj hijerarhiji bio lovac, onaj koji donosi hranu, ulov ili novac u obitelj. I to je jako teško izdržati, da u istom trenutku budeš žena koja je privlačna, koja je lijepa, koja je predmet pažnje muškaraca, i da budeš majka koja rađa djecu i brine za obitelj, i treće da brine o egzistenciji svoje obitelji. S tim problemom je zapadna civilizacija suočena već skoro 150 godina, a mi Hrvati i naše Hrvatice već više od 500 godina, da ne kažem tisuću godina od pada Hrvatskog Kraljevstva, kad su naše žene ostale majke udovice, same su morale zamjenjivati ulogu muža. Vratimo se u noviju povijest, pa poslije Prvog i Drugog svjetskog rata koliko je hrvatskih udovica ostalo, koje su morale i hraniti djecu i raditi, i biti majke i žene, a i očevi. A isto u onom bivšem komunističkom društvu Hrvati nisu mogli sami zaraditi za svoju obitelj, a i sada je nažalost skoro tako, moralo se ići u inozemstvo i ta odvojenost, gdje je žena ostajala i čekala, a muž je donosio novac, i obrnuto. Ali takva nam je povijest, a mi smo se navikli boriti. Naše žene su uvijek čuvale ognjišta i dostojanstvo obitelji, i nije bez razloga ona narodna poslovica „Žena drži tri kuta kuće”, a ja bih rekao sva četiri.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić rođena Mostarka

E sada prva koja je to bila. I 540 godina nakon njezine smrti, njezino djelo još živi i počinje se polako ostvarivati njen san, to je naša rođena Mostarka, kraljica Katarina Kosača udata Kotromanić, posljednja majka kraljica Bosne koja je nakon pada Bosne i Hercegovine pod Turke izbjegla u Vatikan i pokušala tamo preko raznih diplomacija povratiti svoju otetu djecu Katarinu i Zigmunda. Jedanaest godina je to pokušavala po raznim veleposlanstvima i konzulatima u Rimu i nije uspjela. Na kraju pred smrt, kad je vidjela da za života neće moći vratiti djecu, mač bosanskog kralja njezina muža Stjepana Tomaša je ostavila Vatikanu, tako ako se ikad vrate njihova djeca i ako se vrate na katoličanstvo, da se tek onda mogu vratiti na prijestolje kraljevine Bosne. Franjevci je, jer je ona bila franjevačka trećerednica, slave kao blaženu kraljicu Katarinu. Zanimljiv je podatak, ako je za ikoga važilo ovo, žena, majka, kraljica, onda je to kraljica Katarina, Bila je visoka 178, prelijepa, ima autentičan portret talijanskog umjetnika Belinija. I nju su čuvala četiri Bosanca duge plave kose visoka dva metra. I da bi čitatelj imao usporedbu kakva je to senzacija bila kada se oni pojave na raznim dvorima u Europi, tada je prosječan srednjovjekovni vitez bio visok 165 centimetara. Kad se pojavi ta divota, to dostojanstvo, bila je velika senzacija. Od ljepote i dostojanstva, ali džabe ništa nije pomoglo. Molitve su pomogle i ovih dana smo svjedoci jednog povijesnog susreta, hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s papom Franjom u Rimu, gdje je izgleda ugovoreno da će Papa iduće godine posjetiti Bosnu i Hercegovinu. I kako kaže Božja providnost i zdrav razum da će ovaj put posjetiti one predjele gdje je rođena kraljica Katarina, Mostar i Hercegovinu, preciznije Blagaj, i tamo gdje se udala i odakle je vladala u središnjoj Bosni, odnosno grad Bobovac. Čekali smo 540 godina, ali dođe taj dan, znači nijedna molitva neće biti uskraćena ako to žarko želimo.

Molimo se i živimo za taj dan sljedeće godine. I duboko se nadam da ćemo pjevati pjesmu „Ovo je dan što ga stvori Bog”. Mogu samo reći što me je oduševilo od našeg predsjednika dr. Dragana Čovića koji sve više izrasta u vrsnog državnika. Još da iza njega stoji neka jača država, ja ne znam gdje bi mu kraj bio. Oduševio me potez koji čak po stilu podsjeća na specifičan stil pape Franje. Svakom katoliku kršćaninu, a nas je više od milijardu u svijetu je san rukovati se s papom, i živi se za to. Iako je to bio državnički posjet, a ljudi po političkoj funkciji dolaze tu, ovaj put je u državni protokol uveo dvije jako vrijedne i samozatajne osobe, svog vozača Kiću – Izidora Mikulića i legendarnu tajnicu ureda HDZ-a Miljanu Glamuzina, to dvoje ljudi je faktički 24 sata s predsjednikom Čovićem, ja ne znam da bi on mogao bez njih dvoje normalno funkcionirati. To me stvarno oduševilo. Znači predsjednik ne samo što ima pamet, stil i politiku u malom prstu, nego ima i prekrasnu kršćansku dušu. Molimo se i pripremamo za povijesni događaj da nakon 14 stoljeća jedan papa dođe u svetu Humsku zemlju Hercegovinu.

Rektorica prof. dr. Ljerka Ostojić – lavica s Neretve

U nedjelju sam na HRT-u gledao popularnu emisiju Damin Gambit od Elizabete Gojan i bila je gošća naša rektorica mostarskog Sveučilišta prof. dr. Ljerka Ostojić. Ono što je ona govorila, mi to svi znamo o njoj, ali je dobro da sazna šira hrvatska javnost, tko živi u Mostaru, tko živi u Hercegovini i kakve institucije tu djeluju. Jer ovih proteklih 20-ak godina preko hrvatskih medija od nas su napravili neke rigidne fašiste, kriminalce, i naša lavica, jer kad Ljerka nešto uzme, to je lav s Neretve, jer ona je dijete Mostara rođena na Carini uz rijeku Neretvu i spremna je za svoj grad, za svoj narod, svoju vjeru, a i za dostojanstvo svih ljudi, neovisno o njihovu podrijetlu i identitetu, ako treba i poginuti. I ona je imala ne tako tragičnu sudbinu kao kraljica Katarina, ali je i ona morala bježati iz Banje Luke sa svojim mužem i djecom i vratiti se u Split, pa u Mostar, gdje je jedan od utemeljitelja Medicinskog fakulteta, kasnije i Sveučilišta koje je ključna institucija za Hrvate u BiH, kao suverenog i konstitutivnog naroda koji tu živi 14 stoljeća. To je žena za koju vrijedi ona „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”, uvijek je dostojanstvena, majka dvoje prekrasne djece, vrhunskih intelektualaca i što uzme, od profesorice anatomije, do dekanice, i sada rektorice, ona to radi 24 sata i radi to savršeno. Još da je drugi odnos snaga i da su uređeni zakoni u BiH o visokom obrazovanju, ja bih sada potpisao da bi Ljerka Ostojić naše sveučilište dovela u rang među 100 najboljih u Europi i svijetu. Pored svih podmetanja koja nam dolaze od središnje vlasti u Sarajevu, Sveučilište se drži i Klinička bolnica koja je u sklopu njega i postaju zaštitni znak Mostara i Hercegovine, i BiH, zahvaljujući našoj rektorici „lavici s Neretve”, našoj Ljerki Ostojić. I u cijeloj emisiji najmanje je pričala o sebi, najviše o Sveučilištu, mladima, o ulaganju u mlade, a nemamo mi brige kada Ljerka uzme nešto to će biti savršeno ili nikako.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović

U ponedjeljak nam je gošća ovdje u Mostaru bila kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Kako kaže Ćiro Blažević, „ne samo da je pametna, pa ona je i prelijepa”, a uskoro i naša buduća predsjednica. Bilo je prekrasno, i predstavljanje i sve što se događalo u Kosači. Mene uvijek dojmi, kad zapjevaju žene Cimljanke koje su je prve dočekale, kad one zapjevaju ja odmah zaplačem i ja ih obožavam. Kolinda, prava žena iz naroda, iz Grobnika, malog mjesta kod Rijeke koja je sve u svom životu, za razliku od drugih kandidata postigla svojim trudom, uvijek je imala te sposobnosti pozitivnog vođe koje su joj od Boga date, govori četiri jezika, majka je dvoje djece, ima međunarodno iskustvo, idealna za novu predsjednicu Republike Hrvatske. Ja ne znam jesmo li mi Hrvati zaslužili da imamo takvu predsjednicu. Ali nadamo se uz Božju providnost da će to postati, jer komunisti su prejaki u Hrvatskoj, ta mržnja prema katoličkom i hrvatskom u RH je nevjerojatna. I zato pouzdajmo se u dragog Boga, a i u našu Ameriku da podrži Kolindu na toj političkoj europskoj i svjetskoj sceni. Ponosan je čovjek kad vidi na najvećoj svjetskoj razini s Obamom i Merkel priča tvoja predsjednica, ne znaš je li pametnija, ljepša, to je to žena, majka, kraljica.

kolinda umag

P.S. Umalo da zaboravim. Moja žena, majka kraljica, moja Jelena koja je inače podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske je neki dan nakon 14 godina braka skuhala raštiku. Odmah da razjasnimo nije bilo do nje, ja to nisam volio, a sve što sam stariji sve me ono vuče što je naše iskonsko, hercegovačko, a to je raštika, pored blatine i žilavke, raštika je zaštitni znak nas Hercegovaca. Raštika je izvanredno uspjela i jeli smo je dva dana. A to spominjem zbog dolaska pape Franje i moramo se dobro pripremiti, jer sramota bi velika bila ako na meniju ne bi bila raštika, jer prvi papa Franjo bi to pitao. I ne smijemo zaboraviti da je njegov osobni ispovjednik bio fra Berislav Ostojić iz našeg Brotnja. A Hercegovci su rasuti po cijelom planetu Zemlji, od Australije, Južne i Sjeverne Amerike, Europe, a u svakom vrtu svakog Hercegovca je raštika, tako je Papa to probao i vidio da je to najbolje jelo na svijetu, i zato raštika, kod svakog pravog Hercegovca ako nije u bašti, onda je u zamrzivaču, i čekajte Papu, jer nikada se ne zna u koji će čas banuti.

I sada za kraj našao sam pjesmu koja je približno našoj tematici, još jednog Hercegovca Antuna Branka Šimića koja piše o počecima te lažne emancipacije žena, a pjesma se zove „Žene pred uredima”.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: ŽENE PRED UREDIMA
O Bože,ako jesi,vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom k* o u snu obaziru se
k* o na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se na smrt prepadne i smete
kad prozovnu je i pred njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
iI ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
-što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se,posumnjavši i u te i u pravdu
i da će itko ikad odatle ih spasti-
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih,ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde?I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena,u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisiti među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

Piše: Marin Topić/pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Udruženi zločinački pothvat i hrvatska ne-država

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska kao država uistinu nije osuđena za udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka u BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi državama.

Hrvatska također nije osuđena za agresiju na BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi za agresiju. U posljednjoj presudi Haaškog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića Hrvatska je samo p(r)okazana kao ne-država.

Zašto ne-država? Pa zato što se samo ne-državi može dogoditi da međunarodni sud njezinim državljanima sudi po pravnim standardima koje ne primjenjuje ni na koga drugoga.

Riječ je o tzv. trećem obliku udruženog zločinačkog pothvata, koji je po svome pravnom rezonu vrlo blizak boljševičkim revolucionarnim sudovima, jer potpuno kolektivizira krivnju i suđenje čini suvišnim, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Svi se smiju Zagrebu

Samo tako se mogao presuditi svehrvatski UZP, iako su baš u vrijeme njegova presuđenog trajanja, od srpnja do studenog 1993. godine, „oslobodilačke“ snage A BiH, potpomognute stranim islamskim borcima mudžahedinima, bile u velikoj ofenzivi u središnjoj Bosni i Hercegovini, nastojeći prodrijeti dolinom Neretve do jadranske obale i „osloboditi“ taj prostor od „okupacijskog“ hrvatskog stanovništva, počinivši pritom niz brutalnih zločina, uključujući i one obredne.

HVO ih je uspio u tome spriječiti i zato mu je suđeno kao – okupacijskoj vojsci. Kada bi Hrvatska uistinu bila država, a ne ne-država, onda joj se ovakva presuda ne bi mogla dogoditi.

Država Srbija je, primjerice, iz svih optužnica protiv Srba nakon 2002. godine, kako za zločine u Hrvatskoj, tako i za zločine u BiH, uspjela izbaciti kvalifikaciju „međunarodnog oružanog sukoba“. I zato se danas službeni Beograd podsmjehuje službenom Zagrebu kao osuđenom agresoru.

Upravo u tom se razdoblju ne-država Hrvatska osobito trudila, s najviših institucionalnih adresa, dokazati da je bila agresor na BiH: od političkih deklaracija i dostave dokumentacije, preko potpune paralize institucija u zaštiti državnog interesa, u prvim redu DORH-a i obavještajne zajednice.

Da se je Hrvatska u proteklih dvadesetak godina ponašala kao država, a ne kao državna ljuštura izbušena bivšim jugoslavenskim tajnim službama (personificiranim u KOS-u), onda ovakve presude nikada ne bi ni bilo. No ostavimo sada prošlost. Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Kada bi današnja Hrvatska funkcionirala uistinu kao država, a ne kao nedržavna ljuštura, onda bi joj ovakva presuda bila nelagoda, ali ne nepremostiva. Nelagoda bi bila jer će je ne samo bošnjačko, već i srpsko vodstvo nastojati iskoristiti za ostvarenje svojih političkih ciljeva, preko suđenja za ratne zločine u BiH.

Završni politički obračun s Hrvatima u BiH preko suđenja za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima već je pripremljen kroz dosadašnja suđenja: Hrvati se tretiraju kao agresori i u odnosu na Bošnjake i u odnosu na Srbe (međunarodni oružani sukob), cilja se na zapovjedni kadar, a ne na počinitelje, model udruženog zločinačkog pothvata iz presude Prlić i ostali samo će olakšati nakane.

Zato je realno očekivati, možda već oko Božića, novi val optužnica protiv zapovjednika HVO-a za mostarsko područje, ali i prvi val optužnica za završne operacije HV-a i HVO-a protiv srpske vojske Maestral i Južni potez u jesen 1995. godine, na kojima već dva desetljeća srpske službe nastoje optužiti cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a, na čelu s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem.

U sadašnjosti, hrvatska se državna politika nalazi u okolnostima vrlo usporedivim s onima u jesen 1993. godine, kada je završna podjela karata u BiH bila na vidiku, srpsko-muslimanski politički dogovor na pomolu, a Hrvatska pred slomom i to još s atributom agresora i pod prijetnjom sankcija.

Danas je opet na vidiku nova podjela karata na Balkanu, sa BiH kao središnjom točkom i povratkom SAD-a na političku scenu. Hrvatska je politički iznimno oslabljena i ovom presudom, ali i sustavnim potpirivanjem drugih susjedskih sporova, opstanak Hrvata u BiH je upitan, hrvatsko članstvo u EU-u i NATO-u neiskorišteno.

Nastavi li se politički ponašati kao ne-država, Hrvatskoj je otvoren put u balkansku zajednicu, a ratnim zapovjednicima u srpske i bošnjačke zatvore.

Igrajmo na Ameriku

Takvu budućnost još uvijek može spriječiti – Hrvatska koja se ponaša kao država. U sličnim i zbog rata težim okolnostima 1993. godine Tuđman je učinio zaokret potraživši strateško partnerstvo sa SAD-om i jačajući Hrvatsku vojsku.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (ako se mogu dogovoriti) danas to mogu učiniti pokazujući da Hrvatska uistinu želi biti strateški partner SAD-a na Balkanu. To, među ostalim, znači da je LNG na Krku već trebalo dovršiti.

A ne se igrati balkanskih trgovaca obećanjima. Drugo i jednako značajno je jačanje hrvatskih državnih institucija – iznad svega pravosuđa i obavještajne zajednice. A jačanje može početi upravo njihovim čišćenjem od supočinitelja u montiranom udruženom zločinačkom pothvatu.

Bez obzira jesu li to činili svjesno ili nesvjesno, zbog potkapacitiranosti, zbog vlastitog ili obiteljskog dosjea u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci… Bez takvog državnog zaokreta – budućnost je u istočnom koruptivnom klupku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Tko želi da Hrvata u BiH više ne bude?

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari